Savez kolumnista | Senadin Lavić, Zlatko Hadžidedić: Može li OHR biti ukinut dok važi Dejton?

Pitanje budućnosti Ureda Visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini redovno se vraća u politički fokus, najčešće kroz zahtjeve domaćih aktera – prije svega Milorada Dodika i Dragana Čovića – ali i kroz ambivalentne poruke dijela tzv. međunarodne zajednice. Međutim, ono što gotovo u potpunosti izostaje iz javne debate jeste elementarno pravno pitanje: da li je uopće moguće ukinuti OHR, a da pritom Dejtonski mirovni sporazum ostane na snazi?

Pišu: Prof. dr. Senadin Lavić i Prof. dr. Zlatko Hadžidedić*, za Radiosarajevo.ba

Ako se Dejtonski sporazum shvati ozbiljno – kao međudržavni ugovor, ne kao politički slogan – odgovor je jasan: ukidanje OHR-a ne bi bilo tek tehničko pitanje, već bi značilo ukidanje Aneksa 10, a time i dovođenje u pitanje pravne valjanosti čitavog Dejtonskog sporazuma.

Trending

Savez kolumnista | Senadin Lavić, Zlatko Hadžidedić: Može li OHR biti ukinut dok važi Dejton?

OHR kao sastavni dio Dejtonskog sporazuma

OHR nije naknadno uvedena institucija, niti improvizacija internacionalnih faktora. On je eksplicitno uspostavljen Aneksom 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pod nazivom “Sporazum o civilnoj implementaciji mirovnog rješenja”.

Tim aneksom Visoki predstavnik dobija mandat da “nadzire implementaciju civilnih aspekata mirovnog rješenja“, da koordinira internacionalne aktere i da bude konačni autoritet u tumačenju civilnih odredbi sporazuma. Drugim riječima, OHR nije vanjski dodatak Dejtonskom sporazumu, već njegov unutarnji mehanizam. Kao što Ustav BiH (Aneks 4) nije nešto “pored” Dejtonskog sporazuma nego njegov sastavni dio, tako je i Aneks 10 konstitutivni dio istog pravnog paketa. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Tvrdnja da se OHR može ukinuti, a da Dejtonski sporazum ostane netaknut, zapravo znači tvrditi da se jedan dio međudržavnog ugovora može jednostrano ukloniti, dok ostatak nastavlja da važi kao da se ništa nije dogodilo. To je pravno neodrživa pozicija. 

Temeljni pravni princip: Ugovor je cjelina

U internacionalnom ugovornom pravu važi osnovni princip: međudržavni ugovor (ugovor između država) čini pravnu cjelinu. Njegovi dijelovi (članovi, poglavlja, aneksi) nemaju samostalnu egzistenciju izvan ugovora kao cjeline. Ukidanje jednog suštinskog dijela ugovora ne predstavlja parcijalnu tehničku izmjenu, već bitno mijenja sam ugovor – a u određenim slučajevima dovodi i do njegovog prestanka.

To nije političko mišljenje, već temeljni pravni aksiom. Bečka konvencija o pravu međudržavnihugovora jasno pokazuje da izmjene ugovora zahtijevaju saglasnost ugovornih strana, a da jednostrano “odstranjivanje” ključnog dijela ugovora dovodi u pitanje njegovu pravnu valjanost.

Ako se, dakle, ukine Aneks 10, ne nestaje samo OHR – nestaje i jedan od konstitutivnih stubova Dejtonskog sporazuma. A ako se dovede u pitanje Dejtonski sporazum kao cjelina, tada se nužno dovode u pitanje i svi njegovi drugi dijelovi: Aneks 4 (Ustav BiH), entiteti, institucije, mehanizmi podjele vlasti.

Princip “5+2” kao politička, a ne pravna konstrukcija

Zagovornici ukidanja OHR-a često se pozivaju na tzv. princip “5+2”, skup političkih uslova koje je 2008. godine formuliralo Vijeće za implementaciju mira (PIC) kao okvir za tranziciju OHR-a u jaču kancelariju EU. Međutim, ovdje treba biti potpuno jasan: princip “5+2” nije dio Dejtonskog sporazuma. On nema  tatus međudržavnog ugovora, niti pravnu snagu aneksa.

Riječ je o političkom instrumentu, nastalom unutar kruga vanjskih aktera, ali bez formalne izmjene samog Dejtona. Zbog toga se na njemu ne može temeljiti pravno valjano ukidanje OHR-a.

On može služiti kao politički kriterij, ali ne može zamijeniti pravnu proceduru izmjene međudržavnog ugovora. 

Drugim riječima: “5+2” može biti politička želja, ali ne može biti pravni temelj.

Nema ukidanja OHR-a bez ukidanja Dejtonskog sporazuma

Najveća opasnost leži upravo u pokušaju da se izvrši politički presedan: da se OHR “de facto” ukloni, dok se “de jure” zadrži Dejton, ali samo oni njegovi dijelovi koji odgovaraju etno-oligarhijama.

Takav scenario – koji očigledno odgovara i Dodiku i Čoviću – imao bi dalekosežne posljedice. Uklanjanjem OHR-a uklanja se i posljednji instrument  internacionalnog nadzora nad implementacijom mirovnog sporazuma iz Dejtona. Time bi entiteti i etno-oligarhije dobile dodatni prostor da učvrste svoju moć, oslabe državne institucije i dodatno blokiraju politički sistem.

Paradoksalno, to bi značilo sljedeće: OHR bi bio ukinut kao navodna “prepreka suverenitetu”, dok bi istovremeno ostala netaknuta struktura koja je proizvod Dejtonskog sporazuma, a koja blokira sam suverenitet – entiteti, etnički veto, fragmentirana i trajno blokirana država. Dejtonski sporazum bi se tako primjenjivao selektivno: zadržalo bi se ono što odgovara etno-oligarhijama, a uklonilo ono što ih ograničava. To nije pravna reforma, nego politička manipulacija.

Na taj način bi se otvorili svi destruktivni putevi za uništenje suvereniteta države BiH. Etničke oligarhije bi same odlučivale o postojanju države i potpuno dovele do prestanka postojanja bilo kakvog bosanskohercegovačkog pravno-političkog sistema, jer bi se Srbija i Hrvatska hegemonijski razgraničile na teritoriji države BiH. U takvom scenariju, nestanak BiH bio bi završetak agresije koja je započela vojnom agresijom 1992. godine.

Dakle, retoričko predstavljanje OHR-a kao “prepreke suverenitetu” predstavlja ozbiljnu manipulaciju. Upravo je suprotno: u postojećoj ustavnoj arhitekturi Bosne i Hercegovine, OHR funkcionira kao posljednji ostatak efektivnog unutarnjeg suvereniteta nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Entiteti, zajedno s domovima naroda i mehanizmima etničkog veta, imaju kapacitet da blokiraju donošenje gotovo svakog zakona na državnom nivou. U takvom sistemu, stvarno “deblokiranje“ institucija – kako bi se omogućilo donošenje zakona i provođenje odluka – može izvršiti jedino OHR. A upravo ta mogućnost deblokade, odnosno omogućavanje funkcioniranja zakonodavne vlasti, predstavlja suštinski čin suvereniteta države. Zato OHR smeta antibosanskim destruktivnim silama u Bosni i Hercegovini.

Drugim riječima, dok se OHR javno napada kao navodni ostatak protektorata, on praksi djeluje kao jedini instrument koji povremeno omogućava da država uopće djeluje kao država – da pomalo “diše”. Njegovo ukidanje, bez istovremenog ukidanja mehanizama sistemske blokade, ne bi značilo jačanje suvereniteta Bosne i Hercegovine, nego konačni nestanak suverene države.

Zaključak: Ukidanje OHR-a bez novog ustava vodi ka demontaži države

Vrijeme je da se prestane sa političkom hipokrizijom. Ako je Dejton međudržavni ugovor – a jeste – onda vrijedi kao cjelina. Ne može se amputirati Aneks 10, a da ostatak  sporazuma ostane netaknut. Svako ko zagovara ukidanje OHR-a, a pritom tvrdi da Dejtonski sporazum ostaje na snazi, svjesno obmanjuje javnost ili ne razumije elementarne principe prava.

Još je problematičnije to što se ta obmana sve češće institucionalizira: politički projekt uklanjanja OHR-a zapravo se pokušava provesti kao inžinjering selektivnog Dejtona – zadržati ono što garantira moć (entitete, veto-mehanizme, etničku podjelu vlasti), a ukloniti ono što predstavlja iole ozbiljno ograničenje toj moći.

To nije borba za suverenitet Bosne i Hercegovine. To je borba za suverenitet etno-oligarhija koje to pokušavaju sprovesti već trideset godina.

* Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;

Dr Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba