Pad Bosanskog kraljevstva (IV)
Od 1415. godine sudbinu Bosne i Bošnjaka neminovno je sagledavati i tumačiti kroz prizmu sukoba Vatikana i Bosanskog kraljevstva kao zaštitnika Crkve bosanske, ali i osmanlijskog prisustva na granici s Bosnom. Osmanlije su postepeno ulazile u teritoriju bosanske srednjovjekovne države, koristivši ozbiljna trvenja i borbe za vlast između kralja i krupnih feudalaca, naročito dvojice velikih bosanskih vojvoda Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića.
Pišu: Taner Aličehić i Đenan Galešić
Već iza Bitke kod Dobora (Doboja), koja se odigrala 1408. godine, kada su ugarski osvajači u ime katoličanstva pobili stotinu dvadeset šest bosanskih plemića odanih Crkvi bosanskoj, Hrvoje Vukčić pozvao je osmansku vojsku da mu pomogne. Prešli su granicu Bosne na Drini 1415. godine i u savezu s Bošnjacima vratili pokrajine koje su poslije spomenute krstaške vojne pale pod ugarsku vlast.Osmanska vojska se i stalno nastanila u nekim prisvojenim bosanskim krajevima, odakle su lakše utjerivali harač od bosanskoga kralja, i to u Taslidži (kasnije Pljevljima), Foči, Čajniču i Nevesinju. Takvom strategijom osnovale su tzv. Bosansko krajište, u kojem su imali vlast.
Godine 1418, bosanskim begom imenovan je Ishak-beg, (za kojeg se pretpostavlja da je bosanskog porijekla) koji je za svoje novo sjedište odabrao Foču.
Zašto „Tragom drevnih Bošnjana“?
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države
Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (II)
Redovne nesuglasice među bosanskim plemićima koristile su Ishak-begu da u potpunostiprovoditadašnjupolitiku Osmanskog Carstva, sažetu u dvije riječi:jagma i mudara, što znači:osvajanje i taktiziranje.
Dvije bosanske velikaške porodice –Kosače, vladari Zahuma, i Pavlovići, vladari Travunije (trebinjska oblast s izlazom na more) –bile su u ratu i otvorenim neprijateljstvima duže vrijeme. I jedni i drugi su tražili pomoć od Osmanskog Carstva. Godine 1426. Ishak-beg se odlučio pridružiti tada moćnijem Sandalju Hraniću Kosači. Zajedno su pokorili Travuniju i podijelili zemlju Pavlovića između sebe. Od tada se Sandalj Hranić, bosanski velikaš vjeran Crkvi bosanskoj, u svim dokumentima koje je izdavao potpisivao sa: “Božijom milosti i velikoga cara Mehmed-bega, gospodar Zahuma..
Nakon smrtii drugogvelikogbosanskog vojvode Sandalja Hranića 1435. godine (HrvojeVukčić je umro 1416. godine), Ishak-beg i osmanska vojska napali su srednjuBosnu i osvojili nekoliko bitnih tvrđava, između ostalih i strateški značajnu Vrhbosnu, koju je izabrao za svoje sjedište. Iste godine Ishak-beg je Bosanskom krajištu pripojio, bez velikih i značajnih borbi, Srebrenicu i Zvornik. Zbog svojih zasluga je 1439. godine premješten u Skoplje, a za bosanskog bega sultan Murat II imenovaoje Himmeti-Zade Nasuh-bega. Godine 1451.na prijestolje Osmanskog Carstva došaoje Mehmed II, kasnije prozvan Fatih – Osvajač.
U ovim okolnostima, kralj Tomaš a zatim i njegov sin, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš (nazvan Tomašević), pristali su na uvjete katoličkog Vatikana. Vatikan je izričito zahtijevao da se u Bosni iskorijeni hereza, uvjetujući time podršku bosanskom kralju u nadolazećem neminovnom sukobu s Osmanskim Carstvom. Progon feudalnih porodica koje su štitile autohtoni vid kršćanstva, kao i bosanskog stanovništva koje se nije htjelo odreći Crkve bosanske poduzeli su predstavnici Katoličke crkve, izaslanici Vatikana, prvi put uz blagoslov bosanskog kralja. Kralj se okrenuo protiv vlastitog naroda.
Iako slabo organizovani, sljedbenici Crkve bosanske pružali su otpor stranim inkvizitorima.
Njihovi izaslanici su u više navrata tražili pomoć od Osmanlija preko Nasuh-bega u Vrhbosni, obećavajući da će ih narod Bosne dočekati objeručke.
Pripadnici Crkve bosanske, bilo da su ostali na kraljevoj zemlji ili prebjegli u Bosansko krajište ili Zahumlje (pod okrilje moćne bošnjačke porodice Kosača), razvili su snažnu netrpeljivost premakraljuTomašu.
Osmanlije su pomno pratili stanje u Bosni,koja im je dugo stajala na putu za dalja osvajanja.
Nasuh-beg je imao zadatak da pridobije povjerenje sljedbenika Crkve bosanske, zaštiti ih od progona i po mogućnosti potpiruje unutarbosanski sukob.
Za vrijeme vladavine Nasuh-bega znatno se, pod utjecajem tada nadmoćne istočnjačke kulture i graditeljstva, razvio novoosnovani grad Sarajevo što je dodatno učvrstilo njegov autoritet u narodu. Nasuh-beg je na kraju preminuo u tom gradu, a na njegovo mjesto sultan Mehmed II Fatih imenovaoje 1454. godine ratobornog Gazi Isa-bega.
Nezadovoljni postupcima kralja, bosanski velikaši su otvoreno sarađivali s Gazi Isa-begom. Istovremeno, 1453. godine,odmah pozauzeću Carigrada, za velikog vezira je imenovan Mehmed-paša Hrvat, rođen u porodici Jankovića,s prostora današnje hrvatske države, koji nije krio naklonost prema sljedbenicima Crkve bosanske.
Jula 1461. godine kralj Tomaš ubijen je na spavanju. Ubistvo su naredili njegov sin Stjepan i brat Radivoj. Ovaj događaj uzrokovao je dodatno nezadovoljstvo vlastele, pogotovo prema Stjepanu, sinu ubijenog kralja. Stanje u Bosni još više se usložilo kada je kraljica Katarina, udovica kralja Tomaša, na nagovor velikaša koji nisu prihvatili Katoličku crkvu, zatražila kraljevski prijesto za svoga sina Sigismunda.
Gazi Isa-beg, njegov prethodnik Ishak-beg i sultan Mehmed II– procijenili su da im nije u interesu da sljedbenici Crkve bosanske preuzmu bosanski prijesto. Smatrajući da bi to ojačalo Bosansko kraljevstvo, sultan Mehmed II naredioje Gazi Isa-begu i Ishak-begu da zajedno prodru u Bosansko kraljevstvo i podrže ustoličenje katoličkog kralja StjepanaTomaša.
StjepanTomaš zasjeo je na bosansko prijestolje kao posljednji kralj u novembru 1461. godine, a istog mjeseca okrunjenje i papinskom krunom u Jajcu u prisustvu mnogobrojne bosanske vlastele.
Na krunisanju su bili prisutni, posljednji put zajedno, gotovo svi značajni predstavnici bosanskog plemstva: vojvoda Petar Pavlović, vojvoda Tvrtko Kovačević, vojvoda Petar Klešić, vojvoda Ivaniš Vlatković, vojvoda Pavao Čubretić, vojvoda Vukić Tihčinović, vojvoda Ivan Šantić, knez Vladislav Vuković, knez Marko Dragišić i knez Radoje Vladimirović. Herceg Stjepan Kosača nije došao na krunisanje, ali je zato u Jajce spremio svoja dva sina Vladislava i Vlatka.
U maju i junu 1463. osmanska vojska, sa sultanom Mehmedom II na čelu, ušla je u preostali dio Bosanskog kraljevstva, osvojila Jajce i ubila kralja Stjepana Tomaša. Ovim činom ugašena je bosanska kraljevina i loza Kotromanića, a počelaviševjekovna osmanska okupacija Bosne.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
