Tragom drevnih Bošnjana / Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)

23. 11. 2019. u 20:57:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 1130

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Kapetanska funkcija bila je nasljedna, a kapetani su upravljali svojim kapetanijama kao neprikosnoveni vladari i polako izrastali u političku snagu. Vrlo često nisu vodili računa o vezirskim naredbama i volji Carigrada već štitili vlastite interese, nerijetko ratujući između sebe.(1)

Takve okolnosti održale su se sve do politike reformi Osmanskog Carstva, koje su počeli provoditi sultani Selim III i naročito Mahmud II. Osmanski sultan Mahmud II (vladao od 1808. do 1839. godine) je uporedo s ukidanjem janjičara krenuo jačati centralnu vlast i ograničavati samovolju ajana i kapetana(2). Sultan je pokušao mirno privući bosanske kapetane na svoju stranu, predlažući da se njihove kapetanske ovlasti zamijene dužnostima državnih službenika (muteselima) koji bi nastavili upravljati, ali bez mogućnosti nasljeđivanja. Bošnjaci su to odbili, čime je počeo prikriveni sukob bosanskih prvaka sa sultanom koji će s vremenom prerasti u otvoreni rat i na kraju pokret pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića za samostalnost Bosne.(3)

U pružanju otpora sultanovim reformama odlučujući su bili snaga i utjecaj kapetana (i ajana) u Bosni. Bili su nezadovoljni i vezirima koji su sprečavali njihov utjecaj na divanu u Istanbulu. Smatrali su da Bošnjaci imaju pravo na visok stepen autonomije jer su skoro dvije stotine godina sami branili Bosnu.(4) Pored odbijanja da ih imenuje sultan, jer su to bile nasljedne ovlasti, bosanski kapetani su bili protiv davanja ograničene autonomije Kneževini Srbiji, a naročito su bili ogorčeni odredbama Jedrenskog mira između Ruskog i Osmanskog Carstva iz 1829. godine, kad je odlučeno da se šest nahija s desne strane Drine odvoji od Bosne i pripoji Srbiji. Najveći spor u tom smislu izazvan je zbog dvije naročito bogate nahije koje su pripadale Zvorničkom sandžaku – Jadar i Rađevina.

U to vrijeme u Egiptu je borbu za autonomiju počeo Mehmed Ali, a u Skadru na sjeveru Albanije isto je činio Mustafa-paša Skadarski. Samostalnost je već bila postigla Grčka, a u ograničenom obliku i Srbija.

Odlučni da djeluju, bosanski kapetani i ajani su se okupili u Tuzli, u februaru 1831. godine.(5) Na tom sastanku izabran je vođa Pokreta za autonomiju Bosne – najmlađi i najbogatiji bosanski kapetan Husein beg Gradaščević.(6) Njegov izbor nisu podržali ajan gatački Smail-aga Čengić i ajan stolački Ali-aga Rizvanbegović. Njima su se ubrzo pridružili ajan pivsko-nevesinjski Lutfi-beg Redžepašić, ajan trebinjski Hasan-beg Resulbegović te ajan nikšićki Osman-kapetan Mušović. Tako je veći dio Bošnjaka s juga Bosne od početka bio protiv pokreta i Husein-kapetana Gradaščevića kao njegovog vođe.(7)

O svojim odlukama vodstvo Pokreta za autonomiju Bosne obavijestilo je ostale pokrete za samostalnost na Balkanu, kao i crnogorskog vladiku Petra II Petrovića Njegoša. Bez obzira na mržnju prema muslimanima na Balkanu, Njegoš je u početku podržavao Pokret za autonomiju Bosne, jer je u njemu imao izgovor i podršku za vlastitu borbu za autonomiju Crne Gore.(8)
Već u martu 1831. godine, nakon kraće opsade Travnika, bosanska vojska, na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem, preuzela je vlast u Bosni. Oblik pokrajinske i lokalne vlasti nije bio izmijenjen.(9) Pokret za autonomiju upravljao je gotovo cijelom Bosnom, osim jugom, koji nije pristupio pokretu.(10)

Od početka sukoba Bošnjaci su očekivali da se povežu s pokretom koji je vodio Mustafa-paša Skadarski i zajedno bore protiv sultana. Skadarski vilajet se također protivio reformi Mahmuda II.(11) U želji da se pruži podrška Mustafa-paši Skadarskom, bosanske snage s oko 25.000 vojnika, na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem, krenule su preko Sandžaka prema Kosovu.(12) U pohodu bosanske vojske na Kosovo, Gradaščeviću se pridružio veliki broj Bošnjaka iz Novopazarskog sandžaka (Sjenice, Prijepolja, Pljevalja, Gusinja i Plava).(13) Nažalost, Mustafa-paša nije sačekao bosansku vojsku, nego je samouvjereno s oko 30.000 vojnika stupio u borbu sa sultanovom vojskom i bio poražen.

Nasuprot tome, u tri bitke vođene na području Kosova, bosanska vojska je potpuno potukla osmansku.(14) U povratku, Husein-kapetan Gradaščević je u svim mjestima slavljenički dočekivan kao bosanski heroj, a tom prilikom narod mu je dodijelio nadimak Zmaj od Bosne. Došavši u Sarajevo, u oktobru 1831. godine, bosanski prvaci proglasili su ga vezirom.
Istovremeno, kapetan Gradaščević i uzak krug vodstva Pokreta za autonomiju Bosne pokrenuli su niz diplomatskih odnosa, obraćajući se pismima austrijskom caru Franji II i ministru vanjskih poslova knezu Klemensu von Metternichu, vjerujući da će im Austrija pomoći da ishode autonomiju kod sultana Mahmuda II, kao što je to svojevremeno učinila Rusija za Srbiju.(15)

U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

U proljeće 1832. godine krenula je kaznena ekspedicija na Bosnu, na čijem je čelu stajao veliki vezir Mahmud Hamid-paša s oko 30.000 vojnika.(16) U nekoliko bitaka sultanova vojska pobijedila je bosansku, a od Pokreta za autonomiju Bosne i njegovog nositelja u međuvremenu su se ogradili Hasan-aga Pećki, Mahmud-beg Tuzlić te mahom pravoslavno i katoličko stanovništvo Bosne, koje je do tada bilo aktivno u Pokretu.

Nakon potpunog poraza, austrijske vlasti su primile Husein-kapetana Gradaščevića i diplomatskim putem uspjele dogovoriti njegovo pomilovanje kod sultana.17 S porodicom se mogao vratiti na teritoriju Osmanskog Carstva, ali ne i u Bosnu.(18) Bio je smješten u Osijeku, odakle se trudio održavati vezu s knezom Metternichom i svojim pristalicama u Bosni. Ubrzo nakon toga prešao je u Zemun, a potom u Istanbul, u kojem je i umro.(19)

Na neuspjeh Pokreta za autonomiju utjecale su, prije svega, dvije stvari: izostanak odluke iz Istanbula o većoj samostalnosti (kao u slučaju Srbije), jer pokret je zahtijevao autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog Carstva, te snažan otpor Bošnjaka iz južnih bosanskih pokrajina, s prostora Hercegovine.(20) A kada je riječ o bosanskim susjedima, Srbiji i Crnoj Gori, te njihovom odnosu prema Pokretu za autonomiju Bosne, oni su već tada pokazali neprijateljski stav i suprotne interese i Miloša Obrenovića i Petra II Petrovića Njegoša u odnosu na Bošnjake.(21)

Austrija, u čije je prijateljstvo Husein-kapetan Gradaščević vjerovao, imala je svoje razloge da ne pruži podršku Pokretu za autonomiju Bosne.(22) Taj pokret suštinski je imao podršku samo iznutra, iz Bosne, i to od velikog dijela bosanskih stanovnika, bez obzira na vjersku pripadnost.(23) Podržavala ga je i bosanska ulema, koja se u mnogim dijelovima Osmanskog Carstva protivila promjenama.(24)

Zašto „Tragom drevnih Bošnjana"?

Na kraju, osmanski dvor je imao različit pristup prema Srbiji i prema Bosni. Sultan je pokretima u kojma su hrišćanske vođe vodile borbu za slobodu ili koji su tražili određen vid autonomije, kao u slučaju Srbije, bio spreman izaći u susret ako se zauzvrat njegovo bogatstvo povećalo. Međutim, imao je sasvim drugačiji odnos prema Bosni i Bošnjacima jer su bosanski pokret vodili muslimani. Kao „halifa“ (vrhovni poglavar muslimana i vođa ummeta), sultan je njihovu pobunu smatrao činom izdaje. Nakon poraza bosanskog pokreta, po nalogu sultana ukinute su (1834. i 1835. godine) sve kapetanije u Bosni.

Poslije gušenja pokreta Bošnjaci su izgubili ulogu i značaj u Osmanskom Carstvu kakvu su do tada imali. Za konačan poraz bosanskog plemstva, koje je njegovalo ideju Bosne kao i njenu bogatu historiju, „pobrinuo“ se Omer-paša Latas. Uništene su političke snage koje su u nadolazećem periodu mogle voditi Bošnjake i Bosnu ka izgradnji nacionalnog identiteta i nacionalne države. Posljedica poraza ustanka Bošnjaka protiv osmanskog okupatora bila je stagniranje nacionalnog osvješćivanja, tada „obezglavljenog“ bosanskog naroda.

Još jedna dugoročna posljedica neuspjeha Pokreta za autonomiju bila je teritorijalno i administrativno komadanje Bosne. Odmah nakon njegovog sloma, 1833. godine, iz Bosanskog ejaleta izdvojen je Hercegovački sandžak i formiran kao zasebna administrativna jedinica kojom je vladao Ali-aga Rizvanbegović, koji je promoviran u pašu s titulom vezira.(25) Sve bitne položaje u vlasti su preuzeli Turci, a ne Bošnjaci. Pored ovoga, izdvojene su i dvije nahije iz Zvorničkog sandžaka, Jadar i Rađevina, te dodijeljene Srbiji.(26)

Pokret za autonomiju Bosne, može se smatrati najznačajnijim događajem u historiji te zemlje od propasti Bosanskog kraljevstva 1463. godine do tog perioda. S današnje tačke gledišta, može se smatrati kao pokret državotvornog karaktera. Nedostatak tog pokreta bila je neupitnost feudalnog poretka, koji je bio jedan od uzroka nezadovoljstva bitnog dijela bosanskog stanovništva, naročito pravoslavnog, kao i vjerske netrpeljivosti.(27) Pitanje je bi li se u nadolazećem periodu taj dio stanovništva prepoznao u srpskoj nacionalnoj ideji da su predvodnici Pokreta za autonomiju Bosne prvo ukinuli nepravednosti takvog sistema vrijednosti. Kako bilo, srpski nacionalizam koji će se izgraditi u Srbiji u drugoj polovici devetnaestog vijeka će iskoristiti nastalu situaciju i postati temeljno antibosanska ideologija s ciljem širenja srpske države na bosansku teritoriju.

1. Isto, 3–4.
2. Više u: Imamović 1997, 136–137.
3. Vidjeti: Imamović, 1997, 334–35.
4. Vidjeti: Imamović, 1995a, 142–46.
5. Na sastanku u Tuzli, održanom od 20. januara do 5. februara 1831. godine, bosanski prvaci zahtijevali su da se opozovu sve privilegije date Kneževini Srbiji u smislu njene samostalnosti (ovo se naročito odnosilo na nahije Jadar i Rađevinu), obustavi uvođenje nove vojske u Bosnu, ukine namjesničko, vezirsko mjesto u Bosni, dopusti uvođenje autonomije Bosne, da Bosnom upravljaju bosanski ljudi. Za ove ustupke Bosna bi Porti i sultanu isplaćivala godišnji tribut od 4.000 kesa. (Vidjeti: Kreševljaković, 1931, 12)
6. Iako je bio najmlađi kapetan, Gradaščević je izabran za vođu, između ostalog, zbog bogatstva i ugleda u narodu.
7. O tome vidjeti više u: Bašagić, 1990, 140.
8. O tome vidjeti više u: Bojić, 2001, 87.
9. Iako je jedan broj Gradaščeviću najodanijih ljudi i saradnika pripadao ukinutom janjičarskom vojnom rodu, nakon preuzimanja vlasti u Bosni nisu se upuštali u ponovno uspostavljanje ukinutih vojnih rodova. (O tome vidjeti više u: Aličić, 1983, 19.)
10. Isto.
11. O tome vidjeti više u: Imamović, 1995a, 143.
12. Vidjeti: Malcolm, 1995, 165.
13.  Sporo kretanje bosanske vojske prema Kosovu potaklo je velikog vezira Mehmeda Rešid-pašu da spriječi sjedinjenje Mustafa-pašine vojske s bosanskim jedinicama, koje je Husein-kapetan Gradaščević poveo na Kosovo. (Vidjeti: Kreševljaković, 1931, 13–14.)
14. Isto, 14.
15. Husein-kapetan Gradaščević je posredstvom fra Ilije Starčevića održavao kontakte s austrijskim vlastima. (Vidjeti: Imamović, 1997, 337)
16. ustrijski obavještajni radnici presreli su pismo Gradaščevića datirano na 3. februar 1832. godine, u kojem od bosanskih kapetana traži da mu šalju vojsku što prije, jer treba kretati protiv đaur-sultana. O ovome je Austrija obavijestila velikog vezira, koji je s vojskom krenuo iz Carigrada prije nego što se bosanska vojska i sakupila. (O tome vidjeti više u: Makanec, 1930, 9)
17. eć 15. juna 1832. godine, dan prije prelaska Husein-kapetana Gradaščevića na austrijsko tlo, Ministarstvo rata Austrije poslalo je svojoj komandi na granici pismo u kojem se kaže da će u narednom periodu car Franjo sultana zamoliti za milost za Husein-bega Gradaščevića, a zahvaljujući intervenciji franjevca Ilije Starčevića. (Isto)
18. Isto.
19. O tome više vidjeti u: Imamović, 1995a, 146.
20. Smail-agu Čengića i Ali-agu Rizvanbegovića čete Husein-kapetana Gradaščevića nikada nisu uspjele savladati, dok druge ajane jesu. (O tome vidjeti više u: isto, 144–46.) 
21. Husein-kapetan Gradaščević je nudio saradnju Milošu Obrenoviću i Petru II Petroviću Njegošu, ali se knez Obrenović sporazumio s velikim vezirom. O tome je, između ostalog, knez Miloš 28. juna 1832. godine pisao Avramu Petronijeviću, uglednom državniku koji je obnašao funkcije predsjednika Vlade te ministra vanjskih poslova Kneževine Srbije: “U našoj politici stoji nam igrati ovu rolu: vaditi Turcima oproštenija, biti Hristijani i još najglavniji neprijatelji Bošnjaka.” (Vidjeti: Kreševljaković, 1931, 28.)
22. Austrija je željela da se zaustave nepredvidivi pljačkaški pohodi lokalnih kapetana na njihovu teritoriju, pa je je imala veći interes u podršci sultanu nego lokalnim kapetanima, a ni ciljevi pokreta Austriji u suštini nisu odgovarali. (Vidjeti: Malcolm, 1995, 165)
23. Husein-kapetan Gradaščević odnosio se jednako prema bosanskom stanovništvu svih vjera, a u njegovoj kapetaniji, zahvaljujući prijedlogu fra Ilije Starčevića podignuta je velika katolička crkva. (Vidjeti: Kreševljaković, 1931, 10)
24. Gradski slojevi – esnafi, koji su bili najbogatiji dio naroda, imali su odličnu i jaku organizaciju i upravo je i njima ideja autonomije bila bliska.
25. Ovakvo stanje trajalo je do 1853. godine, kada je Hercegovina ponovo priključena Bosanskom ejaletu. (Vidjeti: Aličić, 1983, 20)
26. Isto.
27. Politički program Pokreta za autonomiju Bosne imao je nekoliko poznatih i navedenih zahtjeva, ali je činjenica da u odnosu na dotadašnji feudalni sistem nije predviđao promjene društvenog položaja masa muslimanskog, katoličkog i pravoslavnog žiteljstva Bosne. (Vidjeti: Hadžijahić, 1974, 152–53)

 


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA