Sjećate li se ovih automobila? Lista najlegendarnijih old timera koji će vam probuditi nostalgiju

Odgovor na bilo koje od pitanja je „DA“? Ili pak kao odgovor nudite „DA“ na samo jedno od pitanja?
Pa onda eto nekolicine automobila koji su ovu "gore-dole" filozofiju osvjetljenja učinili kudikamo posebnom. Ili je možda bolje reći revolucionarnom…

Kada je 1935. godine svijetu na salonu automobila u New Yorku po prvi puta predstavljen Cord 810, stvoren je trend koji svoju aktualnost nije prekidao skoro 70 godina. Naravno, radi se o na ovaj ili onaj način skrivenim farovima, odnosno "pop-up" svjetlima od kojih su dizajneri tokom godina i godina stvorili jedan od onih detalja iz svijeta automobila koji neki od nas nikada nisu prežalili.

Iako su Chevrolet Corvette C5 i Lotus Esprit S4 kao posljednji automobili s „pop-up“ farovima izumrli tamo negdje 2004. godine i dalje se radi o jednom od najposebnijih dizajnerskih detalja koji su se u svijetu automobila ikada pojavili. Razlozi "ubijanja" takvih farova svodili su se na sigurnost pješaka, te sporadično i na aerodinamička svojstva. Stoga nikoga ne bi niti trebalo čuditi da su upravo ta dva razloga ispali sasvim dovoljnim setom za brisanje "pop-up" farova iz egzistencije. Historija je vidljivo pokazala kako se radilo o farovima koji su dodavali karakter i ličnost svakog od automobila na kojima su pronašli svoje mjesto. I zato će uvijek biti žalosno što su nestali s popisa opreme.

20. Cord 810 (1935. godina)

Iako je ovaj automobil u današnje vrijeme daleko od opisa "najbolji" ili "najljepši", svejedno je itekako vrijedi sjećanja kako se godinom proizvodnje ovaj impozantni kabriolet pojavio prije II svjetskog rata. Dakle, riječ je o svojevrsnoj genezi u sklopu koje su prvi skriveni farovi pronašli svoje mjesto na prednjem dijelu automobila.

Kao automobil, Cord 810 bio je poseban u mnogo čemu. Luksuzan, glomazan i moćan. Njegovi su farovi su na kraju krajeva ispali još posebnijima. I to ne samo zbog činjenice koja kaže da su bili skriveni od pogleda u sklopu prednjih blatobrana, već i zbog one koja kaže kako je njihov mehanizam skinut i doniran od strane aviona Stinson.

Dakle, Cord 81 ne samo da je svojim farovima ispao posebnim automobilom, već je označio i jednu od prvih serijskih fuzija automobila i aviona.

A to definitivno nije mala stvar. I zato se jednostavno morao naći na ovoj listi.

19. Lotus Elan (1962. godina)

Nakon što su Ameri tu i tamo eksperimentirali s "pop-up" farovima i dotične tek sporadično montirali na neki zbog ovog ili onog razloga poseban maloserijski automobil, prava je revolucija oko ovih farova krenula 1962. godine u Velikoj Britaniji. Te je godine legendarni Sir Colin Chapman zajedno s ekipom koja čini samo srce Lotusa predstavio prvu generaciju svog automobila pero-lake kategorije pod nazivom Elan.

Lotus Elan je na papiru tek još jedan od Lotusa čiji naziv modela počinje slovom "E". Ali je pogledom u detalje ovaj automobil po mnogočemu zaslužio status legende koji u današnje vrijeme uživa. Jer od kočionih diskova na sva četiri točka, preko prvog pravog i serijskog neovisnog ovjesa, pa sve do ultra-lake karoserije i za to vrijeme nevjerojatnih aerodinamičkih svojstava, ovaj je automobil imao i tada već pomalo zaboravljene „pop-up“ farove.

Dakle, izuzev toga što je išao poput male nemani, te se voznim svojstvima isticao kao malo koji drugi automobil tog vremena, Elan je sa svojim skrivenim farovima izgledao „kul“.

Doduše, kvaliteta izrade ovog Lotusa je kao i u mnogim drugim slučajevima vezanim uz tu legendarnu firmu bila na poprilično niskom nivou. Usprkos tome je Elan i dan-danas zanimljiv automobil. Pogotovo kada se pogleda njegov prednji dio.

18. Chevrolet Camaro (1966. godina)

Za razliku od glavnog rivala u obliku legendarnog i naizgled vječnog Mustanga, Camaro je očaravao nekim za ono vrijeme futurističkim rješenjima i idejama. Iako prodaja ovog Chevroletovog "Pony-Car" modela nije bila ni približno usporediva s Fordovim tvrdoglavim konjem, mnogi se kunu u to da je 1966. godine Camaro bio milijardu puta ljepši automobil od Mustanga. A jedan od najvećih razloga tome je mrko i crno lice koje je ispod maske skrivalo okrugle farove.

Camaro je 1966. godine na tržište donio svoje i unikatno tumačenje „pop-up“ farova. Time je jednim dijelom pokrenuta legenda. Doduše, većina idućih generacija ovog Chevroletovog modela na tržište je dolazila s H4656 (odnosno 4×6) farovima koji nisu bili skriveni unutar prednjeg branika ili maske.

Upravo u tome i jest dodatna posebnost ovih čudnovatih „pop-up“ farova s kojima je Chevrolet Camaro obilježio 1966. godinu. I to na pravi način, te u neponovljivom izdanju. I zato (između ostalog) ova generacija Chevroletovog modela Camaro među kolekcionarima i zaljubljenicima uvelike prednjači nad svim ostalim generacijama koje su nakon nje uslijedile.

17. Oldsmobile Toronado (1966. godina)

Osim što je dugi niz godina upravo ovaj čudnovati, elegantni i poprilično impozantan Amerikanac čvrsto držao status najjačeg automobila s prednjim pogonom na svijetu, ne može se reći da je to jedino po čemu se Toronado isticao u odnosu na konkurenciju. Naravno, ako je konkurencije za ovaj automobil na tržištu zapravo uopće i bilo.

Ukratko, radi se o manje ili više tipičnom američkom Grand-Toureru iz šezdesetih godina: nekim dijelovima uglatom, nekim dijelovima zaobljenom, te s hrpetinom onih dijelova koji na sebi imaju hrpetinu kroma.

Pod poklopcem motora nalazio se ogroman V8 sa 7 litara zapremine. Dotični motor nije bio čudo tehnologije, ali je zato na prednje točkove (koji su onako usput rečeno opterećeni i poslom skretanja automobila) isporučivao 385 konja. I uz to još i skoro 650 Nm maksimalnog okretnog momenta i to 1966. godine, kada je prosječan europski automobil imao stražnji pogon u kombinaciji s nekih 70-ak konjskih snaga.

Silueta ovog automobila bila je kudikamo drugačija od drugih, pa je u tom dijelu priče Toronado s vremenom dobio status jednog od najelegantnijih američkih automobila svih vremena. Svemu su tome uveliko pomogli i skriveni farovi koji su u sklopu prednjeg dijela ove američke legende na četiri točka u savršenom skladu pronašli svoje mjesto.

16. Toyota 2000GT (1967. godina)

Ne samo da je riječ o jednom od najljepših i najimpozantnijih japanskih sportskih automobila svih vremena, već je riječ i o jednom od najrjeđih, te jednom od malobrojnih s potpisom grofovije. Jer ovu je Toyotu dobrim dijelom dizajnirao grof Albrecht von Groetz, odnosno isti onaj grof koji je dizajnirao i vječno prelijepi BMW 507.

Doduše, u taj se grofovski dizajn upetljao i Satoru Nozaki, kao i njegov kolega Jiro Kawano, pa su neki detalji od prvog koncepta do serijskog automobila malčice izmijenjeni. Usprkos svemu tome se i dalje radi o jednoj omanjoj revoluciji i jednom od najposebnijih japanskih automobila svih vremena.

Toyota 2000GT bila je plod saradnje između Toyote i Yamahe. Od inicijalnog predstavljanja 1967. godine do kraja proizvodnje 1970. godine, proizveden je tek 351 primjerak ove japanske ljepotice na četiri točka. A to pak od ovog automobila čini kolekcionarsko polje snova, pa nikoga ne treba pretjerano čuditi kako se cijene danas kreću od milion dolara (oko 2 miliona KM) na više.

Kritičara vezanih uz dizajn ove Toyote oduvijek je bilo. I najveći broj dotičnih uvijek se pozivao na veliku sličnost između Toyote 2000GT i Jaguarovog vječnog modela E-Type. Pa da bi tome barem dijelom doskočili, dizajnerski se dvojac Nozaki/Kawano dosjetio iskoristiti „pop-up“ farove kao integralni dio dizajna ovog automobila. I time je zapravo od svojevrsne kopije Jaguara E-Type stvoren bezvremenski automobil koji je izuzev s draguljem ispod poklopca motora nastavio očaravati i svojom bezvremenskom elegancijom.

15. Opel GT (1968. godina)

Neki su automobili s „pop-up“ farovima donosili upravljanje na struju, a neki su pak poput ovog malenog Opela za taj zadatak imali polugu.

I tom su se polugom u sklopu prednjeg branika skriveni farovi otvarali okretanjem oko svoje osi, umjesto da su donosili pomak koji podrazumijeva otvaranje prema gore i zatvaranje prema dole.

Stoga Opel GT nije bio samo "Corvette koja se stisnula u pranju" (kako je to jednom prilikom izjavio jedan auto-novinar), već i jedan od onih automobila koji je svojim inventivnim pristupom ispao vrlo interesantnim. A za mnoge štovatelje lika i djela Adama Opela i vječno fascinantnim i apsolutno posebnim.

Istini za volju, izuzev simpatične oble karoserije i „pop-up“ farova, ovaj maleni Opel nikoga nije ostavljao bez daha. Jer slabašni motori u kombinaciji s ovjesom iz "onih" vremena jednostavno su donijeli svoje, te ovaj zanimljiv automobil učinili jednim od prvih modernijih sportski-orijentiranih kastrata na tržištu.

To je tadašnje tržište naravno reagiralo shodno toj modernoj i sportski-orijentiranoj kastraciji, te je prodanih primjeraka ovog Opelovog modela zapravo jako malo. Ali u svemu tome vječne usporedbe s Corvette nikada nisu prestale, baš kao niti „pop-up“ farovi čije su poluge (tj. mehanizmi) uvijek radile. Time se mnogi motorizirani i elektrificirani sistemi otvaranja i zatvaranja farova baš i nisu mogli pohvaliti.

14. Alfa Romeo Montreal (1970. godina)

Neko će reći da sam apsolutno u pravu, a neki drugi će pak reći kako nisam normalan i kako bi me pod hitno trebalo zatvoriti u podrum. Ali kojoj god skupini pripadali i dalje mislim kako je Alfa-Romeo kreacijom nazvanom Montreal stvorila jedan od najzanimljivijih i najljepših automobila svih vremena.

Riječ je o punokrvnom i luksuznom GT-modelu s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Automobilu koji je svijetu savršeno pokazivao što Alfa Romeo predstavlja i gdje je ta tvrtka ideologijom smještena u sklopu svijeta automobila. Jer Montreal nije bio samo šminker za duge pruge, već je pod poklopcem motora kucalo pravo trkaće srce.

Uostalom, 8 cilindara u kombinaciji s 2,6 litre zapremine direktno je derivirano iz Alfinog trkaćeg bolida pod nazivom Tipo 33. A to je već samo po sebi predstavljalo svojevrstan presedan u svijetu automobila. I tako je ostalo i dan-danas, kada primjeraka ovog automobila ima tek za na prste nabrojati.

Dizajn ove Alfe nekima je bio čudan. Nekima pak prelijep. A nekima i krajnje nebitan. Marcello Gandini i dizajnerski studio Bertone za ovaj su Alfin model odradili odličan posao u Italiji (da…fora je namjerna).

Linijom je Montreal jednostavno prelijep automobil, a detaljima (kojih ima hrpetina) ova se Alfa bez ikakvog problema isticala među Maseratijima i Ferrarijima tog vremena. Jedan od najzanimljivijih dijelova dizajna ove Alfe svodi se na jednu od najposebnijih varijacija na temu „pop-up“ farova svih vremena.

Prednji su farovi tek s gornje strane bili pokriveni s nekoliko ravnih crta polakiranih u boju karoserije. A kada su se te ravne crte povukle i razmaknule, ostajali su prorezi koji su dvostrukim okruglim prednjim farovima omogućili da svijetle bez ikakve prepreke.

To možda nije najsretnija solucija za uključivanje prednjih farova, ali je i dan-danas jedna od najmaštovitijih. I zato je Montreal kao automobil još stoput posebniji.

13. Lancia Stratos (1972. godina)

Iako je Porsche 914/6 još davne 1969. godine u svijet Rallyja donio „pop-up“ farove, dotični je automobil na stazama unutar tog prljavog i prašnjavog prvenstva u Rallyju bio toliko rijedak, da ga se historija praktički i ne sjeća.

Stoga se Lancia Stratos uvijek nekako nameće kao prvi Rally-automobil sa skrivenim farovima. I to je zapravo sasvim u redu, jer se u tom slučaju „pop-up“ farovi nalaze tek kao dio posebnosti jednog od najuspješnijih Rally-automobila svih vremena.

Dizajnom je Stratos u najmanju ruku malčice čudan automobil. Tek je ergonomijom (tj. preciznije rečeno, pozicijom vozača za volanom) ovaj automobil predstavljao apsolutnu noćnu moru.

Cestovne verzije (potrebne za homologaciju i nesmetano nastupanje ovog Lancijinog modela unutar svjetskog prvenstva u Rallyju) mnogima su bile nevozljive. Još veći broj zainteresiranih i potencijalnih kupaca za volan ovog automobila nije niti stao, a strujni su krugovi predstavljali posebno velik problem.

Dodatni problem svodio se i na karakter Stratosa jer se sam automobil u vožnji često ponašao poput nekog masovnog i serijskog ubice i to u rukama profesionalaca koji su itekako znali šta rade za volanom. Oko svega toga nitko nije pretjerano brinuo jer je za početak pod ogromnim poklopcem motora kucalo Ferrarijevo srce. A to je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo itekako važno. Pogotovo u kombinaciji s pobjedama i slavom.

Uglavnom, tokom svog života je Lancia Stratos HF pune tri godine uništavala konkurenciju, te izuzev mnogih pobjeda zaokružila 1974, 1975. i 1976. godinu kao "godinu Lancie". Cestovne su se verzije prodavale još godinu i još neko kratko vrijeme, a Stratos je od tih vremena do danas ispao jednim od najluđih automobila svih vremena i to zajedno sa svojim „pop-up“ farovima.

12. Lamborghini Countach (1974. godina)

Šta reći za ovaj vječni poster-materijal, a da već mali milion puta niste pročitali?

Možda po tko zna koji puta navesti kako luđeg, nepraktičnijeg i razmetljivijeg super-automobila nikada na svijetu nije bilo? Hm… Recimo da je to zapravo sasvim dovoljno jer je u krajnjoj liniji sve od navedenog istinito.

Lamborghini je svoj suludi i sumanuti model Countach svijetu predstavio u vrijeme kada je poimanje sportskog automobila bilo uobličeno u Alfu Alfettu GT i Volkswagen Scirocco. Tj. u vrijeme kada su skučeni prostori, kompaktne karoserije, zaobljene linije i barem nazivna upravljivost bile na prvom mjestu.

Stoga je Countach praktički od prvog dana ispao slonom u staklarni jer je klinasti dizajn u kombinaciji s apsolutnom nepreglednošću i za ono vrijeme nenormalno velikim i ultra-glasnim V12-motorom predstavljalo recepturu za automobil koji svijet nije mogao niti percipirati kako treba, a kamoli shvatiti ozbiljno.

Usprkos tome je Lamborghini oko ideologije Countacha označio ne samo jedan salon automobila, već i skoro dvije decenije, odnosno jednu od najposebnijih era u svijetu automobila, postavši pri tome Playboyeva zečica na četiri točka i nezaobilazni dio pop-kulture osamdesetih godina prošlog stoljeća.

A dvostruki su „pop-up“ farovi unutar jednog kućišta i smješteni u "drugom redu" (odnosno iznad pozicionih svjetala i žmigavaca) tome itekako pripomogli.

Realno gledano, Countach je svojim prednjim dijelom bio toliko nizak, da nikakvo drugačije rješenje nije niti moglo biti u igri, ali baš da tome i nije tako, ovi su skriveni farovi na ovako pretjeranom automobilu svoje mjesto pronašli kao prst i nokat i praktički je nezamislivo da se Countach ikada mogao pojaviti bez njih.

Stoga bi se bez ikakvog problema moglo reći kako su „pop-up“ farovi u ovom slučaju komplimentirali i upotpunili ostatak automobila i to jednog od onih isto toliko nenormalnih koliko i neponovljivih.

11. Porsche 928 (1977. godina)

Al Pacino je kao „Scarface“ vozio zlatnog. Jedan se srebrni na filmu The Hidden pojavio u vlasništvu Kylea MacLachlana, a jedan je sivi pomogao pokrenuti karijeru Toma Cruisea u filmu Risky Business.

Dakle, ovaj je pomalo čudnovati GT-model iz Zuffenhausena itekako bio prisutan na filmu, ali (na svu sreću) niti to nije pomoglo da se Porsche konačno odluči tamo negdje krajem sedamdesetih naizgled vječni 911 skinuti s dnevnog reda i zamijeniti ga ovim tehno-manijakalnim čudom.

Porsche 928 je dakle bio ispred svog vremena u mnogočemu, a to su pak prepoznali i članovi žirija koji su 1978. godine upravo ovom automobilu podarili prestižnu titulu automobila godine.

Proizvodnja je potrajala punih 18 godina i unutar tog je vremena Porsche 928 svako malo prolazio neku reviziju ili redizajn kako bi na tržištu ispao što je moguće uvjerljivije i bolje.

Usprkos tome je tokom životnog staža ovog Porscheovog modela prodano tek nešto više od 61.000 primjeraka, pa zbog toga 928 definitivno nije moguće proglasiti Porscheovom uspješnicom na tržištu.

Kako je u mnogočemu 928 ispao revolucijom, tako se Porsche poigrao i s prednjim farovima, koji su u svom „pop-up“ izdanju s jedne strane djelovali zanimljivo, dok su s druge pak izgledali smiješno.

Nekima je zbog njih 928 djelovao inventivno i zanimljivo, dok su nekim drugima (što potpisujem) djelovali kao da im je mjesto na Kermitu, žapcu iz serijala The Muppet Show, genijalnog Jima Hensona.

No kojoj god klasifikaciji pripadali, Porsche 928 predstavlja nezaobilazni dio automobilske hisorije zajedno sa svojim „pop up“ farovima na koje su inženjeri i dizajneri u Zuffenhausenu potrošili dane i sate. 

10. Honda Prelude (1983. godina)

Da… na ovoj se listi u pravilu nalaze sportski automobili iz nekih danas već davno minulih vremena.

Kako to obično biva, Japanci su u svemu tome pomalo kasnili, te su svako malo neki od europskih trendova pokušavali kombinirati s nečim naizgled običnim.

Odnosno, kako bi neki rekli, „spajati nespojivo“ i upravo u tom dijelu priče dolazimo do Honde i modela Prelude 2. generacije.

Ova Honda pod poklopcem motora nije imala ogroman motor s milion konjskih snaga. Dizajnom nije djelovala plemenito poput kakvog Ferrarija, Porschea ili Lotusa. Interijerom nije bila ni približno posebna poput kakvog Bentleyja, a svojom orijentacijom na tržištu bila je daleko od automobila poput Lancie Stratos ili nekog tome sličnog homologiranog trkaćeg čudovišta u civilnom izdanju.

Ideja je bila upakirati određene posebnosti u ne baš toliko poseban automobil koji svojom orijentacijom za ideju ima privlačiti mase i to pogotovo u smislu cijene.

Dakle, prosječni je „tošo“ odjednom bez većih problema i bez debelog računa u banci postati vlasnikom automobila s „pop-up“ farovima. Tj. farovima s kakvima su se tokom tih godina u pravilu skoro isključivo hvalisali sportski i luksuzni automobili tog vremena.

I u tome zapravo jest najveća čar druge generacije „Preludice“.

09. Chevrolet Corvette C4 (1983. godina)

Ako ćemo realno, 1983. godina zauvijek je obilježena aljkavim i traljavim pristupom inženjera u General Motorsu, a to je pak rezultiralo „godinom bez Corvette“.

Inicijalno se Corvette 4. generacije svijetu trebala predstaviti 1983. godine, ali od toga nije bilo ništa, jer je razrada modela trajala previše vremena, pa se generacija C4 pojavila tek godinu dana kasnije, odnosno 1984. godine.

Kao nasljednik sveameričkog sportskog automobila, Corvette 4. generacije bila je dugo očekivani automobil. Pogotovo na području SAD-a, gdje su horde proćelavih likova proživljavale krizu srednjih godina ispred Chevroletovih salona i još k tome prezirali sve ono što im je tokom godina svog postojanja na tržištu priuštila generacija C3.

Kada se Corvette konačno pojavila, mnogima je istog momenta bilo jasno kako se radi o novom modelu za novu generaciju kupaca, ali kako se u isto vrijeme od korijena nije micalo ni pedlja, a to pak u prijevodu znači da Corvette 4. generacije i dalje nije bilo moguće opisati vozačkim automobilom.

Dapače, baš suprotno. Pogotovo kada je padala kiša. No sve to Amerima i nije bilo pretjerano bitno jer su osnovne namirnice te sveameričke sportske recepture i dalje bile prisutne. Motor je i dalje bio V8.

Zapremina nije otišla ispod 5,7 litara. Snaga nije pretjerano narasla, ali je zato motor puno bolje optimiziran, pa je dojam snage bio neusporedivo uvjerljiviji nego je to bio slučaj s 3. generacijom Corvette.

Karoserijske izvedbe bile su uobličene u dvije verzije Coupéa (odnosno fiksnu i Targa-verziju krova), te Cabriolet koji je u to vrijeme izgledao stvarno posebno dobro, a na kraju cijele priče tu su i „pop-up“ farovi koji su se podizali „u tri dimenzije“.

Kada je Corvette C4 stajala na parkingu, zaklopljeni su farovi svojim staklima gledali prema vozaču, a kada su se farovi uključili, čak su tri brida izlazila prema van, pozicionirajući ih suprotno od vozača.

Odnosno onako kako treba biti da bi farovi bili barem nazivno iskoristivi i to je izgledalo genijalno  pogotovo kada ste kao slučajni prolaznik taj proces gledali izvana.

Stoga za 4. generaciju Corvette možda nije moguće reći puno toga pozitivnog, ali je u kombinaciji s ovim farovima izgledom djelovala poput kakvog super-modela.

Plastično, oblo i široko tamo gdje treba. Odnosno upravo onako kako to Amerikanci i vole.

08. Ferrari F40 (1987. godina)

Ne… Niti jedna lista po bilo čemu posebnih automobila na svijetu ne može proći bez spomena na Ferrari F40 jer bolji i uvjerljiviji super-automobil jednostavno ne postoji.

Ideja oko ovog ruralno-opremljenog čuda iz Maranella počela je tamo negdje sredinom osamdesetih, te je u sklopu te osnovne ideje ovaj tada neimenovani konceptni automobil trebao poslužiti kao dostojan nasljednik za legendarni 288 GTO.

Onda se bližila 40. godišnjica za mnoge svete marke iz Maranella, pa su se dečki i cure u Ferrariju stvarno opako primili posla i ideja vezana uz nastavak tradicije odjednom se pretvorila u onu koja podrazumijeva manično stvaranje apsolutno najboljeg sportskog automobila koji je svijet ikada vidio.

Ferrari F40 je tu zadaću ispunio i bolje nego je iko ikada mogao očekivati. Osim što je posljednji automobil s potpisom legendarnog "Il Commendatorea", riječ je i o automobilu koji je s godinama postao prvim izborom u domeni sportskih automobila od strane mnogih auto-novinara, trkača i ostalih znalaca koji svijet automobila na ovaj ili onaj način prate u stopu.

Da… Ferrari F40 je stvarno bio „sve to“. Imao je i neizostavni detalj iz osamdesetih u obliku „pop-up“ farova.

Doduše, na ove su se „pop-up“ farove mnogi itekako bunili, jer su dotični doista kvarili aerodinamička svojstva,  ali kao „must have“ detalj iz osamdesetih, svejedno su na ovom legendarnom Ferrariju pronašli svoje mjesto.

Njihovo je postojanje na F40 obranio čak i Enzo Ferrari, ponovivši kako "aerodinamika služi svima onima koji ne znaju sastaviti motor" i time je barem nazivno bio u pravu.

Iskreno ne znam koliko bih se tačno s tom tvrdnjom u sklopu priče o „pop-up“ farovima na F40 složio, ali isto tako vjerujem da F40 bez njih ne bi bio ono što jest.

A to je savršenstvo u svakom pogledu. Osim ako u sklopu automobila ne trebate tepihe, funkcionalne prozore, klima-uređaj ili radio.

07. Mazda 323F (1989. godina)

Za sve one koji u ovom momentu misle da nisam normalan, recimo samo da je upravo Mazda 323F po mnogočemu ispala omanjom revolucijom.

Usprkos tome što je i dalje bila riječ o Mazdinom automobilu za mase, s druge je strane Mazda s Astinom (kako se 323F u Japanu nazivala) pokušala kudikamo kontroverzniji pristup nego što je to bio slučaj s mnogim europskim automobilima tih godina.

Uostalom, ako je Honda s modelom Prelude 2. generacije uspjela, zašto onda ne bi i Mazda samo 6 godina kasnije pokušala na dizajnerskim detaljima skupljati bodove. Pod dizajnerskim detaljima prvenstveno podrazumijevam „pop-up“ farove, jer su dotični na jednom ovakvom automobilu za mase i dalje predstavljali svojevrstan presedan.

Pogotovo na automobilu s pet vrata.

Motorima s četiri cilindra i raspona zapremine od 1,5 do 1,8 litara, ova je Mazda bila sve samo ne dojmljiva, ali je usprkos tome poslužila kao „trendy“ ili „chic“ izbor za sve one kojima su Volkswagen i Opel bili dosadni, a Renault i Peugeot pretjerano skupi i nepouzdani.

I kupci su ovaj automobil upravo tako percipirali, a tu je „trendy“ i „chic“ ideologiju pratila i mlađa populacija koja se često odlučivala upravo za ovaj automobil, pa su ubrzo i prodajni rezultati ekipi u Mazdi donijeli osmijeh na lica.

A za sve zajedno dobrim je dijelom zaslužan dizajn modernih linija čiji su prednji dio krasili "pop-up" farovi.

Ostalo je historija…

06. Vector W8 (1989. godina)

Eto nam još jednog kandidata iz 1989. godine. Još jednog Amerikanca.

Još jednog čudaka na četiri točka. Jedan od onih automobila koji su bez ikakve zadrške svijetu pokazali koliko su pojedini umovi poremećeni i ludi. Jer Gerald Weigert (o kojem se ovih dana spremam napraviti jedan oveći tekst) bio je jedan od onih luđaka koji su na momente ispadali genijalcima.

Ideja g. Weigerta bila je ukratko stvoriti fuziju automobila i aviona, te pri tome napraviti najbrži automobil koji je svijet ikada imao prilike vidjeti i tako se W8 od početka krenuo reklamirati.

Pa iako svojom brzinom od skoro 390 kilometara na sat ovaj automobil doista jest bio ultra-brz, do vječne mu je slave ipak nedostajalo nekoliko argumenata, a prvi među njima bila je trajnost, odnosno otpornost prema kvarovima.

Navodno je slavni tenisač pod imenom Andre Agassi sebi priuštio jedan primjerak.

Ali je to požalio preko nekoliko puta, jer Vector kao firma jednostavno nije bio u stanju ponuditi ono što su u to vrijeme nudili konkurenti poput Ferrarija, Lamborghinija i Porschea.
Uz to su se u sklopu Vectora istovremeno nalazili dijelovi iz General Motorsa i aviona, a to se baš i nije pokazalo kao idealna kombinacija.

Jer koliko god da je Vector W8 s jedne strane doista bio budućnost na točkovima, toliko je s druge strane uz sebe vezao dijelove koji su ga čvrsto vezali uz historiju.

Uostalom, ako samo spomenem „De Dion“ stražnji ovjes, automatski mjenjač s 3 brzine ili pak „Rodeck“ V8-motor sa 6 litara zapremine, otprilike postaje jasno koliko je u sklopu određenih dijelova W8 zapravo bio nazadan.

Usprkos tome je Gerald Weigert s ovim automobilom stvorio nezaobilazni dio poglavlja najluđe automobilske historije.

Jer dizajn ovog automobila zajedno s nekim performansama bio je apsolutno fascinantan. Tom su bezvremenskom dizajnerskom ludilu uvjerljivo pomogli i „pop-up“ farovi s jednim od najčudnijih mehanizama svih vremena.

05. BMW Serije 8 E31 (1989. godina)

Kada bi se u sklopu nekog razgovora o automobilima uz kavu spomenula ideja apsolutno najgenijalnijeg GT-automobila svih vremena, ne bi bilo nevjerovatno kada bi se E31 Serije 8 pojavio kao nečiji kandidat za jednu takvu titulu.

Jer BMW je ovim automobilom s jedne strane okrenuo jednu potpuno novu stranicu, dok je s one druge igrao na poznatom terenu.

Uglavnom, kada se ovaj tehno-div iz Bavarske pojavio na tržištu, svjedoci tog su ukazanja voljeli ili mrzili ovaj automobil.

Motorizacija je od samog početka bila poznata jer su do 1989. godine za BMW-ov M70B50 V12-motor čule već i vrane u kvartovima. Stoga se jako dobro znalo da ovaj motor nudi punih 300 konjskih snaga i da se sva ta snaga isporučuje na stražnje točkove odnosno baš kako jednom BMW-u i priliči.

Ono što kupci nisu znali svodi se na jedan od do tada rijetkih BMW-ovih modela koji su koristili multi-link stražnju osovinu, te na čiju je razradu od punih 8 godina potrošeno čak 1,5 milijardi dolara (oko 3 milijarde KM).

Time je „osmica“ zapravo ispala jednim od najmanje isplativih BMW-ovih modela jer ih je između 1989. i 1999. godine (koliko je trajao proizvodni vijek za ovaj model) prodano tek nešto više od 30,000.

Ali zato u današnje vrijeme dobri i očuvani primjerci koštaju nogu, ruku, bubreg do dva i nekoliko pršljenova kičme.

Inicijalno je „osmica“ trebala ispasti direktnim nasljednikom „šestice“ dezignacije E24, ali negdje se tokom razrade dizajna g. Klaus Kapitza poigrao s u to vrijeme totalno trendy prednjim farovima i tako su dotični postali „pop-up“.

Istini na volju, uradili su to na malo drugačiji način jer dok su drugi automobili svoje farove skrivali nakon što je linija poklopca motora (ili prtljažnog prostora) rekla svoje, BMW je svoje „pop-up“ farove na „osmici“ doslovce ugradio u poklopac motora i njima izrezao dva dijela koja bi pri podizanju dotičnog poklopca motora ostala ležati na samom rubu prednjeg dijela automobila.

Stoga, voljeli ili mrzili „osmicu“, BMW je ovim potezom stvorio unikat koji je tek nekoliko godina kasnije repliciran po prvi puta. Tačnije, kada je stvoren Ferrari 456GT.

04. Renault Alpine A610 (1991. godina)

Neki će reći kako Renault nikada nije parirao Ferrariju ili Porscheu.

Ali ti će neki biti apsolutno u krivu jer je na mnogim poljima ova francuska firma kao proizvođač "sasvim običnih" automobila itekako uzimala mjeru i Italijanima i Nijemcima s propetim konjem u sklopu logotipa.

Stoga nikoga ne bi trebalo pretjerano čuditi da se tokom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina Renault pokušao dokopati svog dijela tržišnog kolača i u sklopu kategorije pravih i punokrvnih sportskih automobila. Pa kako je tokom sedamdesetih tu ideju otpočeo Renault-Alpine A310, tako je nastavak bio uobličen u drugu generaciju tog modela, a zalazak te ideje označio je Renault A610.

Riječ je o automobilu koji je naizgled imao sve prave sastojke za jedan savršen recept: trolitreni V6 Turbo-motor, pogon na stražnje točkove i svu silu tehnologije i tehnike zbog kojih je ovaj automobil na cesti bio itekako sposoban. To je nažalost tako ispadalo tek u teoriji jer V6 motor nije imao dovoljno snage, ovjes je bio od germe, a stražnji su se kotači itekako mučili zbog kvarljivih diferencijala, loših mjenjačkih sklopova i još lošije elektronike.

Usprkos tome je A610 ispao lijepim automobilom koji su izuzev vrlo zanimljivog dizajna krasili i pomalo čudno smješteni „pop-up“ farovi.

Ti su dvostruki farovi oblika pravokutnika svoju funkciju osvjetljavanja ceste ispred automobila često odbijali izvršavati. 

Smještajem su zato izgledali odlično sve dok se na sceni nije pojavila GTA-izvedenica ovog automobila čije su fiksne farove pokrivale oveće staklene površine.

Uglavnom, voljeli ovaj Renault ili ne, nakon Matre Bagheere i Murene, te automobila nazvanog Monica 560, A610 čvrsto stoji kao tek četvrti Francuz s „pop-up“ farovima. Ali ujedno i najbolji, najprodavaniji i po mnogočemu najbliži pravoj definiciji sportskog automobila s Porscheom 911 na nišanu.

Šteta što je kvaliteta izrade bila na smiješnom nivou u usporedbi s konkurencijom…

03. Cizeta Moroder V16T (1991. godina)

Jeste li se ikada zapitali kako bi izgledao automobil italijanskog porijekla proizveden u Americi, te koji istovremeno kombinira idejne tvorce u obliku prodavača Ferrarijevih automobila i slavnog kompozitora?

E pa usprkos tome je svijet dobio odgovor na to nepostojeće pitanje. Odgovor u obliku Cizete Moroder V16T.

Ovaj je automobil svojim konceptnim izdanjem u svijet super-automobila krenuo tamo negdje 1988. godine. Idejni začetnici bili su Claudio Zampoli (gore spomenuti prodavač Ferrarijevih modela) i Giorgio Moroder (gore spomenuti slavni kompozitor, autor, producent i općenito glazbeni genije).

Cijela je priča otpočela u Modeni, samo par kućnih brojeva dalje od Ferrarija, a u kratkom se vremenu prebacila u Kaliforniju, odnosno konkretnije u Fountain Valley i tu je krenula razrada jedne od onih megalomanskih priča koje su svako malo svijetu automobila davale još više čari.

Ako ćemo se prisjetiti nedavne historije, ista je priča bila i s Bugattijem, odnosno danas već legendarnim Veyronom, ali je za razliku od ove Cizetine ta francusko-njemačka priča s primjesama megalomanije i poremećaja uma dobila „happy-end“ (zločesti i prljavi umovi, sram i stid vas bilo) jer priča oko genijalne ideje i ogromnog V16-motora nažalost nije ispala sretnom.

Ovaj se talijansko-američki super-automobil proizvodio pune 4 godine i tokom tog vremena je samo 17 vlasnika ispred svojih kuća imalo prilike parkirati ovu monstruozu.

A onda su uslijedile tužbe: prvo Lamborghinijeva (zbog ogromnih sličnosti s njihovim modelom Diablo), a onda i od samih kupaca koji su zbog čestih kvarova ovog čuda na četiri točka skoro bankrotirali. A servisne mreže na globalnom planu i s definiranom shemom funkcioniranja (naravno) baš i nije bilo.

Stoga kada u današnje vrijeme čujete za ovaj automobil, najčešće ćete čuti i brojke 4 i 328 (koje označavaju sekunde ubrzanja do „stotke“ i maksimalnu brzinu), te verbalni podsjetnik na genijalne i ultra-čudne „pop-up“ farove koji su na neki način definirali pojavu ovog automobila, ali to će nažalost biti to, jer Cizeta Moroder V16T jednostavno nije zaživjela kako treba. I to je prava šteta.

02. Jaguar XJ220 (1992. godina)

Kada je Jaguar na salonu automobila u Birminghamu 1988. godine predstavio koncept ovog super-automobila iz Coventryja, te otpočeo sa stvaranjem liste kupaca i krenuo prikupljati po 50,000 Funti (115 hiljada KM) za razvoj svog najbržeg automobila ikad, stvari su izgledale super.

Pogotovo nakon što se na Jaguarovom računu unutar jako kratkog vremena pronašao novac uplaćen od strane nekih 1,500 ljudi.

Vesela su britanska lica tih dana malo pomalo pokretala ideju oko 220 milja na sat brzog Jaguara, te su se u javnosti svako malo pojavljivala obećanja i najave. Na kraju je cijela priča završila s hrpetinom tužbi i Jaguar je kao marka skoro bankrotirao i zauvijek nestao iz svijeta automobila.

Jer XJ220 nije išao najavljenih 220 milja na sat prema čemu je kao model i dobio svoj naziv. Nije imao najavljeni V12-motor sa 6,2 litre zapremine. Nije bio niti upola kvalitetan koliko su iz Coventryja inicijalno najavljivali i samim time nije bio ono zbog čega su kupci mjesecima uplaćivali lovu na Jaguarov račun.

Uglavnom, na kraju je XJ220 uz puno muke i odricanja krenuo u proizvodnju s 3,5-litarskim V6-motorom doniranim iz trkaćeg MG Metra (onog iz Grupe B), te je na legendarnoj stazi Nardo uspio razviti (u to vrijeme rekordnu) maksimalnu brzinu od 212 milja, odnosno skoro 348 kilometara na sat. Time je XJ220 zauvijek upisan kao najbrži automobil svih vremena, tj. do momenta kada ga je McLaren F1 skinuo s trona i službeno preuzeo tu prestižnu titulu.

I u ovom momentu dolazimo do „pop-up“ farova koji su istovremeno čudni i s druge strane višestruko optuživani za kvarenje aerodinamičkih svojstava.

Dvostruki okrugli farovi nisu se izvlačili iz karoserije, već su se pokazivali padom poklopca prema dole, a to je bilo zanimljivo dizajnersko rješenje koje su neki itekako pokušavali replicirati.

Stoga se (između ostalog) kriviti farove za neuspjeh vezan uz maksimalnu brzinu od 354 km/h čini nekako krivo. Pogotovo kada se u obzir uzme interijer sklon raspadanju i vozna svojstva s kakvima bi se mogao okarakterizirati tek pokoji serijski ubica.

Usprkos svim nedaćama i lošim stranama, na kraju balade i dalje veseli što je XJ220 uopće stigao u prodaju, jer ljepšeg poster-materijala početkom devedesetih jednostavno nije bilo. Pogotovo s upaljenim farovima.

01. Ares Panther Progettouno (2020. godina)

Iskreno govoreći, kada netko spomene Danyja Bahara, moram priznati da se svaki puta naježim. Upravo je taj čovjek preuzevši legendarni Lotus obećavao brda i doline, a onda pokrao novac i firmu stjerao u bankrot.

Stoga mi je na spomen poveznice tog čovjeka i firme Ares Design prva reakcija bila "ma neće to dugo".

Ali sam se poput mnogih zapravo prevario s takvim načinom razmišljanja i pretpostavkom jer ova manufaktura čuda iz Modene iz mjeseca u mjesec iznova fascinira i to na pravi način.

Od prerađenog i dorađenog Defendera, preko Corvette C2 Stingray u modernoj interpretaciji, preko Porschea 911 (964) Targa, pa sve do individualnih projekata poput „Project Pony“ i prelijepe konverzije modela 812 Superfast u modernu interpretaciju legendarnog Ferrarija 250 GTO, ova se dizajnerska manufaktura itekako uspjela istaknuti, ali sam vrh ideja ispao je u obliku modela.

Panther Progettouno, odnosno u obliku moderne reinkarnacije DeTomaso Pantere.

Osim što je gabaritima ovaj automobil „pogođen“ tačno onako kako treba, te svojim performansama nastavlja tamo gdje je originalna Pantera stala, riječ je o projektu koji u 2020. godinu donosi nešto što svijet automobila ne prakticira već deceniju i sitno: „Pop-up“ farove. Stoga zaboravimo V10-motor doniran iz Lamborghinijevog modela Huracan.

Stavimo na stranu ubrzanje od 3,1 sekundu do „stotke“ i namjerno smetnimo s uma maksimalnu brzinu od preko 320 kilometara na sat jer svi ti podaci nisu niti upola bitni koliko činjenica da ovaj automobil u današnji svijet unosi najbolju retro-ideju još od dana kada se na sceni pojavili prvi retro-moderni Fiat 500 i Ford Mustang.

Niti jedan od tih automobila nije imao „pop-up“ farove, što ipak u prijevodu znači da niti jedan nije zaslužio apsolutan status poster-materijala za 2021. godinu, A Panther Progettouno definitivno jest jer cijelu priču oko jednog od najtvrdoglavijih, najčudnijih i najkvarljivijih sportskih automobila svih vremena vraća tamo gdje mu je mjesto i zajedno s farovima koji nekima od nas itekako nedostaju.

Eto… Lista je gotova i najposebniji automobili s „pop-up“ farovima su na njoj pronašli svoje mjesto i to hronološkim redom. Svim cijenjenim čitateljima zahvaljujem na pažnji i čestitam na stamini zbog koje ste stigli do kraja ovog ogromnog teksta. Nadam se da ste uživali čitajući barem upola onoliko koliko sam ja uživao prisjećajući se pojedinih automobila s ovog popisa, piše Automobili.hr.