Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Kada je Karadžić BiH nudio "švajcarski model" (VIII)

"Zadovoljan sam što sam proživio vijek, a da
nisam nikome naškodio. Ono štete što je meni
naneseno, davno sam zaboravio. Gubitak je
lakše podnijeti nego kajanje". (Meša Selimović)

Završni dio ovoga mini-feljtona pokušava sabrati najvažnije pouke kroz koje je Bosna i Hercegovina prolazila u svojoj novijoj povijesti. Nakon političkih zabluda, tragičnih sukoba i dugih godina nesigurnosti, ostaje pitanje jesmo li iz svega toga išta naučili i imamo li snage da iz prošlosti izvučemo pouke za budućnost. Upravo zato završne stranice nisu samo podsjećanje na propuštene prilike i pogrešne politike, nego i poziv na razboritost, odgovornost i moralnu obnovu društva – jer bez istine, međusobnog uvažavanja i političke zrelosti nema ni stabilne ni pravedne Bosne i Hercegovine.

Piše: Prof. dr. Roko Markovina, za Radiosarajevo.ba

Trending

Von der Leyen: "Više nije moguće oslanjanje na sistem zasnovan na pravilima"

Zar smo zaboravili da je, još početkom 1992., jedan zaslijepljeni i zajapureni nacionalni vođa, na sjednicama Skupštine Republike BiH (RBiH), slično govorio, pa čak i prijetio, tražeći i predlažući da se RBiH uredi "PO ŠVAJCARSKOME MODELU" i da se u njoj osnuju autonomne oblasti SAO, MAO i HAO. I nije ga se poslušalo, jer se smatralo da su to gluposti, s obzirom da je nacionalna i teritorijalna konfiguracija RBiH, poput "pumine kože", i takvu razdiobu RBiH, jednostavno, nije moguće izvesti.

SAO, MAO i HAO - JAO

I došlo je do krvavoga rata kojega su započeli upravo oni koji su to i predlagali, a taj zaslijepljeni vođa, kasnije, osuđen je na doživotni zatvor. A nama je, nakon njega (rata), svima postalo – JAO!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ni danas nismo u boljoj situaciji, samo što se "ne puca". I još i dalje će nam biti, ako se ne "dozovemo pameti". I ako ne spoznamo da samo istinski zajedno možemo i živjeti i opstati na ovim prostorima diljem čitave RBiH. I da se ono što se događalo u Drugome svjetskome ratu, a i u zadnjemu ratu na ovim prostorima RBiH, nikada više ne smije ponoviti. I da tu poruku moramo i trebamo prenijeti mlađim naraštajima koji dolaze, dok nas ima još živih koji sve te strahote pamtimo i koji istinu govorimo.

I, pored svega rečenoga, neki drugi svjetski "moćnici", koji ne razumiju što je to Bosna i Hercegovina, a što je bila i u doba potpisivanja Daytonskoga "bezrazuma", javno govore: "BiH JE RAZBIJENA ZEMLJA", priznajući time da su je oni, prije 30 godina u Daytonu, i sami razbili, dok se njezini današnji unutarnji razbijači međusobno javno pozdravljaju sa:

"Predsjedniče Dodik, zajedno možemo učiniti čuda".

Oni nisu ni svjesni da je "čudo" već učinjeno, s obzirom na to da su i RBiH i njezini narodi izdržali s njima takvima, evo već 30 godina, ni u čemu i ni sa čime, i ne znajući zbog čega.

"Čudo" je i to kada se predsjednik Vlade RH sastaje u Banjoj Luci sa tim istim "razbaštinjenim" političarom, koji, zvanično, više ne predstavlja nikakvu relevantnu funkciju u RBiH, a i krivično je gonjen.

I ljudi se, s pravom, pitaju čijih je interesa u RBiH eksponent takav čovjek, ako mu se predsjednik HDZ-BiH onako zvanično obraća? Da li hrvatskih ili srpskih, ili pak zajedničkih?!

A dobro nam je poznato do čega su i ranije dovodila ta "zajednička čuda" i "zajednički interesi" u RBiH, pogotovo kad su bila "dvojica protiv jednoga". Ta "čuda" je "platilo" više od 120.000 mrtvih i više od dva milijuna raseljenih. A o materijalnoj šteti, koja se mjeri u milijardama USA $, da se i ne govori. Uozbiljite se, gospodo!

Jer svatko ozbiljan, a bavi se politikom, treba biti svjestan da je politika ozbiljan i odgovoran posao, ali i znanost koja se uči. I koje znanje ne dolazi samo od sebe. I da se ona ne može voditi "s pomoću kolca i konopca", kako to mnogi od danas samozvanih "političara" zamišljaju.

Jeste da je "politika umijeće mogućega" i to je odavno i zapisano i poznato, ali to moguće treba znati pažljivo razabrati, često i u vidu kompromisa, jer radi se i o sudbinama i o životima ljudi koji su vam na izborima ukazali povjerenje da ih vodite u bolje sutra, temeljem vaših programa i predizbornih obećanja. Da bude "i vuk sit i ovce na broju".

A to nije ni malo lagan posao. I morate biti svjesni da onaj tko se politikom bavi ne smije biti naivan, ali mora biti mudar, iskren, pošten i pravedan, barem u onim elementarnim, ljudskim načelima. I školovan. U protivnom će se "politika baviti i njime, a i nama". I sve će poći naopako, a ponajviše na štetu naroda iz kojega je, upravo taj i takav, tzv. "političar" došao, pogotovo u višenacionalnoj zemlji kakva je RBiH.

Budućnost u zajedništvu

I mora nam svima biti jasno da nema naroda koji ne bi mogao skladno živjeti zajedno, bilo s kim. To je već povijest pokazala. I nema naroda koji ne bi, zaboravljajući prošlost, mogao izgraditi svoju sretnu budućnost. Budućnost u zajedništvu.

"Osuđeni smo" na to, na ovim prostorima, samim svojim rođenjem. I to je naše bogatstvo koliko i sudbina, usud ili kob. (Jer "Razjedinjeni bit ćemo uništeni" – govorio je mostarski biskup fra Alojzije Mišić s mostarske propovjedaonice u osvit Drugoga svjetskoga rata 1941. I imao je pravo. To je spasilo "onaj" Mostar.)

Stoga svi moramo smoći snage i "pomesti, ponajprije, svatko ispred svojih vrata", priznati vlastite pogreške, zablude i zla koja smo jedni drugima nanijeli, vođeni lošim projektima i lošim projektantima, te uputiti ispriku i zatražiti oprost za učinjena zla. I zajedno krenuti dalje.

Oprostit će ljudi, jer ovaj i narod i puk, koji stoljećima živi na ovim prostorima, i milosrdan je i dobrohotan i merhametli. Ali neće zaboraviti, da se ne bi ponovilo. Pa zar Vili Brandt nije to učinio u ime njemačkoga naroda nakon Drugoga svjetskoga rata? Javno.

I zar time nije spasio njemački narod od grijeha prošlosti pred ostalim narodima Europe i svijeta u prošlome stoljeću? A to je iznimno značajno za svaki narod. Tako to rade istinski ljudi i politički velikani, a još, k tomu, i vjernici.

I, konačno, moramo biti duboko svjesni da nama svima jedino treba normalna, jedinstvena i naša RBiH, uljuđena zajednica svih onih koji u njoj žive i koji je doživljavaju kao svoju, jednu i jedinu, sa jednom osobom u funkciji predsjednika, koju bi svi birali i izabrali većinom glasova zato što je najbolji kandidat, znalac i ozbiljan čovjek, a koji bi se svaki put, na novim izborima, kandidirao i birao iz drugoga bh. naroda (nacionalnosti – etnije), kao jedinka sa svojim životopisom i svojom voljom.

Narodima BiH ne treba državna zajednica podijeljena na MAO, SAO i HAO, kojom vlada apstraktno biće "triju nacija", izdvojenih i odvojenih, koje se međusobno ne podnose i u kojoj vlada i kolektivna i pojedinačna "paranoja", dok su građani kojima oni upravljaju sasvim realna stvarnost.

Uvijek je tako i bilo, dok nacionalisti ne posijaše "sjeme zla" još na izborima 1990. godine. (Ne može biti "jedna zemlja, a dva gospodara"… a tri pogotovo. Ni tri sudstva, tri zdravstva, tri školstva, tri policije, tri vojske, tri carine… i sve ostalo po tri. Tko će to poplaćati?! A šta i kako s mirovinama/penzijama?) Sve je to "nacionalna segregacija" (koja na kraju dovodi do rata, prije ili poslije), a ona je protiv i Božijih i ljudskih i svih drugih (osim nacističkih) zapovijedi i zakona.

Sve će nam to sprječavati slobodu kretanja, protok ljudi, roba i sredstava. Smetat će nam iste monete, a onda će na to doći i potreba za putovnicama/pasošima, pa diplomatskim predstavništvima i konzulatima u istoj zemlji, pa… Zato ne dozvolimo palestinizaciju RBiH. Nitko nam i neće i ne može pomoći osim nas samih.

Ta svjedoci smo što se sa Pojasom Gaze dogodilo. I još se događa. I tko zna dokle će se još događati. Država skrojena kao melting pot uvijek tako prolazi, ako nema dogovora i ako mudri i iskreni ne uzmu stvar u svoje ruke. I zapamtite onu staru i mudru: "Tko neće brata za brata – taj će tuđina za gospodara".

I, na kraju, kao što neki dan napisa moj Korčulanin Baldo Pavlina na Internetu: ovdje još ima živih bića koji pripadaju ljudskome rodu, a koji: "Vjeruju, a s vjerom se izruguju, katolički katekizam ne poznaju, a samokres i kamu blagoslivljaju, blaženi su katolici, a Bibliju ne poznaju i po njoj gaze, Božje zapovijedi ne poštuju, sedam smrtnih grijeha ismijavaju, misto kršćanske ‘ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe’ – oni mrze. Sotona Lučonoša im je vođa, njegove postulate poštuju: ubij, ukradi, laži. Zna se – misli moja susida. Istinu okreću kako im paše…”

I eto, to je, otprilike, i ovdje tako. Jer poznato je da zao čovjek ne može postati dobar bez istinskoga preobraženja, bez iskrene katarze (pročišćenja duše) i bez traženja oprosta, ali i bez njegovoga dobivanja od strane svakoga kojemu je zlo učinjeno i kojemu je to traženje upućeno, eda da bi se krenulo dalje u život. A to se ovdje ne događa već 30 godina. A kad će… ne zna se.

Vjerujemo da je dobro činiti dobro

Naučio sam kroz život da svijet ne poznaje savršenstvo, već je uvijek nepotpun, pa se stoga uvijek miješaju radost i tuga, zadovoljstvo i nezadovoljstvo, mir i rat… Naučio sam da zlo nije apsolutno i nije savršeno i ne može zaustaviti napredak u općem smislu prema beskonačnom. I da zato uvijek biva zaustavljeno i da tada prerasta u dobro. Ali i da zlo može pobjeđivati jedino onda kad dobri ljudi zašute ili mu se priklone. Naučio sam i da je egoizam najveći i najdublji grijeh svijeta i da liječiti svijet od egoizma znači liječiti ga od korijena svih zloća njegovih.

Naučio sam još mnogo toga. Ali sam najviše naučio da treba znati, htjeti, biti privržen do kraja onomu što radiš i biti spreman, zbog onoga što radiš, i na odricanje, jer to je garancija svakoga uspjeha.

I mora biti svima jasno, posebno političarima (koji se time profesionalno bave), kao i onima koji ih godinama biraju da ih (pred)vode, da pojam "upravljanje ljudskim resursima" danas u rigidnome liberalnome neokapitalizmu nema isto značenje niti svrhu kao što je to imao u samoupravnome socijalizmu. Naime, kod prvoga oblika društvenoga uređenja svrha je dobrobit i bogaćenje pojedinca, a u drugome obliku svrha je bila dobrobit zajednice, a te su svrhe potpuno različite, čak i dijametralno suprotne. Jer, u bogatoj zajednici ni pojedinac nije siromašan, dok obrnuto ne vrijedi.

Vjerovao sam i još uvijek vjerujem u svoju glavu i svoju pamet, u svoj rad i svoje ruke – i ja i moji sinovi… Vjerujemo da je dobro činiti dobro. Vjerujemo u zajedništvo, ljubav i poštivanje drugog i drukčijeg i… u rad. Vrati se to. Prije ili poslije. Vjerujem i da će dobro, u konačnici, pobijediti zlo. Tako je uvijek do sada i bilo kroz svekoliku povijest/historiju. Samo znamo da nam za to treba i vremena. Pa požurimo.

...I to moramo najozbiljnije shvatiti, kad je već danas došlo takvo vrijeme, svim zlohudim "prorocima" i "pastirima" usprkos. Upamtimo to, jer u suprotnom ćemo morati opet počinjati ispočetka sa amebama, bičašima i ponekim sitnim organizmom. AMEN.

(Kraj)

Dijelovi feljtona:

Mini-feljton | Roko Markovina: "Oni koji su započeli rat, ne mogu stvarati mir" (I)
Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Treći entitet–pogubno rješenje za hrvatski narod u BiH (II)
Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Revizija historije kao novo bojno polje (III)
Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Bili smo, jednostavno, Mostarci... (IV)
Mini-feljton | Roko Markovina: Poruke s Thompsonovog koncerta koje ne mogu biti slučajne (V)
Mini-feljton | Roko Markovina: Herceg-Bosna: projekt koji i danas dijeli Bosnu i Hercegovinu (VI)
Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Tko je Max Primorac da Hrvatima u BiH nudi treći entitet?! (VII)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba