Bursać: Sramni Dan žalosti u RS - ne žale oni mrtve, žao im uspješnog referenduma i što BiH postoji
"Dan žalosti u RS-u može biti samo za promašenim i poraženim velikosrpkim projektom! A vlast u RS-u ne žali mrtve, čak ni svoje jer im je nakon 34 godine palo na pamet da nešto "žale". Riječ je o nekrofilskoj provokaciji. A Bosne i Hercegovine je bilo i bit će je i starija je od svih njihovih projekata zajedno kao i od obje Jugoslavije! Zemljo moja sretan ti dan nezavisnosti, nadživjećeš i ove neljude!"
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba
Dok civilizirani svijet 1. marta obilježava dan kada je Bosna i Hercegovina krenula putem nezavisnosti i obnove svoje državnosti, vlasti u entitetu Republika Srpska odlučile su - nakon pune 34 godine - da baš tog dana proglase Dan žalosti. I to, kako kažu, zbog "početka tragičnog sukoba".
Bursać: Sramni Dan žalosti u RS - ne žale oni mrtve, žao im uspješnog referenduma i što BiH postoji
Čovjek bi pomislio da je riječ o nekoj neslanoj šali. Ali nije. Vlada RS, na inicijativu resornog ministarstva i Boračke organizacije Republike Srpske (BORS), odlučila je da 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, obilježi zastavama na pola koplja.
Za čim se, zapravo, žali?
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Ako je vjerovati obrazloženju, žali se zbog referenduma o nezavisnosti 1992. godine i zbog ubistva Nikole Gardovića na Baščaršiji. Žali se, kako tvrde, zbog "nelegitimnog referenduma bez učešća srpskog naroda" i zbog "početka rata".
Hajde da rastavimo tu konstrukciju na sastavne dijelove.
Referendum 29. februara i 1. marta 1992. godine održan je u skladu sa tadašnjim ustavnim procedurama. Na njega je izašlo više od 63 posto građana s pravom glasa, a 99,44 posto izašlih glasalo je za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu - državu ravnopravnih građana i naroda. Taj rezultat otvorio je vrata međunarodnom priznanju. Bosnu i Hercegovinu su priznale evropske zemlje i Sjedinjene Američke Države. Država je ušla u Ujedinjene nacije.
To je činjenica.
Druga činjenica: Srpska demokratska stranka, predvođena Radovanom Karadžićem, tada već duboko involvirana u projekt "ostanka u skraćenoj Jugoslaviji", učinila je sve da spriječi referendum. Postavljane su barikade, izvlačene paravojne formacije, sijala se panika. Plan o etničkom razgraničenju već je bio u fazi realizacije, a JNA je bila logistička kičma tog projekta.
Sjećanje | Sarajevo, mart 1992. i barikade: Generalna proba zla uoči opsade grada i agresije na BiH
Treća činjenica: ubistvo Nikole Gardovića na Baščaršiji jeste zločin. I svaki zločin zaslužuje osudu. Ali pokušaj da se taj pojedinačni zločin uzdigne na rang "uzroka rata" predstavlja brutalnu povijesnu manipulaciju. Rat nije počeo zbog jednog metka. Rat je počeo zbog velikosrpske ideologije. Zbog plana. Zbog ambicije da se Bosna i Hercegovina raskomada i uklopi u velikosrpski okvir.
Ko je držao Sarajevo pod opsadom 1.425 dana? Ko je artiljerijom razarao gradove? Ko je organizovao logore, masovna silovanja, etnička čišćenja? Ko je, na kraju, počinio genocid u Srebrenici?
Te činjenice nisu ni crne ni bijele, one su krvavo crvene.
Ili kako reče velika Latinka Perović, Nije se Jugoslavija raspala jer nije bilo rješenja, već jer je Srbija odbacila sva postojeća rješenja!
Šta ste čekali 33 godine?
Pa ako je 1. mart "asocijacija na početak rata", kako tvrdi BORS, zar onda logika ne nalaže da se Dan žalosti proglašava svake godine, od 1993. do 2026? Zar prve 33 godine nisu bile jednako "žalosne"? Ili je tek sada politički dovoljno bizarno i oportuno uvesti crne zastave baš na dan državnog praznika?
Ovdje nije riječ o pijetetu prema žrtvama. Da jeste, taj pijetet bi bio univerzalan. Bio bi iskazan i prema ubijenoj djeci Sarajeva, i prema logorašima Omarske, i prema silovanim ženama Višegrada i Foče, i prema ubijenim civilima Kozarca i Prijedora. Bio bi iskazan bez kalkulacija i bez selektivne empatije.
Ovdje je riječ o poremećenom inatu.
Ovdje je riječ o simboličkoj poruci: dok jedni slave državnost, drugi će demonstrativno ko biva svim žaliti. Ne zbog mrtvih, nego zbog države. Žali se što je Bosna i Hercegovina postala međunarodno priznata država. Žali se što projekat "Velike Srbije" nije uspio u potpunosti. Žali se što je referendum 1992. bio uspješan uprkos velikosrpskim opstrukcijama.
A onda slijedi dodatna manipulacija: tvrdnja da je srpski narod "najviše stradao". Svaka žrtva je tragedija. Ali takmičenje u stradanju, podizanje nacionalne metrike patnje, služi samo jednom cilju - održavanju permanentne mobilizacije. U toj nakaradnoj matrici, svaki 1. mart mora biti trauma, nikako praznik.
Zanimljivo je, vratimo se tome, da se odluka donosi 2026. godine, tri i po decenije nakon događaja. Zašto baš sada? Zašto ne 1997, 2001. ili 2010? Šta se promijenilo?
Promijenio se politički kontekst. Entitetske vlasti godinama grade narativ o "nemogućoj državi", o "naopakoj zemlji", o "prisilnoj zajednici". U takvom narativu, Dan nezavisnosti je trn u oku entiteta ali i srpskog sveta. Jer podsjeća da je Bosna i Hercegovina postojala prije entiteta, prije Daytona, prije ratnih linija. Podsjeća da je državnost obnovljena voljom građana.
Zato se 1. mart mora prebojiti u crno.
Rat je bio velikosrpski projekat davno prije 1992.
No, čak i u toj konstrukciji pojavljuju se pukotine. Ako je 1. mart dan početka rata, kako onda objasniti barikade koje su postavljene prije zvaničnog proglašenja rezultata referenduma? Kako objasniti planove o teritorijalnom razgraničenju koji su cirkulisali mjesecima ranije? Kako objasniti invaziju na Hrvatsku i Sloveniju? Kako objasniti ulogu JNA i paravojnih formacija koje su već bile raspoređene po terenu? Kako objasniti SANU i njene memorandume, kako objasniti Miloševićevu suspenziju Ustava Jugoslavije, upada u monetarni sistem te iste zemlje i negiranje autonimija pokrajina? A to biješe davno prije tog 1. marta.
Istina o referendumu '92 i nezavisnosti, Hebib: "MUP je sačuvao BiH, znali smo šta se sprema"
Odgovor je jednostavan: rat je bio politički velikosrpski projekat projekt. Referendum u BiH je bio smetnja tom projektu.
Proglašenje Dana žalosti na Dan nezavisnosti ne predstavlja čin tuge. Predstavlja opskurni politički performans. Pokušaj da se prepiše uzrok i posljedica. Da se agresija zamijeni "građanskim ratom". Da se plansko razaranje predstavi kao spontana reakcija.
I tu dolazimo do suštine.
Rat su slavili i započeli oni koji se danas "žale"
Kada Milorad Dodik napiše da je "teško razumjeti one koji slave početak rata", on svjesno preskače činjenicu da 1. mart nije slavljenje rata, nego slavljenje odluke građana da žive u suverenoj državi. Rat su slavili oni koji su podizali barikade i crtali mape etnički čistih teritorija.
Ako je neko želio mir, mogao je učestvovati u referendumu i politički se boriti za svoje viđenje države. Umjesto toga, izabran je put sile i rata.
Zato je današnja odluka Vlade RS simptom, a ne incident. Simptom duboko ukorijenjenog odbijanja da se prihvati osnovna činjenica: Bosna i Hercegovina je država. Nije nastala 1995. u Daytonu. Nije rođena u entitetskim kancelarijama. Ona ima kontinuitet koji seže daleko prije ratnih godina, daleko prije obje Jugoslavije.
Dan nezavisnosti podsjeća na taj kontinuitet. I zato toliko boli.
Ali bol nije žal za mrtvima. Bol je žal za propuštenom ambicijom da se država izbriše. U tom smislu, Dan žalosti 1. marta govori više o sadašnjim političkim frustracijama nego o prošlosti.
Ironija je potpuna: dok entitetske vlasti tvrde da poštuju Dejtonski sporazum, istovremeno simbolički potkopavaju državu čiji je teritorijalni integritet Dejton potvrdio. Jer Dejton nije stvorio Bosnu i Hercegovinu -on je zaustavio rat u već postojećoj državi.
Zato pitanje stoji otvoreno: ako je 1. mart dan žalosti, da li će se ikada u RS-u proglasiti dan žalosti zbog opsade Sarajeva? Zbog Srebrenice? Zbog hiljada civilnih žrtava širom zemlje? Zbog etničkog čišćenja?
Odgovor znamo.
Zastave na pola koplja 1. marta ne govore o pijetetu. Govore o selektivnom sjećanju. Govore o pokušaju da se historija savije prema dnevnoj politici. Govore oprepravljanju povijesti koje traje 34 godine.
A države ima i bit će je!
A država, htjeli to priznati ili ne, stoji i postoji. Sa svim svojim slabostima, sa svim svojim problemima, ali stoji. I svakog 1. marta podsjeća da je odluka o nezavisnosti bila čin političke zrelosti građana, a ne uvod u rat.
Rat je bio posljedica tuđih planova.
Zato 1. mart nije dan žalosti. On je dan kada je Bosna i Hercegovina rekla da želi biti suverena. Sve ostalo – barikade, granate, logori – došlo je kao odgovor onih koji tu suverenost nisu mogli podnijeti.
I možda je upravo u tome suština današnjeg performansa: žal nije za mrtvima, nego za promašenim i poraženim velikosrpskim projektom.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Povezano
/ Najnovije
