Tragom drevnih Bošnjana / Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)

07. 12. 2019. u 17:53:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 169

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Ozbiljne reforme koje je proveo Osman Topal-paša (1861–1869) nisu učvrstile osmansku vlast i poredak u Bosni. Ramazanskim zakonom i Saferskom naredbom iz 1859. godine ozakonjen je čiflučki sistem u Bosni i legalizovan zemljišni posjed imućnih feudalaca, što je imalo jak utjecaj na pogoršanje agrarnih odnosa. To je bio jedan u nizu uzroka seljačkih ustanaka u Bosni u devetnaestome vijeku. U drugoj polovini devetnaestoga vijeka te pobune bosanskih seljaka (uglavnom kmetova) sve su više dobijale obrise nacionalnog pokreta. Naime, Kneževina Srbija koristila je nezadovoljstvo seljačkog stanovništva za širenje srpskog identiteta kao odgovora za nepravdu feudalnog poretka, a sve u svrhu svoje državne težnje prema teritoriji Bosne.1
Ustanak koji je počeo 1875. godine postat će prekretnica za budućnost Bosne. Osmanske vlasti ni nakon trogodišnjih borbi nisu imale snage da stanu u kraj nemirima. Ovakve okolnosti vrlo dobro koristila je Austro-Ugarska, koja je diplomatskim djelovanjem na međunarodnom planu2 aktivno podržavala pobune. Preko austrijske teritorije prebacivana je sva logistička pomoć ustanicima, kao i ključne ličnosti koje je Srbija slala u Bosnu. Na austrougarskoj teritoriji, u mnogim gradovima Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Like, formirani su odbori za pomoć ustanicima. U Novoj Gradišci bio je smješten Glavni odbor ustanika, koji su sačinjavali Vaso Vidović, Spasoje Babić i Jovo Bilbija. Ovaj odbor bio je podređen Glavnom odboru za pomaganje ustanka, koji je bio smješten u Beogradu i kojim je rukovodio pravoslavni mitropolit Mihajlo.3

Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

I prije 1877. godine Rusko i Austro-Ugarsko Carstvo pokušavali su se dogovoriti o raspodjeli balkanskih teritorija koje je Osmanska Carevina držala pod kontrolom. Međutim, početkom 1878. godine ruska vojska bila je nadomak Istanbula i za Tursku je bilo od životnog značaja da se ona zaustavi, što je dalo odriješene ruke Rusima da diktiraju uvjete mirovnog ugovora, koji je i sastavljen u San Stefanu. Prema tom ugovoru je glavna štićenica Rusije, Bugarska, postala samostalna zemlja Velika Bugarska. Dogovoreno je i da Bosna ostane u okviru Osmanskog Carstva, ali da treba provesti značajne reforme. Shodno članu četrnaest, prihodi Bosne trebali su biti trošeni samo za njene potrebe u iduće tri godine.4 Sporazumom nisu ostvareni ciljevi Srbije, tako da se ona na kraju ogradila od njega. Srbijanske težnje „iznevjerila“ je i Rusija, koja je u januaru 1877. godine Austriji tajno dala saglasnost da okupira Bosnu, čime je spriječeno stvaranje veće slavenske države na Balkanu.

Nestabilnost Bosne i želja da se oslabi ruski utjecaj na Balkanu bili su ključni uzroci što je Sanstefanski ugovor važio samo tri mjeseca. Već u junu 1878. godine sazvan je Berlinski kongres, na kojem su revidirane odredbe Sanstefanskog mira. Odlučeno je da će Bosnom ubuduće upravljati Austro-Ugarska,5 ostavljajući upravu nad Novopazarskim sandžakom Osmanskom Carstvu.

Odluke na Berlinskom kongresu uzrokovale su snažna previranja u Bosni. Na nagovještaj da bi Bosna mogla biti okupirana od strane Austro-Ugarske, predstavnici bosanskog naroda, prvenstveno iz Sarajeva, krajem maja 1878. godine od sultana su tražili da se Bosni podari autonomija. Porta nije odgovorila na ove zahtjeve, pa su Bosanci svojevoljno 5. juna 1878. godine osnovali Narodni odbor predstavnika svih vjeroispovijesti, koji je osnovao Narodnu skupštinu za cijelu zemlju.

Potaknuta ovim događajima, grupa uglednih bosanskih pravoslavaca, gdje u prvom redu treba izdvojiti Miću Ljubibratića, Aleksu Jakšića i Savu Dečanskog, sredinom juna 1878. godine uputila je proglas muslimanima i kršćanima Bosne. Pozvali su sve da se ujedine u borbi protiv austrougarske okupacije, da se u odbranu pozovu i stanovnici Novopazarskog sandžaka te ustanici iz svih krajeva koji su privremeno izbjegli, da se obrazuje bosanska vojska te uputi izjava velikim silama o pomirenju muslimana i kršćana u Bosni.

U Sarajevu je početkom jula 1878. godine izbila oružana pobuna protiv osmanskih vlasti. Narodnu masu predvodili su Salih Vilajetović (hadži Lojo), Muhamed Hadžijamaković, Rizvan-beg Halilbašić i hadži Abdija Halačević. Hadži Lojo je tih dana neprestano držao vatrene govore pune vjerskog zanosa i na taj način mobilisao stanovništvo svih vjeroispovijesti za odbranu zemlje. Pravoslavni dio bosanskog stanovništva, naročito u Sarajevu, u potpunosti je podržao oružanu pobunu i otpor austrijskoj okupaciji. Vođe pokreta su 28. jula 1878. godine izabrale Narodnu vladu, čime je prestala osmanska vlast u Bosni. Odmah nakon završetka rada Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska je ubrzala pripreme za vojnu operaciju zauzimanja Bosne. Njihovi obavještajci procjenjivali su da je pokret otpora u Bosni snažan i da svakodnevno jača. Postojala je i opasnost da bosanske snage dobiju pomoć iz Sandžaka (uz podatak da Bošnjaci koji su donedavno bili u sastavu osmanskih vojnih jedinica masovno prilaze pokretu), što je prerastalo u ozbiljan problem za Austro-Ugarsku.

Glavna komanda u Zagrebu i baron Josip Filipović, koji je imenovan zapovjednikom zaposjedanja Bosne, imali su sve podatke o bosanskim cestama, planinskim prijelazima, telegrafskim linijama, utvrđenjima, gradovima, stanovništvu, njegovoj vjerskoj i socijalnoj strukturi, i tako dalje. Posebno su računali na to da pravoslavci, i naravno katolici, neće pružiti otpor njihovim trupama prilikom okupacije Bosne.

Bila su potrebna čak tri mjeseca, sedamdeset šest okršaja širom Bosne, da tada najsavremenija vojska Evrope, uz 300.000 vojnika i oficira, izađe na kraj s braniteljima Bosne koji su se spontano i na dobrovoljnoj osnovi odazvali da brane domovinu. Bosna je potpuno okupirana 20. oktobra 1878. godine.

Za otpor Austro-Ugarskoj Monarhiji koji je ujedinio značajan broj stanovnika Bosne, s pravom se može tvrditi da je bio odbrambeni rat i još jedan u nizu primjera državotvornog ponašanja bosanskog naroda.

(1)  U ovom periodu nastao je niz tajnih organizacija za oslobađanje od osmanske vlasti. Platformu djelovanja dobijali su iz Beograda, pogotovo nakon osnivanja organizacije Ujedinjena omladina srpska 1866. godine, čiji je krajnji cilj bio pripajanje Bosne Kneževini Srbiji. (O tome vidjeti više u: Imamović, 1995a, 161.)

(2) Austrija je raspolagala preciznim obavještajnim podacima o stanju i pripremama za ustanak u Hercegovini te znala za ulogu Crne Gore u pripremama ustanka. U vezi s tim, austrijski car i kralj Franjo Josip I u proljeće 1875. godine posjetio je Dalmaciju i primio brojne delegacije katoličke crkve, kao i delegacije pravoslavaca iz Hercegovine. S istim ciljem susreo se u istom periodu u Kotoru s crnogorskim knezom Nikolom. (Vidjeti: Bojić, 2001, 115)

(3) Razlozi za ustanak pravoslavnog življa Bosanske krajine bili su identični onima u Hercegovini, samo što su vodeći ljudi ustanka radili u saradnji s Beogradom kako bi Bosnu priključili Srbiji. Od vođa ustanka u Bosanskoj krajini bitno je istaknuti ulogu Vase Pelagića, koji je kao socijalista nastupao sa stanovišta da ustanak u Bosni treba biti svenarodni, tj. da u njemu trebaju učestvovati i bosanski muslimani. Međutim, i ovdje je prevladala suprotna politika, gdje je ključnu ulogu imala pravoslavna crkva. (Isto, 115–19)

(4) Sanstefanski ugovor zaključen je 3. marta 1878. godine između Osmanskog i Ruskog Carstva u San Stefanu (Ješilkej) poslije niza poraza osmanske vojske u ratu vođenom 1877. i 1878. godine. Ovim sporazumom, između ostalog, ugovoreno je da Crna Gora i Rumunija dobiju nezavisnost. Crna Gora je proširila teritoriju na gradove Nikšić, Gacko, Spuž, Podgoricu, Žabljak i Bar. Za Bosnu je predviđeno da Rusko i Osmansko Carstvo te Austro-Ugarska sporazumno odrede visinu poreza osmanskoj vladi, ali poslije 1880. godine. Rusija nije uzela u obzir interese Srbije, jer je tada na njenu inicijativu, umjesto Velike Srbije, stvorena Velika Bugarska. (O tome vidjeti više u: Šiljegović, 1960, 8:503)

(5) Osmanski predstavnici prihvatili su tu odluku pošto se Austro-Ugarska pisano obavezala da će okupacija biti privremena, uz priznanje suverenih prava sultanu, te da će se obje vlade sporazumjeti o pojedinostima okupacije poslije zaključka Kongresa. (O tome vidjeti više u: Krleža, 1966–1969, 237; Malcolm 1995, 188–89)

KOMENTARI (4)