Drago Pilsel uz smrt pape Franje: Ovo je bio pontifikat služenja, blizine i milosrđa

Umro je papa Franjo. Vijest o njegovoj smrti objavio je kardinal Farrell u službenom priopćenju Tiskovnog ureda Svete stolice: "Draga braćo i sestre, dubokom tugom moram objaviti smrt našeg velikog Svetog Oca Franje. Jutros u 7:35, biskup Rima, Franjo, vratio se u Očev dom. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi."

Piše: Drago Pilsel, novinar i teolog iz Zagreba

Vidjeli smo Papu jučer (nedjelja Uskrsa) na Trgu Svetoga Petra kod blagoslova Urbi et Orbi i nije imao opušteno lice. Po svemu sudeći nije poslušao stroge upute liječnika klinike Agostino Gemelli gdje se liječio od obostrane upale pluća, da mora obavezno mirovati najmanje dva mjeseca po izlasku iz bolnice. Nažalost, Papa Franjo se nije držao tih uputa. U nedjelju na Uskrs je zaista mnogo toga uradio, a što nije trebao. Osjećaj odgovornosti prema vjernom narodu je bio jaći od lječničkih strogih uputa, zaista strogih jer, kako znamo, dok je bio u bolnici skoro je dva puta preminuo usred jakih respiratornih kriza.

Trending

Krajina u suzama: Poznat identitet stradalog motocikliste

Napunio je 12 godina od izbora, odnosno od inauguracije pontifikata pape Franje (izabran je 13. marta, ustolićen 19. marta 2013., na blagdan svetog Josipa).

Kada je 19. aprila 2005. Jorge Mario Bergoglio, jedan od 115 kardinala izbornika koji su tada bili u Sikstinskoj kapeli pozvani izabrati nasljednika pokojnog pape Ivana Pavla II, čuo kako se njegovo ime ponavlja, kažu neki vatikanisti, i četrdeseti puta, zajedno s imenom dotadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, njemačkog kardinala Josepha Aloisa Ratzingera, rekao je kasnije Bergoglio, osjetio je veliku nervozu, ali i sramotu.

On to nije nikada želio pojasniti, jer ga je vezivao zavjet šutnje, ali tada se nagađalo da je Bergoglio istupio i u četvrtom krugu zamolio da se glasa za Ratzingera koji je, kao što je poznato, tada izabran uvjerljivom većinom, većom, naravno, od onih 77 glasova koji su, kao i na ovoj posljednjoj konklavi, bili potrebni da se postigne zatražena dvotrećinska većina prisutnih elektora u konklavi.

21.04.25. 11:00

Papa Franjo na Koševu i govor koji je odjeknuo svijetom: 'Nikad više rata'

Bergoglio je mislio da su novinari koji su prethodnih dana, odnosno od trenutka kada je postalo jasno da život Karola Wojtyłe ide prema neminovnom kraju, isticali njega kao kandidata "pretjerali" ili bili "krivi" za to što se događa iako je i njemu bilo poznato da je situacija mogla biti obrnuta, da je on dobivao više glasova od Ratzingera da nije, nekoliko dana prije konklave, na elektronske adrese kardinala izbornika, iz Buenos Airesa stiglo pismo u kojem se teretilo kardinala Jorgea Bergoglia da je surađivao s generalima posljednje argentinske diktature, a što kolege izbornici nisu vjerovali iako su se mnogi od njih pribojavali situacije u kojoj bi za papu bio izabran čovjek koji bi trebao trošiti enormnu energiju u rasvjetljavanju svoje uloge u olovnim argentinskim godinama odnosno u demantiranju informacije iz kampanje koja je dugo trajala, sve do izbora 2013., a kojom ga se klevetalo da je predao, kao provincijal otaca isusovaca (poglavar tih redovnika u Argentini), dvojicu svojih svećenika mučiteljima toga strašnoga režima.

Zato treba pojasniti da smo 13. marta 2013. iznenađeni ostali svi kada smo ga vidjeli na svečanoj loži na pročelju bazilike svetoga Petra i kada smo saznali da je, nakon 1.272 godine ponovno izabran papa koji nije iz Europe, ali prvi Latinoamerikanac, Argentinac, istina, nedvojbenih talijanskih korijena, ali pravi žitelj Buenos Airesa, što je za autora ovog nekrologa tada postala olakotna okolnost jer, pošto dolazi iz iste zemlje i pošto je rođen u istom gradu kao i Papa, smije i umije pisati s određenom slobodom i prisnošću, svojstvenom Argentincima.

A pošto sam proveo i neko vrijeme školovanja u instituciji kojom je ravnao otac Bergoglio, a zbog naravi posla sam pratio što je Bergoglio radio i govorio kao nadbiskup Buenos Airesa i argentinski primas, mogao sam dijeliti opće iznenađenje, pozitivno svakako. No kada se vraćam unazad u pamćenju i materijalima iz "dossiera" Bergoglio u mojoj arhivi, vidim da iznenađenja ne bi tada trebalo biti jer su kardinali jako dobro znali što traže i koga traže kada su 12. marta 2013. ušli u konklav.

Nakon što je Joseph Ratzinger postao Benedikt XVI i unatoč trostrukom zavjetu kardinala da neće otkriti detalje iz te konklave, procurila je informacija da je već u drugom glasanju (od četiri koliko ih je bilo) Bergoglio dobio barem 40 glasova. Pošto je taj podatak kao vrlo vjerojatan preuzeo i Vittorio Messori, vrlo suzdržan vatikanist, blizak Ivanu Pavlu II i kardinalu Ratzingeru (s kojima je objavljivao knjige) mnogi su povjerovali u Messorijevu tvrdnju da je Bergoglio zamolio da se glasovi koje je on dobio usmjere na Ratzingera. Tada se govorilo da su šanse Bergoglia narasle nakon što je drugi isusovac u toj konklavi, kardinal Carlo Maria Martini jasno kazao da se ne osjeća kandidatom zbog očitih zdravstvenih poteškoća (bolovao je od Parkinsonove bolesti) te je u konklav ušao tresući rukom i oslonjen na štap čime je poručivao "nemojte glasati za mene".

21.04.25. 16:51

Prizor koji je rasplakao svijet: Kako je papa u Sarajevu ljubio ruke svećeniku kojeg su mučili 1992.

Imam, osim toga, u arhivi spremljen podatak da je 2002. poznati vatikanist Sandro Magister u talijanskom tjedniku L'Espresso napisao da bi Bergoglio dobio "lavinu glasova" da se tada dogodila konklava: "Introvertiran, povučen, škrt na riječima, nije pomaknuo ni jedan prst za svoju kampanju, ali ga je to pretvorilo u jako ime jer je skroman, duhovan i mudar", pisao je kolega Magister.

Za kašnjenje u dolasku na čelo Katoličke Crkve ipak ima logike, ali nema ovdje prostora za širu elaboraciju.

Franjo je veliki reformator Crkve, ali je li se dogodila revolucija? I da i ne. Ona bi se tek mogla dogoditi (naravno, i ovisno o tomu tko će ga nasljediti). Dogodilo se, da, veliko pospremanje. I Sinoda, zajednički hod u dijalogu svih članova Crkve, preko predstavnika. Ako Sinoda uspije, ako se želje vjernika laika, redovnika i redovnica i kler pretvore u život, da, moglo bi se govoriti o revoluciju, kao i onda kada je trajao i završio Drugi vatikanski sabor.

Napisao je nekoliko vrlo važnih enciklika: meni osobito vrlo važne Fratelli tutti (Svi smo braća), treća je, napisana u njegovoj osmoj godini pontifikata i posvećena bratstvu svih stvorenja, te Laudato si' (Hvaljen budi), o brizi za naš zajednički dom. U njoj Papa kritizira konzumerizam i neodrživi razvoj, žali se zbog degradacije okoliša i globalnog zatopljenja i poziva sve ljude na svijetu da poduzmu "brzu i jedinstvenu globalnu akciju". Zatim je uspostavio vrlo tjesne veze s muslimanima, globalno se zalagao za mir, uveo je žene u vodeće pozicije rimske kurije, imao je uključive govore usmjerene na LGTBiQ populaciju, govorio je biskupima i kardinalima da se ne smiju ponašati kao "prinčevi" već kao služitelji te je, s nekim manjim greškama (slučaj Čilea i biskupa grada Osorno), uglavnom zastupao nultu toleranciju prema pedofilima u redovima Crkve.

Završit ću osobno: ovaj Papa je mene pokrenuo da napravim važan korak i osmislim portal Autograf te brojne druge projekte. U mom životu, ergo, Franjo je zaista bio revolucionaran. Od 1986. kada sam ga slušao, kratko, kada nam je tumačio Borgesa, sve do ovoga časa kada postajem svjestan da ga više nema i kada molim da se plodovi njegova izuzetno važnog pontifikata nastave množiti, ja sam bio krojen njegovim škarama.

Od kuda, osim iz obiteljske anamneze, dolazi moja potreba za bistrinom i jasnoćom? Od kuda pak dolaze Papi teme i impostacija? Kao mladi provincijal argentinskih isusovaca (1973. - 1979.), u zapaljivim sedamdesetima počinje raditi na sintetičnoj viziji Družbe Isusove, svećeničkog društva, na način da se izbjegne razorna proturječnost između sljedbenika vojne diktature (1976..1983.) i revolucionara filomarksista. Ista ta dijalektika ga je navela na ključan susret s Amelijom Podetti, najumnijom argentinskom filozofkinjom 70-ih, i s Albertom Metholom Ferréom, najvažnijim katoličkim južnoameričkim intelektualcem druge polovine XX. stoljeća. Podetti, Ferré, te još jedan filozof kojem se Franjo stalno vraćao, Rodolfo Kusch (vrlo važan autor "Teologije naroda", ključne za razumijevanje Bergoglija), a koji su bili obavezna literatura u godinama kada sam u Colegio Máximo u San Miguelu susreo dekana i profesora Bergoglija (kratko nam je govorio o Borgesu prije nego što je otišao u Frankfurt da nastavi raditi na doktoratu o Romanu Guardiniju), naučili su Bergoglija slijedeće stožerne misli: stvarnost je superiornija ideji; ukupnost je superiornija djelu; jednistvo je superiornije konfliktu i vrijeme je superiornije prostoru.

To su, i još drugi formativni pisci, autori koji su oblikovali misao pape Franje, premda, onaj koji ne poznaje djelo Guardinija ne može, tvrdim, ne može prodrijeti u papinu misao.

Papa Franjo je smatrao da svaki naš čin stvaranja, posjedovanja, uživanja proizvodi trenutni osjećaj moći. U pozitivnom smislu to daje osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, ali u negativnom to se može reflektirati kroz aroganciju, ponos, taštinu… I protiv toga se, zahvaljujući asketskom držanju i stroge ignacijanske duhovnosti, on bori jer povezuje moć i odgovornost.

Vidio sam to, prošao sam tu školu, istu koja je formirala oca, profesora, biskupa, nadbiskupa, kardinala i papu Bergoglija. Sve što smo viđali kod Pape, od reforme kurije (najvažniji doseg pontifikata), do brige za migranata, polazi od njegova uvjerenja, ti naši formativni autori su nam to usadili, da je Bog blizina, milosrđe i nježnost.

Ovo je bio, i time završavam ovaj nekrolog, pontifikat služenja i milosrđa. Hvala mu na tomu.