! / Strategija bosanske politike ili šta je suština probosanske politike

28. 03. 2020. u 16:19:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 121

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

“Pitaše tako velikoga kapetana: Svijetli Husein-beže, zašto gradiš Katolicima tolike konake, tolike čardake po Bosni tvrdom vilajetu? A odgovori im beg premudri: efendi, oni su moja braća po krvi, jeziku i povijesti!” (Sadrazam Hadžirumeli, “Povijest carstva Osmanova”, Istanbul, 1904)

U uvodu u drugi dio knjige došli smo do zaključka da je građanska država, s jedinstvenim nacionalnim identitetom koji se zasniva na državljanstvu, temelj današnjeg međunarodnog poretka. U skladu s tim, bosanska politička strategija treba da teži izgradnji jednonacionalne države. S druge strane, u prethodnom poglavlju jasno je dovedena u pitanje opstojnost bilo kakve države “muslimana” na tlu Evrope.

Međusobna povezanost

Temelj na kojem počiva nacija je međusobna povezanost njenih pripadnika, njihova težnja zajedničkoj budućnosti te osjećaj veće pripadnosti toj naciji nego nekoj drugoj (npr. više bosanskoj nego srpskoj ili hrvatskoj). U slučaju Bosne to je oduvijek bilo u direktnoj suprotnosti s odnosima Srbije i Hrvatske prema toj zemlji i njihovim nacionalnim strategijama. Svjedoci smo i nastojanja glasnogovornika srpske nacionalne ideologije koji trenutno vode dio bosanske države pod nazivom entitet Republika Srpska da poreknu historijske činjenice i svaki pojam bosanskog identiteta. Stoga je jačanje bosanske države pitanje brendinga bosanske nacionalne ideologije.

U Bosni je oduvijek živio samo jedan narod, narod bosanski (23)
Tragom drevnih Bošnjana: Čekajući bosanskog Ataturka (22)
U potrazi za bosanskom političkom strategijom ili - gdje pripada Bosna? (21)

Bosanska politika u XX. stoljeću: Vjerska zajednica, narod, nacija (20)

Tragom drevnih Bošnjana: Okupacija i razaranje Bosne u režiji Srbije (19)
Ideja tzv. velike Srbije protiv bosanskog ideniteta (18)

Nacija je politika a narod je emocija (17)
Od nametanja naziva „Musliman“ za bosanski narod do obnove nezavisnosti (16)
Republika Bosna i Hercegovina u okviru SFRJ (15)
Narodnooslobodilački pokret na prostoru Bosne: Obnova bosanske države (14)
Drugi svjetski rat na području Bosne i Hercegovine (13)
Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)
Stvaranje Kraljevine SHS: Period negiranja Bosne i bosanskog identiteta (11)

Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Vladajuća struktura srpskih separatista je uz podršku države Srbije pokrenula sukobe upravo da bi uništila duh bosanstva, tj. Bosnu (i Hercegovinu) kao duhovno pluralnu sredinu, s ciljem povratka na stanje od prije ZAVNOBiH-a. Tehnike ove politike u proteklom ratu istovjetne su onim ranijim. Na okupiranim prostorima Bosne uništavane su bogomolje, rušeni simboli bosanske raznolikosti, mijenjani nazivi gradova i ulica, protjerivani i ubijani svi koji su ostali privrženi bosanskoj državi i ideji Bosne. Ideja etnokonfesionalne države po uzoru na Hrvatsku i Srbiju pretpostavlja zatiranje traga bosanstva kao sredine slobodoumlja i vjerske raznolikosti, koja je, historijski gledano, oduvijek bila srž Bosne.

Ako uzmemo u obzir i nama bliske procese, postoje barem dvije mogućnosti daljeg razvoja te zemlje.

Prva bi bila etnokonfesionalna po uzoru na srpsku nacionalnu ideologiju koju sprovodi Srbija od svog osnivanja ili na primjeru Hrvatske iz 1991. Takva Bosna bi bila građena isključivo kao država koja bi okupila sve muslimane štokavskog govornog područja (pod nazivom Bošnjaci) koji žive na prostoru bivše Jugoslavije. Suvišno je ulaziti u dalje pojedinosti jer smo svjedoci kroz primjer Srbije i Hrvatske kao i pokušaja stvaranja srpske (pravoslavne) države na prostoru Bosne, koji je ishod ovog izbora. Takav put je protivan temeljnim vrijednostima bosanstva kao i osnovnim ljudskim pravima i vodi ka zločinima i genocidu kao u slučaju susjednih naroda. Pored toga, kada analiziramo trenutne okolnosti, jasno je da su godine pred nama vrijeme u kojem će se mijenjati odnos snaga na svjetskoj sceni. Sudeći po ekonomskim i političkim kretanjima u nezavidnom položaju su zemlje zapadne Evrope, te tzv. islamska civilizacija, koje se nalaze u središtu sukoba Sjedinjenih Američkih Država, koje se bore da zadrže svoj položaj, i Kine, koja ga želi osvojiti. Istovremeno, osjetno je pozicioniranje Rusije, koja je zadržala samo jednog saveznika na tlu Evrope – Srbiju. Turska traži svoj položaj u novom poretku i njeno približavanje Moskvi već se odražava na regionalnoj razini, ali nije realno gajiti nadu o njoj kao “zaštitniku” Bosne. Kao posljedica ovih kretanja, rastuća islamofobija je stvarnost koja dodatno usložnjava cjelokupnu situaciju. Zbog svega toga, a najprije zbog suštine i historijske ideje bosanstva, nedopustivo je da se za Bošnjake prihvati etnokonfesionalni nacionalni identitet niti bilo kakav vid “muslimanske” Bosne.

Nacionalni identitet

Druga mogućnost je da nacija bude građena u okvirima priznatih granica i zasnovana na državljanstvu, s novim pogledom na poimanje bošnjaštva (bosanstva), koji bi trebao objediniti sve stanovnike Bosne (i Hercegovine), bez potrebe za negiranjem drugih (narodnih ili nacionalnih) identiteta svakog pojedinca.

Nerijetko se postavlja pitanje je li jedan nacionalni identitet za sve stanovnike Bosne utopija? Nije sporno da je za svakog stanovnika bilo koje savremene demokratske države ovo pitanje suludo jer je nacionalnost sinonim za državljanstvo i samim tim svi stanovnici su nacionalno određeni pasošem koji posjeduju. A Bosna (i Hercegovina) je danas samostalna država koja izdaje pasoše svojim stanovnicima. Prepreke za ovakvo poimanje nacionalnog identiteta u BiH su očigledno s jedne strane političke, ali s druge i emotivne prirode.

Politička potreba za naglašavanjem “stranih” narodnih identiteta (srpskog i hrvatskog) je posljedica teritorijalnih pretenzija dviju susjednih država, Srbije i Hrvatske na teritoriju bosanske države. S druge strane, naglašavanje “muslimanskog” bošnjačkog identiteta dopušta pojedincima da drže vlast bez potrebe da se ponašaju državotvorno, što iziskuje znanje i sposobnost. Da bi ove prepreke nestale, neophodno je ukinuti pojam “konstitutivnih naroda”, koji je nastao kao rezultat antibosanskih politika u prethodnom vijeku. Samo tada i ova država će moći graditi svoju budućnost u pravcu nacionalne države jednog naroda, bosanskog naroda, po uzoru na sve ostale u okruženju.

Emotivne prepreke su posljedice kako nametnutih zabluda i neznanja tako i navika. Kod ideologa modernog «bošnjaštva» prisutna je bojazan nestanka “muslimanskog” identiteta u jedinstvenoj “bosanskoj naciji”» koja bi vrednovala građanske vrijednosti i prava pojedinca. Ako sagledamo okolnosti, ovi strahovi su potpuno neopravdani i na kraju čak pogubni za ovu “zajednicu”. Očigledno je da je Bosna kao evropska država nezamisliva ako se zasniva na žrtvovanju temeljnih bosanskih vrijednosti i prepusti orijentalizaciji koju sprovode pojedine politike i dijelovi islamske vjerske zajednice.

Prema odredbama mirovnog sporazuma kojim je okončana agresija na Bosnu i Hercegovinu moglo bi se zaključiti da su vlasti te zemlje u Daytonu pregovarale bez jasne vizije o njegovim dugoročnim posljedicama, tj. bez svijesti o državotvornim potrebama pomoću kojih bi prepoznali zamke tog sporazuma. Međutim, iako u njemu nisu ispunjene pretpostavke za stvaranje građanske države u relativno kratkom periodu, Dejtonski sporazum ostavlja dovoljno prostora za poduzimanje daljih koraka.

Preostaje da se bosanska politika vrati bosanskim vrijednostima i da krene primjerom državotvornog ponašanja onih koji su izveli BiH iz daleko težih okolnosti. Generacija političara koji su kroz ZAVNOBiH povratili državnost, a kasnije kroz privredu i kulturu dodatno ojačali položaj BiH u zajedničkoj državi, stvorili su u mnogo težim okolnostima, uz jak otpor velikosrpskih političara, preduvjete za preporod i dalje jačanje bosanskog identiteta. U novim okolnostima, taj identitet se može i treba vratiti duhu svog historijskog poimanja, kao nacionalni identitet vjerski pluralnog bosanskog naroda, oslobođen svih negiranja i podmetanja koje su mu nametane u prošlosti.

Ideju bosanske države njeni protivnici ruše mnogo duže nego što smo toga svjesni. Neophodno je upotrijebiti njihove argumente, samo ovaj put u korist Bosne. Paralelno s ovim, strategija mora pronaći način da bosanstvo (p)ostane pozitivna emocija i privlačno, kakvo je bilo mnogima krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Tada je to bilo spontano: snaga i kvalitet bosanske kulture i filozofije života bili su dovoljni da pronađu put do srca svih dobronamjernih ljudi. Protivnici bosanske ideje (i države) ne žele da se ponove te godine. Zato su spremni na premještanje stanovništva, etničko čišćenje, odvojeno školstvo, osporavanje bosanskog jezika i historije, što je za njihove sljedbenike u Bosni i Hercegovini negiranje vlastitog kulturnog identiteta i tradicije.

Bez obzira na sukobe koji su potpuno promijenili demografsku sliku Bosne i Hercegovine, posljednja istraživanja pokazuju da njeni stanovnici i dalje smatraju da ih povezuje ista kultura. S druge strane, pobornici srpske i hrvatske nacionalne ideologije u službi političkog Beograda i Zagreba trude se da do kraja debosniziraju sada već “izgrađene” Srbe i Hrvate koji žive u Bosni i Hercegovini, kako putem sistema obrazovanja tako i pomoću medija i političkog programa. Negiranje bosanstva, novi izrazi i gramatika, promjena imena gradova, ulica i tako dalje, primjeri su tehnika čiji je cilj oduzimanje temelja zajedničkoj bosanskoj kulturi, jeziku i svakodnevnici.

Vječita borba

Prihvatimo li bosanstvo kao skup pozitivnih emocija izgrađenih u vječitoj borbi protiv ideologija zasnovanih na vjerskoj isključivosti i mržnji, svi ljudi koji u sebi gaje vrijednosti humanizma poistovjetit će se s bosanstvom na način na koji su pobornici ljudskih prava vidjeli primjer u Sjedinjenim Američkim Državama u proteklom vijeku. Bosanstvo je održalo humani, iskonski vid kršćanstva putem Crkve bosanske u doba inkvizicije, prepoznalo duhovnost islama kroz prvobitni dodir sa sufizmom, pružilo otpor nacističkoj Njemačkoj, prigrlilo jugoslavenstvo kao rješenje mržnje i sukoba. Slobodarska ideja, ideja ravnopravnosti i humanizma svojstvena je bosanskoj nacionalnoj ideologiji. Stoga nisu slučajno Bosna i njen narod prihvatili partizanski pokret, koji nije bio sasvim dobrodošao u Srbiji i Hrvatskoj, izuzev Dalmacije.

Nužne su djelotvornost i opća korisnost bosanske političke platforme. Prvo pravilo kvalitetne strategije je jednostavnost. Svi oblici dualizma koriste protivnicima Bosne da dodatno ospore njenu bit i opstojnost. Zato je potrebno vratiti povijesno ime Bosna, a bošnjaštvo i bosanstvo izjednačiti kao sinonime vjerski pluralnog nacionalnog identiteta i društva. To podrazumijeva politiku zajedništva i prihvatanje svih dimenzija Bosne kao svojih: kada Bošnjaci ističu i pravoslavne i katoličke i muslimanske i jevrejske i sve ostale korijene, to doprinosi jasnoći autohtonosti i historijskog kontinuiteta.

KOMENTARI (16)