Nastavljamo / Stvaranje Kraljevine SHS: Period negiranja Bosne i bosanskog identiteta (11)

28. 12. 2019. u 18:12:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 344

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

28. juna 1914. godine Gavrilo Princip, član tajne organizacije “Mlada Bosna” ubija prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je bio povod za Austro-Ugarsku Monarhiju da zarati sa Srbijom, i pokrene sukob koji će prerasti u Prvi svjetski rat.

Odmah po izbijanju rata austrougarska vlast je poduzela niz oštrih mjera protiv stanovnika za koje su postojale bilo kakve osnove da rade na jačanju srpskog utjecaja na prostoru Bosne i Hercegovine ili su u bilo kakvom kontaktu s vlastima u Srbiji. Mnogi su završili u logorima u Bosni ili Mađarskoj, a znatan broj njih je i preminuo u tim okolnostima. Provođena su brojna suđenja, od kojih su neka završena protjerivanjem u Srbiju ili čak i smrtnom presudom.

Prvi svjetski rat se završio porazom i raspadom kako Osmanskog tako i Austrougarskog Carstva. Zvanična Srbija i sve pristalice “ujedinjenja južnih Slavena” u jednu državu smatrali su se pobjednicima. Donesena je i odluka mjesnih odbora Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (za Bihać, Bosansku Kostajnicu, Banju Luku, Ključ, Tešanj, Srebrenicu i Konjic) kojom je u novembru 1918. godine proglašeno ujedinjenje tih općina sa Srbijom. To je bila pobjeda srpske politike provođena tokom austrougarske okupacije putem široke mreže saradnika.

Pred sami kraj rata očekivalo se ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, srpska vojska je već bila na granicama Bosne i Hercegovine, a kasnije je i ušla na njenu teritoriju. Zajednička država je bila osmišljena i isplanirana u Zagrebu, a predstavljalo ju je Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca. Za njih se podrazumijevalo da se područje Bosne i Hercegovine treba uključiti u novu zajedničku državu. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) osnovana je 1. decembra 1918. godine nakon što je regent Aleksandar u ime oca Kralja Petra I potpisao dokument o ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije.

U najširim krugovima srpskog vodstva (i naroda) formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca podrazumijevalo je pripajanje oslobođenih južnoslavenskih područja – Srbiji. Utjecaj pravoslavne crkve u okviru srpske nacionalne ideologije će dodatno porasti kad sve pravoslavne crkve s područja BiH 1920. godine postanu dio novoosnovane Srpske Pravoslavne Crkve (SPC).

Nažalost, ispostavilo se da je težak period za bosansku državu tek nadolazio. Anarhija i bezvlašće odmah po završetku rata omogućili su pljačku i ubijanje. Žrtve su uglavnom bile imućne zemljoposjedničke porodice u Bosni. Srpske vlasti naročito su se surovo odnosile prema stanovnicima Sandžaka, koji je prikazan kao vjekovnom srpskom teritorijom iako su u augustu 1917. godine na Sjeničkoj konferenciji gradonačelnici i narodni zastupnici Novopazarskog sandžaka izglasali odluku da se ovaj prostor vrati u sastav Bosne. Sandžačkom stanovništvu nije bilo dozvoljeno političko organizovanje, čime se planski onemogućilo njihovo uvezivanje s političarima iz Bosne.

Ako izuzmemo one koji su gajili simpatije prema Srbiji i bili pristalice (veliko)srpske politike, bosanski političari kao i najveći dio naroda su ispočetka nezainteresovano ili nespremno dočekali ideju o stvaranju zajedničke države. Nisu čak ni učestvovali u radu Jugoslavenskog odbora.

Tadašnja vladajuća ideologija nacionalnog i državnog jedinstva nije priznavala postojanje posebnih naroda već tri plemena: Srba, Hrvata i Slovenaca, i to kao jednog i jedinstvenog jugoslavenskog naroda. Primjetno je da Bošnjaci kao ni Bosna nisu smatrani političkim subjektom.

Potreba za političkim organizovanjem na prostoru Bosne dolazi s agrarnim reformama. Nažalost, ispostavilo se da ovi procesi nisu imali ekonomsku pozadinu nego političku. Kao i u Srbiji nakon Balkanskih ratova, i u Bosni je reforma korištena kao poluga za jačanje srpske nacionalne ideologije. 1

Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)

Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)

Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)

Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)

Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)

U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)

Pad Bosanskog kraljevstva (4)

Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)

Nastanak bosanske države (2)

Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Naravno, ovim je objašnjeno zašto su mnogi stanovnici Bosne koji su trpili od feudalnog poretka, bez obzira na vjersku pripadnost, s oduševljenjem dočekali srpsku vojsku nakon kraja rata.

Političku pozadinu agrarnih reformi u Bosni analizirao je i Jovan Cvijić:

„Poznato je da su se muhamedanci počeli iseljavati iz Bosne i Hercegovine poslije (austrougarske) okupacije; pred 1908. godinu to iseljavanje je bilo sasvim oslabjelo, a od aneksije tada je poprimilo najveće razmjere. Ovo je naročita vrsta migracija. U Europi migriraju danas veće narodne mase iz ekonomskih razloga. Iseljavanje bosanskih muhamedanaca samo je u maloj mjeri izazvano ekonomskim, mnogo više psihičkim uzrocima. Ali najveća opasnost od iseljavanja bosanskih muhamedanaca i za srpsku narodnost i za ostale domaće čimbenike u Bosni u tome je što će iza bosanskih muhadžira (iseljenika) ostati prazna zemlja, veliki prostori i što one mogu biti naseljene strancima. Zato nije dovoljno samo otkupljivanje zemlje, koje ostanu iza muhamedanaca u Bosni, već treba spriječiti da se na njima naseljavaju stranci. Treba naseljavati Srbe, Hrvate i Slovence. Ako se ne mogu naseliti ljudi našega jezika, neka to ostanu unutrašnji prostori, po kojima će se moći domaći raširiti i umnožiti. ”, J. Cvijić, O iseljavanju bosanskih muhamedanaca, “Knjiiževni glasnik”, juni, 1910.

Ovaj proces u Srbiji je provođen uglavnom nasilno, uz činjenje zločina i pljački. U Bosni i Hercegovini je jasno poprimio vjersko obilježje, jer su u devedeset posto slučajeva vlasnici oduzete zemlje bili muslimani, a novi su vlasnici postajali dotadašnji obrađivači zemlje, uglavnom pravoslavci.

Agrarna reforma imala je i političku ulogu, pošto su njenim provođenjem mnogi imućni Bošnjaci koji su spoznali ciljeve antibosanske politike izgubili materijalnu osnovu za dalju odbranu bosanskih nacionalnih interesa. 2 

Srpski i hrvatski nacionalni identiteti su u okviru nove države još snažnije razvijani, naročito na prostoru Bosne, gdje su počeli i da se sukobljavaju oko pitanja pripadnosti bosanskih muslimana. I dalje se radilo na rastakanju viševjekovnog bosanskog identiteta kao pluralne sredine, provodeći ranije započete procese debosnizacije domaćeg življa. U govoru Svetozara Pribičevića, iz 1919. godine, naglašava se da su Bosna i bošnjaštvo zauvijek nestali u srbo – hrvatstvu. 3 U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, za Bošnjake nije bilo mjesta a muslimani su mogli predstavljati samo vjersku grupu, koju treba izbrisati i/ili “pretočiti” u srpski ili hrvatski korpus. Ideja Bosne tih je godina bila na vrlo teškom ispitu. 4 

1. “Feudalni odnosi smatraju se pravno ukinuti danom oslobođenja od tuđinske vlasti. Ukoliko su negdje prije toga roka počinjene nepravde razrješenjem feudalnih odnosa ili njihovim pretvaranjem u privatno-pravne
odnose, mora se zakonom ispraviti. Kmetovi (čivčije), kao i uopće zemljoradnici koji obrađuju zemlju u kmetstvu sličnom odnosu, utvrđuju se kao slobodni vlasnici državnih zemalja, ne plaćaju za to sami nikakvu odštetu, i moraju se registrirati…”, Članak 42. Ustava KSHS, Službene novine Kraljevstva SHS, br.142, 28. lipnja 1921, Petranović-Zečević, Istorija Jugoslavije 1918–1988.

2. Sva neslaganja u vezi s agrarnim pitanjem u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu preneseni su i u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Suština ovog sukoba bila je u tome da su 91,15% vlasnika velikih zemljišnih posjeda bili muslimani te da su od 95,4% kmetova, njih 73,92% bili pravoslavci a 21,4% katolici. Agrarna reforma bila je socijalni, ekonomski, vjerski i u konačnici unutarbosanski sukob. (Vidjeti: Imamović, 1995a, 244)

3. Pribičević piše: „U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime (osim srpskog, hrvatskog i slovenskog). Padom stare bosanske feudalne suverene države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti. (Vidjeti: Pribičević, 1919, 66–67)

4. O tome vidjeti više u: Filandra, 1998, 57–99.

KOMENTARI (4)