Tragom drevnih Bošnjana / Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)

04. 01. 2020. u 07:41:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 187

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

U teškim po okolnostima po Bosnu, 16. februara 1919. godine osnovana je Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), za čijeg je predsjednika izabran Ibrahim Maglajlić.

Već na izborima za ustavotvornu skupštinu u novembru 1920. godine JMO je ostvarila neočekivan uspjeh dobivši 24 mandata. U sporazumu s vladom Kraljevine SHS, Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), koju je u pregovorima zastupala delegacija na čelu sa dr. Mehmedom Spahom, obavezala se da će glasati za vladin prijedlog ustava, a zauzvrat se mandatar vlade Nikola Pašić obavezao da će poštivati teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine, osigurati bosanskim imućnim ljudima i zemljoposjednicima na području Kraljevine zaštitu od progona, pljačke i ubistava, finansirati na prosjački štap dovedene vjerske, prosvjetne i vakufske ustanove te riješiti pitanje naknade vlasnicima za oduzetu zemlju. Zauzvrat, zahvaljujući glasovima JMO, izglasan je Vidovdanski ustav.

Tako je JMO, putem ovog u suštini centralističkog ustava, isposlovala teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine i postala posljednja linija odbrane bosanske opstojnosti.(1)

Politički vrh Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca opredijelio se za centralizaciju vlasti u novonastaloj državi. Ta je centralizacija u konačnici trebala otkloniti ili umnogome ublažiti brojne različitosti u stavovima i ciljevima naroda koji su formirali tu državu što se pokazalo posve uzaludnim. Unitaristi su smatrali da će uspostava državnog centralizma, jednim zakonodavstvom i jednom vladom, riješiti sve probleme, a da će federalizam ili autonomija pojedinih područja (npr. Bosne i Hercegovine) razgraditi državu.

Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Prvi ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izglasan je na Vidovdan (28. juni 1921), prema kojem je i dobio ime. Nakon njegovog izglasavanja Bosna i Hercegovina ostala je u svojim državnim granicama, ali je bilo jasno da je proces njenog razbijanja otpočeo, samim tim što bosanska politička cjelovitost nije bila u skladu s antibosanskom politikom Kraljevine. Ovaj period bio je pun nerazumijevanja i političkih borbi između anticentralista Hrvata i centralista Srba, a povrh svega obilježen i kraljevom samovoljom. Politikom zagovaranja integralnog jugoslavenstva, stvarali su se odbojnost i neprijateljstvo uglavnom Hrvata koji su u takvoj politici prepoznali velikosrpske namjere. Sukob i napetosti u političkom životu kraljevine su trajali sve do početka Drugog svjetskog rata. U tim okolnostima članovi JMO s Mehmedom Spahom kao neprikosnovenim vođom, često su bili posrednici između te dvije struje. 

U Narodnoj skupštini, u ljeto 1928. godine, nakon brojnih skupštinskih debata koje su odlikovali sukobi i uvrede, došlo je do ubistva Stjepana Radića, Đure Basaričeka i Pavla Radića, iz Hrvatske seljačke stranke (HSS), koje je podržavao najveći dio hrvatskog stanovništva, dok su neki zastupnici ranjeni. Ovaj događaj bio je povod da kralj Aleksandar u januaru 1929. godine suspenduje važeći Vidovdanski ustav i uspostavi diktaturu – umnogome dodatno centralizirani politički poredak.

Raspuštanjem Narodne skupštine i ukidanjem političkih stranaka i udruženja željelo se osnažiti uvođenje jugoslavenstva kao jedinstvenog nacionalnog identiteta za sva dotadašnja tri naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci). I naziv države promijenjen je u oktobru 1929. godine, pa se od tada naziva Kraljevina Jugoslavija. Država je podijeljena na banovine. Bosna i Hercegovina je ušla u sastav četiri banovine: Drinske, Vrbaske, Primorske i Zetske. Ovim potezima kralj je proveo u djelo svoje ideje o strogo centralističkoj državi i jednom, jugoslavenskom narodu u njoj.

Niko nije bio zadovoljan ovim kraljevim mjerama, a Bošnjaci najmanje. Navedeno razgraničenje i teritorijalni opseg banovina su najviše pogodili Bošnjake, koji su bili razbijeni u četiri banovine, bez većine ni u jednoj od njih. Srbi su smatrali da im je kralj stao na put postizanja potpune hegemonije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvati su mislili da su Srbi ovim već ostvarili hegemoniju nad ostalim narodima.

Godine 1932. Vladko Maček je kao nasljednik ubijenog Stjepana Radića na čelu HSS-a, izdao rezoluciju u kojoj je zatražio povratak demokratije i okončanje srpske hegemonije u državi. Nakon njega slično su zahtijevali Anton Korošec, čelnik Slovenske ljudske stranke, i Mehmed Spaho, čelnik Jugoslavenske muslimanske organizacije u Bosni i Hercegovini.

Sva trojica su uhapšeni. 

Diktatura je prestala tek nakon ubistva kralja Aleksandra (1934. godine) od strane hrvatskih nacionalista. Izbori su raspisani za 1935. godinu, a iste godine regent knez Pavle, koji je zastupao maloljetnog prijestolonasljednika Petra, imenovao je Milana Stojadinovića za predsjednika vlade. Stojadinović je morao praviti kompromise sa svim sudionicima političkog života, pa su se u vladi našli i Korošec (Slovenija) i Spaho (Bosna i Hercegovina).

Na političkoj sceni Kraljevine Jugoslavije 1935. godine osnovana je Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), u čiji su sastav ušli radikali Milana Stojadinovića, Slovenska ljudska stranka (SLS) i Jugoslavenska muslimanska organizacija. Mehmed Spaho i njegovi najbliži saradnici podržavali su ideju jugoslavenstva jer su smatrali da bi se raspadom postojeće države sa svim njenim nedostacima otvorilo pitanje prekrajanja granica i zasigurnog stvaranja nacionalnih država Srba, Hrvata i Slovenaca. Bili su svjesni neznatnosti svoje snage u ondašnjim prilikama.

Novoizabrani premijer Milan Stojadinović podržao je očuvanje državnog centralizma i nacionalnog unitarizma. Tih godina neprekidno su jačali revoltiranost i neprijateljstva između bloka formiranog oko Jugoslavenske radikalne zajednice, s jedne strane, te Vladka Mačeka iz HSS-a, s druge.

Snaga koja je urušavala jedinstvo u Jugoslaviji bili su narastajući srpski nacionalizam i hegemonizam, a podržavala ih je i potpomagala pravoslavna crkva. Knez Pavle je, u želji da izađe u susret zahtjevima Hrvata, 1939. godine smijenio Milana Stojadinovića, a na njegovo mjesto imenovao Dragišu Cvetkovića. Osnovni njegov zadatak bilo je sačinjavanje sporazuma s Hrvatima. U viziji Vladka Mačeka to je bilo osnivanje Banovine Hrvatske.

Spomenuti sporazum Hrvata i Srba u Kraljevini Jugoslaviji nametnuo se kao problem kad se trebalo dogovoriti o podjeli bosanske teritorije. Vladko Maček imao je u Bosni i Hercegovini prilično jaku podršku kroz Muslimansku organizaciju Hrvatska seljačka stranka (HSS), na čijem je čelu bio Hakija Hadžić.

Osnovni cilj pregovora koje su vodili Cvetković i Maček bio je iznalaženje rješenja za “hrvatski” nacionalni prostor i ustroja Jugoslavije na federalni način koji bi zadovoljio Hrvate. Augusta 1939. godine zaključen je i potpisan sporazum Cvetković–Maček, kao i uredba o Banovini Hrvatskoj, čime je teritorija Bosne razdijeljena.

Dijelovi bosanske teritorije sporazumom su pripojeni Banovini Hrvatskoj, koja je u novom ustrojstvu dobila autonomiju s posebnim saborom. Ostatak je bio podijeljen na već postojeće banovine, Vrbasku i Drinsku. Bošnjaci nisu bili pozvani da iznesu mišljenje pri sklapanju tog sporazuma prema kojem je manji dio trebao prihvatiti da živi u Banovini Hrvatskoj, a ostatak u okviru “srpske banovine” ili buduće Banovine Srbije. Naime, bilo je očigledno da su ovim sporazumom trebali biti stvoreni preduvjeti da se zadovolje i srpske težnje prema bosanskoj teritoriji.

Komadanju Bosne i Hercegovine umnogome je doprinijela i iznenadna smrt Mehmeda Spahe u junu 1939. godine. Njegov nasljednik na čelu Jugoslavenske muslimanske organizacije Džafer Kulenović nije imao utjecaj ni političku pronicljivost. Kulenović jeste zatražio da se formira posebna banovina Bosna i Hercegovina, ali se vlasti nisu obazirale na te zahtjeve.

Međutim, sporazum nije doveo do smanjenja tenzija, prvenstveno zato što se nije vodilo računa o interesima ostalih stanovnika Jugoslavije, kao ni o svim Srbima i Hrvatima koji su se našli van “svojih” nacionalnih banovina. Protiv sporazuma su se oglasili radikalna hrvatska desnica – ustaše, radikalni dio srpskog nacionalnog korpusa, sve opozicijske stranke u tadašnjoj Jugoslaviji, vojni vrh, dijelovi katoličke i pravoslavne crkve, kao i Italija.

Bosanski političari su se suprotstavili ovom sporazumu, održavani su sastanci i protesti u mnogim gradovima s ciljem traženja načina da se odgovori na zatiranje Bosne. U decembru 1939. godine političari iz svih krajeva Bosne donijeli su odluku o osnivanju “Muslimanskog pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine” kao narodne i nestranačke organizacije kojoj će cilj biti koordinacija svih probosanskih pokreta i vođenje dalje političke borbe.

Tom novoosnovanom pokretu za autonomiju priključila su se brojna politička, vjerska i kulturna društva i organizacije. Okupio je sve slojeve bošnjačkog društva, uključujući i Srpsko muslimansko i prosvjetno društvo “Gajret”, koje je smatralo da bosanski narod treba prihvatiti srpski identitet. U Pokretu je djelovao akcioni odbor, čiji su članovi, između ostalih, bili i prosrpski orijentisani muslimani na čelu sa Šukrijom Kurtovićem, kao i prohrvatski političari, inače zastupnici Jugoslavenske muslimanske organizacije, Husein Alić, Ismet Gavrankapetanović i Džafer Kulenović.

Bosanska omladina koja je studirala u Beogradu ili Zagrebu, mahom simpatizeri ili članovi tada zabranjene Komunističke partije Jugoslavije, također su tražili autonomiju i nedjeljivost bosanske teritorije.

Gradonačelnik Mostara Husein Husaga Ćišić je isticao bosansku vjersku pluralnost kao simbol Bošnjaka kroz sve periode postojanja te zemlje. Sporazum je za njega predstavljao okupatorsku namjeru srpsko-hrvatske politike prema Bosni koja svjesno želi uništenje Bosne. U pismima je pozvao sve Bošnjake da se bore za autonomiju, dodajući kako nimalo ne sumnja da će pokret privući i bosanske katolike i bosanske pravoslavce. Time je posebno naglasio da bosanski multikonfesionalni nacionalni identitet ima budućnosti. Nije pristao na samo vjerski identitet jer je u tome prozreo namjeru neprijatelja Bosne da svedu jedan narod na samo jednu vjersku zajednicu bez nacionalnih i državotvornih prava.

Sporazumom Cvetković–Maček nije bio zadovoljan ni onaj dio bosanskih katolika koji je njegovao ideju Bosne. Historičar i dugogodišnji provincijal franjevačke Bosne Srebrene fra Josip Markušić tim povodom pisao je pisma čelnicima srpskih i hrvatskih nacionalnih partija da ne cijepaju Bosnu, ističući da je ona oduvijek bila jedna državna cjelina.

Srpsko stanovništvo koje je pripalo Banovini Hrvatskoj poduzelo je slične korake kao i Bošnjaci, samo s različitim ciljem. Tako su ugledni građani, politički i drugi javni radnici te trgovci održali skupštinu u Doboju. Cilj njihovog organizovanja bilo je priključenje Bosne i Hercegovine budućoj Banovini Srpskoj, čije je osnivanje tada bilo izvjesno. Sva srpska društva u Bosni i Hercegovini su se ujedinila u Savjet srpskih društava i oformila Upravni odbor. 

Međutim, samo šest dana nakon sklapanja sporazuma Cvetković–Maček počeo je Drugi svjetski rat, koji je potpuno prekinuo sve navedene procese.

 

(1): U ovom periodu došlo je do jasnog izražaja da su hrvatski i srpski nacionalizmi, vođeni iz Zagreba i Beograda, imali antibosansku notu. (Vidjeti, naprimjer: Imamović, 1997, 499)

KOMENTARI (18)