Dragan Bursać: Bravo, Crna Goro - Vučićevi batinaši vraćeni iz Tivta!

"U ovom istom avionu Beograd–Tivat prije šest godina bili su isti ovi batinaši sa istom opremom, idejama, zadacima, naredbama, namjerama i ciljevima. Tad su ih korisni idoti zvali borci protiv korupcije, glas otpora, razuma i demokratije. A iza navodne borbe protiv korupcije stajala je infrastruktura političkog uticaja Beograda na Crnu Goru. Stajala je ideologija 'srpskog sveta'. Stajala je ista ona matrica koja godinama pokušava odlučivati šta će se događati u Podgorici, ko će vladati u Banjaluci, kako će izgledati sjever Kosova i gdje se završavaju granice političkog uticaja Aleksandra Vučića. I sad stoji!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Vraćanje gotovo devedeset državljana Srbije (čitaj Vučićevih batinaša) sa tivatskog aerodroma trebalo je biti tek jedna bezbjednosna vijest sa samita Evropske unije i Zapadnog Balkana. Umjesto toga, sve se pretvorilo u politički rendgen cijelog projekta srpskog sveta, njegovih metoda, njegovih izvršilaca, njegovog načina djelovanja i njegovih pokrovitelja.

Trending

Tenzije u Domu naroda PSBiH: SNSD ponovo srušio kvorum i onemogućio nastavak sjednice

Batinaši, raus!

Za one koji ne znaju, crnogorska policija zaustavila je čarter let iz Beograda, satima provjeravala sumnjivce, pronašla komunikacijsku opremu, transparente sa natpisom "Srbija pobeđuje", radio-stanice i ljude koje bezbjednosne službe dovode u vezu sa nasiljem, huliganskim grupama, kriminalnim dosjeima i političkim operacijama režima Aleksandra Vučića. Nakon toga uslijedila je odluka koja je odjeknula regionom: Nazad za Beograd.

A onda je krenula osveta Vučićevog režima. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Osveta režima kao modus operandi

Na granicama prema Srbiji satima su zadržavani građani Crne Gore. Formirane su kolone. Putnici su čekali. Djeca iz kotorskog kulturno-umjetničkog društva, na putu prema Bugarskoj, provela su više od pet sati na granici jer su se našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Tako izgleda politika kada se velikosrpska državna sujeta pretvori u državnu strategiju.

I baš zato vrijedi podsjetiti na jednu sliku od prije šest godina. U ovom istom avionu Beograd–Tivat bili su isti ovi ljudi, sa istom opremom, idejama, zadacima, naredbama, namjerama i ciljevima. Tad ste ih zvali borci protiv korupcije, svijetli litijaši, glas otpora, razuma i demokratije. Po društvenim mrežama i televizijskim studijima predstavljani su kao narodni bunt protiv zarobljene države. Novinari naklonjeni velikodržavnom projektu pravili su od njih romantične revolucionare. Analitičari su ih proglašavali snagom demokratske obnove.

Vrijeme je pokazalo ono što je mnogima bilo jasno od prvog dana.

Iza ikonografije litija, iza parola o slobodi i pravdi, iza "reka slobode", iza navodne borbe protiv korupcije stajala je infrastruktura političkog uticaja Beograda na Crnu Goru. Stajala je ideologija 'srpskog sveta'. Stajala je ista ona matrica koja godinama pokušava odlučivati šta će se događati u Podgorici, ko će vladati u Banjaluci, kako će izgledati sjever Kosova i gdje se završavaju granice političkog uticaja Aleksandra Vučića.

Tivatska pista samo je ogolila ono što je dugo bilo sakriveno.

Jer kada grupa od gotovo devedeset ljudi, među kojima se nalaze osobe povezivane sa nasilnim incidentima, navijačkim grupama, partijskim obezbjeđenjima i kriminalnim miljeom, sleti čarter letom uoči samita na kojem se okupljaju Ursula von der Leyen, Emmanuel Macron, Friedrich Merz, Giorgia Meloni i drugi evropski lideri, tada više nije riječ o turističkoj ekskurziji. Riječ je o političkoj operaciji. I upravo tu dolazimo do suštine.

Batinaši kao način djelovanja u Srbiji

Godinama se u Srbiji usavršava model prema kojem se svaki politički problem rješava istim instrumentima. Kada treba zastrašiti studente, pojavljuju se batinaši. Kada treba proizvesti privid narodne podrške, dolaze navijačke grupe. Kada treba ugušiti proteste, iz mraka izlaze ljudi čije su profesionalne kvalifikacije nasilje, prijetnja i strah.

Takav sistem ne poznaje granice. Ako funkcioniše u Novom Sadu, zašto ne bi funkcionisao u Podgorici? Ako funkcioniše protiv studenata, zašto ne bi funkcionisao protiv susjedne države? Ako može disciplinovati građane Srbije, zašto ne bi disciplinovao region?

Upravo zato događaj u Tivtu nije incident. Tivat je simptom.

Pred očima cijelog regiona ogoljen je mehanizam vlasti koja sebe godinama predstavlja kao garant stabilnosti. Ispod evropskih fraza, diplomatskih osmijeha i pažljivo režiranih konferencija za medije izvirila je stara radikalska matrica koja političke procese razumije kao pitanje sile, pritiska i kontrole. Možda je najzanimljiviji dio cijele priče činjenica da se sve dogodilo uoči samita na kojem će biti najmoćniji evropski lideri. U društvu Ursule von der Leyen, Emmanuela Macrona, Friedricha Merza i Giorgie Meloni, Aleksandar Vučić više nije regionalni šerif. Više nije čovjek oko kojeg se okreće Balkan. Više nije gospodar ceremonije.

Tek je jedan učesnik među mnogima. A upravo to najteže podnose autokrate.

Nakon godina života u propagandnom ogledalu počnu vjerovati da bez njih nema države, nema stabilnosti i nema budućnosti. Onda se nađu među ljudima koji ih vide kao jednog od mnogih i nastaje problem.

Takvi trenuci rađaju paranoju.
Paranoja rađa strah.
A strah traži batinaše.
Otuda čarter let.
Otuda transparenti.
Otuda radio-stanice.
Otuda gotovo devedeset ljudi koji su, prema procjeni crnogorskih službi, predstavljali bezbjednosni rizik.
Otuda i bijes koji je uslijedio nakon što su vraćeni kući.

Jer nije problem u tome što su vraćeni ljudi. Problem je što je vraćen koncept.

Vraćena je ideja da susjedne države moraju nijemo posmatrati političke operacije koje dolaze iz Beograda. Vraćena je logika prema kojoj svaki prostor na kojem žive Srbi automatski postaje zona političkog tutorstva Aleksandra Vučića. Vraćena je iluzija da se region još uvijek može uređivati metodama devedesetih godina. 

I, naravno, Dodik!

A, onda je na scenu stupio Milorad Dodik. Naravno da jeste.

Kao i svaki put kada Beograd upadne u politički problem, Dodik je požurio da objasni kako je Srbija zapravo žrtva. Podgorica je, kaže, pogriješila. Srbija se "brani". Recipročne mjere su legitimne. Takvo objašnjenje zvuči gotovo groteskno kada se prevede na običan jezik. Država koja vraća grupu ljudi procijenjenih kao bezbjednosni rizik postaje agresor. Država koja zbog toga satima zadržava građane druge zemlje navodno se brani.

Od koga? Od djece iz autobusa? Od porodica koje prelaze granicu? Od građana Crne Gore? Ili možda od istine koja je izašla na pistu tivatskog aerodroma?

Jer cijela priča govori o krizi jednog projekta. Taj projekat zove se srpski svet.

Godinama se predstavljao kao kulturno povezivanje, zaštita identiteta i briga za srpski narod. U praksi je proizvodio političko miješanje, destabilizaciju susjeda, ucjene, pritiske i pokušaje stvaranja paralelnih centara moći od Podgorice do Banje Luke. Zato je reakcija bila toliko nervozna.

Jer svaki autoritarni sistem vjeruje da su država, narod i vođa jedno te isto. Svaki poraz vođe postaje poraz države. Svaka kritika režima proglašava se napadom na naciju. Svako zatvoreno vrata doživljavaju se kao neprijateljski čin. Tivatski aerodrom pokazao je koliko je ta konstrukcija zapravo krhka.

Jedna odluka crnogorske policije bila je dovoljna da se razotkrije čitava mreža političkih refleksa. Batinaši su vraćeni avionom za Beograd. Crnogorski građani su kažnjeni na granici. Djeca su satima čekala. Dodik je potrčao da opravda odmazdu. Vučićevi mediji počeli su kukati o ugroženim Srbima i famoznoj "nejači". A cijela priča stala je u jednu jednostavnu sliku.

Dok su evropski lideri razgovarali o budućnosti Zapadnog Balkana, srpski svet bavio se transparentima, radio-stanicama, parapolitičkim jurišnicima i osvetom nad običnim ljudima. Tog dana u Tivtu nije prizemljen avion. Prizemljena je iluzija da se region još uvijek može uređivati batinašima, političkim nasiljem i uličnim odredima odanim jednom čovjeku.

Zato je Vučić bio bijesan.
Zato mu je Dodik potrčao u odbranu.
Zato su djeca čekala na granici.
Zato su kolone bile kazna za neposlušnu Crnu Goru.

Jer svaki autoritarni režim vjeruje da je država njegovo vlasništvo.
A kada mu neko zatvori vrata, osveti se prvom komšiji kojeg pronađe.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.