MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Sjećaš li se Fjodora?

Imaju ti neki putevi koji počnu kao usputno poznanstvo, a završe kao pitanje koje čovjek godinama nosi sa sobom. Nekada u njima nema ničega što bi unaprijed najavilo tragediju: ljudi se sretnu, razgovaraju, čitaju jedni drugima pjesme, zaljubljuju se, odlaze jedni drugima u goste. A onda se, godinama kasnije, svega prisjetimo kroz sjenku koja se pruži preko sarajevske ulice.

Mehmedinović ovog puta počinje od Maxa Frischa i pitanja čiji je odgovor mnogo teži nego što izgleda: kako govoriti o čovjeku onda kada ga više nema? 

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Čitam Maxa Frischa, njegov zadnji i nedovršeni dnevnik Nacrt za treću bilježnicu, i tamo nalazim ovaj fragment:

"Nakon što je prvi put odgovorio na uobičajeno pitanje na telefonu 'KAKO SI?' sa polu-osmijehom i 'OK ZA SADA', a zatim na hladan način rekao 'IMAM RAK', sreli smo se na večeri u Zürichu. (To je bilo u decembru.) On je poznavao svoju dijagnozu tri dana. Nalazim ga sabranim i u dobroj formi, kao čovjeka koji uživa u životu. Ali dijagnoza je jasna i ne ostavlja mjesta za nadu. Šest mjeseci? Tri? (...) Nema izlaza. Zašto se više ne bismo smijali? (...) Dok razgovoramo čekajući račun, vraća se na raniji zahtjev da održim govor na njegovoj komemoraciji u Grossmünsteru. 'JOŠ UVIJEK IMAŠ NEKO VRIJEME', smije se, gledajući me u oči. Kada je konačno račun plaćen i moje vrijeme za razmišljanje isteklo, dajem mu svoje obećanje."

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U ovom fragmentu, koji staje na nešto malo više od pola stranice knjige, prva stvar na koju sam obratio pažnju, bez obzira na ozbiljnost sadržaja kojim se zabilješka bavi, ja sam obratio pažnju na taj trenutak u kojem se Max Frisch dvoumi šta odgovoriti na pitanje poznanika koji je u zadnjoj fazi kancera i pita pisca može li održati govor na njegovom grobu. Frisch se dvoumio, odgađao je odgovor, da bi na kraju nemajući izbora pristao.

Ima nešto uznemirujuće u tome. Treba pristati da govoriš u prostoru između života i smrti i izgovarati riječi koje bi bile dostojne tog trenutka. Biti iskren i istinit, a to je vrlo teško. I ući u neku vrstu sukoba sa smrću, koja je imala svoje razloge zašto je nekoga lišila života. Ja sam u proteklim godinama bio u prilikama, u Americi da održim eulogy, u Bosni stati uspravljen nad grobovima prijatelja i poznanika, reći nekoliko riječi sjećanja na njih i uvijek računajući na uznemirenost koju bih osjetio pred tom obavezom, unaprijed bih odustajao. Ali desio se jedan trenutak kada sam u prvi mah pristao.

Negdje početkom osamdesetih godina ja sam upoznao Fjodora. Sreli smo se na neobičnom mjestu koje se zvalo Tribina 08, što je bila vrsta škole kreativnog pisanja koju je vodio Marko Vešović. Mi mlađi i stariji pisci dolazili bismo tamo, čitali svoje pjesme, a onda bi ih Marko tumačio. Vešović je bio vrhunski stručnjak za poeziju i bio je beskrupulozan. Opisivao je šta u tekstu pjesme valja, a šta ne valja. Na taj način nas je polako uvodio u svijet književnosti. 

Tamo se pojavljivao i Fjodor sa svojim pjesmama. Ne pamtim te pjesme i ne mislim da su izazivale neku ozbiljnu pozornost među članovima grupe. U to vrijeme on je počeo da se bavi fotografijom i čini mi se da je uživao u tome. Objavljivao bi svoje radove u tabloidima poput magazina AS. Ljepota cijelog procesa se sastojala u tome da bi on svaku objavljenu fotografiju izrezivao i lijepio u debelu teku sa sitnim potpisima dana snimanja i kratkim opisom događaja ispod svakog priloga. I ovo je važno: mislim da je pokazivao veliki dar za fotografiju. Nisam siguran koliko je on do toga držao. Njegov san je bio zadržati se u prostoru interesovanja svojih roditelja, a to je bila književnost. Najljepše fotografije moga dječaka kad je sin imao dvije, tri, četiri godine, snimio je upravo Fjodor. 

I sada treba da kažem da je on bio vanbračno dijete dvoje libidom opterećenih pisaca. Otac je bio ugledni jugoslavijski pjesnik Duško. Majka je bila Stana, pjesnikinja avangardnog backgrounda u pokušaju: najdalje u čemu je ona u svojim performansima dobacila bio je trenutak kad je svoju ruku stavila na šinu pruge da preko nje pređe voz. Tako je ostala bez svoje šake. Iza njene odluke da to učini, navodno je stajala odluka koja je imala svoje umjetničke razloge, što je začudan odnos prema vlastitome tijelu. Ali ja podozrijevam da je iza toga stajalo medicinski netretirano duševno oboljenje. 

Fjodor i ja smo se sretali manje više često. U jednom trenutku on je objavio knjigu proza koja se zvala Srdačni bolesnik i zamolio me da o njoj govorim na promociju. Što sam ja i pristao. Promocija se održala u potkrovlju Cedusa, tog kultnog mjesta u Sarajevu u kojem su se okupljali fotografi. Slučaj je htio da sam tom prilikom morao prikazati dvije različite knjige. Fjodorovu knjigu priča i roman novinara Oslobođenja. Moram priznati da već od naslova koji tako očigledno govori o vrsti prirode pisca iza naslova Srdačni bolesnik u kojem se dva oprečna stanja spajaju i skladno ste naslanjaju u svom kontrastu, sadržana Fjodorova priroda. To je nekako za mene bio on. Čitanje knjige mi je bilo ugodno i imao sam potrebu da je hvalim, tako da je roman novinara Oslobođenja te noći ostao u sjenci. U to vrijeme ja sam objavljivao tekstove u njegovom dnevnom listu, a vjerovatno je kao posljedica te večeri iz potkrovlja Cedusa donijela tiho zahlađenje naših odnosa. Kasnili su ti moji tekstovi u tada uglednoj sarajevskoj dnevnoj novini. Kad sam vidio da se prema prema mojim esejima odnose s neprijateljstvom, ja sam se naprosto povukao. I nisam osjetio problem zbog toga. Nisam mislio da nešto zbog toga gubim.

S Fjodorom sam u nekoliko navrata išao na susret s njegovim roditeljima. Kad bih se sreo sa Stanom osjećao bih duboku uznemirenost. Čak i onda kad je govorila obične svakodnevne stvari, izgovarala je to povišenog glasa, ispred sebe je vrtila svojom nedostajućom šakom kao prijetnjom i bilo mi je jasno da je ona u dubokom neprijateljstvu sa svijetom. Uvijek mi se žurilo da čim prije napustim to mjesto koje sam dijelio s njom.

Sa Duškom je bilo drukčije, Fjodor je sve činio da se dodvori svom slavnom ocu. Doslovno ga je oponašao, utrkivali su se njih dvojica u prepričavanju viceva i anegdota, jezičkih dosjetki. Duško je svoje govore usmjeravao prema slušateljima i čitaocima, tako da im njegove rečenice prijaju, a Fjodor je istim metodom nastojao da se dodvori vlastitom ocu. Ali suština tog odnosa sastojala se u sljedećem. Duško se trudio da se o njegovom tajnom sinu javno ništa ne zna. Ali se to nije vidjelo u njihovim susretima. Ono što sam ja sa strane vidio, u tom odnosu gdje otac vlastitog sina podcjenjuje, vjerovatno je bio i netrpeljiv prema njemu, ali ga drži pod kontrolom nekom vrstom ljubaznosti iz čega je izlazila samo jasna i čista Fjodorova ljubav za oca. I moram priznati da sam se zbog toga ljutio, ali nije do mene bilo da se protivim lažnom odnosu oca i sina. Sjedio bih i šutio. 

Jednog dana kad je zabranjen časopis koji sam uređivao, uspio sam spasiti desetak primjeraka i s tim smo se Fjodor i ja pojavili pred Duškom. Pa sam mu pokazao časopis i objasnio šta se u međuvremenu dogodilo. On je listao časopis i rekao čitam ja ovo, sviđa se meni ovo. Onda malo preletio sadržaj, zaustavio se na jednoj stranici, prst je utisnuo ispod jedne riječi i rekao: "Sve je ovdje u redu, ali znaš ovo Shakespeare, to nijedan seljanin u mome Sijekovcu nije u stanju izgovoriti da ne slomi jezik. Ali oni mogu s lakoćom reći Šekspir. Zašto i ti u svome časopisu ne bi doslovno pisao Šekspir? Valjda bi to tako bilo jednostavnije i bolje."

Nisam se složio s njim i u afektu rekao: "Najprije, nijedan stanovnik Sijekovca ne zna da je na svijetu postojao pisac Šekspir da bi mu mogli i ime izgovoriti." Šutio je. 

I šta se onda dogodilo? Fjodor je je lako padao u ljubavne zanose i često se na njegovom licu mogla vidjeti ta tuga zbog neuzvraćene ljubavi. Ali se onda dešavalo da se neke djevojke vezuju za njega i to ga je umirivalo. On je manje više živio u Staninom stanu, jer je ona putovala po Jugoslaviji, nemirna kakva je bila, putovala je i posjećivala svoje prijatelje. Ali onda bi se vratila i tu bi nastajali problemi. Ona je teško podnosila Fjodorove djevojke i zabranjivala je njihov ulazak u njen stan. Jedne noći, nemajući izbora, Fjodor je sa svojom djevojkom pokušao da uđe u stan i uspio. U mome sećanju, bio je to prizemni stan na Koševskom brdu, u kosini, trebalo je uložiti napor da se uzvereš na balkon. 

Kako je on djevojci pomogao da se popnu gore, da uđu kroz uvijek otvorena balkonska vrata u mrak sobe, meni je tajna. I tamo se, dogodilo to što se dogodilo, u mraku, jednim udarcem noža majka je usmrtila sina. Jednom je, navodno, u bijesu rekla, ja sam ga rodila, ime sam mu dala –  a dala ga je iz svoje velike naklonosti Dostojevskom – ja sam mu i život uzela. 

Strašna je bila vijest o njegovoj smrti. Pitao sam se poslije kako on koji je bio u snazi nije mogao izaći na kraj sa Stanom u godinama, ipak je njena snaga bila svedena na jednu rupu. Zaboravljajući da je njena žestina, njen bijes tom tijelu davao neusporedivu snagu.

Tih dana meni je ponuđeno da govorim nad Fjodorovim grobom, što sam i pristao. Čak sam sjeo i napisao tekst s namjerom da ga pročitam uspravljen nad grobom. Ali kako se vrijeme sahrane približavalo, moja panika da ću tome biti izložen, uvećavala se do tačke da sam na kraju rekao ja ovo ne mogu. "Ja ovo ne mogu", rekao sam svome drugu, piscu Ranku Sladojeviću. On je vidio moj očaj i prihvatio se mog posla. I lijepo je govorio o Fjodoru. Tako se sve na neki način skončalo. 

Drama koja je neko vrijeme trajala, polako je počela da izčezava. Potom je došao rat. U ratu je do nas u gradu pod opsadom stigla vijest da su četnici tenkovima i bagerima sravnili groblje Vlakovo. Pomislio sam da je tako priča o Fjodoru dovršena.

U ratu sam nekoliko puta viđao Stanu. Jednom u Bogosloviji. Otišao sam tamo s Ilijom Ladinom. Bilo je proljetno vrijeme, u malim kanticama crvenile su se trešnje. Gledao sam je kako halapljivo jede alice skupa sa košpicama u njima. Ipak je to bilo vrijeme velike gladi.

I još jednom sam je vidio. Nakon nekog divljeg bombardiranja, a ljetno je vrijeme bilo, Titova ulica u njenom glavnom dijelu, tamo ispod Vječne vatre: Stana ide prema Marijindvoru. Bila je jedina osoba na ulici. Stajao sam na drugoj strani i gledao je. Kao da nikog više nije bilo i ostali smo samo nas dvoje u gradu. Vidjela me je, ali me nije prepoznala. A to mjesto je okrenuto od istoka prema zapadu. I u tom trenutku sunce je zapadalo. Ali zapadalo je kao da zapada u more. A ovdje nije bilo objekata u pokretu koji bi sjene bacali, osim nje. Stana je koračala, a iza nje je ostajala sjenka duga barem 20 metara, vuče je iza sebe. Danas kad o njoj mislim, ja mislim na tu produženu sjenu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.