Savez kolumnista | Sušić: Rat u BiH-jesu li etnicitet i religija bili uzrok ili instrument politike?

Politička scena Bosne i Hercegovine još jednom je pokazala koliko su pitanja rata, identiteta i historijskog pamćenja i dalje među najosjetljivijim temama domaće javnosti. Izjava Sabine Ćudić u sarajevskoj Vijećnici, izrečena pred europskim parlamentarcima, izazvala je burne reakcije, političke osude i medijske polemike. Ono što je za jedne predstavljalo pokušaj racionalnog i analitičkog promišljanja uzroka rata, za druge je bilo neprihvatljivo relativiziranje karaktera sukoba u Bosni i Hercegovini.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za portal Radiosarajevo.ba

Međutim, upravo intenzitet reakcija otvara jedno važno pitanje: da li bosanskohercegovačko društvo danas uopće dopušta ozbiljnu i argumentiranu raspravu o političkim uzrocima rata, ili se svaka interpretacija koja odstupa od dominantnih narativa automatski proglašava moralno spornom?

Trending

Barbarez otkrio: "Bajraktarević se požalio da mu je previše svega, morali smo reagovati"

Rasprava o prirodi rata u Bosni i Hercegovini ne može biti svedena isključivo na emocionalne reakcije i političke parole. Ona zahtijeva sposobnost razlikovanja između dvije različite stvari: između činjenice da su počinjeni strašni zločini i pitanja kako su političke elite dovele društvo do rata. Ta razlika je ključna za svako ozbiljno razumijevanje prošlosti.

Šta je Sabina Ćudić zapravo rekla?

Prije nego što se donesu konačni sudovi, potrebno je precizno razumjeti samu izjavu Sabine Ćudić. Govoreći o ratu u Bosni i Hercegovini, istakla je da sukob nije bio prvenstveno etnički ili vjerski po svojoj suštini, već prije svega politička borba za moć u kojoj su etnički i religijski identiteti korišteni kao instrument mobilizacije stanovništva.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Važno je naglasiti da ona pri tome nije negirala ratne zločine, opsadu Sarajeva niti genocid u Srebrenici. Njena izjava nije bila pokušaj revizije historijskih činjenica, već interpretacija političkih mehanizama koji su doveli do rata. Upravo ta razlika često je bila zanemarena u javnim reakcijama.

U domaćem političkom prostoru često se stvara utisak da svako analitičko promišljanje uzroka rata automatski znači umanjivanje patnje žrtava. Međutim, to nije nužno tačno. Moguće je istovremeno jasno osuditi zločine i pokušati razumjeti kako su političke strukture manipulisale identitetima i strahovima građana radi ostvarivanja vlastitih ciljeva.

Politička instrumentalizacija identiteta

Na političku instrumentalizaciju nacionalnih osjećaja ukazivali su brojni domaći i strani autori, ali i prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. U svojim izjavama i političkim promišljanjima često je upozoravao da nacionalizam nije spontana sila koja nastaje sama od sebe, nego politički fenomen koji određene elite svjesno koriste radi mobilizacije stanovništva.

Upravo je ta dimenzija bila prisutna i u izjavi Sabine Ćudić. Tvrdnja da su etničke i religijske podjele korištene kao sredstvo političke mobilizacije ne znači negiranje činjenice da su ljudi ubijani zbog svog identiteta. Naprotiv, ona pokušava objasniti kako su politički centri moći proizvodili atmosferu straha i podjela kako bi lakše ostvarili vlastite političke ciljeve.

To je posebno važno razumjeti u kontekstu raspada Jugoslavije, gdje su političke elite u različitim republikama koristile nacionalnu retoriku kao alat za homogenizaciju stanovništva i osvajanje vlasti. Strah je postao političko sredstvo, a identitet glavno oružje političke mobilizacije.

Akademska perspektiva o uzrocima rata

Interpretacija rata kao političkog projekta u kojem su nacionalni identiteti instrumentalizirani nije marginalna niti izolirana teza. Naprotiv, ona zauzima značajno mjesto u savremenoj akademskoj literaturi o raspadu Jugoslavije.

Politolog V. P. Gagnon u svojim istraživanjima tvrdi da su nacionalističke elite proizvodile atmosferu nesigurnosti i konflikta kako bi neutralizirale unutrašnju opoziciju i učvrstile vlastite političke pozicije. Prema njegovom tumačenju, etnički sukobi nisu bili spontani izraz drevnih mržnji, nego rezultat organizirane političke strategije.

Slične stavove iznosio je i historičar Noel Malcolm, koji je ukazivao na kompleksnost političkih odnosa u Bosni i Hercegovini i odbacivao simplificirane narative o "vjekovnoj mržnji". Sociologinja Dubravka Stojanović također je pisala o ulozi političkih elita u proizvodnji nacionalističkih sukoba tokom raspada Jugoslavije.

Naravno, postoje i drugačije interpretacije rata, što je sasvim normalno u akademskim i historiografskim raspravama. Međutim, problem nastaje onda kada se svaka interpretacija koja odstupa od dominantnog političkog narativa automatski proglašava neprihvatljivom ili moralno sumnjivom.

Ozbiljna demokratska društva moraju biti sposobna tolerisati pluralizam mišljenja, posebno kada je riječ o složenim historijskim pitanjima.

Emocije, žrtve i javni prostor

Reakcije koje su uslijedile nakon izjave Sabine Ćudić pokazale su koliko su ratne traume i dalje prisutne u bosanskohercegovačkom društvu. Mnogi građani doživljavaju svaku analitičku raspravu o uzrocima rata kao pokušaj relativizacije zločina ili umanjivanja patnje žrtava.

Takav strah je razumljiv. Bosna i Hercegovina još uvijek nosi duboke posljedice rata: fizičke, emocionalne i političke. Međutim, upravo zbog toga je važno razlikovati pijetet prema žrtvama od političke instrumentalizacije ratnog sjećanja.

Poštovanje prema žrtvama ne bi smjelo značiti zabranu analitičkog promišljanja prošlosti. Naprotiv, ozbiljno istraživanje političkih mehanizama koji su doveli do rata može pomoći društvu da bolje razumije kako nastaju konflikti i kako ih spriječiti u budućnosti.

Društvo koje nije sposobno voditi racionalnu raspravu o vlastitoj prošlosti rizikuje da ostane trajno zarobljeno u emocionalnim i političkim podjelama.

Politički kontekst polemike

Ne treba zanemariti ni širi politički kontekst u kojem se ova polemika odvija. Bosanskohercegovačka politička scena već decenijama funkcioniše kroz snažne ratne narative koji i dalje predstavljaju važan instrument političke mobilizacije birača.

U takvom ambijentu svaka izjava koja pokušava otvoriti drugačiju interpretativnu perspektivu vrlo brzo postaje predmet političkih napada. Ratne teme često se koriste za mobilizaciju emocija, homogenizaciju biračkog tijela i održavanje političkih podjela.

Zbog toga reakcije na izjavu Sabine Ćudić ne treba posmatrati isključivo kao historiografsku raspravu, nego i kao dio šire političke borbe za kontrolu javnog narativa o prošlosti.

To, naravno, ne znači da su sve kritike neutemeljene ili zlonamjerne. Međutim, pokazuje koliko je teško u Bosni i Hercegovini voditi smirenu i racionalnu raspravu o ratnim pitanjima bez brzog prelaska u političku polarizaciju.

Umjesto zaključka

Bez obzira na to slažemo li se ili ne sa Sabinom Ćudić, važno je očuvati prostor za argumentiranu i akademski utemeljenu raspravu o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Društvo koje nije sposobno tolerisati različite interpretativne pristupe vlastitoj prošlosti teško može razvijati zrelu demokratsku kulturu.

Sposobnost da se o ratu govori istovremeno odgovorno, saosjećajno i analitički ne predstavlja nepoštivanje žrtava, nego znak političke i društvene zrelosti.

Bosna i Hercegovina neće postati stabilnije i demokratskije društvo tako što će zabranjivati složene rasprave o prošlosti. Naprotiv, upravo otvorena i argumentirana debata može pomoći da se ratne traume bolje razumiju i da se političke manipulacije identitetom više nikada ne ponove.

Pitanje koje ostaje otvoreno nije samo kako tumačiti prošlost, već i da li bosanskohercegovačko društvo danas ima dovoljno političke i intelektualne snage da vodi smirenu i racionalnu raspravu o vlastitim traumama bez međusobnih optužbi i ideoloških podjela.

*Ovaj tekst predstavlja argumentiranu analizu javne rasprave i ne izražava niti potvrđuje niti negira konkretne historijske teze o prirodi rata u BiH.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba