Estetičke notacije (VII): Kontinuitet srbijanskog hegemonizma i militarizma u Bosni

Srbija je 20. stoljeće otpočela širenjem na Sandžak i Kosovo tokom Balkanskih ratova 1912/13. godine, a poslije 1918. na Bosnu.Prije toga, u 19. stoljeću Srbija je uspostavljena kao politička činjenica koja je potpuno protjerala muslimane sa teritorije na kojoj je vršila vlast. I srbijanski ekspanzionizam se okrenuo prema zapadu, na desnu stranu Drine. Srebrenica je, nažalost, bila tačka na tom putu, pa je poklana 1918. godine, 1942. godine i 1995. godine.

O tome se nije decenijama ništa govorilo i skrivalo se. Jedan povijesni proces militarno-destruktivnog velikosrpstva koji je rezultirao "neprimjećenim" zločinima, nekažnjen, neotkriven, neprocesuiran, iza leđa sistema, izvan institucija pravosuđa, izvan programa obrazovanja, ostavio je iza sebe pustoš i krajolike bez Bosanaca bošnjačke narodne grupe. On je počeo s Nacrtom (Načertanijem, 1844.) u 19. stoljeću i sprovodi se do današnjih dana.

Piše: Senadin Lavić, za portal Radiosarajevo.ba

Vojvoda Stepa

Sarajlije su u novembru 1918. godine s aplauzima i cvijećem, u svome naivnom elementu, dočekali Drugu srbijansku armiju Kraljevine Srbije koja je "umarširala" u Sarajevo, vozom iz Višegrada. To je bio dvosmislen simbolički čin kojim je okončana gotovo četiri decenije duga okupacija Bosne od strane Austrougarske monarhije. Tim ulaskom srbijanske vojske u Bosnu nametnulo se jedno pitanje – da li je to bila neka nova forma okupacije?

Na čelu te armije bio je vojvoda Stepa Stepanović koji se dokazao u uništavanju osmanske vojske tokom Balkanskih ratova. Tada Bosanci nisu ni slutili šta ih čeka! Kažu da je vojvoda Stepa rekao: "Neka vas ime jedne od drugih nikada ne otuđi, jer vi ste krv jedne krvi i kost jedne kosti. Neka vas vera ne razdvaja, jer Bog je samo jedan". Reis Džemaludin ef. Čaušević, na svečanom prijemu u Domu armije, pozdravio je "hrabru srpsku vojsku" i njezinog vrhovnog gospodara kralja Petra. Mostarski pjesnik Aleksa Šantić ispjevao je pjesmu "Pozdrav Vojvodi Stepi". Josip Milaković je patetnično i udvornčki sklepao nekoliko stihova: "Vojevodo, zdravo da si / Sred šehera našeg bijela! / Dozvaše te znani glasi, / Pozdravlja te Bosna cijela." Kasnije su vojvodi dali ulicu u Sarajevu, od Vijećnice do Skenderije, desnom obalom Miljacke – "Obala vojvode Stepe Stepanovića". U Mostaru su most i ulicu Mujage Komadine, negdašnjeg načelnika grada na Neretvi, zamijenili imenom “oslobodioca” Stepe Stepanovića. U godinama koje su došle poslije "ujedinjenja" sarajevske ulice su doživjele preimenovanje u ličnosti iz srbijanske povijesti i mitologije, a kosovski junaci su okitili cijelu čaršiju. Srbizacija (preimenovanje sadržaja i semiotička transformacija) Bosne je uzela maha i vodila je u potpuno potiskivanje svega bosanskog. Ulice, trgovi, mostovi, naselja, gradovi, škole i drugi spacijalni objekti u javnom prostoru preimenovani su po imenima srbijanskih ličnosti. ¹

Ova fake action, simbolički čin, lažno oslobađanje i strateško "ujedinjenje" bilo je dio šireg projekta "zaposijedanja", "potčinjavanja" i "poklapanja" Bosne, dakle, dio projektnog rada Srbije i velikosrpskog nacionalizma kojim se ostvaruje dalekosežan semiotički kapacitet za stvarni srbijanski uticaj i prilagođeno interpretiranje bosanskih događaja. Već je bilo jasno da Kraljevina SHS neće priznati postojanje i identitet svih naroda "Slavenskog Juga". Kada je potpukovnik Ranković odlazio iz Sarajeva, uzvratio je na Kurtagićevu pjesmu "Osloboditelj", njemu posvećenu, sljedećim rječima: "Cenjeni Gospodine i dragi brate, / Isti Narod sa tri vere i tri imena od Vardara do Soče u "teskobi, patnjama i tami" naučio je, da samo zajednica, sloga i jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca donosi slavu nove moći koja raščlanjena znači: Jednakost, Bratstvo, Sloboda." Srbijanski oficir Ranković je u ovoj kratkoj zahvalnici izložio "velikosrpsku teoriju etniciteta": ne postoje nikakvi Bosanci, muslimani, etnički Bošnjaci. To su samo Srbi! Jugoslavija je u tom smislu pretvorena u Srboslaviju.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Stoljeće zločina nad muslimanima: Zločini nad Bošnjacima u prvoj polovini 20. stoljeća

U godinama poslije ulaska srbijanske vojske u Bosnu počinju zlodjela nad muslimanima. U istočnoj Hercegovini ubijeno je u nekoliko godina (1918-1926) gotovo 3000 ljudi, ni krivih ni dužnih, bez ikakvog opravdanja. Hiljade ljudi je već ubijeno 1919. godine. Isto se dogodilo Crnogorcima na Cetinju! Pokazuje se šta je značio ulazak srbijanske vojske u Bosnu! Ugledni historičar Mustafa Imamović piše: "Samo do jula 1919. godine, od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto je bez ikakve naknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje." Jasno je da se radi o planskoj pljački i ponavljanju procesa iz Srbije 19. vijeka, kada je Srbija "očišćena" od "Turaka". To isto se spremalo za Bosnu. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, sve u svemu, jeste nastavak zločina nad muslimanskom populacijom Balkana koja je započela Bunom na dahije 1804. i razvijala se grčkom velikom pobunom 1821. godine i nastavlja se kroz 20. stoljeće. Justin McCarthy je ustvrdio da je u periodu 1821.-1923. godina nestalo 5,5 miliona muslimana s Balkana (J. McCarthy, Death and exile). To potvrđuje ratni zločinac, koljač Mladić, u Srebrenici 1995. godine.

U prvoj polovini 20. stoljeća istočna Hercegovina, muslimanska naselja uz granicu s Crnom Gorom, pa sve prema Bregavi i Neretvi, bila su stalno izložena napadima, pljački i ubistvima od strane crnogorskih komita. Malo prije, tačnije 1877. godine crnogorska vojska je zauzela Nikšić (Onogošt) i protjerala bošnjačko stanovništvo. U duhu te osvajačke tradicije nastavili su upadati u Hercegovinu i pljačkati Bošnjake od Haptovca, Kaznaca, Bileće, Gacka, Nevesinja pa sve do Glavatičeva (na teritoriji grada Konjica) i doline Neretve. Nevesinjska puška (1875) ili Hercegovački ustanak bio je ustanak "protiv hercegovačkih muslimana" koji su prema planovima Srbije trebali biti uklonjeni sa "srpske zemlje". "Junački" Tunguzov prepad iz zasjede na Četnoj poljani, koji je našao svoje mjesto u epskim guslarskim nabrajanjima tokom dugih zimskih noći, skupo je koštao pravoslavce iz istočne Hercegovine. "Nevesinjski ustanak" – smatra M. Glenny – "bio je uvod u Veliku istočnu krizu – najznačajniji period u historiji Balkana u devetnaestom vijeku, period koji će zauvijek promijeniti izgled Balkanskog poluostrva."₂

U prvim godinama Kraljevine SHS komitske bande Maje Vujovića i Petra Rogana rovarile su po hercegovačkom krajoliku, prema uputama iz Beograda, pljačkale i ubijale stanovnike nesrpskog identiteta da bi napravili “čistu srpsku teritoriju” na hercegovačkom dijelu Bosne i Hercegovine. Strašan rezultat njihovih organiziranih zlodjela bio je ubijanje oko 3000 Bošnjaka u periodu 1918-1926. Opljačkane, zapaljene i uništene su stotine bošnjačkih imanja u Koritima, Hodžićima, Nadanićima, Jugovićima, Šahovićima, Kazancima, odnosno u gatačkom, bilećkom, nevesinjskom i trebinjskom kotaru, sela oko Ljubinja, Dabar i oko Stoca. Danas je sasvim jasno da je projekt iz Beograda, pravljenje čiste teritorije srpstva, stvorio prostor bez Bosanaca Bošnjaka koji su oni gradili i naseljavali stoljećima. Ta pljačka je rezultat planskog državnog zločina potaknutog, organiziranog i vođenog iz Srbije.

Desio se, nažalost, pokolj Bošnjaka u selu Korita (Bileća) 1914. godine. Svi su poklani i bačeni u jamu koja je nazvana Dizdaruša. Zločin su izvršili komšije vlaškog porijekla koji su posrbljeni početkom 20. stoljeća. Kada su ustaše poklali pravoslavne stanovnike Korita 1941. godine i bacili ih u jamu Dizdarušu, u koju su prethodno bačeni Bošnjaci, jama je nazvana Korićanska jama i na natpisu pored nje se spominju samo imena pobijenih pravoslavnih stanovnika – ne spominju se Bošnjaci iz rodova Dizdarevića, Čustovića, Musića i Redžovića.

Ljubinje, Haptovac, Borač, Bileća, Nevesinje…(1941-1945)

Vladimir Dedijer i Anton Miletić su pred raspad Jugoslavije objavili knjigu Genocid nad Muslimanima 1941-1945., koja je objavljena u Sarajevu 1990. godine, a 45 godina poslije okončanja Drugog svjetskog rata i srpsko-četničkih zločina nad bosanskim narodom. Ta knjiga je trebala biti objavljena odmah poslije 1945. godine kada je sve još bilo svježe i kada su bili živi mnogi sudionici zlodjela nad civilnim žrtvama. To samo kazuje koliko je sistem bio pod kontrolom onih koji su radili jedan prljavi zločinački posao velikosrpskog projekta, koristeći se razornim svjetskim ratom a pod egidom "socijalističke revolucije" i novog narodnog poretka. Velikosrpska ideologija i politika je koristila partizanski pokret, komunističku ideologiju i južnoslavensku federaciju za svoje ciljeve, postavljene još u 19. stoljeću. Zato u Jugoslaviji (od Kraljevine do SFRJ, 1918-1974) Bosanci nisu imali poziciju ravnopravnog subjekta nego su tek naknadno "priznati" od politike pod religijskim imenom "Muslimani", što je bila najbolesnija podvala velikosrpskog političkog Levijatana u haljinama socijalističkog društva i komunističke ideologije.

U izvršenom zločinu u Ljubinju 15. juna 1941. godine četnici su ubili 25 Bošnjaka. Italijanska vlast naoružala je pravoslavno stanovništvo. Žene s djecom su protjerane prema Stocu gdje je već izbjegao veliki broj ljubinjskih Bošnjaka. Na putu prema Stocu 28 žena i njihove djece je uhvaćeno i bačeno u jamu. Ponovo, 15. juna 1942. godine izvršen je zločin nad 86 Bošnjaka. Većina je bačena u jamu.

Pokolj Bošnjaka u Haptovcu (Gacko) desio se 28. juna 1941. godine, na Vidovdan, kada je ubijeno 47 Bošnjaka. To je bio četnički zločin s iživljavanjem nad zarobljenim žrtvama kojima su noževima isijekli dijelove tijela i vadili organe iz utrobe. Nakon toga, cijelo selo je u potpunosti spaljeno. Emin Tanović, mještanin iz Haptovca (Avtovca), dao je u državnoj bolnici u Mostaru o tome pokolju pisani iskaz u zapisnik: "Na Vidovdan u jutro oko tri sata napali su naše selo Avtovac. Mi smo se seljaci cijeli dan borili. Kad nam je pred večer nestalo municije razbježali smo se sa djecom i ženama u polje i sakrili se po žitu u polju. Srećom su se četnici zadržali pljačkajući, i paleći selo, te smo nas nekoliko spasili glavu. Cijelo je selo bilo opkoljeno samo jedan put nije bio po kojem smo pobjegli u polje. Toga dana poginulo je naših četrdeset i sedam, većinom žena i djece, a cijelo nam je selo izgorjelo. Mene su ranili u nogu, a žena mi je s djecom pobjegla u drugo selo". Izjava o zvjerstvima četnika, koju je dao natporučnik Dragutin Šimunčić, zapovjednik III satnije vojske NDH, 24. listopada 1941. godine, još je stravičnija: "l. kolovoza o.g. ušao sam zajedno sa savezničkom taljanskom vojskom u popaljeno mjesto Avtovac, koje je bilo napadnuto od četnika 28. VI. u jutro. Tek poslije borbe, koja se vodila cieli dan, četnici su uspjeli na večer 28. lipnja ući u Avtovac, koji su opljačkali, poubijali sav muslimanski živalj, koji je ostao u Avtovcu i nije se mogao evakuirati, a zatim su zapalili mjesto…"

Nakon što su četnici zauzeli Foču u zimu 1941. i cijeli fočanski kotar, u Borač je izbjeglo oko 3500 Bošnjaka koji su pričali o stravičnim zločinima na Drini. Onda je krenuo napad i paljenje Borča 1942. i ubijanje Bošnjaka koji su postali predmet istrebljenja i označeni kao "ustaše" – naročito Borač i Fazlagića-kula. Nije se govorilo od koga se Bošnjaci brane i ko ih napada i protjeruje. Muslimanske milicije su proglašene neprijateljskim formacijama. Bosanci muslimanske vjere ponovo su se našli na području istočne Hercegovine između ustaških i četničkih formacija i stradali su. Nastavak srbijanskog osvajanje prostora i iskorjenjivanje nesrpskog stanovništva koje je na njemu živjelo stotinama godina, prije bilo kakvih Srba i Hrvata, nastavljen je uz saradnju četnika i partizana!³

Plana kod Bileće bila je posebno monstruozno mjesto zločina nad Bošnjacima. Srpski četnici su izvršili zločin 3. septembra 1941. godine u Planoj pri čemu je ubijeno 475 Bošnjaka (138 iz Đeča, 109 iz Orahovice, 52 iz Bijeljana, 52 iz Prisoja, 51 iz Fatnice, 12 iz Bačevice, 9 iz Kalaca, 2 iz Milavića i 1 iz Krivače). Pritom, 375 Bošnjaka bačeno je u jamu Čavkarica. Samo je Hadžera Bijedić uspjela preživjeti bacanje u jamu gdje je ostala 81 dan, dok je nisu izvukli i spasili nevesinjski seljaci, čestiti ljudi, pravoslavci. Decenijam je ovaj zločin bio tabu-tema i nije se o njemu govorilo, te je tek 2013. godine klanjana dženaza žrtvama ispred džamije u Planoj. Iskaz Hadžere Bijedić ostaje trajno svjedočanstvo na ovaj monstruozni zločin srpskih četnika: "Kada su nas četnici uhvatili, tj. naše komšije Srbi, rekli su nam da nas vode u Stolac. Na pitanje je li vas koliko bilo, ona mi je odgovorila da ih je bilo oko 600, što žena, što djece i staraca, a među nama se je nalazio i pokoji mladić, koga su uhvatili nakon što mu je nestao i posljednji metak. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle povratiše govoreći da će nas povratiti kući, dok su oni u stvari tražili jamu, u koju će nas moći baciti. Najzad im je pošlo za rukom i našli su jamu, koja im je bila po volji. Nas su malo dalje od jame zadržali, dok su nas trojica sa puškama čuvali, da im ne bi pobjegli, a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brežuljka tako, da mi, koji smo ovamo ostali, nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan je od njih dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petero. Najzad dođe red i na mene...

Ubijanje Bošnjaka u Nevesinju na kraju rata 1945. godine koje su izvršili partizani i za koje je znao Vlado Šegrt. Zločine su izvršavali uglavnom četnici koji su tek nedavno, to jeste u jesen 1944. godine, prešli u partizane, kad se jasno vidjelo da će pobijediti Titova vojska. Dana 4. februara 1945. godine partizani "oslobađaju" Nevesinje, a narod se okuplja oko njih, staje pred zgradu Općine i ne sluti šta slijedi. Jedan partizan zauzima položaj za mitraljezom i puca po okupljenima. Oko 200 mrtvih je bilo. Uglavnom civila, žena, djece i starijih ljudi. Tada je Nevesinje preuzeto od Bošnjaka koji su do tada bili većina u Kasabi i od tog događaja se nikada više nisu davranisali. Ponovo su ih četnici 1992-1995 pobili oko 10% od populacije koja je bila pred agresiju.

Kao što se može pratiti plansko iskorjenjivanje bošnjačkog naroda na teritoriju Hercegovine u 20. stoljeću, moguće je istu matricu vidjeti u Podrinju (Višegrad, Foča, Rogatica, Srebrenica, Bratunac, Čajniče…), Semberiji (Bijeljina), Posavini (Brčko, Bosanski Šamac, Bosanski Brod…), Krajini (Banjaluka, Prijedor, Glamoč, Varcar Vakuf, Bosanska Krupa…), kao dio velikosrpskog projekta stvaranja monoetničke i monoreligijske srpske države na teritorijama koje nikada nisu bile srpske ili pod bilo kakvom upravom Srbije. Očiglednost provincijalne manijakalnosti u megalomanskoj politici agrarnog društva nije samo socijalno-psihološki fenomen, nego je mnogo teži oblik kriminalnog postuliranja osnovnih kulturnih sadržaja u kojima se zlodjelo slavi i zločinac se glorificira. To se posebno pokazalo u zločinima iz 1990-ih godina koji su bili nastavak onih zločina i planova koji su nakon Drugog svjetskog rata prekinuti na 45 godina dok je trajala socijalistička Jugoslavija.

Konačno rješenje muslimana Bosne i podjela Republike BiH planirano je 1990-ih godina. Za tu svrhu srbijanska velikodržavna politika osnovala je u Sarajevu Srpsku demokratsku stranku (ista je već postojala u Hrvatskoj na čijem je čelu bio Jovan Rašković) da bi sprovela genocidnu ideju nad muslimanskim Bosancima, poznatu pod imenom RAM. Tu ideju nije prihvatio tadašnji predsjednik SDS Vladimir Srebrov (Milan Nikolić) i on je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao durmitorski velikosrpski guslar i psihopata Radovan Karadžić, koji je osuđeni ratni zločinac poslije zlodjela koja je predvodio. Ante Marković je pokušavao da spasi Jugoslaviju, da inaugurira "novi socijalizam" i političku demokratiju u raspadajući sistem.⁴ U drugoj polovini 1991. godine JNA je stala na stranu Srbije i pretvorila se u instrument stvaranja Velike Srbije. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su se priklonili susjednim državama, a svoju domovinu su krenuli da unište.

Da li je moguće ostvariti poredak bez velikosrpstva usmjerenog protiv Bosne?

Velikosrpski iredentizam vođen je idejom da se teritorije izvan Srbije, gdje se javlja određena etnička populacija Srba, pripoje srbijanskoj državi, da se otkinu ili odcijepe od njezinih povijesnih sastavnih cjelina i podvedu pod srbijansku upravu. To znači samo i jedino – rat i zločine. Iza toga je primjetno određenje srpskog pitanja u 19. i 20. stoljeću kao pitanja teritorija koje trebaju ući u sastav Velike Srbije, što je i mitski i politički cilj srpske politike. Velikosrpski nacionalizam, koji je glavni tok srpske politike, održava se bez obzira na političke promjene, ideje, političke partije ili kulturne trendove koji su navodno odlučujući. Taj velikosrpski nacionalizam živi i preživljava preko Crkve Srbije i konzervativnih intelektualnih konstrukcija pisaca i akademske zajednice. Jedan od njegovih ključnih mehanizam je poistovjećivanje kulturne i politička forme – posrbljivanje populacije u 19. stoljeću započinje kao borba za kulturni identitet, a onda se proces pretvara u političku borbu za srpstvo i pravnu etno-teritorijalizaciju ili pretvaranje teritorija na kojima nikada nisu živjeli Srbi u "srpske zemlje". Taj proces se odvija u Hrvatskoj i Bosni tokom dva zadnja stoljeća (19.-20. stoljeće) i završava se srbijanskom agresijom i strašnim zločinima, odnosno genocidom nad Bošnjacima 1992-1995. godine.

Potrebno je upozoriti na perfidno preimenovanje vlaških rodova u hercegovačkom krajoliku koje sprovodi Jevto Dedijer, predstavljajući brojne rodove doseljenih Vlaha iz Maćedonije i Crnogorskih Brda kao Srbe.⁵ To sporno posrbljivanje (preimenovanje) ljudi i krajolika, koje se sprovodi tokom 20. stoljeća, vodilo je u opasnu krivotvorinu na ravni povijesnog toka ovoga dijela Bosne. Tako su u Hercegovini Kapori, Vujevići, Vlahovići, Vukovići, Riđani, Mirilovići, Baste, Pilipovići, Tadići, Ljubovići, Kuči (brđansko malisorsko pleme, Arbanasi), Bjelopavlići (Arbanasi), Banjani, Cuce, Bjelice, Furtule, Drobnjaci, Ugarci, Maleševci i mnogi drugi vlaški (i arbanaški) rodovi postali “preko noći”, ustvari, stari "srpski" rodovi!⁶ Od Mirilovića iz 14. i 15. stoljeća danas u Hercegovini potječu pravoslavne porodice: Blagojević, Boljanović, Bukvić, Denda, Domazet, Đogo, Žarković, Kapor, Knežić, Kovač, Komad, Medan, Mitrić, Mihić, Mičeta, Novokmet, Parežanin, Popara, Ćuk, Ćuković, Dželetović, Škorić i Škrba. (Slave Jovanjdan) U prvoj polovini 15. stoljeća Mirilovići su podanici Sandalja Hranića Kosače.

Bošnjaci su napravili Nevesinje, Bileću, Gacko, Trebinje, Haptovac, Ljubinje, Foču, Višegrad, Bijeljinu, Zvornik, Srebrenicu... To nisu "vekovni srpski gradovi". Ti gradovi su im preoteti ratnim zločinima i genocidom. U te gradove Vlasi, Cincari, Karavlasi, Crnogorci, Srbi i drugi – dolaze. To su, dakle, ratom i zločinima na kraju 20. stoljeća oteti i okupirani bosanski gradovi koje srpsko hegemonijsko ludilo pokušava pretvoriti u posjed Srbije ili "srpsku teritoriju". Cjelokupan srpski projekt u 20. stoljeću spram Bosne je istrebljivački, genocidan i pljačkaški. U sklopu projekta stvaranja Velike Srbije srbijanska vojska, četnici, komiti, pljačkaške grupe su neprekidnim zločinima progonili, pljačkali i ubijali Bošnjake u pograničnim dijelovima Istočne Bosne, od Trebinja do Bijeljine, sprovodeći planski istrebljivački projekt.

Ratni zločinac Ratko Mladić je u junu 1995. rekao da je oslobodio Srebrenicu od Turaka. Njegove ratne Bilješke (ili Ratni dnevnici koji je redovno vodio tokom ratova u kojima je učestvovao) pokazuju moralnu bijedu ljudi koji su započeli ratove i vodili ih. "Beleške sa tih razgovora otkrivaju bezočni cinizam komandanata navodno zaraćenih strana, koji su iza leđa ljudi o čijim su sudbinama odlučivali trgovali municijom, naftom i teritorijama, nimalo neopterećeni moralnim skrupulama. Tako se vidi da je Mladiću iz budžeta Republike Hrvatske (koja je finansijski izdržavala Herceg Bosnu), tokom 1993. isplaćeno skoro 1.200.000 nemačkih maraka plus dve cisterne dizela, u zamenu za "oružje i učinjene usluge", a dogovorena je isplata od još osam miliona maraka. "Učinjene usluge" su, kao što se zna, vojna pomoć hrvatskim snagama u borbama protiv Muslimana – mada je Mladićeva vojska u nekim slučajevima (opet za pare) granatirala Hrvate za račun Muslimana."⁷

Onda su ovi narodi u jednom stoljeću zaboravili da je Franz Ferdinand, austrougarski prestolonasljednik, Južne Slavene odbacivao kao Gesindel (ološ, bagra), ili da su ih od 19. stoljeća u znanstvenim i političkim krugovima smatrali nepovijesnim narodima.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

--------------------------------------------------------------------------------

[1] U novembru 1919. vojvoda Stepanović razriješen je dužnosti u Sarajevu radi zdravstvenih razloga. Kasnije je proglašen i počasnim građaninom Sarajeva. Ostala je naracija da je “srpska vojska oslobodila Sarajevo” 6. novembra 1918. godine, a vojvoda Stepa je proglašen “oslobodiocem”. Pritom, da se ne zaboravi, srbijanska vojska ulazi u Sarajevo bez ispaljenog metka i bez ikakvih borbi. Radilo se u svečanom ulasku i pripremi za neke druge procese, taj dan je bio potpuno nalik na teferič, a nikako na neki ratni okršaj.

[2] Glenny, Misha (2001) Balkan 1804-1999. Nacionalizam, rat i velike sile, Prvi dio, Beograd: B92, str. 117.

[3] Čekić Smail (1990) Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu 1941-1945.

[4] Cerović, Stojan (1991) “Zamiranje smeška”, Vreme, Br. 36., 1. jula 1991., Beograd. (https://old.vreme.com/cms/view.php?id=1408658); Lučić Ivica (2013), “Naknadno sjećanje i svjedočenje Ante Markovića”, Večernji list, Zagreb. (“Zrakoplov JNA je 7. listopada 1991., raketirao Banske dvore u Zagrebu gdje se zajedno s Franjom Tuđmanom i tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem nalazio i Ante Marković. Očito da je nakon zahtjeva za ostavkom vrha JNA i on postao meta odmetnute vojske. Marković je 19. prosinca 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika SIV-a zbog neslaganja s prijedlogom \"ratnog proračuna\" za 1992. godinu po kojem je JNA trebala dobiti 86% sredstava. U obrazloženju ostavke Marković je rekao da SIV ne želi preuzeti na sebe odgovornost za strahote rata i upotrebu vojne sile \"koju niko legitiman i legalan do sada nije odobrio\". Nakon ostavke napustio je Beograd i gotovo punih dvanaest godina šutio o svemu što se događalo.”) (https://www.vecernji.hr/vijesti/naknadno-sjecanje-i-svjedocenje-ante-markovica-537163)

[5] Dedijer, Jevto (1909) Hercegovina, Srpski etnografski zbornik, knjiga dvanaesta, Naselja srpskih zemalja, knjiga šesta, Beograd.

[6] https://miruhbosne.wordpress.com/2016/04/03/naseljavanje-vlaha-i-arbanasa-u-bosni-zvornicki-i-kliski-sandzak/

[7] Anastasijević, Dejan (2010) “Beleške o beščašću”, Vreme, Br. 1013, 3. juna 2010, Beograd.