Estetičke notacije (V) | Senadin Lavić: Reduciranje civilizacije na religijsku sliku svijeta

Na širem planu posmatrano eurocentrizam je uspostavio vlastite kriterije sagledavanja procesa i tumačenja pojava u zadnjim stoljećima. To se vidi u znanosti, filozofskim pluralističkim svjetonazorima, političkom poretku, ekonomskim poslovima, odnosima prema kulturnom naslijeđu, modelima kompetitivnosti i tako redom. Iz te pozicije se nude interpretacije i objašnjenja za cjelinu svijeta, ne samo za tokove evropskog svijeta, a onda to ne odgovara mnogima koji su kulturološki ili politički drugačiji.

Eurocentrički ili amerocentrički svjetogled često "zaboravlja" određene sadržaje povijesti koje voli označiti kao "the dark ages". Tako Anthony Feldman i Peter Ford u knjizi Scientists  and inventors (London: Aldus Books Ltd, 1979.) zaboravljaju doprinos čovječanstvu civilizacije muslimana  koja je dala brojne znanstvenike i izumitelje, te naravno nije bila puki prenosnik između Istoka i Zapada. U takvom suspektnom nacrtu povijesti znanja, između Archimeda (c. 287-212 BC) i Johannesa Gutenberga (c. 1400-1468) ne postoji ništa! Samo praznina bez ljudi, što stvara dojam da je to doista bilo neko "mračno doba". Moglo bi se, nažalost, navoditi brojne knjige u kojima se predstavlja povijest filozofije, književnosti, prirodoslovnih disciplina, društveno-znanstvenih istraživanja, epistemologije, praktični izumi, uticaje na određene povijesne procese i pojave, a ne obhuvata se cjelinu doprinosa, ličnosti, pravaca, grupa ili civilizacijskih uticaja koji dolaze iz civilizacije islama. Zanemarivanje doprinosa i uticaja pojedinih ličnosti koje su bitno oblikovale evropsku civilizaciju znanja, a koje dolaze iz muslimanskog civilizacijskog naslijeđa, bilo je rezultat, prije svega, neznanja i neinformiranosti, a onda pokušaj iracionalne ignorancije i konstruiranja povijesti na spornim činjenicama.

Piše: Senadin Lavić, za portal Radiosarajevo.ba 

Trending

Estetičke notacije (V) | Senadin Lavić: Reduciranje civilizacije na religijsku sliku svijeta

Charles Van Doren u svojoj knjizi A History of Knowledge (1991.), također, zaboravlja, poslije Grka i Rimljana, predstaviti civilizaciju koja je preko Endelusa davala svjetlo Evropi stotinama godina. Mahmud Kasim govori o zavjereničkoj šutnji moderne eurocentričke svijesti koja ima cilj da očuva inscenirani veliki mit o ekscepcionalnom položaju "evropskog uma" i njegovoj umišljenoj samodovoljnosti kao da je nastao sam od sebe. Zato je dobro pogledati knjigu Muslim Contributions to World Civilization (2012) u kojoj urednici M. Basheer Ahmed, Syed A. Ahsani i Dilnawaz A. Siddiqui pokazuju šta je Zapad naučio od islamske civilizacije. Ali, muslimanska civilizacija zbog toga nikada ne bi trebala postati neprijateljska prema Zapadu koji je "posudio" mnoga znanja s Istoka.

Istovremeno, postoji i nešto u "muslimanskom" svijetu što stvara paradoksalno stanje. Muslimani neprestano ponavljaju da su civilizacija znanja ("Uči u ime gospodara svoga…"), dok nad njima vladaju bezbožni tirani ili kolonijalni osvajači. Murad Wahba u tekstu "The Paradox of Averroes" upozorava na jednu činjenicu: "...Averroizam, kao filozofski pravac, odigrao je značajnu ulogu u oblikovanju europske filozofske svijesti tokom prijelaza iz srednjeg vijeka preko renesanse do prosvjetiteljstva. To jeste: islamska civilizacija - u obliku averroizma - doprinijela je razvoju ljudske civilizacije na Zapadu, dok je sam Averroes bio potpuno odbačen od strane islamske kulture. Odsutnost renesanse i prosvjetiteljstva u muslimanskom svijetu praktički je sinonim za odsutnost averroizma u toj regiji." (Muräd Wahba u tekstu "The Pardox of Averroes" 1979. godine iskovao je pojam Averroes-paradoks).[1] Averroes-paradoks ili paradoks-Ibn Rushda, dakle, leži u činjenici da je on bio preteča renesanse i prosvjetiteljstva u Evropi, a u isto vrijeme je progonjen i odbačen među svojim muslimanskim narodom. Prokleti retardirani vladari su ga bili poslali u Maroko na smaknuće!

02.01.26. 17:45

Estetičke notacije (I) | Senadin Lavić: Irina, folk-kultura i silikonske pjevaljke

Ignorancija muslimanskog naslijeđa i islamske civilizacije

Muslimansko naslijeđe (muslim heritage) i "islamski" civilizacijski sadržaj nikako ne mogu stajati na putu evropskoj ideji, niti joj protivriječiti kao savremenoj ideji o racionalnoj civilizaciji. Svođenje islamske civilizacije, muslimanskog naslijeđa i civilizacije Evrope na religijski smisao dovodi mnogobrojne procese i povijesne tokove u suspektna stanja nerazumijevanja i razilaženja. Islamska civilizacija se nikada ne smije reducirati na religijski sadržaj i tako krivotvoriti u njezinoj povijesno-dinamičkoj širini. Religijski sadržaj je samo dio te cjelovite civilizacije. Henry Corbin je podsjetio da je na svjetskom planu, naprimjer, jedna od najopsežnijih književnost ona "the literature expressing the culture of Islam" – književnost koja izražava kulturu islama![2] Ona se ne može zanemariti u govoru o islamskoj civilizaciji ili, posebno, u svjetskoj povijesti književnosti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Ono što bi se moglo smatrati "muslimanskim" odgovorima na izazove modernizacije, demokratije,  scijentifikacije,  globalizacije, sekularizacije i nacionaliziranja država u proteklih sto i pedeset godina, jesu, ustvari, dezorijentirani i neodgovorni uvidi koji ne proizlaze iz mišljenja i promišljanja stanja, nego su potpuni izraz emocionalizma koji je nošen neznanjem, religijskim dogmatizmom, predrasudama, nedostatkom pravih informacija, strahom ili zavišću. Muslimani širom svijeta žive u različitim političkim modelima i u različitim oblicima ovisnosti od vladara (monarha) ili neke strane "kolonijalne" moći koja iza scene povijesti vodi konce politike, vlasti, ekonomije ili obrazovanja. Njihove ljudske slobode i prava su potpuno zanemarena, potisnuta i oni su dovedeni da u stanju neslobode i nemoći žive u simulakrumu vlastitog religijskog redukcionizma i zaborava civilizacijske cjeline iz koje dolaze kroz povijesne procese.

Bosanski muslimani, također, svoje postojanje definiraju kroz religijsku paradigmu i zanemaruju stratešku snagu civilizacije koja ih održava u povijesnom toku. Ponekad pokušavaju imitirati okolne narodne grupe i njihove nacionalne konstrukcije koje su zasnovane na religijsko-konfesionalnoj razlici. Neadekvatno centriranje cjeline civilizacije na religijsko-svešteničkom performansu postojanja dovodi do zanemarivanja bitnih struktura znanja koje su dovele do prepoznatljivosti važnog doprinosa čovječanstvu iz nutrine muslimanske gradnje smisla ljudskog bivstvovanja. To zanemarivanje je anticivilizacijski redukcionizam koji stvara kočeći mehanizam u samom biću muslimana i vremenom ih interpretira kroz religioznost i njihovu civilizaciju pokušava krivotvoriti i zanijekati joj općeljudski značaj i doprinos čovječanstvu. Činjenica je da od poslanika Muhammeda a.s., kur'anske objave, muslimanskog erosa za znanjem, stvarno  polazi jedna velika i važna civilizacija u povijesti čovječanstva, ali ona nije puka "religijska naracija", na što je pokušavaju svesti, ili sveštenička, klerikalna manipulacija životom ljudi, nego je civilizacijski iskorak i doprinos muslimanskog bića cjelini čovječanstva. Muhammedovo a.s. poslanje, prije svega, predstavlja socijalnu revoluciju među arapskim plemenima! To je bila prava  lekcija iz Islamic philosophy kod rahmetli profesora Hasana Sušića.

Oni koji se u vlastitoj religijskoj formi osjećaju neslobodno ili ugroženo morali bi misliti na procese društvene dinamike i razumijevati ih. U drugoj polovini 20. stoljeća odigrava se epohalan proces napuštanja jednog naslijeđenog svjetogleda ispunjenog velikim naracijama Moderne koje više ne mogu ponuditi zadovoljavajući okvir organizacije, orijentacije i održavanja postojećih zajednica. U tom nacrtu Moderne akcentirano je povjerenje u razum, logiku klasifikacija, progres i odbacivanje predmodernih modela postojanja. Svijet u kojem se kreće čovječanstvo zadnja dva stoljeća nije zasnovan na predmodernim predstavama koje, naprimjer,  razvijaju religijski fundamentalisti u pokušaju da se odbace doprinosi znanosti i tehnologije kroz stoljeća i da se cjelina svijeta vrati u neko "zlatno doba" ili "rajsko stanje".

Religijski fundamentalizam tendira kontroli ljudskog uma i tu počinje povijesna katastrofa i nemoć društveno-kulturne grupe. Fundamentalizam se brzo razvija tamo gdje nedostaju sekularni pokreti građana. Vizionarski sekularni pokreti građana trebaju jasnu ideologiju koja osigurava da se nadomjeste fundamentalistički projekti vraćanja ljudskih grupa u predmoderno stanje. Preko instaliranja cultural taboos (kulturnih tabua) cijele grupe ljudi pretvaraju se u zatvorenike prošlosti. Kao takvi su idealni za manipuliranje u rukama fundamentalista.

Šta da se radi kada sveštenička kasta u 21. stoljeću nudi rješenje svih društvenih problema reduciranjem života na religijske obredoslovne procedure? I kod muslimana i kod kršćana. Ko će od silnih "učenjaka" i "alima" preuzeti odgovornost za današnje stanje u Bosni koje je dovedeno do anomije i totalne disfunkcionalnosti, te pokušati iz širine muslimanske civilizacije graditi budućnost? Očigledno je da ciljano potenciranje "religijske svijesti" kao jedine bitne i demoniziranje liberala, demokrata, republikanaca, zelenih, komunista ("komunjara") kao bezbožnika ostaje zaglavljeno u prošlom vremenu. U Bosni je, naprimjer, u dobu ideologije komunizma napravljeno više džamija nego za cijelo vrijeme trajanja Osmanske vlasti. Nedostatak samokritičke evaluacije u okviru političkih projekcija koje koriste religiju za vlastite ciljeve ukazuje na ozbiljan nedostatak dodira s realnošću i neku spornu vrstu zatočenja u prošlost koja je uvijek "velika i sjajna". Naravno, nije dovoljno reći činjenicu da srpsko-hrvatski antibosanski nacionalizam potkopava sve društvene procese u Bosni, jer se time oslobađaju od odgovornosti oni koji su "vodili" bosansko-bošnjačke procese i radili pogrešne "stvari" kroz brojne političke partije i programe. Vrlo kratko – umjesto pravljena države (nation building) bavili su se pravljenjem partijskih posjeda, religijskog identitet i reduciranjem civilizacije na svešteničke propovijedi. To je bilo tobožnje bavljenje ozbiljnim pitanjima koje se na kraju pokazalo kao ćorsokak u kojem se religijski identitet zloupotrebljava do mizerije.

Civilizacijska dubina

Pojedini you tube-"učenjaci" s religijskim pedigreom predlažu daljnju getoizaciju muslimana i ne žele uključivanje u evropske i svjetsku procese znanosti i kulture da ne bi "izgubili identitet". U siromašnom društvu znanosti se pojavljuju kao luksuz i, drugim riječima, neimaština ne može stvarati znanost. Zato u dobu kriza i ekonomskih recesija propadaju znanosti i obrazovanje jer nemaju podrške. U društvu oskudnog znanja nastaje prostor za religijske manipulacije tobožnjih znalaca i razvija se sujevjerje koje odbija racionalan pristup životu. A islamska civilizacija je najbolji primjer racionalnog odnosa prema životu.

Jedna cijela civilizacija koja je potaknuta idejom mirenja, islamskim glasom i kuranskom objavom ne može biti svedena na "zajednicu sveštenika" i "obredoslovnu praksu". Neko je sakrio da u toj zajednici postoji kroz povijest superstruktura koja je "zajednica učenih", obrazovanih, moralno odgojenih, intelektualno nadarenih, umom usmjerenih ljudi, muslimanskih  naučnika koji su kroz povijest nosili ideju o Bogu, redu, umu, čovjeku, predanosti principu, odgovornosti za riječ i ljudsko dostojanstvo. Ta zajednica je uvijek bila ispred vladara, uglavnom psihopatokrata i morbidnih ličnosti, koji su s posebnom "pažnjom" progonili i ubijali umne i moralne ličnosti u društvu.

Kad se pogleda povijest društava, djeci se kroz obrazovni sistem uvijek nudi da uče imena vladara (kraljeva koji su velike ubice), a ponekad ih samo usput podsjete da su postojali i učeni ljudi koji su stvarali civilizacije. Zaboravlja se, nažalost, naučiti djecu da slobodno misle i postavljaju pitanja. Tako je i s muslimanima – od Bosne do Indonezije. Zato se zaboravlja da je islam suštinski epistemološki okret od praznovjerja u svakom vremenu, vječni ljudski pothvat odvajanja istine od laži, ili svjetla od tame s beskonačnim mnoštvom nijansi jednog ili drugog. Islam je prosvjetiteljski zahtjeva za svaku  generaciju čovječanstva. Borba uma protiv "pada u barbarstvo"! Na tragu Lotfi Zadeha, između 0 i 1 nalazi se beskonačan niz vrijednosti. Imati osjećaj za te fine distinkcije jeste muslimanski.

Odgovorni muslimani trebaju prestati nasjedati na shemu ili matricu koju su im  ametnuli kroz kolonijalne povijesne procese i razumijevati svoje biće u slobodi i odgovornosti. Oni koji su zakočili civilizacijske procese stvaraju veliki problem čovječanstvu. Oni ometaju prožimanje, komunikaciju i kongenijalnost ljudskih civilizacija. Oni smetaju da se vidi koliko su bolesni huntingtonovski nacrti "rata civilizacija". "The clash of civilizations" je protivljudski i anticivilizacijski projekt hegemonije kapitalističko-imperijalističkog koncerna i nema veze s vjerom, Bogom i čovjekom. To je maksima religijske imperijalizma.

Primitivno esencijaliziranje Istoka i Zapada na religijskoj osnovi vodi u destrukciju civilizacije i njezino skamenjivanje. To je kraj civilizacijskog toka i "pad u barbarstvo". Simplifikacija civilizacijskog sadržaja na reduciranu formu odgovara projektima hegemonije.  Tada se ratnički psihopati pojavljuju kao "nosioci" civilizacijskih vrijednosti i ne razumiju dinamiku pokretačke  strukture civilizacije koja je uvijek zasnovana na umnom i emotivnom objedinjavanju jedne epohe ljudskog postojanja koja je nesvodiva na vojskovođe, političke predstavnike, predsjednike, psihopate, patokrate i slične krivotvorine ljudskog bića. Ta falsificirajuća bića ljudskog ispunjavaju povijest stradanja ljudi i predstavljaju se kao vodeće ljudske forme. Naravno, čovječanstvo pamti umne ljude, ali ne razumije njihove doprinose. Većina ljudi se uvijek priklanja "vođi" da bi ostvarila najmizernije potrebe i zahtjeve vlastitog života. Umnost se često ne poštuje i ne slijedi!

24.01.26. 16:44

Estetičke notacije (III) | Senadin Lavić: Lik "Turčina", "poturice" priziva svoj antipod

Nesvodivost civilizacije na "religijski narativ"

Šta uopće znači jednu cijelu civilizaciju svesti na obredoslovnu praksu/sliku, na svešteničko konstruiranje stvarnosti, na "liturgijske procedure", a zanemariti cjelokupnu civilizacijsku dinamiku koja je povijesno djelatna i iza koje su ostali vidljivi rezultati? Kako se desilo pojedinim muslimanskim grupama da jednu veličanstvenu civilizaciju svedu na svešteničko obredoslovlje i da se u tome kreću već odavno bez ikakvog napretka? Ili, drugim riječima, kako je došlo do toga da se pridjev "islamski" kao oznaka koja ide uz civilizacijske sadržaje (brojne znanosti) i prepoznatljive forme postojanja, najednom reducira samo na ono "religijsko"? I onda na scenu stupaju "sveštenici" i retardirani "vladari" koji ponekad nesvjesno potiskuju ("islamsku") civilizaciju da bi u simplifikaciji ideje poturili "religijsko" kao vrhovni smisao i vrijednost, te tako vladali nad masama unesrećenih i nesvjesnih. Zato umjesto uma civilizacije dominiraju sveštenički narativi o "islamu" kao religijske propovijedi ili kolonijalne konstrukcije (slike islama u kovačnici orijentalizma) u kojima se obavlja prilagođavanje sadržaja civilizacije interesima osvajača. Prilagođavanje civilizacijskog znanja i njegove epistemičke dinamike operativnom djelovanju obredoslovnih formi vodilo je oblikovanju praznih ljuštura neadekvatnog odnosa prema povijesnoj zbilji. Moglo bi se tvrditi da se događa bolno samoobmanjujuće-reducirajuće interpretiranje civilizacijske epistemičke moći (episteme civilizacije), koje je ustvari eskapizam od umnih pitanja i odgovora, a uzdiže se glorifikacija svešteničkog "držanja" u sudbonosnim odlukama postojanja. Tako civilizacije postaju skamenjene, umrtvljene, zarobljene.

U dominirajućim religijskim interpretacijama početka islamske civilizacije potpuno je zanemarena društveno-povijesna dimenzija kur'anske upute čovjeku preko Muhammeda a.s., odnosno zadatak stvaranja dobre ljudske zajednice i nadvladavanje plemenskih suprotstavljenosti i konflikata. Potisnuta je Muhammedova a.s. zabrinutost za probleme njegovog plemena Kurejši, njegova ljudska briga i strah za sudbinu njegove zajednice. "Govoreći čisto svjetovno" – kaže K. Armstrong – "moglo bi se reći da je Muhamed, za razliku od većine njegovih savremenika, bio daleko svjesniji velikih teškoća sa kojima se suočavao njegov narod, te što je više "osluškivao" događaje u svojoj okolini, morao je time sve dublje i bolnije ponirati u svoje unutarnje biće kako bi iznašao rješenje koje neće dovesti samo do društvenog opstanka njegovih sugrađana, već i do njihova duhovnog prosvjetljenja". (K.Armstong, Pregled historije islamske kulture i civilizacije, str. 6.)

15.02.26. 15:34

Estetičke notacije (IV) | Senadin Lavić: Orijentalizam, antisemitizam i islamofobija

Ibn Khaldun je razvio tezu da je civilizacija uvijek i svuda obilježena fundamentalnom razlikom između urbanog i primitivnog, proizvodeći napetost koja je ujedno međuigra između nomada i trgovca, pustinje i grada, oralnosti (usmeno izražavanje) i pismenosti. Civilizacija je uvijek rezultat mišljenja, a jedan njezin dio – religija – shvaćen bez filozofske osnove pretvara se u pokušaj da se zaustavi cjelina u jednom dogmatskom držanju ili istinama sveštenika. Fragmentacija cjeline vodi gubitku cjeline.

Američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee je sugerirao da Biblija daje jevrejskoj državi pravo na veliki dio Bliskog istoka. "It would be fine if they took it all", rekao je ambasador. ("Bilo bi uredu kada bi uzeli sve"). Biblija daje pravo! Koji argument! Koje pravo! Cionistički fundamentalizam…

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

--------------------------------------------------------------------------------

[1] Wahba, Mouräd. "The Paradox of Averroes." ARSP: Archiv Für Rechts- Und Sozialphilosophie / Archives for Philosophy of Law and Social Philosophy 66, no. 2 (1980): 257–60. http://www.jstor.org/stable/23679473.
[2] Corbin, Henry (2001) The history of islamic philosophy, London-New York: Kegan Paul international, p. xiii