Savez kolumnista | Zlatko Hadžidedić: Kome treba Dodikova secesija?

Na prvi pogled, čini se da institucije države Bosne i Hercegovine funkcioniraju. Prvo je Sud donio prvostepenu presudu protiv Milorada Dodika, zbog nepoštivanja odluka Visokog predstavnika. Nakon što se on o tu presudu oglušio i zauzvrat započeo sa donošenjem serije zakona u Narodnoj skupštini RS kojima se u potpunosti ruši Dejtonski ustav i Dejtonski mirovni sporazum, Ustavni sud je te zakone proglasio protivustavnim i donio privremene mjere kojima se ovi zakoni stavljaju van snage.

Nakon toga, na zahtjev Tužilaštva, Sud je donio odluku o privođenju predsjednika RS, Dodika, premijera RS, Viškovića, i predsjednika NSRS, Stevandića. Sudska policija dobila je nalog da izvrši hapšenje. Tu se uloga tzv. sudske vlasti završava. Sudska vlast je odradila svoj posao.

Piše: Prof. dr. Zlatko Hadžidedić, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Novi problemi u bh. privredi: Gigantima iz Zenice i Lukavca prijeti kolaps

No, sada na scenu treba da stupi tzv. izvršna vlast, kojoj Ustav nalaže da mora nametnuti odluke sudske vlasti. Da bi Sudska policija mogla da izvrši hapšenje vlastodržaca u RS, koji prijete oružanim otporom u slučaju pokušaja hapšenja, neophodna joj je pomoć specijaliziranih sigurnosnih agencija, Državne agencije za istrage i zaštitu (State Investigation and Protection Agency, SIPA) i Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), koje se nalaze pod jurisdikcijom Ministarstva sigurnosti BiH. Igrom slučaja (ili možda pažljivom koordinacijom?), fotelja Ministra sigurnosti trenutno je upražnjena. Ipak, SIPA i OSA itekako imaju pravo da djeluju u skladu s naredbama Državnog suda.

Pravni vakum

Direktori ovih agencija imaju zakonsku obavezu da u ovakvom slučaju sami donesu naredbu o hapšenju banjalučke trojke. Međutim, SIPA je do 18. marta 2025. godine imala direktora čiji je mandat istekao, i koji do zadnjeg dana nije donosio takvu naredbu. Na taj način je stvoren pravni vakuum, u kome se ne zna ko može, i šta može, da odluči. I u skladu s tim, za sada niko i ne odlučuje, te izvršna vlast ne nameće odluke sudske vlasti. Da li takav vakuum unutar izvršne vlasti može biti slučajnost, ili je takav vakuum pripremljen kao pomoć Dodiku u izvršenju njegovih secesionističkih planova?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Kandidiranje Nebojše Vukanovića za budućeg Ministra sigurnosti može potencijalno eliminirati ovaj pravni vakuum, ali njegova kandidatura može također biti blokirana od strane predsjedavajuće Vijeća ministara, Borjane Krišto – u skladu sa već viđenom otvorenom podrškom HDZ-a Dodikovim anti-državnim aktivnostima – tako da njegov izbor još uvijek nije izvjestan.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini izvršna vlast, od donošenja Dejtonskog ustava do danas, ne djeluje u skladu sa tim Ustavom, nego u skladu sa međustranačkim i unutarstranačkim dogovorima. U okviru ove logike, posve je normalno da bude dogovoreno i uspostavljanje pomenutog pravnog vakuuma. I zbog toga niko neće odgovarati, niti će biti smijenjen. Jer, takav je dogovor koalicionih partnera – Trojke (Narod i Pravda, Socijaldemokratska partija i Naša stranka), SNSD-a, i HDZ-a. I tako je bilo otkad su stupili na vlast.

I tako ostaje i sada, kada članovi Trojke zavaravaju javnost saopćenjima – bez ikakvog utemeljenja u vidljivim činjenicama – da institucije države djeluju i da će secesija RS biti zaustavljena.

Izostanak "političke volje"

Naravno, prema Ustavu, a i u materijalnoj realnosti, država ima instrumente i kapacitete da nametne svoju volju, koja se zove suverenitet, na cijeloj svojoj teritoriji. Država ima izvršnu vlast sa nadležnim organima koji imaju fizičku sposobnost da djeluju sve dokle sežu njene granice.

01.03.25. 08:24

Savez kolumnista | Jasmin Medić: Šta Dodik hoće od Bošnjaka?!

Međutim, država ne može imati svoju volju, pa dakle ni suverenitet, ukoliko ne postoji politička volja unutar političkih snaga koje se nalaze u njenoj izvršnoj vlasti. Bez te političke volje, koja bi na sebe preuzela odlučivanje u ime zaštite cijele države, ne mogu se ni pokrenuti nadležni organi, pa se ne može pokrenuti ni lanac izvršenja sudskih odluka koji bi onda mogao zaustaviti secesiju i rušenje države. Bez te političke volje, a posljedično i bez suvereniteta, Bosna i Hercegovina prestaje da bude država.

Da bi prikrili nepostojanje vlastite političke volje, pripadnici izvršne vlasti drže javnost u zabludi oko toga ko je, zapravo, obavezan i odgovoran da djeluje. Drže javnost u zabludi, tvrdeći da institucije savršeno funkcioniraju, da Dodik zapravo nije izvršio secesiju, i da još uvijek nije srušio ustavni poredak.

Drže javnost u zabludi da će sve biti u redu, naprosto zbog toga što su se brojne države i organizacije oglasile sa osudom Dodikovih secesionističkih aktivnosti, iako su iste države i organizacije u svojim saopćenjima jasno rekle da protiv secesije moraju djelovati institucije države Bosne i Hercegovine, i da niko drugi umjesto njih neće djelovati. A ove institucije izvršne vlasti jednostavno ne djeluju. Jer, oni koji sjede unutar njih nemaju političku volju za očuvanjem države.

I tako Dodikov državni udar i secesija RS zapravo dobijaju aktivnu podršku izvršne vlasti Bosne i Hercegovine, koju osim SNSD-a čine Trojka i HDZ. Tako Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, zajedno sa Draganom Čovićem, nisu ništa manje odgovorni od Milorada Dodika za rušenje ustavnog poretka i države Bosne i Hercegovine, kao i Dejtonskog mirovnog sporazuma. I ne treba se zavaravati da tu odgovornost nisu međusobno podijelili još prilikom samog sklapanja svog partnerstva u vlasti. O tom partnerstvu svjedoči i trogodišnje intenzivno popunjavanje ključnih funkcija unutar izvršne vlasti upravo Dodikovim lojalistima, čiji zadatak je da spriječe organe izvršne vlasti da djeluju protiv njegovih secesionističkih poteza. A još više o tome svjedoče izjave Nikšića i Konakovića da ne namjeravaju poslati "naoružane ljude" da hapse Dodika!

"Uzmi novac i bježi!"

Naravno, ne treba imati iluziju da bi se Stranka demokratske akcije (SDA) u takvoj situaciji ponašala drugačije od Trojke. Naprotiv, SDA se dosljedno ponašala na isti način punih 30 godina, blokirajući uspostavljanje političke volje u državnim institucijama i posljedično uspostavljanje suvereniteta na cjelokupnoj teritoriji BiH. Razlika je samo u tome što je Trojka skratila čitav proces aktivne podrške secesiji na tri godine. Jer, čelnici Trojke, za razliku od onih na čelu SDA, nemaju ambicije da vladaju na komadiću teritorije koji bi ostao nakon otcjepljenja RS-a, a vjerovatno i otcjepljenja HDZ-ove 'Herceg-Bosne'. Umjesto toga, čelnici Trojke očito namjeravaju da, nakon što pomognu Dodiku u konačnom rušenju države, djeluju u skladu sa principom "Uzmi novac i bježi!".

No, pored izvršne vlasti Bosne i Hercegovine, Ustavom obavezane da nametne odluke Ustavnog suda i Suda BiH na cijeloj državnoj teritoriji, tu je i Ured Visokog predstavnika (OHR). Prema Aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, Visoki predstavnik ima obavezu da nadzire implementaciju Dejtonskog sporazuma i njegovog Aneksa 4, Ustava Bosne i Hercegovine. U slučaju kada određene političke snage poduzmu aktivnosti protiv Ustava i samog Dejtonskog sporazuma, kao što je to sada slučaj sa protivustavnim zakonima usvojenim u Narodnoj skupštini RS, Visoki predstavnik je obavezan da te snage ukloni iz političkog života, za što je ovlašten na temelju svojih Bonskih ovlasti.

S obzirom da kršenje implementacije Dejtonskog sporazuma i njegovog Aneksa 4, Ustava Bosne i Hercegovine, također predstavlja krivično djelo, te da je Ustavni sud BiH već Dodikove novoizglasane zakone proglasio anti-ustavnim i da ih je Sud BiH označio kao krivična djela, Visoki predstavnik također ima obavezu da pozove EUFOR da putem primjene sile koja mu stoji na raspolaganju liši slobode počinioce tog krivičnog djela. Visoki predstavnik, Christian Schmidt, za sada ne pokazuje nikakvu volju da aktivira pravna sredstva i sredstva prisile kako bi zaštitio implementaciju Dejtonskog sporazuma i primjenu Dejtonskog ustava, i suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Njegova politička volja za sada nedostaje u jednakoj mjeri kao i politička volja nosilaca izvršne vlasti BiH.

Ovdje se postavlja pitanje odnosa vanjskih sila prema pokušajima rušenja ustavnog poretka u BiH, od kojih neke – kao što su članice Upravnog odbora PIC-a (Peace Implementation Council, PIC) – imaju direktan uticaj na Schmidtove odluke. To su, prije svih, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, i Rusija. Rusija – nasuprot uvriježenom mišljenju – zapravo nema direktne interese na Balkanu.

Ali, njoj jačanje tenzija i produbljivanje krize u BiH sasvim sigurno odgovara, jer se time može oslabiti pritisak koji na nju vrše SAD, EU i Britanija zbog rata koji Rusija vodi na teritoriji Ukrajine. To objašnjava i koketiranje sa Dodikom koje povremeno upražnjava i sam ruski vrh, na čelu sa Vladimirom Putinom. Sa druge strane, u osudi Dodikovog secesionizma najizrazitije se oglašavaju upravo SAD, EU i Britanija, kojima nimalo ne odgovara stvaranje još jednog mogućeg ratnog žarišta na tlu Evrope, prije nego što je ugašeno ratno žarište u Ukrajini.

U toj kombinatorici, postavlja se pitanje stava Britanije, koja je od 1990-tih do danas bila veoma sklona idejama o etničkoj podjeli BiH, te su njeni diplomati često učestvovali u takvim inicijativama. U tome se Britanija suprotstavljala stavu SAD, stavu koji je uglavnom polazio od pretpostavke o nužnosti očuvanja vanjskih granica svih država koje su nastale disolucijom Jugoslavije.

U sadašnjem trenutku, kada američki predsjednik Donald Trump najavljuje strateško povlačenje SAD iz Evrope, britanska vanjska politika prisiljena je, po svemu sudeći, da odustane od ideja od etničkoj podjeli i BiH i Ukrajine, jer bez američke strateške podrške Britanija mora odustati od svoje suštinski anti-evropske strategije, koja je podrazumijevala otvaranje žarišta na evropskom tlu, putem podsticanja kriza na temelju ideja o etničkoj podjeli. Sada takvu strategiju djelimično preuzima Rusija, tako da Britanija vjerovatno mora pronaći drugačije strateško opredjeljenje.

U tom pogledu, postoji mogućnost da Britanija donekle preuzme američku ulogu u Evropi, te da u vezi s tim promijeni i svoj raniji stav prema BiH i odluči da se opredijeli protiv etničkog secesionizma koji je u prošlosti zdušno podsticala.

Evropska unija se nikada nije distancirala od britanskih ideja o etničkoj podjeli BiH, a bila im je i zvanični pokrovitelj na Lisabonskoj konferenciji, održanoj 1992. godine, neposredno prije rata. Ali, u sadašnjem trenutku upravo njoj najmanje odgovara otvaranje još jednog žarišta na njenom tlu. Iako EU nema viziju kako da uspostavi stabilnost na području Balkana, niti kako da se obračuna sa nosiocima nestabilnosti, ipak je načelno spremna da podrži inicijative onih sila koje imaju barem djelimičnu viziju o tome, kao što su SAD.

Sjedinjene Američke Države se nalaze u ogromnom prestrojavanju i u okviru toga nastoje da evropske probleme prepuste samoj Evropi. Ipak, kada je u pitanju BiH – imajući u vidu da su SAD autor i dugogodišnji promotor Dejtonskog sporazuma – ova sila ne može dopustiti da iza sebe ostavi bilo kakav nered. U tom pogledu, secesionističke težnje nailaze upravo na najsnažnije američko protivljenje. SAD, za razliku od EU, imaju svoju široku obavještajnu mrežu koja je godinama uspostavljana nakon Dejtona, pretežno uz pomoć nevladinih organizacija koje je finansirao USAID. Iako je ova organizacija nominalno ukinuta, ove mreže još uvijek postoje i mogu biti upotrijebljene u slučaju eventualne intervencije protiv pokušaja otcjepljenja i rušenja ustavnog poretka BiH. Također, SAD mogu djelovati i preko OHR-a i EUFOR-a, koji se nalazi pod kontrolom NATO-a.

U svakom slučaju, sve pomenute sile – izuzev Rusije – prvo će nastojati da pokrenu institucije u okviru izvršne vlasti Bosne i Hercegovine. Ukoliko u tome ne uspiju, preostaje im djelovanje preko OHR-a i EUFOR-a, kako bi zaustavili secesionističke aktivnosti u Republici Srpskoj, a također i nastojanja Srbije da podupre takve aktivnosti.

Da li kod njih postoji dovoljno jaka politička volja za takvo djelovanje? Do sada je nije bilo. Ipak, sada im rat u Ukrajini diktira da očuvanje naše države vide kao svoj interes.             

*Dr Zlatko Hadžidedić je stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.