Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Bili smo, jednostavno, Mostarci... (IV)

U četvrtom nastavku mini-feljtona, prof. dr. Roko Markovina donosi intimnu i porodičnu priču kao odgovor na osporavanja i etikete kojima je bio izložen. Kroz genealogiju, ratno nasljeđe i životne puteve svoje porodice, autor ispisuje lični i identitetski testament – o dalmatinskim korijenima, mostarskom odrastanju, građanskim uvjerenjima i generacijskom kontinuitetu rada, znanja i kulture. Ovo je priča o porijeklu, karakteru i dosljednosti – ali prije svega o tome šta znači biti Mostarac.

Piše: Prof. dr. Roko Markovina, za portal Radiosarajevo.ba

I konačno, neka svi ti znaju da mi pripadamo Hrvatima iz Dalmacije (jer još živimo u patrijarhatu i djeca se "zapišu" po nacionalnosti oca kad se rode). I da smo uvijek, na popisima stanovništva, tražili da se to "iz Dalmacije" dopiše na popisnim listovima (može se provjeriti). Ili, još preciznije, mi pripadamo OTOČANIMA. KORČULANIMA. BODULIMA, kako ih u Dalmaciji zovu. Naše je prezime još 1630. godine prvi put zapisano u crkvenim knjigama Lumbarde (najjužnije mjesto na otoku Korčuli), prilikom ženidbe (Marko Markovina), koji je došao ondje iz Primorskoga Dolca (Dalmatinska zagora) i tu ostao. Ja sam proveo gotovo jedan čitav mjesec dana "kopajući" po tim knjigama da bih načinio "obiteljsko stablo" i imam čitavu obiteljsku genealogiju. Ja takvima pripadam i svi moji.

Trending

Hoće li se ukloniti Praljkovi murali u Mostaru?

U borbi protiv fašizma

Onim Hrvatima iz Dalmacije, kojih je na Neretvi bilo 4.500, koji "ranjenike nisu ostavili", svemu usprkos, i kojih je na Sutjesci bilo 7.500, od kojih je poginulo 3.369, a od toga 303 s našega otoka Korčule, u borbi protiv fašizma. Ti Hrvati iz Dalmacije su se, protiv nekih drugih Hrvata (tzv. kolaboracionista, kvislinga i slugu okupatora), borili samo za SVOJU SLOBODU. DA BUDU SVOJI NA SVOJEMU. I POBIJEDILI.

Jer samo u zadnjih 300 godina svoje burne povijesti na našem otoku promijenilo se 10 zastava (mletačka, austrijska, francuska, ruska, engleska, talijanska, njemačka, srbo-hrvatsko-slovenačka, jugoslavenska i sada hrvatska). I tu pobjedu su platili, mnogi, najskupljom cijenom. Životom.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Moj pok. otac Stanko bio je najmlađi sin svoga oca Roka i po drevnom lumbarajskome običaju bio "predodređen" za odlazak "na škole". I završio je Poljoprivrednu školu (agronomiju) u Križevcima kao državni stipendist, jer je bio jedan od najboljih đaka u Nižoj realnoj gimnaziji na Badiji (Korčula). Životni put i državni posao agronoma (stručnjaka za duhan i zdravlje tla) vodio ga je preko Drniša, Imotskoga, Širokoga Brijega do Čapljine (gdje je 1943. upoznao moju majku Dušanku Bukvić, mlađu kćer Jove i Đurđe Bukvić, i nju oženio). Ja sam, kao jedino muško dijete u našoj obitelji svoje generacije, nadimkom "Čiko", rođen u Čapljini 4. 3. 1945., dobio djedovo ime Roko i sa svojih devet mjeseci života postao žiteljem Mostara, u koji je grad otac dobio "premještaj" s poslom u Duhanskoj stanici. Tu polazim u prvi razred osnovne škole 1951., kada dolazi, na polugodištu, do razvoda braka mojih roditelja i ja sudski "pripadnem" majci te odlazimo živjeti u Čapljinu, gdje završavam prvi razred.

Veležova škola

Otac se žali na sudsku presudu, traži "reviziju sudskoga procesa", kojim ja "pripadnem" ocu te se vraćam u Mostar. Ubrzo slijedi "premještaj" u Ljubuški i tu pohađam i završavam drugi razred, gdje s nama živi i očeva sestra iz Lumbarde, Ivica "Sela". Prvu polovicu trećega razreda osnovne škole pohađam u Lumbardi, a završavam u Mostaru, kada se moj otac ponovno ženi, kada dobivam pomajku, Katicu Andrun, jednu sjajnu osobu, koja me je primila i odgojila kao vlastitoga sina, na što sam joj beskrajno zahvalan. I sve ostale razrede osmogodišnje škole, a potom i Mostarsku gimnaziju, završio sam u Mostaru, kao i Nižu muzičku školu, Odsjek violončela. Tu sam prošao i Veležovu nogometnu školu, od pionira do drugoga tima.

I svugdje sam bio među najboljim đacima, uključujući i učenje "katoličkog katekizma", provodeći ljeta u Lumbardi kod moje bake Žuve, koja me je ondje naučila (uz pok. vlč. don Jozu Azenića, župnika) i "10 zapovijedi Božjih", kojih sam se uvijek držao, barem onih pet zadnjih: 5. Poštuj oca svoga i majku svoju; 6. Ne ubij! 7. Ne učini preljuba! 8. Ne ukradi! 9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! 10. Ne poželi nikakve stvari, pa ni žene bližnjega svoga. Tomu sam učio i naučio i svoje sinove.

Završio sam u Zagrebu na Fakultetu strojarstva i brodogradnje – Studij brodogradnje, kao stipendist Brodogradilišta "Split". Radio sam ondje četiri godine, oženio ondje, iz ljubavi, Zinaidu Zinu (kćer Lazara Domazeta i Šefike, rođ. Mušić) 1971. godine i dobio starijeg sina Damira (1973.) te, radeći u brodogradilištu, odslušao i položio sve ispite Poslijediplomskoga studija, ali se zbog stambenih podstanarskih problema (izgradnja sportskih objekata za Mediteranske igre MIS-1979.) vratio u Mostar, kod oca "i na konak i na kazan".

I zaposlio se, odmah, u "Soko" – Fabrika aviona (kolovoz/avgust 1975.), obranio magistarski rad na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (listopad/oktobar 1976.), imao uspješnu radnu karijeru, asistirao i na Mašinskome fakultetu Univerziteta "Džemal Bijedić", na kojemu sam i doktorirao (srpanj/juli 1990.). Bio sam jedan od osnivača i prvi predsjednik Tenis kluba "Mostar" i Vaterpolo kluba "Velež", te predsjednik SOFK-a Mostar u jednom mandatu (1980.–1984.), osnivač i bas u klapi "Soko" i bavio se drugim društvenokorisnim aktivnostima. Sve ostalo može se pročitati u mojim knjigama.

Moj stariji sin, Damir (kojega po portalima napadaju nacionalisti), proveo je svoje prve dječje godine u Splitu, a formativne godine u Mostaru, gdje je završio osmogodišnju školu i Mostarsku gimnaziju "Aleksa Šantić", usput završivši i Srednju muzičku školu (odsjek klarinet i saksofon). Nakon što je 1992. položio prijemni ispit na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, upisao je taj fakultet i položio, u ljetnom roku 1993., sve ispite s prve godine (osim Anatomije), ali i prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (jer je želio to "pokušati"), pa je nastavio Studij glume (kao stipendist na zadnjoj godini Kazališta "Gavela" u Zagrebu), koji završava 2000. godine, i nakon odsluženja vojnoga roka u HV-u u Sinju jednu godinu biva član Kazališta "Gavela" iz Zagreba, a od 2002. je stalni član drame HNK Zagreb (za velike i srednje uloge), a povremeno je i TV (12 serija) i filmski glumac (7 filmova).

Stručno se usavršavao u SAD-u u Watermill Centeru poznatog američkog kazališnog redatelja Roberta Wilsona, a radio je i na razvojnim projektima za mnoga europska kazališta, među kojima i Berliner Ensemble te Comédie-Française. Kao dugogodišnji član ansambla Drame HNK u Zagrebu, kao glumac i autorski suradnik, sudjelovao je u više od trideset produkcija. Na istoj je Akademiji i magistrirao režiju dokumentarnoga filma. Napisao je i dvije drame, "Tukolovka" i "Paščad", od kojih je za posljednju nagrađen nagradom "Marin Držić", hrvatskog Ministarstva kulture, za novi dramski tekst 2016. godine. Snimio je kratki dokumentarac "Šihta", eksperimentalni kratkometražni film "Karakondžula", srednjemetražni film "Pepeljuga", za koji je 2020. jedan od dobitnika skupne Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, dok mu je srednjemetražni dokumentarac "Čekaj me" iz 2020. osvojio pet nagrada na festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Posljednji mu je film dokumentarac "Dezerteri", o njegovoj generaciji Mostarske gimnazije "Aleksa Šantić", koju je rat rasuo po svijetu, za koji je dobio nekoliko nagrada zahvaljujući najviše nekonvencionalnim i dojmljivim filmskim postupcima te emotivnoj priči o gradu kojega više nema. Trenutno, pored obaveza u matičnoj kući na projektu mjuzikla "Cabaret", gdje igra jednu od značajnih uloga s pjevanjem, dovršava i dva nova cjelovečernja dokumentarna filma: "Još jedna priča o ratu, ocu i domu" ("Živjet ćemo zajedno") i "Trajekt".

Autostopom u ratni Mostar

Moj mlađi sin Dragan (kojega, također, napadaju nacionalisti po društvenim mrežama jer govori i piše istinu) rođen je u Mostaru (1981.). Tu je završio i pet razreda Osnovne škole na Rudniku. Dana 13. 5. 1992. (petak), kao zapovjednik Civilne zaštite Mostara, sa svim potrebnim dozvolama, odveo sam svoju obitelj (suprugu i oba sina) zajedno sa supruginom kolegicom Azrom, vlastitim automobilom u staru djedovu kuću u Lumbardi (na Korčuli) uslijed ratnih djelovanja, i to dana kada je bio (iz razloga žestokoga granatiranja) onemogućen i zadnji planirani "konvoj" pod zaštitom UNPROFOR-a te "na svoju odgovornost" ipak uspio proći nepogođen granatama, koje su nemilice tukle s okolnih brda. Došli smo do Lumbarde, prijavio sam ih ondje kao izbjeglice koji imaju boravak i vratio se 15. 5. 1992. (nedjelja) autostopom u rat u Mostar na svoj ratni zadatak zapovjednika Civilne zaštite.

Automobil sam ostavio u Lumbardi za slučaj moje pogibije, da bi se mogao prodati ("Lada Samara"), kako bi stariji sin Damir mogao nastaviti studirati. A Dragan je ondje, putujući autobusom svaki dan iz Lumbarde u grad Korčulu, završio tri zadnja razreda osmogodišnje škole, a potom i Gimnaziju, kao jedan od najboljih đaka.

I svako ljeto je, za vrijeme školovanja, radio u "Lučici – Lumbarda" kao mornar-privezivač brodica, kako bi zaradio za knjige za školu, svirao je klarinet u "Narodnoj glazbi Lumbarda" (kojega je naučio svirati u Nižoj muzičkoj školi u Mostaru) i u KUD-u "Moreška" – Korčula (kao gost).

Po završenoj maturi položio je prijemni ispit i u Mostaru na "Pedagoškoj akademiji" (povijest i zemljopis), ali i na "Hrvatskim studijima" Sveučilišta u Zagrebu, koje je i upisao te diplomirao na Odsjeku za povijest (kod prof. dr. sc. Nikice Barića) 2004. godine, živeći sve vrijeme zajedno sa starijim bratom Damirom.

I za sve vrijeme studiranja, preko ljetnih praznika, radio je u "Lučici – Lumbarda" i svirao u Narodnoj glazbi Lumbarda. U razdoblju od 2004. do 2014. bio je zaposlen (na određeno vrijeme) na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu (gdje mu je radio i otac, živeći zajedno s njim), za koje je vrijeme magistrirao i stekao titulu doktora znanosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, kao i naslovnu docenturu na Odsjeku za povijest na matičnome fakultetu, na kojemu mu (jedinome u RH) nije bio produljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nakon isteka deset godina produljivanja ugovora (jasno, zbog lijeve političke orijentacije). Ali nije ni nama, a niti njemu bilo žao zbog toga. Nastavili smo živjeti kao obitelj, a on je radio kao "free-lancer" sve do danas. Piše za brojne regionalne portale i časopise, a redovni je kolumnist portala "telegram.hr", sarajevskog "Oslobođenja", mostarskog Tačno.net, beogradskih "Peščanika" i "Velikih priča", urednik je i voditelj vrlo gledane televizijske emisije "U kontru sa Draganom Markovinom" na sarajevskome "O-kanalu", autor je i niza znanstvenih članaka i knjiga "Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja" (2014), "Tišina poraženog grada" (2015), "Jugoslavenstvo poslije svega" (2015), "Povijest poraženih" (2015), "Doba kontrarevolucije" (2017), "Usamljena djeca juga" (2018), "Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.–2018.): od euforije do tabua" (2018.), "Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava" (2019), "Neum – Casablanca", "Partizani prohodu", "14. februar 1945", "Programirani zaborav", "Naše heroine", "Maršal na Poljudu", "Ljevica, desnica, centar".

I još uvijek piše publicistiku, povijest i istinu za zagrebačke, beogradske i sarajevske izdavačke kuće. Dobitnik je Nagrade "Mirko Kovač" za najbolju knjigu mladog autora 2014., za knjigu "Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja", nagrade "Zdravko Grebo" za kritički esej te Plakete "14. februar" Grada Mostara. Utemeljitelj je i organizator Dana političkog-kritičkog razmišljanja "Korčula After Party" u gradu Korčuli, a član je i PEN centra Bosne i Hercegovine.

Ponosimo se onim što smo

I nikada nismo bili (niti smo željeli, niti htjeli biti) nacionalisti. Bili smo, jednostavno, MOSTARCI – dalmatinskih korijena. Meni je i tada, a i danas je, konspirativno ime bilo – BARBA. Tako me i danas zovu prijatelji.

A za sve to vrijeme, već 55 godina, u sretnome sam braku s njihovom majkom Zinaidom Zinom, rođ. Domazet, Mostarkom iz Beograda, a rođenom u Sarajevu, bez čije dobrote, mudrosti, strpljenja i ljubavi ništa od svega navedenoga ne bi bilo.

Možete li to ikako "povezati"? I zato smo ovakvi, jer smo kao "kornori", čuveni "štiglići – češljugari" iz ptičjega svijeta, naslijedili ono najbolje od svojih roditelja.

I jer znamo "pjevati", kao i oni, "trinaest melodija". Jednu više od svih ostalih "ptica pjevica". I time se ponosimo, svim objedama i lažima koje pišu nacionalisti pod lažnim imenima i drugim "maskama", usprkos.

I zato jer potječemo od Hrvata slobodara, BODULA s Korčule, ljudi kojima je ljudsko dostojanstvo i čast uvijek bila iznad svega. I time se ponosimo. Toliko o nama.

Da se zna istina, i o nama i o našim pređima.

I SVE SMO POSTIGLI SAMI. SVOJIM TALENTOM I SVOJIM RADOM...

(Sutra: O Thompsonu i događajima u Širokom Brijegu)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba