S ove strane Drine | Dragan Banjac: Bagatelisanje najboljih

Na sahrani Srđe Popovića, advokata nad advokatima, početkom novembra 2013, godine novinarka Svetlana Lukić govorila je o njegovom savršenom osjećaju za naše stranputice i nesreće, "baš kao i gotovo nepogrješive analize koje nam je preko Peščanika saopštavao mirnim glasom i zakucanim rečenicama". Svetlana je tada istakla da se svaki njegov javni nastup slušao, jer je on – "bio merilo". Govorila je i o njegovim visokim kriterijumima o odgovornosti i pravdi od kojih nije odustajao, iako je u tome često bio usamljen. "Nije ga brinulo što je u manjini. Naprotiv, stalno je ponavljao da većina griješi, i da većina nije i ne može biti moralni arbitar o tome šta je dobro a šta zlo."

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

ETIKETIRANJE: Negdje u Hercegovini sam davno slušao, možda baš u Mostaru i možda baš od "Muje trovača" u Fejićevoj, o teretu kad ti narod nakači dangu. Ako ti neko kaže da si pijan ne zarezuj ga ni za ič, ako ti to vele dvojica moraš se zamisliti, ako i treći – počni odma’ da se valjaš po Tepi, govorio je Muja meljući kafu sa mlinom duboko u kulji ispod kaiša.

Trending

Sarajevska policija objavila detalje: U požaru poginula žena

Popoviću su srbijanski mediji i glavari zalijepili etiketu da je potpisao "nakav" papir dajući saglasnost da NATO bombarduje Saveznu republiku Jugoslaviju. Iako smo o rome tabirili više puta, istine radi, evo šta (mi) je o tome rekao u intervjuu za Poglede sarajevskog Oslobođenja 16. juna/lipnja 2007. godine: "Potpisao sam pismo kojim se tražilo da se spriječi genocid u Bosni, da se interveniše protiv ljudi koji su godinama bombardovali Sarajevo, i tražilo se da se bombarduju vojni aerodromi sa kojih polijeću avioni koji bombarduju Bosnu. Da je tada intervenisano... Inače, opet bih potpisao..." rekao je Srđa.

Možete zamisliti koliko su ga mrzili novi srbijanski i prekodrinski Srbi. Tokom pomenutog razgovora za RS je rekao: "Na RS je ostao strahovit beleg. Jer, ako nije Srbija – ko je onda! Inače, to je ratna tvorevina i time je praktično legalizovano etničko čišćenje u BiH". Nije volio da govori o Kosovu. "O tome sam još 1990. napisao da je to izgubljeno. Jasno je zbog čega je otišlo. Srbi imaju historijski problem što su razbacani po širokom prostoru i za njih je jedino rješenje bila Jugoslavija..."

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj nisu ni pomišljali o ustupcima. Odlučili su da to razlupaju, narod ih je podržao a Srđi je beleg ostao do kraja života.

RADOMIR KONSTANTINOVIĆ: Srbija se olako odriče svojih najboljih ljudi. Prije četrnaest godina umro je Radomir Konstantinović (1928-2011) jedan od najvećih intelektualnih umova moderne Evrope; njegov odlazak srbijanski mediji i "zvaničnici" ispratili su tiho i sa prigušenim olakšanjem. Tada sam (za Slobodnu Bosnu) napisao zašto je ovaj vanvremenski pisac, filozof i esejista ostao jedan, jedinstven i neponovljiv

U beogradskom malom građanskom krugu, dovoljnom jedino za čuvanje obraza, nakon Konstantinovićevog odlaska zauvijek će ostati četiri slova – Rade, četiri slova od ljudske stijene, pisca, filozofa i mislioca, kritičara, izgleda nepresušne, srpske gluposti i – da upotrebim neprikladan, ali precizan i na bivšim jugoslovenskim prostorima veoma razumljiv izraz – seljakluka.

Književni opus Konstantinovićev zaprema tridesetak tomova u kojima je vrh odavno prigrabila Filozofija palanke, filozofsko-esejističko delo obznanjeno najprije putem talasa Trećeg programa Radio Beograda početkom avgusta 1969. godine. Knjiga je okarakterisana kao kultno štivo, ali ne i kod "pozvanih ocenjivača", nacionalističko-fašistoidnom dijelu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njenom deseteračko-čobansko-patriotskom odjeljenju – Udruženju književnika Srbije.

Utorak, 1. novembra, petog dana od Konstantinovićeve smrti Skupština grada ustupa salu za odavanje počasti. Konstantinovićeva udovica Milica rekla je da niko od zvaničnika nije posjetio njihov dom niti uputio telegram saučešća. Čovjek koji će ostati upamćen jedino zbog neprestanog izgovaranja "ja, kao predsednik Srbije" (izvjesni Boris Tadić) stoluje samo pedesetak metara dalje. Nije se pojavio, poklonio velikanu.

Istoričarka Latinka Perović u tišini poluprazne sale Gradske kuće podsetila je na Konstantinovićeve reči prilikom jedne posete Sarajevu. "Dolazim iz zemlje u kojoj se o Sarajevu više ćuti nego što se govori", citirala je Latinka Perović svog vračarskog komšiju i saborca.

BOŽE, NEPRAVDE: Povodom ignorantskog i neljudskog odnosa vlasti i medija dva podsjećanja. Novembra 1997. godine u Beogradu je sahranjen Ivan Đurić (Beograd, 1947. – Pariz, 1997.) i tog prohladnog dana od vizantologa, reformiste i "nacionalnog izdajnika" oprostilo se 128 građana.

Da sve bude u duhu posrnule Srbije, najmanje dvije trećine činili su Sarajlije, Tuzlaci, Hrvati, Crnogorci i Slovenci. Mirko Đorđević je tada ispričao nešto iz dalje prošlosti, sa sahrane (1906.) Stevana Sremca. Od Sremca se oprostio mladi pisac Radoje Domanović (1873. – 1908.), ali jedva je stigao do groblja. Krenuo je, kaže Đorđević, ka mestu događaja, ali se usput nalivao u nekoliko kafana i dokrajčio se u "Sedam udovica". Dogegao se i izgovorio tek nekoliko rečenica: Crni Stevo, Srbijo – jebem te! Sve što valjano i časno imade posaranjiva, osta go ološ i cincarska fukara, reče pokazujući na "vaničnike". Prelijte grob i sklonite ovu budalu da ne upadne u raku, rekao je ceremonijal majstor.

STAMBOLIĆ, ĐINĐIĆ, LATINKA: Dug je spisak srpskih značajnih ličnosti prema kojima su Srbi i Srbija grešni i izgubili dušu. O prvom, čoveku "hrvatskog imena i ’turskog’ prezimena", pogotovo o drugom sve se zna. Posebno im je smetala poslednja u nizu, Kragujevčanka opet hrvatskog imena i (pretežno) crnogorskog prezimena.

"Ne verujem da neko, ko je prosečne građanske da ne kažem pameti, kulture, nakon svega može da kaže: pa, stvarno, to nije bio genocid. Jeste strašan zločin, kažu, ali šta znači to strašan zločin? Imate tamo ogromnu grobnicu zasejanu maloletnicima. Ko je to proizveo! I kako mi možemo da se zaklanjamo!?

Kada je Titu predala ostavku pitao ju je šta će da radi. "Snaći ću se, radije ću da sakupljam suvo lišće nego da radim nešto u šta ne verujem". Poslije svega Kosovo je trebalo priznati. Zoran Đinđić je pokušao, ubijen je da ništa ne promijeni.

Dobricu Ćosića je uzimala krajnje ozbiljno. "Pročitala sam sve te silne knjige, tu kad vi prosejete na tom rešetu istorije ljude u drugoj polovini XX veka na tom situ ostaje ON. Po svom uticaju i, dobro, po svom trajanju, po svome opusu. Meni se čini kao nekome ko pretenduje da se stvarima bavi egzaktnije, da se moramo osloboditi te opsesije Ćosića kao ličnosti. On je pesnik našeg istorijskog propadanja. Dobrica je srpski koren toga i nacionalizma i ako pođete od njegove mladosti, on je čovek sela i za njega je srpski narod, taj seljak koji vodi ratove, živi oko Morave, on nekad pada u očaj i onaj narodoljubac koji obožava narod i u isto vreme ga šiba, prezire ga. Kakvi su, šta su uradili, psuje Srbe. Gledala sam njegove tiraže, 150.000, 80.000, Daleko je sunce je imalo dvadestet izdanja, uporedivo samo sa Hajduk Stankom u Srbiji. Nema nagrade koju nije dobio. Ćosić je vrlo ozbiljna pojava uporediva možda sa Solženjicinom u Sovjetskom savezu. Uporedila bih ga i sa Nikolom Pašićem, to su ljudi koji rano imaju fiksiran cilj i ne odstupaju od tog cilja. On kaže: Ja želim da raščeprkam taj površinski sloj zemlje koji je nad našim mrtvima, da dođem do njih, da oživim njihove ideje i on to – radi. Ne znam za pisca koji je tako planski pisao", govorila je Latinka.

FILIP DAVID: Jedan srpski velikan ovaj rđavi svijet napustio je prethodnih dana. Neki će ga pamtiti posebno po tome što je svojevremeno izjavio da pristojnom i čestitom čoveku na startu raspada Jugoslavije "jedino preostaje da bude izdajnik". Citiram: "Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici. Izdajnici sistema koji priziva rat i glad, gde narodi žive u groznici, hranjeni mržnjom i obmanama, bolesni od manije gonjenja i manije veličine u isti mah. Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovek". Mediji su to odmah rastelalili, a njegova kćerka Hana (koja dugo već živi i radi u Švajcarskoj) iz škole je kući dotrčala uplakana i upitala oca: "Tata, da li si to rekao!"

Marta 2016. godine u Narodnoj biblioteci Srbije uručena mu je nagrada na najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka u Srbiji. Naš hrabri drugar izašao je za govornicu i ogradio se od prisustva protuve iz prvog reda. "Ograđujem se od prisustva Tomislava Nikolića. Poštujući instituciju predsednika od ‘90-ih, ne podržavam njegovu politiku". Četnički vojvoda pokušao je da mu uzvrati rekavši da za tako nešto nije bila potrebna ni hrabrost, ni vaspitanje". Za njegovo "unaprjeđenje" na Romaniji takođe.

Na dostojanstvenom ispraćaju na beogradskom Jevrejskom groblju gdje (očekivano) nije bilo "guzonja" govorili su beogradski rabin i Filipov poluvjekovni prijatelj, profesor Nenad Prokić.

"Skrivenih pravednika po mističnom judaizmu ima trideset i šestorica. Rasuti su po svijetu. Niko ne zna ko su oni, da li su bogati, siromašni, odakle su, koji zanat imaju - ali bez njihovih nesebičnih djela svijet bi odavno bio uništen. Njihov identitet se nikad ne smije otkriti, ali čvrsto vjerujem da je jedan od njih bio Filip David.

Osim što je bio pravednik, bio je i savjest ove sasvim nesrećne zemlje. Nijedna njena moralna ozljeda nije mu promakla. Ona će bez njega izgledati još gore. Nije poslušala nijedan njegov savjet, i zato sad izgleda - kako izgleda. Pravednika je nazivala stranim plaćenikom pa sad plaća cijenu svoje bahate nesmotrenosti.

Osim što je bio savjest Srbije, bio je i moj najbliži prijatelj pedeset godina. Nema nijedne značajne odluke u mom životu u kojoj nije učestvovao. Nikad se pritom nismo sporječkali, nikad nijedan nesporazum. To je u mom inače svadljivom životu jedinstveni slučaj. Mislim da je to zato što se s Fićom nije ni moglo posvađati. Blaga dobrota i djetinjastost anđela to nisu omogućavali. Ko smo mi ako nismo svi drugi koji su nas učinili onima koji jesmo i kojima pripadamo isto onoliko koliko i oni nama?

Govoriti o pravedniku i anđelu gdje se rodio, koje je vjere bio, gdje je išao u školu, gdje se zaposlio, ko ga je izbacio s posla, šta je pisao, koje je nagrade dobio i šta je sve radio - sve to je neprimjereno i na kraju krajeva nije ni mogućno. Ili barem prevazilazi moje sposobnosti. Meni se u posljednje vrijeme činilo najvažnijim da je volio jabuke kožare.

Fića se sad penje zlatnim stepenicama u raj. Ako njega na vrhu stepenica raj ne sačeka, onda raja ni nema. Kada nestaje neko ko samim svojim postojanjem obećava neko ispunjenje, preostaje nam samo da se zagledamo u lišće koje se njiše na vjetru."

SVIJET: Grob je mjesto gdje bi preminuli trebalo da počiva u miru, a ne da se oko njega izvode predstave. Nešto slično rekao (mi) je za života i Mirko Tepavac.

Na groblju Per Lešez nema aleje velikana, niti je kome palo na pamet da Lamartinu diže mauzolej na Monblanu, bilježi Milovan Danojlić. Dovoljna je bista, dole u rodnom Makonu. Kami i Žid su sahranjeni na seoskim grobljima u čijoj su blizini umrli. Aragon i Klodel u dvorištima svojih zamkova, Žan Pol Sartr na groblju kvarta u kojem je stanovao.

I De Gol je sahranjen u selu u kojem je okončao dane, u porodičnoj grobnici Kolombe dez Egliz... Našem drugaru biće dobro pored Davida Albaharija.

Beograd, naravno, ima aleju velikana. Veliko je pitanje je li tu svima mesto. Ivo Andrić, Radivoj Korać, Miloš Crnjanski, Danilo Kiš, Zoran Đinđić, Vasko Popa, Kosta Nađ... ali tu je i Radovan Stojičić Badža, policijski general, Miloševićev načelnik SDB Srbije.

Trenutno postoje tri Srbije: Oni koji su za preCednika, oni koji su protiv preCednika i protiv civilizacije (spoljnu i unutrašnju politiku učili su od Putina i SPC) i njih je najviše. Treći su oni koji su protiv predsjednika i žele u EU, njih je najviše.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba