Estetičke notacije (I) | Senadin Lavić: Irina, folk-kultura i silikonske pjevaljke

1.
Svođenje popularne kulture na ispraznu zabavu dovelo je do pojave najodvratnijih formi balkanskog "narodnjačkog" egzibicionizma konstruiranog djelovanjem graditelja ukusa za mase koji su u svojoj estetičkoj predstavi ciljano podilazili niskim "strastima" ljudi. Kulturna produkcija je svedena na pogađanje "želja" naroda, na völkisch emociju, na "naš zvuk" ili na "naš ritam". Kulturne "robe" su dio tržišta roba i podliježu mehanizmima ponude i potražnje u jednom etničko-religijski formatiranom društvu.

Piše: Senadin Lavić za Radiosarajevo.ba

Stoga, pitanje je: zašto Irina K. nije snimila još deset albuma u Bosni? Ovo pitanje odvodi u neku žalobnu igru vremena, u neku postmodernu nostalgiju bez semantičkog sadržaja. Moglo bi se odgovoriti na razne načine. Naprimjer, da bi guske bez sluha zavijale u magli ili da bi sveštenici nametnuli neku svoju "svetu muziku" koja nije iznikla iz bosanskog tla. Možda bi mogli reći da bi se vratili na neki prosti zvuk i ritam "istoka" ili "temeljnog" plemena, da bi guslali… Ili nije bilo zainteresiranih! U svakom slučaju, obje muzičke linije su postale samo dio ili sastojak (konstituent) industrije kulture koja operira muzikom kao s robom za široke mase.

Trending

Veliki požar buknuo kod Zenice: Širi se brzo, intervenišu vatrogasci

Rock and roll je umro u Srbiji s dolaskom S. Miloševića na vlast. Tvrdio je Rambo Amadeus. Apsolutni užas od svoje karijere napravio je Bora Čorba kad je postao četnički vojvoda i kokardu zalijepio na čelo. Spajao je rock and roll i narodnjake! Smiješalo mu se svašta u glavi. Time je spalio sve svoje pjesme, raspamećen odbacio umjetnost i pretvorio se u glasnika velikosrpstva i četničke ideologije. Tužno samoubistvo rok muzičara na balkanski način! U tom tonalitetu, zloguko na rođendanima i svadbama pjevaju se pjesme kao glorifikacije genocida nad Bošnjacima u Bosni, posebno genocidni zločin u Srebrenici. To izgleda sasvim "normalno" onima koji pjevaju i igraju uz taj užas.

Zašto u Bosni ne niču, ne čuju se i ne pojavljuju se novi rock bendovi s novim i kvalitetnim pjesmama? Zašto ih nema u javnosti? Zašto se u javnosti podvaljuje profanu muziku i pjevaljke bez dara, prekodrinske džigare[1]?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

2.
Ratna muzika, turbofolk, po Sonji Vogel, bila je soundtrack razaranja Jugoslavije. Turbofolk je estetička forma, propaganda, nacionalistička poruka, kič, smeće za niže slojeve raslojenog društva, ritam naših "zemljaka", lelek vijekovima napaćene duše, opijum mase, oslobađanje od odgovornosti, priprema zlodjela…

U postratnom stanju Bosne, Srbije i Hrvatske dešava se povratak na konzervativne, tradicionalne, nacionalističke, religijske i patrijarhalne vrijednosti koje su totalno izmijenile povijesno-političku realnost u odnosu na predratno stanje. Nastala su zatvorena društva kojima upravljaju psihopatski karakteri oko kojih se strukturira autoritarna svijest. Ponovo su ustali četnici i ustaše u vremenu zla.

Zar bendovi stari po četrdeset i više godina trebaju čuvati čast bosanske rock-scene? Rokeri su mladi i energični, puni ideja i novih muzičkih oblika. Zar se na stara rokerska pleća nekoliko legendi i dalje mora stavljati teret novih pjesama i koncerata. Zašto u Sarajevo više ne dolaze veliki svjetski bendovi? Zašto u Sarajevo dovode nižerazredne srbijanske pjevaljke (i "pjevce") i nameću prostačko zavijanje, cajke[2] kao muzički oblik? Je li to, ustvari, dovršetak Miloševićevog pohoda i zaokruženje velikosrpskog turbofolk svijeta. Da li je to glavna izvozna roba (proizvod) Srbije?

01.11.25. 13:54

Savez kolumnista | Lavić: Epoha agresije na Bosnu i bosansko pitanje

Javnu komunikativnu scenu, televizije i političke emisije su zaposjeli poluobrazovani politički diletanti, demagozi iz partija, "vođe" naroda, čuvari naroda, "pevači" iz šatri, primitivne baje. Oni su oteli javni prostor i keze se u lice masama čiji ukus diktiraju. Folk-kultura je postala "elitna" kultura – takmičenja guslara i folklor u Orijent-simulakrumu. Folkeri su zajahali javnu scenu i potopili je melodijom za jeftini ukus mase. "Guslanje & folkanje" pojavljuju se kao matrica folkiziranja i nametanja stereotipa kojima se vlastita, autentična kulturna forma negira i potiskuje.

3.
Thompsonovo rikanje u kvazi-kršćanskom ključu i totalna ustašizacija društva može se razumjeti kao projekt politike desnice, tuđmanizma koji je dramatično pervertirao Hrvatsku. Samo kako je apsurdno kada se nacijski pjev poziva na Krista i priziva nebesa u svoju blatnjavu ovosvjetovnu nesreću i nemoral. Nacijska ideologija želi cijeli narod ugurati u svoju pogubnu matricu uz sveštenike i vođe. To je put u prošlost, u nesretnu povijest i ropstvo, u svijet koji je ostao u "povijesnom bespuću". BHS-svijet služi novim gospodarima ili starim s novim imenima!

Poslije Miloševićevog preuzimanja vlasti u Srbiji 1989. godine, "nova i autentična kultura je stajala u službi nacionalizma, ona je važila kao izraz naroda, sasvim u suprotnosti prema jugoslavenskoj kulturi, koja se smatrala nametnutom narodu, baš kao i sama država". (Sonja Vogel, Turbofolk. Soundtrack zum Zerfall Jugoslawiens, 2017, str. 42.) Srbijanska palanka i selo su stupili na povijesnu pozornicu nacije i srušili sve što je urbano građeno poslije 1945. godine. Srbijanski nacionalizam je bio masovan, polazio je iz donjih širokih slojeva društva, potpaljen djelovanjem Crkve Srbije i novog srpskog vožda Miloševića. Ponovo su četnici i opanak postali kulturni simboli par excellence. Iz nemilosrdnog duela između "grada" i "sela" nastala je etnoklerikalna fašizacija društva koja je nametnula masama religijsku sliku svijeta i oslobodila ih od odgovornosti za svaki čin. Srbijanska matrica počela se širiti balkanskim prostorom. Sveštenici su stupili pred mase i poveli ih – u opću propast! Nacije utemeljene na religijama postaju vampiri vlastite budućnosti koji ne podnose "svjetlo". Tama je prirodni okvir.

U opakom stereotipu o kulturi, Bosna je orijentalni krajolik, te stoga treba da se i u muzici oblikuje prema "orijentalnom" zvuku. Ona mora ostati zauvijek u nekom imaginarnom "orijentalnom tonalitetu", dakle, zarobljena u jednu opsolentnu predrasudu i pogrešku. Njoj danas nameću suspektnu predstavu da je bosanska sevdalnika nešto orijentalno! Oduzimaju joj bosanski izvor i identitet, želeći bosansku kulturu predstaviti kao nešto nepostojeće ili nešto tuđe – ali nikako kao bosansko.

21.08.25. 11:44

Savez kolumnista | Senadin Lavić: Prečani, voždovi i ostale hipodromske pojave

Nametanje orijentalnog zvuka i religijske forme muzike kojom bi se trebala izraziti drama povijesnog procesa u kojem se nalazi bosansko biće ne može adekvatno odgovoriti na epohalni događaj stradanja ljudi. Čak ta religijska žalobna forma stvara paćenićki mentalitet žrtve. Kultura se ne može svesti na religiju, a posebno današnja kultura u kojoj se izražavaju divergentne struje života savremenog čovjeka. Etablirana greška da se duhovnost i kultura određuju kroz religijsku optiku koštala je balkanske narode visoke cijene. A, u suštini, radi se o pukom neznanju i neobrazovanosti balkanskog čovjeka.

Danas se religijski izraz muzike prodaje pod egidom "duhovna muzika". To je vrlo sporno jer je za nekoga "duhovana" ona muzika koju čuje u gitarskoj solo dionici Santane, Davida Gilmoura, Ritchiea H. Blackmorea i Jimi Hendrixa, ili "klasičara" Mendelsona i Bacha, Mozarta i Smetane, Jakova Gotovca ili Ammara Jažića. I ono "više", ono duhovno, ne mora nikako biti vezano za religiju i sveštenike. Zar ono "više" ne treba biti ljudsko, odveć ljudsko. "Menschliches, Allzumenschliches", upozorava Nietzsche 1878. godine, onako tipično "aus der Seele der Künstler und Schriftsteller". Religijske institucije odavno su postale "grobnice" božanskog.

Sveštenici još uvijek podvaljuju dogme da je duhovnost religijska i samo religijska. To jeste da izvan religijske duhovnosti uopće nema duhovnosti. Ničeanski duh bi tvrdio baš suprotno – nigdje manje duhovnosti nego među religijama koje su zarobili sveštenici sa svojim dogmatskim stavovima. Tu je odgovor na pitanje zašto je izostao sekularizam u balkanskom društvu.

Naravno, orijentalni zvuk je, također, vrijednosno važan zvuk i u njemu se sabire iskustvo jednog povijesno-geografskog krajolika. Ne treba mu eurocentrična plitka estetička kritika.

4.
Konceptualno budućnost je već mrtva. Ne pojavljuje se novi umjetnik, stvaralac, duh, jer to nije profitabilno u neoliberalnom mehanizmu tržišnog fundamentalizma kako nas upozorava Mark Fisher (Capitalist Realism. Is There No Alternative?, 2009). Tom sistemu, čini se, nema alternative. Fisherova knjiga istražuje koncept "kapitalističkog realizma", koji on opisuje kao "široko rasprostranjeni osjećaj da kapitalizam nije samo jedini održivi politički i ekonomski sistem, već i da je sada nemoguće zamisliti koherentnu alternativu njemu".

Razoreni društveni kontekst razdijeljenog BHS-svijeta "pjeva" pjesme o poginulim junacima, dok majke plaču za svojim sinovima koji se nikada više neće vratiti kući i zagrliti ih. Psihopate su na vladarskim pozicijama i služe bolesnim ideologijama. Oni raspolažu ljudskim životima bez milosti. Kapitalistička pohlepa ih drži u sedlu vlasti. Na djelu je razorna identitetna konfuzija balkanskog čovjeka dok mu nude "neograničenu zabavu" u konzumerskom svijetu. Turbofolk sabire u sebi način života, estetiku, plitkost i prostakluk, jeftinu shemu žene oblikovane silikonima koja pjeva besmislene tekstove, a luda je za svojim muškarcem koji je iz tamne strane društva, dila narkotike i nosi utoku za pasom. Površan šablon je javno nametnut kroz medijski prostor Pink TV i pinkizaciju stvarnosti koja je predstavljala društveni proces njegovog javnog etabliranja. Pink TV kao promotivna platforma, u kojoj se prostački šablon oblikovao kao dominantan brend, odredila je epohu srbijanske turbofolk kulture i kao veliki talas zapljusnula regiju.

02.04.25. 18:33

Savez kolumnista | Senadin Lavić: Bosna između feudalnog poretka i građanskog društva

It's A Long Way to Top (If You Wanna Rock'n Roll; AC/DC, 1976). Između "new wave" i Lepe Brene, osamdesetih godina prošlog stojeća, pobjedila je Lepa Brena. Stanovništvo se podijelilo na "gradsku raju" koja sluša novi val (rokerski zvuk) i "selo" (oni koji slušaju Lepu Brenu). Samo je Bregović igrao na obje ledine – od "pastirskog rocka" do cmizdrenja za Jugoslavijom. Onda je došao turbofolk i sve izokrenuo kroz snažno ubrizgavanje "goriva u krvotok naroda". Naravno, "goriva" mržnje, šovinizma, religijskog fundamentalizma, etnofaulizma, velikodržavnog hegemonizma, ratnih zločinaca. U tome morbidnom ubrizgavanju zla u vene plemena došlo je do katastrofalnog sagorijevanja plemena u agoniji! Sve je završilo u krvavim ratovima, masovnim grobnicama, svešteničkom držanju, genocidu i propalim državama.

*Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

---------------------------------------------------------------------------------------------

[1] U svakodnevnom govoru "džigara" je riječ kojom se označava sporna novokomponovana muzika s niskim kvalitetom i profanim sadržajem. To je prostačka pjesma zbog koje "zaboli džigara (jetra)", a sljedbeniku ove muzike zbog alkohola strada jetra.

[2] U zagrebačkom žargonu riječ "cajka" označava pjevačicu koja pjeva novokomponiranu narodnu muziku. Davno je, već 1960-ih, novosadska pjevačica Svetlana Miljuš pjevala pjesmu "Cajka iz Novog Sada" i time stekla nadimak Cajka, koji je u žargonu označavao još ponešto.