Estetičke notacije (II) | Senadin Lavić: Rušenje sistema vrijednosti – društvo bez kriterija

Turbofolk mentalitet koruptira cjelokupnu kulturu pretvarajući je u neograničenu i neodgovornu ceremoniju iživljavanja nad neidentičnim koje se našlo na putu jednog "naroda" uhvaćenog u ideologiju genocida i estetiku zla. Analfabetizam, pauperizacija, prekarijat, migracijski proces, raspad institucija  – to čeka na kraju kulturnog sloma koji neumoljivo slijedi. Vladari kulture za mase, kontrolori krvnih zrnaca i čiste etničke slike, uopće ne znaju šta puštaju iz boce kad na povijesnu scenu postave mizerne papagaje plemenske istine ili sveštenike prave vjere.

Piše: Senadin Lavić za portal Radiosarajevo.ba

Velikosrpsko "pjevanje" inficirano je četničkom ideologijom i može se definirati kao ideologizirana populistička supstitucija ozbiljnog kulturnog postojanja jedne grupe ljudi. Taj nadomjestak za kulturu, supstitut bez vrijednosti, zasniva se na etničko-religijskim predstavama koje vode skamenjivanju kulture. Stoga nastupa anomija koja razara politički sistem pokušavajući ga svesti na neku reakcionarnu ideju ili etnicizirati njegove glavne sadržaje kao temeljne vrijednosti. Služenje četničkoj ideologiji i velikosrpskom projektu srušilo je sistem vrijednosti koji bi se mogao komparirati sa aktualnim vrijednostima vremena demokratije. Porušene vrijednosti društva nadomještene su turbofolk-svjetonazorom i etablirane kroz medije i školski sistem koji je uništio obrazovanje mladih ljudi. Zato se gotovo čini da ljudi više ne razlikuju šta je "dobro", a šta je "zlo". Postali su plodno tlo za sijanje sjemena zla! Više ne vide u kakvom paklu žive, potpuno su oslijepili za vlastitu bijedu života! Ali, ne treba biti naivan, ljudi često vole biti u blatu do grla, "bježati" od slobode i bacati se u ruke svojim mučiteljima.

Trending

Lamine Guèye ispisao historiju na Zimskim olimpijskim igrama '84: Sarajevo je za mene čista emocija

Društvo bez kriterija uspostavlja sistem vrijednosti koji se zasniva na služenju i slijepoj odanosti nekoj ideologiji (etničkoj, religijskoj, nacijskoj, ekonomskoj, političkoj i slično). To je glavni "kriterij" cjelokupnog "stvaralaštva" u kontekstu turbofolka koji onemogućava pojavu antipoda. Turbofolk je napravio nepremostive provalije oko sebe i porušio bilo kakav standard obrazovanosti i odgovornosti za riječ, pjesmu, sliku, muziku ili normalno komunikativno izricanje. On se planski uspostavio kao antipod svim onim sadržajima obrazovanosti koji su njegovani decenijama unutar određenih grupa prosvijećenih ljudi. Zato ide ruku pod ruku sa sirovim, siledžijskim, militarnim, ideološki potrošenim usmjeravanjem ljudi u anti-kulturu i barbarstvo. Čini se da društva ne mogu pobjeći toj nemilosrdnoj dijalektici!

Eric D. Gordy tvrdi da je Miloševićev režim u Srbiji monstruoznom "tehnikom" obmanjivanja izvršio "destrukciju alternativa" i iskoristio konvencionalnu zdravorazumsku tezu o "vjekovima etničke mržnje" koja tobože vlada među narodima jugoslavenske države. Održavanje na vlasti režima kroz porast i etabliranje nacionalizma dovelo je do "the destruction of alternatives" u političkom sistemu, u kulturi, u pružanju i kontroli informacija, uopće u društvu i društvenim odnosima ljudi. Uz tu režimsku perverziju, na društveno-povijesnoj sceni ordinira programiran konflikt između ruralnog i urbanog svijeta Srbije, što se prenosi širom negdašnje države, pa i u Bosnu. Srpski "seljak" iz ruralnih područja počeo je definirati ideal srpskog "nacionalnog" identiteta, a ozbiljni intelektualci su rastjerani ili su pobjegli da spase glavu. Pritom, režimski smišljeno, promicao se pogled na urbani život i kulturu kao neprirodne i nepoštene. Ovaj izrazito negativan pogled na urbani život i kulturu postao je glavnom karakteristikom javnog izražavanja nacionalističkih političara. U tom procesu Beograd je razoren i pretvoren u velikosrpsku palanku kojom dominira četnički duh i vladaju prečanski političari i njihovi poslušnici.[1]

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Režim je uništio društvo u Srbiji od početka devedesetih godina 20. stoljeća! Miloševićev režim se održavao na vlasti tako što je ljudima u svakodnevnom životu učinio nedostupnim alternative. Objašnjavajući govor o "destrukciji alternativa" predstavlja suštinski narativ o režimskoj proizvodnji "navikavanja, rezignacije i apatije" u srbijanskom društvu. Taj režim Gordy je nazvao nacionalistički autoritarijanizam. Sa zamjenom "klase" kroz "naciju" – na mjesto komunističke naracije o "radničkoj klasi" stupa propaganda o "naciji" – kao fundamentalnim ideološkim principom, oponenti Miloševićevog režima preko noći postaju neprijatelji nacije i izdajnici srpstva. Srpska etnonacija, sa svetosavskim određenjem, pretvorena je (postala je) legitimacijski princip režima. To traje trideset i više godina, te pokazuje sve unutarnju dramu državnom silom uništenog srbijanskog društva koje je prinuđeno da mu javnu svijest određuje Informer-Božić u četničkom ključu. Zarobljenost između "gusala" i "turbofolka" stvara katastrofalne posljedice na cjelokupnu kulturnu formu na početku 21. stoljeća.

Kakofonijsko "pjevanje" zla

Otišlo je već daleko "pjevanje" u kontekstu estetike zla. Pretvorilo se u prijetnju i prizivanje novih zločina. Ono je suštinski na liniji "gorskog vijenca", preporučene, predviđene ili zamišljene "istrage poturica". To je drugo ime za iskorjenjivanje jedne grupe ili sprovođenje genocida nad njom. Zločinačko "pjevanje" je iz područja zavjereničkog i latentnog, prešlo u javno i manifestno ispoljavanje, objektiviralo se kao svakodnevna "kulturna" sadržina, iz prikrivenosti stupilo u otkrivenost kao samu istinu velikosrpskog prostakluka bez moralne osnove. Rat je oslobodio sve kočnice zločinačkog primitivizma i upustio ga na scenu za podizanje "borbenog morala". U povijesnom trenutku ratne drame traži se što pokvareniji ljudski izričaj protiv Drugog, neprijatelja, ne-čovjeka, ne-bića, predmeta mržnje. U tome ludačkom činu na pozornici ratne povijesti stupaju monstruozni primjeri ljudskog otpada sa svojim umobolnim "pjesmama" i "pjevanjem" koje talasa krv masa, budućih ubica i zločinaca.

02.01.26. 17:45

Estetičke notacije (I) | Senadin Lavić: Irina, folk-kultura i silikonske pjevaljke

Ratna proizvodnja zla je planska djelatnost. Ne dešava se slučajno da se "pjevaju" pjesme koje trebaju "objediniti" Volk u odsudnom času, kad mora biti homogen i monolitan kao jedno veliko tijelo. U ratnom kontekstu ne preferira se odgovornost, moralno držanje, poetika humanuma, umjetnički izričaj ili estetske vrijednosti, jer je estetika zla u ratu puki produžetak turbofolk svijesti i svjetonazora. Turbofolk prati cjelokupan "estetski sadržaj" velikosrpskog ekspanzionizma i hegemonizma – to je soundtrack razaranja SFRJ i Miloševićevih izgubljenih ratova. Za to je neophodna ne samo "znanstvena" interpretacija povijesti, kulture, etnogeneze, religije, nego i borbena "muzika" za svladavanje nepodobne stvarnosti svakodnevlja, u kojoj se mase pripitomljavaju na užas, stradanje, ratovanje, mržnju i dehumaniziranje Drugog. U nutrini ovoga procesa, suštinski, radi se o normalizaciji zločinačkog odnosa prema Drugima i oblikovanju nesposobnosti da se živi u pluralnom društvu. Pritom, treba naglasiti, turbofolk muzika je samo jedna novija dionica ili element cjelokupnog "kulturnog" pothvata velikosrpstva protiv Bosne što traje već vidljivo od početaka 19. stoljeća i nastavlja se tokom ratnih dešavanja u 20. stoljeću.

Decenijama poslije rata protiv Bosne velikosrpska estetika zla pjeva pjesme etnofaulizma i genocidne namjere protiv bosanskog čovjeka, muslimanstva, bošnjačkog naroda, Bošnjaka Sandžaka. U tom profanom i primitivnom performansu, velikosrpska ideologija uporno pokušava uspostaviti bošnjački ekstremizam, isprovocirati i instalirati među Bošnjacima radikalne grupe i oblikovati ideologiju radikalnog "islamizma", kao kompatibilan oblik velikosrpskom barbarstvu, kako bi imala opravdanje za sopstveni ahistorijski primitivizam i kulturni sumrak. Isključivanje Drugog, genocidom ili političkom negacijom, pokazuje se kao osnovna "kulturna" djelatnost velikosrpske ideologije, nespremne da prihvati pluralno društvo i multietničku državu. Militarna ideologija iskorjenjivanja Drugog svjedoči o vlastitom besmislu i kulturnoj potrošenosti, jer potvrđuje da nije u stanju konstruirati kulturnu formu prema idealu uvažavanja Drugog čovjeka i njegove egzistencije. Njezin jedini "kulturni" oblik su ratovi koje vlasnici kapitala i političke moći zasnovane na velikosrpstvu potiču bez ideje sutrašnjice. Nad balkanskim krajolicima širi se turobni zvuk turbofolka i organizirana  perverzija.

Bosanski dar Sarajeva za vlastitu interpretaciju

Koliko je potrebno snage i odvažnosti da se sačuva bosanska kultura i znanje o njoj ako se ima u vidu kako je ona stisnuta između dva agresivna i destruktivna antibosanska hegemonijska nacrta, načertanija, osvajačka projekta, unazad dva stoljeća. Ona je pod neprekidnom opsadom i negiranjem. Svi oni koji se na bilo koji način bore za nju, bivaju otpisani ili poniženi, njihove šanse se ciljano potkopavaju i čini se da nije moguće izaći iz obruča koji je odavno uspostavljen.

Sarajevska estetika koju nosi bosanski takt zasnovana je na lokalnim naracijama koje su pretvorene u urbane mitove, sasvim čvrste da nose poruku i uznose postojanje na višu razinu.

Iz takve estetike razvijena je potpuno autentična slika svijeta i sklop samoinspiracije koji je postao referencijalni okvir generacija druge polovine 20. stoljeća. To prepoznatljivo semiotičko "nebo" Sarajeva, ustvari, jeste srce semiotičke Bosne i ne može se ugasiti ili zaustaviti u inspiracijskom obuzimanju ljudskog bića.

Dar Sarajeva da proizvodi semiotičke elemente u drugoj polovini 20. stoljeća ozbiljno je narušen ili potkopan prodorom srbijanske turbofolk muzike u kojoj pjevaljke-kreštalice unose mizerni model pjevanja i nižerazredne forme muzičarenja. Skarednost i bahata pretencioznost, kao jasni znakovi praznine stvaralačkog sadržaja turbofolk matrice, pokušavaju ovladati imaginacijom Sarajeva i bosanskog duha. Nametanje turbofolk matrice je strateški pothvat dominacije, kontrole i najzad hegemonije nad jednom grupom ili populacijom regiona. Nešto slično opisuje Edward V. Said u diskursu o orijentalizmu sa strane britanskog i francuskog zaposjedanja polja interpretacije i oblikovanja imaginacije, govora, slika, semantika i modela.[2] Negdje u zapetljajima orijentalizma i islamofobije zadešena je bosanska sudbina od 1990-ih godina. Na nju je nabačena pinkizacija društvene zbilje!

Ignorira se bosansko prisustvo, postojanje, činjenica ili se ne želi primjetiti. To ne bi trebalo biti čudno ako se ima u vidu da su srpski i hrvatski nacionalni pokreti od 19. stoljeća uložili veliku energiju, ogromnu moć, politički uticaj, propagandno-obavještajno djelovali, pokrenuli religijske institucije, uložili ozbiljna finansijska sredstva, oblikovali obrazovne programe, instalirali administrativne upravitelje, historičare, vojnu silu i koristili diplomatska sredstva, kao bi ovladali Bosnom po povijesnoj, kulturnoj i političkoj dubini. U tome višedecenijskom poslu u društvenoj ravni nameću se sadržaji koji postepno i dramatično transformiraju strukturu bosanskog bića. U posao transformiranja i prilagođavanja Bosne srpskom i hrvatskom interesu uključena je cjelokupna kulturna forma srpskog i hrvatskog naroda, sve njezine strukture.

Plansko svođenje svega bosanskog na orijentalno, pa onda na srpsko-hrvatsko, uz neku islamiziranu slavensku grupu, stvorilo je tokom 20. stoljeća falsificiranu predstavu o Bosni iz koje je nestala bosanska supstancija. Ta hegemonijska kolonizacija bosanstva inaugurirala je shizofrene oblike književnog i društveno-znanstvenog, prije svega, historiografskog i etnološkog,  interpretiranja bića Bosne u kojemu se skriva i potiskuje unutarnja struktura dugotrajuće kulturne forme, a propagandnim mehanizmima se podmeću navodne objektivne činjenice prilagođene ekspanzionističkoj politici. Onda se dogodi da ljudi književnost doživljavaju kao "egzaktan tekst", a povijesne narative kao nesumnjive naučne istine, fikcije postaju fakcije.

Razobručena scena društvenog života postala je estrada na koju izlazi ko god želi i lupeta šta želi. Budale sjede za istim stolom s najpametnijim ljudima i krevelje se. Svijest o praznini ljudske egzistencije u postmodernom okružju ukazuje na dostignutu tačku nemogućnosti konceptualizacije ili novog rada na smislu. Iz tog tjeskobnog ponora pojavljuje se narativ ukletosti, utvare koje dominiraju prazninom svakodnevlja nadobudnih kućanica i histeričnih na pogrešnom putu.

Sarajevo ne smije postati kasaba turbofolka i odlagalište sumnjivih ideoloških frustracija susjednih antibosanskih politika.

*Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

---------------------------------------------------------------------------------------------

[1] Gordy, Eric D. (1999). The Culture of Power in Serbia. Nationalism and the Destruction of Alterantives, The Penn State University Press, University Park, Pennsylvania, p. 2, 6, 12, 14, 17.

[2] Said, E. V. (). Orijentalizam, str. 14-15. (“Zato, govoriti o orijentalizmu znači uglavnom, iako ne isključivo, govoriti o  britanskom ili francuskom kulturalnom poduhvatu, o projektu čije dimenzije obuhvataju krajnje različita područja, kakva su polje imaginacija, čitava Indija i Levant, biblijski tekstovi i biblijske zemlje, trgovina začinima, kolonijalne vojske i duga tradicija kolonijalnih administratora, zadivljujući korpus znanja, nebrojeni "eksperti" za Orijent i "znalci" Orijenta, profesura o Orijentu, složena lepeza ideja o Orijentu (orijentalni despotizam, orijentalni sjaj, surovost, senzualnost), mnoge istočnjačke sekte, filozofije i mudrosti prilagođene za evropsku upotrebu - listu je moguće manje-više beskonačno širiti. Moje je tumačenje da orijentalizam proizlazi iz posebne bliskosti uspostavljene, s jedne strane, između Britanije i Francuske, a s druge Orijenta, koji je do ranog devetnaestog vijeka odista podrazumijevao samo Indiju i biblijske zemlje. Od početka devetnaestog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata, Orijentom i orijentalizmom vladale su Francuska i Britanija; od Drugog svjetskog rata Orijentom vlada Amerika, a pristupa mu na način na koji su to nekad činile Francuska i Britanija. Iz ove bliskosti, čija je dinamika izvanredno produktivna čak i ako uvijek demonstrira srazmjerno veću snagu Okcidenta (britanskog, francuskog, ili američkog), nastao je masivni korpus tekstova koje zovem orijentalističkim”.)