Flamingo revolucija | Nafisa Latić: Zašto se Albanci bune?

Kada su društvenim mrežama počeli kružiti snimci demonstranata koji se sukobljavaju sa zaštitarima duž  albanske obale, veliki dio međunarodnih medija brzo je posegnuo za već poznatim narativom - porodica Trump stigla je na Balkan i Balkan se buni.

Piše: Nafisa Latić

Jared Kushner i Ivanka Trump su planirali luksuzni turistički kompleks vrijedan više milijardi na ostrvu Sazan i duž južne albanske obale. Ekološki aktivisti usprotivili su se projektu, hiljade ljudi izašlo je na proteste, a društvene mreže su se usijale. Bila je to priča koju je bilo lako ispričati. Ali, ta priča je nepotpuna.

Trending

Na zahtjev Milorada Dodika: Anja Ljubojević podnijela ostavku

Ono što se danas naziva "Flamingo revolucijom" u Albaniji zapravo nije priča o porodici Trump. Nije čak ni prvenstveno priča o luksuznom turističkom kompleksu.

To je priča o generaciji koja se sve više osjeća isključenom iz donošenja odluka koje oblikuju njenu budućnost. To je priča o transparentnosti, odgovornosti i pitanju ko ima pravo odlučivati kako razvoj jedne zemlje treba izgledati nakon decenija nastojanja da "stigne" ostatak Evrope.

Flamingo je postao simbol pokreta jer se planirani projekti nalaze u blizini lagune Vjosa–Narta, jednog od najvažnijih zaštićenih ekosistema u Albaniji i staništa velikog broja migratornih ptica, među kojima su i flamingosi. Demonstranti su ovu pticu usvojili kao simbol otpora, a njena slika brzo se proširila od Tirane do albanske dijaspore u New Yorku, Washingtonu, Londonu i Parizu.

Pravi preokret dogodio se kada su se pojavili snimci na kojima zaštitari odvlače jednog demonstranta sa područja predviđenog za razvoj projekta. Te slike pretvorile su lokalni ekološki spor u nacionalnu raspravu o moći, privilegijama i načinu donošenja odluka. Za mnoge mlade Albance ovaj projekat počeo je predstavljati mnogo više od turističkog razvoja. Postao je simbol osjećaja da se njihov glas čuje tek nakon što su ključne odluke već donesene. To nezadovoljstvo ne traje od jučer.

Premijer Edi Rama dominira albanskom politikom više od jedne decenije. Prije nego što je postao premijer, bio je gradonačelnik Tirane. Mnogi mladi ljudi koji danas marširaju ulicama nikada nisu upoznali drugačiju političku stvarnost. Istovremeno, opozicioni lider Sali Berisha ostaje jedna od najutjecajnijih figura postkomunističke Albanije. Za veliki dio generacije Z albanska politička scena izgleda kao prostor zarobljen između ličnosti koje njome upravljaju već decenijama. To će vam reći skoro svaki mladi Albanac. To objašnjava zašto je Flamingo revolucija okupila ljude koji inače imaju vrlo malo zajedničkog.

Ekološki aktivisti protestuju rame uz rame s nacionalistima. Ljevičari marširaju zajedno s konzervativcima. Mladi profesionalci, studenti i porodice nalaze se na istim ulicama. Ovaj pokret je privlačan svima upravo jer nije izgrađen oko tradicionalne političke stranke. Njegove učesnike ne povezuje ideologija. Povezuje ih uvjerenje da se o budućnosti Albanije ne smije odlučivati iza zatvorenih vrata.

To, međutim, ne znači da argumenti vlade nemaju svoju težinu.

Turistički procvat posljednjih godina duboko je promijenio Albaniju. Turizam je postao jedan od najvažnijih stubova nacionalne ekonomije. Broj posjetilaca kontinuirano raste, strane investicije pristižu, a Albanija se sve češće navodi među najbrže rastućim turističkim destinacijama u Evropi. Iz perspektive vlasti, projekti poput onog koji podržava Kushner predstavljaju priliku za privlačenje globalnog kapitala, otvaranje novih radnih mjesta i ubrzanje ekonomskog razvoja. Problem je u tome što sve veći broj Albanaca više ne vjeruje da ekonomski razvoj i javna odgovornost mogu "ići rame uz rame". Za njih pitanje nije treba li Albanija prihvatati investicije. Pitanje je treba li investicije prihvatati bez pune transparentnosti i bez podrške javnosti.

Zbog toga su rasprave o urbanističkim odlukama, prenamjeni zemljišta i procedurama odobravanja projekata postale politički izuzetno značajne. Debata više nije vezana za jedan projekat. Ona se danas vodi o povjerenju u institucije. A povjerenje, jednom izgubljeno, teško se vraća.

Ono što Flamingo revoluciju čini posebno zanimljivom jeste činjenica da odražava mnogo širi trend koji je vidljiv daleko izvan granica Albanije. Širom Evrope i svijeta mlađe generacije sve manje zanimaju tradicionalne ideološke podjele, a sve više pitanja kvaliteta upravljanja, transparentnosti i kvaliteta života. Spremne su podržati razvoj i investicije, ali istovremeno zahtijevaju mjesto za stolom gdje se odluke donose. U tom smislu, albanski flamingosi pričaju mnogo veću priču i pokret već je otkrio jednu važnu činjenicu.

Generacija koja je odrasla tokom transformacije Albanije sada zahtijeva veću ulogu u oblikovanju onoga što dolazi poslije. Flamingo Revolucija nije antiamerička. Nije ni antiinvesticijska. I uprkos naslovima koji dominiraju medijima, nije samo priča o porodici Trump.

Albanci žele investicije i ekonomski rast. Žele da njihova zemlja postane jedna od evropskih priča o uspjehu.

Ali pitanje koje se danas postavlja na ulicama Tirane glasi: može li se takva transformacija ostvariti bez žrtvovanja transparentnosti, javnog povjerenja i prava građana da učestvuju u odlučivanju o budućnosti mjesta gdje će i njihovi unuci živjeti? Demonstranti ne odbacuju razvoj. Oni zahtijevaju pravo na glas i mišljenje. Zato broj ljudi na ulicama nastavlja rasti. Jer vjeruju da je ono što je zaista na kocki budućnost albanske demokratije.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.