Savez kolumnista | Lavić, Hadžidedić i Tadić: Uprkos Srbiji i Hrvatskoj, a ne u zavisnosti od njih

Narativ da "iz etnonacionalizma u Bosni i Hercegovini nećemo moći izaći dok iz etnonacionalizma ne izađu Srbija i Hrvatska" u domaćem javnom prostoru često se predstavlja kao izraz političke zrelosti, trezvenosti i "realnog sagledavanja okolnosti".

No, ova teza ne objašnjava stvarnost Bosne i Hercegovine – ona je normira, zamrzava i proizvodi. Kao takva, ova misao objektivno ne služi interesima Bosne i Hercegovine, nego interesima velikosrpskih i velikohrvatskih politika, čiji je strateški cilj održavanje etničkog principa kao temelja političkog poretka u Bosni.

Pišu: Senadin Lavić, Zlatko Hadžidedić, Tomislav Tadić, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

KitKat napitak stiže u ugostiteljske objekte u BiH

Ključna snaga ove tvrdnje nije u njenoj analitičkoj vrijednosti, nego u njenoj političkoj funkciji. Ako se prihvati da Bosna i Hercegovina ne može izaći iz etnonacionalizma prije Srbije i Hrvatske, tada se svaka inicijativa za izgradnju građanske države može diskvalificirati kao neodgovorna, destabilizirajuća ili "neusklađena s regionalnim kontekstom". Umjesto političkog djelovanja nudi se čekanje; umjesto sukoba ideja – prilagođavanje postojećem stanju.

Ali upravo tu leži problem: poruka ove teze jeste da Bosna i Hercegovina nije politički subjekt, nego zavisna varijabla tuđih procesa. Ona se ne promatra kao država koja sama odlučuje o svom ustavnom i političkom poretku, već kao prostor koji mora čekati da se drugi promijene i odobrovolje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Legitimiranje vanjskog miješanja

Ova tvrdnja počiva na pretpostavci da je bosanskohercegovački politički prostor puka refleksija političkih kretanja u Beogradu i Zagrebu. Time se implicitno prihvata hijerarhija u kojoj su susjedne države izvori političke volje, a Bosna i Hercegovina tek njeno poprište. Takva logika ne samo da negira političku autonomiju Bosne, nego direktno legitimira vanjsko miješanje u njen unutrašnji poredak.

Iako se navodno kritiziraju etnonacionalizmi Srbije i Hrvatske, istovremeno se prihvata njihova osnovna premisa: da su etničke "nacije", a ne građani, temeljni politički subjekti u Bosni i Hercegovini. Time se etnički princip ne dovodi u pitanje, nego se naturalizira kao trajno stanje.

U praksi, to znači sljedeće: etnonacionalni poredak se proglašava neizbježnim, svaka alternativa se odlaže u neodređenu budućnost, a velikodržavni narativi susjednih država dobijaju još jedan argument za svoje miješanje.

Dejton: Nužan mir, ali ne i konačno rješenje

Ovakav diskurs posebno dolazi do izražaja u odnosu prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. Taj sporazum nastao je u specifičnom kontekstu – kao rezultat pregovora u vojnoj bazi u Ohaju s ciljem što bržeg zaustavljanja rata i stabilizacije razorene zemlje. Aneks IV, koji čini Ustav Bosne i Hercegovine, bio je zamišljen kao tranzicioni okvir: da osigura mir, funkcionalnost države i zaštitu etničkih zajednica, te da omogući postepenu tranziciju ka evropskom političko-pravnom poretku.

Ideja da takav ustavni aranžman može ostati trajno rješenje ne samo da je politički neodrživa, nego i konceptualno pogrešna.

Dejton nije zamišljen kao konačni model države, nego kao minimum nužan za mir.

Ko ima interes da Dejton ostane zamrznut?

Upravo zato unapređenje Dejtonskog ustava najviše smeta vladarima etnopolitike. Njima odgovara da tranzicioni okvir ostane zamrznut, jer u takvom sistemu etnički identitet ostaje vrhovna politička kategorija.

Institucije se tada ne koriste za provođenje zakona i jačanje države, nego kao instrumenti za blokade, ucjene i slabljenje državnog suvereniteta – često u korist interesa susjednih država.

Optimistična pretpostavka da će se Bosna i Hercegovina "prirodno" kretati evropskim putem pokazala se - iluzornom. Postratni period obilježen je kontinuiranim djelovanjem antibosanskih politika koje, kroz institucije zaposjednute lojalnim kadrovima, nastavljaju projekte započete početkom devedesetih.

Snage koje su dovele do rata 1992. godine nikada nisu stvarno poražene niti sankcionirane na način koji bi ih trajno delegitimirao. One i danas poriču presude domaćih i međunarodnih sudova, relativiziraju zločine i glorificiraju ratne zločince. Trideset godina nakon Dejtona, te politike ne samo da su prisutne, nego nastoje dodatno razgraditi državni okvir – spuštajući se ispod Dejtona, ka potpunom negiranju suvereniteta Bosne i Hercegovine i nametanju etničke "suverenosti" nad teritorijama.

Suprotan smjer kao racionalna nužnost

U takvim okolnostima, insistiranje da Bosna i Hercegovina mora čekati promjene u Srbiji i Hrvatskoj nije izraz opreza, nego oblik političkog samoubistva. Jer, interes Bosne i Hercegovine leži u posve suprotnom smjeru: u izgradnji demokratske države zasnovane na vladavini prava, u kojoj vrhovne političke kategorije nisu etničke zajednice, nego slobodni i ravnopravni građani.

Građanska nacija jednakih građana ne negira etničke identitete, ali im oduzima ulogu temelja političkog suvereniteta. Upravo zato je taj model neprihvatljiv etničkim oligarhijama i susjednim državama koje svoju regionalnu ulogu grade na statusu "zaštitnika svojih naroda".

Za Srbiju i Hrvatsku etnički princip u Bosni i Hercegovini nije problem koji treba prevazići, nego instrument političkog utjecaja. Njihovi nacionalizmi ne završavaju na vlastitim granicama, već se konstituiraju upravo kroz ideju da "njihovi" narodi izvan matične države imaju status političkih kolektiva. Održavanje etničke logike u Bosni i Hercegovini time postaje njihova strateška prednost.

Interes Bosne i Hercegovine je, međutim, suštinski drugačiji – i s tim interesom ova teza dolazi u direktan sukob. Država ne može dugoročno opstati kao zbir etničkih teritorija i kolektivnih suvereniteta. Njena jedina održiva osnova jeste politička nacija jednakih građana, u kojoj su etnički identiteti legitimni kao kulturne i privatne činjenice, ali ne i kao temelj političkog suvereniteta.

Ne oponašati, nego biti subjekt

Bosanski interes nije u imitiranju srbijanskih ili hrvatskih etnopolitičkih modela, niti u prihvatanju narativa o "tronarodnoj zajednici" ili trajno odvojenim etničko-religijskim getima. Bosna i Hercegovina mora biti uređena kao i svaka druga evropska država – s modernim ustavom i jednakim pravima za svakog čovjeka koji u njoj živi.

Zato teza da Bosna i Hercegovina ne može izaći iz etnonacionalizma prije Srbije i Hrvatske nije neutralna dijagnoza, nego politička poruka odlaganja: ne mijenjajte ništa. A svako odlaganje u ovom slučaju direktno radi protiv ideje bosanskohercegovačke države.

Bosna i Hercegovina neće postati građanska država kada se drugi promijene, nego onda kada sama odluči da etnički princip više ne može biti temelj njenog suvereniteta.

Ako Bosna i Hercegovina želi izaći iz etnonacionalizma, ona to mora učiniti uprkos Srbiji i Hrvatskoj, a ne nakon njih, to jest, u zavisnosti od njih. Time ona neće presudno utjecati na te države i njihove agresivne nacionalizme, ali jedino time ona može zaštititi vlastiti suverenitet.

Autori:

Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;
Dr Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies;
Tomislav Tadić je sociolog i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba