Bosanska politika u XX. stoljeću: Vjerska zajednica, narod, nacija

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju.

„Nema sumnje da Bošnjaštvo predstavlja temeljnu i najvredniju karakteristiku Bosne, ali bi svakako bilo pogrešno kada bi ga neko vezao za religioznu pripadnost, mada je religija igrala najvažniju ulogu pri nacionalnom razgraničenju na mješovitom području. Zlonamjernici će uvijek pokušavati svoditi Bošnjaštvo samo na muslimane. Tome se treba opirati. Treba uvijek uporno naglašavati da je Bosna domovina svih njenih stanovnika i da je budućnost njihova osigurana jedino kroz međusobno priznanje posebnosti, kroz demokratiju i iskrenu saradnju.“

Teufik Velagić, Adem Gerin,  
„Bosanski pogledi“, 1963.

Pišu: Taner Aličehić i Đenan Galešić

Od 1918. pa sve do agresije 1992. godine, generacije bosanskih političara koje su štitile suverenitet Bosne uglavnom su vjerno slijedile vladajuće strukture i smatrale obavezom da balansiraju između srpskih i hrvatskih interesa radi “mira u kući” i zajedničke budućnosti, iako se nijedan od ta dva nacionalizma nikada nije odrekao okupatorskog projekta prema Bosni. Bosanski komunisti oslanjali su se na utopiju da se Jugoslavija može izgraditi na primjeru Bosne. Nisu uzeli u obzir prirodnu, stoljećima građenu filozofiju zajedništva u različitostima kod stanovnika Bosne što nije bio slučaj s drugim dijelovima Jugoslavije. S druge strane, poimanje jugoslovenske nacije je u suštini ideološki u potpunoj suprotnosti s etnokonfesionalnim ideologijama kako srpstva tako i hrvatstva, pa je samim tim bilo osuđeno na propast od početka.

Izlaganje Atifa Purivatre, jednog od ključnih učesnika u definisanju “muslimanskog” naroda, pokazatelj je tih dobronamjernih zabluda koje su oblikovale bosansku politiku od 1918. do 1992. godine. U projektu “Stav Muslimana BiH u pogledu nacionalnog opredjeljenja” izlagao je na temu “JMO i nacionalnost bh. Muslimana”. Prema njegovom tumačenju, ideologija Jugoslavenske muslimanske organizacije zasniva se na konceptu jugoslavenstva, koje znači “najprikladniji put zbližavanja i ujedinjavanja” svih Jugoslavena.

U skladu s nacionalno-političkim stavovima te organizacije, svaki Musliman bio je “nacionalno opredijeljen“, a to njegovo opredjeljenje počivalo je na jugoslavenstvu kao sintezi srpstva i hrvatstva. Saglasno ovom gledištu, Muslimani su imali neophodne preduvjete da postanu “jezgra pravog i potpunog jugoslavenstva (...) najbolja baza jugoslavenske ideje”. Stoga je Jugoslavenska muslimanska organizacija bila principijelni i odlučni protivnik nametanja bilo kakvog “plemenskog imena” (srpskog ili hrvatskog). A Muslimani, muslimanski narod, pripadali su, prema tome, “jugoslavenskom narodu” kao njegov “muslimanski dio”.

Tokom perioda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Muslimani kao konstitutivni narod sebe su vidjeli kao jedinu zajednicu koja nema potrebu za nacionalizmom kao mehanizmom zaštite nacionalnih interesa. Možemo pretpostaviti da je postojala želja ili zabluda da se bosanska filozofija života, bosanska konfesionalna raznolikost vjekovima prirodno građena, može podići na viši stepen, tj. preslikati na cijelu Jugoslaviju. U takvim okolnostima najmanje dvije generacije Bošnjaka ostale su bez mogućnosti da izgrade temelje državotvorne nacionalne ideologije, koja iziskuje institute, terminologiju, jezik, kulturu i jasno određen nacionalni prostor.

Tragom drevnih Bošnjana: Okupacija i razaranje Bosne u režiji Srbije (19)
Ideja tzv. velike Srbije protiv bosanskog ideniteta (18)
Nacija je politika a narod je emocija (17)
Od nametanja naziva „Musliman“ za bosanski narod do obnove nezavisnosti (16)
Republika Bosna i Hercegovina u okviru SFRJ (15)
Narodnooslobodilački pokret na prostoru Bosne: Obnova bosanske države (14)
Drugi svjetski rat na području Bosne i Hercegovine (13)
Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)
Stvaranje Kraljevine SHS: Period negiranja Bosne i bosanskog identiteta (11)

Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

U ratnim okolnostima (od 1992. do 1995. godine) i uvjetima borbe za preživljavanje emotivna zbrka, nastala usljed nestanka “jugoslavenstva” i potrebe za suzbijanjem redova, vlast nije iznjedrila državotvornu strategiju koja bi okupila što veći broj građana Bosne i Hercegovine. Kada je u septembru 1993. godine vladajuća struktura odredila da se nacionalni identitet “Bošnjaci” odnosi isključivo na muslimane slavenskog porijekla s prostora tad već bivše Jugoslavije, i njena politička strategija morala je sličiti onoj kod dva susjedna nacionalna pokreta: odrediti nacionalni prostor i prihvatiti podjelu prostora Bosne i Hercegovine na jednonacionalne (etnokonfesionalne) prostore. Takav pristup je podrazumijevao da se prihvata premještanje stanovništva slično nekima drugim u historiji (Nijemci vs. Poljaci, Turci vs. Grci, Pakistan vs. Indija). A tom odlukom dat je i legitimitet antibosanskim snagama, što je kasnije Dejtonski mirovni sporazum potvrdio. I pojam “konstitutivni narodi”, uveden u tom sporazumu, dodatno je išao na ruku zagovornicima etnokonfesionalnih ideologija. A svi stanovnici Bosne i Hercegovine koji su prihvatili bosanski identitet ostavljeni su na nemilost upravo tim ideologijama.

U potpunom nedostatku institucija koje bi se bavile suštinskim nacionalnim procesima u ime Bosne i Bošnjaka svjesno se Islamskoj zajednici nameće uloga nacionalnog prosvjetitelja. Tako se vjeri (islamu) dozvoljava da se postavi kao suština u identitetu preostalih (neopredijeljenih) Bošnjaka kao naroda. Kao posljedica ovih procesa gotovo isključivo su oni koji su vjerni ideji Bosne i jedinstvenog nacionalnog identiteta svedeni na nacionalni pojam Bošnjak, koji obuhvata isključivo muslimane. A to je upravo bio cilj djelovanja srpskih (dijelom i hrvatskih) nacionalista prikrivenih u okviru institucija bivše Jugoslavije. Stoga je i raspad Jugoslavije iskorišten za pokušaj razaranja svega što ima bosanski i/ili muslimanski identitet.

Je li se moglo pripremiti za raspad Jugoslavije i već krajem devedesetih godina prošlog vijeka osigurati stabilnu budućnost Bosni i njenim stanovnicima? Naravno, teoretski jeste. Međutim, uzimajući u obzir tadašnji nedostatak državotvorne svijesti kod velike većine stanovnika koji njeguju bosanski identitet, a koja je neophodna za dalje jačanje države, treba priznati da je i ovako učinjen veliki iskorak. Dosadašnji uspjesi neprijatelja Bosne u proteklih stotinu pedeset godina su posljedica prostora koji im je ostavljen za djelovanje. Ali nikada do posljednjeg rata nije odaslat adekvatan odgovor s bosanske strane. Godine 1992. bosanski narod je uz ogromne žrtve pokazao da umije braniti državu.