Bosna je nacionalna država bosanskog naroda

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Svijest bosanskog političkog vrha, koji je o(p)stao vjeran ideji bosanske države, nije bila dovoljno razvijena da bi se krajem dvadesetog vijeka pri raspadu Jugoslavije ponašao državotvorno na potreban način. Zbunjenost tih ljudi oslikana je i u samom određivanju nacionalnog identiteta kada je u septembru 1993. godine na Bošnjačkom Saboru donesena odluka da se samo jednom dijelu bosanskog naroda vrati historijski naziv Bošnjak.  Izborom da se taj naziv upotrijebi samo za bosanske muslimane preslikana je srpska (i hrvatska) matrica zasnovana na etnokonfesionalnom principu, što je išlo u korist daljim podjelama.

Nepreuzimanje odgovornosti za svakog stanovnika ostavlja mogućnost drugima da to urade. Poraz Bosne je da se bilo koji stanovnik ove države, u zemlji ili u dijaspori, dodatno otuđi od bosanstva kao ideje. U tom slučaju nije riječ samo o gubitku pojedinaca koji žive na prostoru Bosne nego i o gubitku suvereniteta nad tom teritorijom. A bosanska politika koja bi gradila “očinski odnos” prema svim građanima, s naglaskom upravo na dijelove u kojima žive oni koji više ne gaje pozitivne emocije prema svojoj zemlji, bila bi vrlo korisna za promjenu tog stanja. Zato je veoma bitno prihvatiti da su Bošnjaci (svi koji smatraju Bosnu svojom domovinom) odgovorni i za sudbinu Bosne i za svakog njenog stanovnika. Svojatanjem isključivo samo “muslimanskog” dijela naroda kao i samo “muslimanskih” obilježja Bosne određene političke struje ne samo da slabe državu nego i omalovažavaju i njenu historijsku posebnost i njen identitet. Svoditi bošnjaštvo samo na “muslimanstvo” znači izabrati isti put koje je izabralo srpstvo kao nacionalna ideologija.

Bosanski identitet jeste ona kulturna, politička i ekonomska budućnost koja podupire i razvija društvenu pluralnost u svim smjerovima, ali uvijek u skladu s najboljim interesom svih građana, bez obzira na njihova religijska i sva druga pripadanja. To je moguće graditi i održavati jedino posredstvom države kojoj je temelj upravo takvo sveobuhvatno i privlačno bosanstvo. U ekonomskom smislu bosanska država u ovim okolnostima ne može biti konkurentna. Zdrave strane investicije, kao preduvjet razvoja ekonomije, iziskuju stabilne političke temelje.

Odgovorno ponašanje vlasti vratilo bi dostojanstvo svim građanima koji Bosnu smatraju svojom zemljom i vratilo ponos koji su imali 1992. godine. Ako su se građani ove države tada izborili za pravo glasa i zadobili poštovanje međunarodnih faktora, to je isključivo zahvaljujući činjenici da su nakon dugog vremena vlast i stanovništvo odano ideji bosanske države pokazali sposobnost da odlučno odbrane nezavisnost, granice i suverenitet Bosne i Hercegovine.

Čemu treba dati prednost u budućem vođenju politike u Bosni? Nužno je usklađivanje teorije i prakse ili, drugim riječima, identiteta (prava na Bosnu) i suvereniteta (stanja na terenu). Identitet podrazumijeva stvaranje jedinstvenog historijsko-političkog temelja radi izgradnje kolektivne svijesti, gdje bi bilo odgovoreno na tri suštinska pitanja: Ko smo? Gdje smo? Kuda idemo?

Prvo, ključno je rad na uspostavljanju i jačanju nacionalnog identiteta prihvatljivog za sve stanovnike Bosne koji žele ovu državu smatrati domovinom, bez obzira na vjersku, rasnu ili bilo koju drugu vrstu opredijeljenosti. Poistovjećivanje bošnjaštva i bosanstva, da bi dobilo nacionalnu dimenziju u obliku državljanstva, ne samo da je historijski ili lingvistički utemeljeno već i ide u korist jačanja države. Pored toga, otklonilo bi postojeće oblike kulturnog rasizma (kao osnove nacionalizma) i napravilo prostor za prihvatanje šireg zajedničkog nacionalnog identiteta.[1]

Bosanstvo nije ni antisrpsko ni antihrvatsko. Svakom pojedincu dopušta da živi u skladu sa svojim višestrukim identitetima. Ako je prihvatljivo da pojedinac sebe smatra i Bosancem i Amerikancem, trebalo bi biti prirodno i da neko ima i bosanski i srpski nacionalni identitet. Uz to, bosanska muslimanska dijaspora održala je vjerski identitet, ali zbog njihovog novog identiteta oblikovanog vrijednostima zemalja u kojima borave, etnokonfesionalno poimanje Bošnjaka kao nacionalne odrednice samo za muslimane može podržati samo marginalan broj njih.

Usporedo se moraju jasno odrediti historijske pretpostavke Bosne njegovanjem višestoljetnog kontinuiteta državnosti od Bosanskog kraljevstva, osmanske okupacije, austrougarske okupacije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije (kao pokušaja uništenja Bosne), zatim ZAVNOBiH-a (kao obnavljanja bosanske državnosti) do današnje bosanske države. Prvo poglavlje se upravo bavi tim pitanjima.

Strategija bosanske politike ili šta je suština probosanske politike
U Bosni je oduvijek živio samo jedan narod, narod bosanski (23)
Tragom drevnih Bošnjana: Čekajući bosanskog Ataturka (22)
U potrazi za bosanskom političkom strategijom ili - gdje pripada Bosna? (21)

Bosanska politika u XX. stoljeću: Vjerska zajednica, narod, nacija (20)
Tragom drevnih Bošnjana: Okupacija i razaranje Bosne u režiji Srbije (19)
Ideja tzv. velike Srbije protiv bosanskog ideniteta (18)
Nacija je politika a narod je emocija (17)
Od nametanja naziva „Musliman“ za bosanski narod do obnove nezavisnosti (16)
Republika Bosna i Hercegovina u okviru SFRJ (15)
Narodnooslobodilački pokret na prostoru Bosne: Obnova bosanske države (14)
Drugi svjetski rat na području Bosne i Hercegovine (13)
Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)
Stvaranje Kraljevine SHS: Period negiranja Bosne i bosanskog identiteta (11)

Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Također – to vrijedi ponavljati – valja izbrisati sve nedoumice i dualizme koje su politički protivnici Bosne nametnuli (Hercegovina je bosanska pokrajina jednako kao što su to Semberija, Krajina i slično).

Održavanje suvereniteta na cijeloj državnoj teritoriji zahtijeva konkretne i vidljive uspjehe na terenu kroz državotvornu politiku koja naglašava odgovornost vlasti spram svih građana i pravne države, ekonomski i demografski razvoj ključnih regija Bosne. Nema dijela te zemlje koji je moguće odvojiti od identiteta i dugoročnog interesa njenih ljudi. Potrebno je odgovarajućim politikama osvješćivati vezu prognanih i njihovih potomaka s tim teritorijama, podstičući ih na povratak i obnavljanje svih oblika njihovog kulturnog i ekonomskog prisustva. Neprijatelji Bosne posebno se trude da uspore i spriječe upravo povratak i bilo kakvu vrstu ponovnog oživljavanja bosanskog pluralizma. A dosadašnje vraćanje prognanih na predratna ognjišta je vrlo značajan uspjeh Bosne, jer svaka sredina u kojoj ponovo zaživi pluralnost postaje prirodno plodno tlo za bosansku filozofiju života. Potreba za nametanjem stranog jezika, strane kulture kroz obrazovanje ili nametanje mitologije i mržnje koju njeguju etnokonfesionalne nacionalne ideologije načini su kojima se po svaku cijenu stanovnike želi otrgnuti od bilo kakvog vida bosanstva, sopstvene tradicije, govora i kulture. U ovakvom projektu država i njene institucije trebaju prvenstveno vrlo snažno podržati rad na poboljšanju životnih uvjeta upravo za “manjinske” zajednice na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Presudni faktori uspješnosti projekta povratka bosanske filozofije na prostoru cijele te zemlje su pravna država i sigurnosne strukture koje će štititi osnovna prava povratnika. Bilo kakav vid kršenja njihovih sloboda mora biti zakonski spriječen.

Dalji demografski razvoj ovisi o tome hoće li pojedinci na čelu države biti politički zreli za procese neophodne za stvaranje preduvjeta za sigurnu budućnost građana. Riječ je doista o ponovnom priznavanju prava pojedincima na prostorima s kojih su sistematski progonjeni. Za to je neophodno izgraditi strateški pristup vraćanju stanovnika na cijelom prostoru države. To bi bio odraz bosanskog identiteta i odgovorne državotvorne politike. Bitno je pokrenuti ovaj proces upravo tamo gdje je bosanska država, tj. centralna vlast u stanju da provede ovakvu politiku, naročito u Sarajevu.

Pored toga, pripadnici dijaspore će kroz generacije prirodno gubiti svoj bosanski identitet. To se može spriječiti jedino upornim radom na njihovom bosanskom identitetu koji je u skladu s vrijednostima sredine u kojoj borave. Osim što bi to doprinijelo naseljavanju u ratu etnički očišćenih prostora, povratak pojedinaca iz zapadne Evrope, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade ili Australije u Bosnu i Hercegovinu donijelo bi i novi podstrek vrijednostima bosanstva i saradnji sa svim civilizacijama na planeti.

Da bi Bošnjaci postali politički narod (a ne ostali vjerska zajednica), a samim tim Bosna njihova nacionalna država, preostaje izgradnja državotvornog naroda stvaranjem kolektivne svijesti koja će izgraditi naciju po volji svakog stanovnika i na kraju jednonacionalnu građansku državu prema ranije navedenim pretpostavkama, zasnovanu na državljanstvu, a ne na vjerskim osnovama. Bespotrebno je vraćati se u prošlost. Ni vlast ni narod, što zbog agresija na bosansku državu (uključujući i posljednju) i borbe za opstanak, što zbog zbunjenosti koje su rezultat kako jugoslovenske ideje koja je izgledala prihvatljivo za bosanski narod, tako i sistematskog negiranja bosanskog identiteta od strane oba susjedna nacionalizma, nisu se mogli pripremiti za samostalnost i državotvornost. Danas je to moguće. Krajnji cilj je dugoročno sigurna Bosna, kao nacionalna država bosanskog naroda, a samim tim ekonomski rast i zadovoljstvo svih njenih stanovnika.