19. dio / Tragom drevnih Bošnjana: Okupacija i razaranje Bosne u režiji Srbije

22. 02. 2020. u 10:12:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 151

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju.

“Srbi nemaju što više tražiti u Bosni ukoliko se usvoji i proglasi bosanska nacija, Bosanci. Glavni naš prioritet je po svaku cenu sprečiti službeno priznavanje te bosanske nacije.”
(Dobrica Ćosić, SANU, 1989)

Pišu: Taner Aličehić i Đenan Galešić

Razaranje bosanskog identiteta, s jedne strane, te pokolji i protjerivanje muslimana Balkana, s druge, nisu počinjali iz istih razloga, od istih osoba, niti istovremeno. Takva djelovanja počela su u drugoj polovini devetnaestoga vijeka, a njihovi glavni zagovornici i provoditelji bili su Ilija Garašanin (razaranje bosanstva) i spomenuti Petar II Petrović Njegoš (uništavanje muslimana). Ta dva procesa protiv Bosne odvijala su se uporedo s nacionalnim izgrađivanjem susjednih naroda te srbizacijom i kroatizacijom stanovnika Bosne, a definitivno su se stopila u jedan proces tokom posljednjeg rata. Navedeni srpski političari su negirali bilo koji vid bosanskog identiteta jer su u njemu vidjeli prepreku za svoje ciljeve.

Naravno, korištenjem državnog aparata Kraljevine Jugoslavije, a donekle i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u svrhu daljeg razaranja bosanske državotvornosti, “muslimanstvo” je svjesno i s namjerom predstavljano kao suština bosanskog (bošnjačkog) identiteta. Uporedo s takvim djelovanjima muslimansko stanovništvo je sistematski predstavljano kroz rasistička i orijentalistička tumačenja kako bi bilo nametnuto kao strano evropskom prostoru, kao ostatak “turskog okupatora”. Prethodno je onemogućavanjem opredjeljivanja (i u nacionalnom i u narodnosnom smislu) velikog dijela stanovnika Bosne, koji su stjecajem okolnosti ostali vjerni bosanskoj ideji, osigurano dalje provođenje politike antibosanstva: muslimanstvo, srpstvo i hrvatstvo je nametnuto kao jedino moguće generacijama Bosanaca. Spriječena je obnova bosanstva kao narodnog identiteta kod mnogih stanovnika Bosne (i Hercegovine). (1)

Ideja tzv. velike Srbije protiv bosanskog ideniteta (18)
Nacija je politika a narod je emocija (17)
Od nametanja naziva „Musliman“ za bosanski narod do obnove nezavisnosti (16)
Republika Bosna i Hercegovina u okviru SFRJ (15)
Narodnooslobodilački pokret na prostoru Bosne: Obnova bosanske države (14)
Drugi svjetski rat na području Bosne i Hercegovine (13)
Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)
Stvaranje Kraljevine SHS: Period negiranja Bosne i bosanskog identiteta (11)
Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Bez obzira na to što je političko bosanstvo u Jugoslaviji sve vrijeme bilo zabranjeno, kao snažan kulturni identitet doživjelo je svoj vrhunac osamdesetih godina proteklog vijeka. Postavlja se pitanje jesu li zagovornici etnokonfesionalnog nacionalizma tada strahovali i strahuju li još uvijek da bosanski identitet ponovno ne postane i politički veoma privlačno za sve stanovnike Bosne i Hercegovine?

U svijetu se sa sve većim zaziranjem gleda na vjeru koju ispovijeda i većina Bošnjaka. U određenim međunarodnim krugovima islam se tumači kao ozbiljna prijetnja Zapadu, jer ga se veže za terorizam, s jedne strane, a posebno kao prijetnja temeljima zapadne ideologije: demokratiji i ljudskim pravima, s druge. Uz to, predstavljanje bosanskih muslimana kao posljedice osmanskog prisustva ostavlja prostor manipulacijama kada je riječ o historijskom pravu na prostor Bosne. Navodno nepostojanje kontinuiteta bosanstva na ovim prostorima oduvijek je “dokazivano” upravo muslimanstvom. A korištenjem pojmova “islam” i “muslimanska nacija” dodatno su pravdani mržnja i, u konačnici, genocid na okupiranim predjelima Bosne u proteklim ratovima, ali i negiranje te zemlje. Protivnici bosanskog nacionalnog identiteta ujedno su i protivnici državnosti Bosne. Svi koji osporavaju tu državu stavove zasnivaju prvenstveno na negiranju bosanskog identiteta u kulturološkom i historijskom smislu. A posebno im je veliki uspjeh ime države Bosne i Hercegovine, čiji je historijski naziv Bosna.

Svi uključeni u ono što zovemo velikosrpski ili velikohrvatski poduhvat smatraju da rade u korist svoje nacionalne zajednice, tj. država Srbije i Hrvatske. S njihovog gledišta sasvim je normalno odstraniti s prostora Balkana muslimane kao strano tkivo. Ali prema bosanstvu ne mogu imati takav pojednostavljen stav, jer ono je (i dalje) historijski neupitno. Zbog toga je i mnogo opasnije po njihovu politiku. Ipak, bosanski nacionalizam nikada nije bio uzrok zločina, ratova ili bilo kakvog vida radikalnog ponašanja.

Prvi pokušaj potpunog uništenja Bosne propao je s početkom Drugog svjetskog rata, poništavanjem ugovora Cvetković–Maček. Nakon toga su ZAVNOBiH i AVNOJ privremeno spriječili njene protivnike da ostvare slične rušilačke zamisli, iako je političko bosanstvo i u Jugoslaviji u cijelosti bilo zabranjeno. Drugi pokušaj još traje. Krajem prošloga vijeka, najprije Srbija, a potom i Hrvatska vojno su napale Bosnu i Hercegovinu te okupirale značajan dio njene državne teritorije, stvarajući preduvjete za dalje sukobe u državi.

U trenutku raspada Jugoslavije bosanski narod se nalazio u okolnostima emocionalne zbrke, koja je bila proizvod dugogodišnjeg sistematskog djelovanja srpskog i hrvatskog nacionalizma, s antibosanstvom kao bitnim sadržajem. Ni narod ni bosanski političari nisu bili pripremljeni ni za Bosnu kao samostalnu državu ni za državotvorno ponašanje jer za razliku od hrvatskih kolega, nije postojao plan ni potreba izdvajanja iz Jugoslavije. I dok je Hrvatska vodila rat za samostalnost, Bosna se borila da opstane i preživi.

Godine 1992. bosanskohercegovačka vlast, državna vojska i stanovništvo koje je Bosnu i Hercegovinu smatralo svojom domovinom smogli su snage da ne iznevjere vrijednosti bosanstva i istovremeno stanu u odbranu države. Nažalost, u jeku rata poistovjećivanjem pojma Bošnjak s vjerskom zajednicom muslimana učinjena je usluga neprijateljima bosanske države i zagovornicima etnokonfesionalnih ideologija. U takvim okolnostima svi stanovnici Bosne koji su njegovali bosanske vrijednosti i ideju Bosne, a nisu željeli da se vjerski opredijele, ostavljeni su bez prava na izbor.

Tokom cijelog tog sukoba, strategija neprijatelja bosanskohercegovačke države je ostala u skladu s prepoznatljivom ideologijom. Prvo, fizički razdvojiti stanovnike koji su zadržali bosanski identitet od onih koji su prihvatili ili spremni prihvatiti drugu nacionalnu ideologiju (u ovom slučaju srpsku ili hrvatsku) te ih eliminisati ili iseliti. A strategijom spaljene zemlje, masovnih ubistava i logora stvoriti strah i spriječiti njihov povratak nakon sukoba. Drugo, odrediti i renacionalizirati prostor kao političku cjelinu (u ovom slučaju bosanskohercegovački entitet RS ili pokušaj stvaranja hrvatske političke teritorije). Treće, odvojiti tako formirane političke cjeline od bosanskohercegovačke države.

Uz mnogobrojne kompromise, 1995. godine državna vlast prihvatila je nametnuti Dejtonski mirovni sporazum, koji je značio kraj rata, ali i odustajanje od bosanskih vrijednosti i samim tim nemogućnost izgradnje svrsishodne i suverene države građana. Tim sporazumom vraćeni su dijelovi države koje su prema planu režima u Srbiji 1992. godine okupirale agresorske snage. Onemogućeno je da se rat okonča porazom neprijatelja bosanske države, kao što je to dopušteno Republici Hrvatskoj. Za razliku od Vašingtonskog sporazuma, Dejtonski mirovni sporazum dao je legitimitet velikosrpskim nacionalistima i njihovom projektu stvaranja etnički čistih područja.

S druge strane, Hrvatska je uz podršku svjetskih sila iskoristila povoljan trenutak kad je srpska politika nakon genocida u Srebrenici pala u nemilost javnosti. Nasilnim i planiranim protjerivanjem srpskog stanovništva završila je sukob kao građanska država i time postigla visok stepen političke stabilnosti. Hrvatska zasigurno ne bi mogla postići suverenitet nad cijelom teritorijom da bosanska država, vojska i narod nisu na sebe preuzeli gotovo sav teret velikosrpske politike i rata. Ovaj vid realpolitike međunarodne zajednice je, nažalost, često prihvaćen kao prirodan dio historije izgradnje nacija, tj. jednonacionalnih država na tlu Evrope, pa i svijeta.

1. U ovim okolnostima treba spomenuti istup Josipa Smodlake, koji se usprotivio negiranju bosanstva javnim istupom i tekstom pod nazivom “Srpstvo i Hrvatstvo u Federativnoj Jugoslaviji” objavljenom u broju 11869 Politike od 9. 1. 1945.

KOMENTARI (1)