Mini-feljton | Roko Markovina: Poruke s Thompsonovog koncerta koje ne mogu biti slučajne

U novom nastavku mini-feljtona autor produbljuje raspravu o političkim i identitetskim dilemama koje prate savremenu Bosnu i Hercegovinu. Kroz lična sjećanja, historijske reference i kritički pogled na dominantne narative, otvara pitanje odnosa između nacionalnih politika, prošlosti i stvarnog života ljudi. Ovaj dio donosi promišljanje o tome kako se identiteti oblikuju između porodičnog nasljeđa, grada u kojem se odrasta i političkih projekata koji često pokušavaju redefinirati stvarnost.

Piše: Prof. dr. Roko Markovina, za Radiosarajevo.ba

A sada, nekoliko riječi o temeljnome razlogu pisanja svega ovoga: obilježavanje sjećanja na 14. februar/veljače 1945., Dana grada Mostara, i koncerti Marka Perkovića Thompsona na Širokome Brijegu 13. i 14. veljače/februara 2026.

Trending

Građani Sarajeva o spomeniku Franzu Ferdinandu: "Da na to trošimo novac? Ništa dobro neće donijeti"

Od kada pamtim, ovaj Grad je obilježavao svoj Dan oslobođenja od fašizma 14. februar/veljače 1945., imenovan kao Dan grada, na određeni način, a izgradnjom Partizanskoga spomen-groblja, od 1965., toga velelijepnog, čudesnog djela velikoga umjetnika Bogdana Bogdanovića, i određenom manifestacijom uz polaganje vijenaca i cvijeća i na samome spomeniku. Ili organizirano ili pojedinačno, od strane građana.

Mi smo (moja obitelj) višestruko vezani za taj Spomenik, s obzirom na to da su graditelji bili i moji Lumbarđani (među njima i mojih nekoliko rođaka te prijatelja i poznanika još iz djetinjstva, s kojima sam se družio za vrijeme gradnje i u Mostaru), a i dosta je najkvalitetnijega kamena (naročito onoga sa 630 nadgrobnih ploča s imenima) bilo dovezeno tada sa otočića Vrnika (iz kamenoloma nedaleko Lumbarde u Korčulanskom arhipelagu). O tomu je pisao i sam Bogdan Bogdanović u svojoj knjizi Ukleti neimar.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Grad mrtvih naspram gradu živih"

Taj Partizanski spomenik, za nas Mostarce, bio je i ostao "Grad mrtvih naspram gradu živih", prema kojemu smo se odnosili kao prema nečemu svojemu. Ondje smo i drugovali i ljubovali, a često ga posjećivali poput "hrama uspomena". On i Stari most, nama, mladim Mostarcima, dok smo odrastali, bili su poput svetinje, poput zakletve.

Međutim, pojavom "višestranačja" 1990., na njemu su se počele izvoditi, od strane "nepoznatih i nepronađenih", prve rušilačke diverzije. Osobno sam intervenirao, čuvši za onu prvu diverziju 1991., kao zastupnik u Skupštini BiH, kod tadašnjega gradonačelnika Milivoja Gagre, dipl. inž. (s kojim sam bio dobar drugar još iz vremena studiranja u Zagrebu, 1964.–1970.) i koji mi je tada obećao da će "poduzeti sve što je u njegovoj moći da se to više ne ponovi". Međutim, ponovilo se i ponavljalo se.

Taj Spomenik-groblje je 2006. proglašeno i Nacionalnim spomenikom BiH. Ali povremene diverzije su se nastavljale, skrnavljenjem, rušenjem i pisanjem pogrdnih napisa po kamenim zidovima. Nekada rjeđe, a nekada češće. Postavljena je bila, čak, i "foto-zaštita" kamerama, koja nikada zvanično nije bila u funkciji, jer Gradsko vijeće nikada nije imalo "dovoljno odgovornosti" i nikada nije "dovoljno vodilo računa" o svome simbolu antifašizma, pa je i ispred samoga ulaza u njega dopustilo da uređena zelena površina postane besplatno, blatnjavo javno parkiralište.

Batovima na mrtve partizane

Takvom nebrigom "nepoznat netko" je u jednoj noći, 2022. godine, uspio uništiti, teškim "batovima" za kamen, i 600 nadgrobnih ploča. I nitko ništa nije "ni vidio ni čuo" i, opet, "nikomu – ništa".

Međutim, ove godine, par dana pred sam Dan grada "14. februar", gradska vlast je konačno odlučila prebojati sve uvredljive grafite po gradu, pa i one na Partizanskome spomeniku, što je i urađeno. Ali, u samo jutro toga 14. februara 2026., moj sin Dragan je, trčeći rano, kao i obično, ugledao na samome ulazu, na zidovima Spomenika, tu noć napisane nove uvredljive grafite, "kukaste križeve" i "ušata U".

Nije bilo teško pretpostaviti tko ih je i zbog čega te noći upravo tu napisao, jer ta pojava nije od jučer. Ona se nekažnjeno događa već 36 godina, i to upravo za taj datum.

I, posramljen zbog toga besramnoga čina, kojega su drugi učinili, otišao je u prodavnicu boja, kupio bijelu boju za fasade i valjak te prebojao te grafite… tako da Mostarci, a i drugi posjetitelji – antifašisti, kao i ostali prijatelji grada Mostara, kad dođu odati počast i položiti cvijeće i vijence poginulim osloboditeljima (čak i iz Slovenije), ne bi vidjeli tu zloću i sramotu.

Osobno sam otišao ondje, malo iza podneva toga 14. februara/veljače, i položio, po običaju, svoje ruže, porazgovarao sa meni dragim, poznatim Mostarcima, a ovoga puta i s nekim gostima iz Travnika, koji su me prepoznali, kao i sa ljubljanskim gradonačelnikom Zoranom Jankovićem.

I polako se, među zadnjima, vraćao uz Draganovu pomoć (jer se krećem uz pomoć štake), niz strminu prilaza Spomeniku, natrag do glavne ceste. I usput zahvaljivao policajcima koji su nas osiguravali da se sretno, neozlijeđeno i u miru svi vratimo sa Spomenika.

Jer ne znam što bi bilo s nama da nije bilo njih, u tolikome broju, s obzirom na to da su nas na glavnoj cesti, preko puta prilaza Spomeniku, iz obližnjega kafića pratile više desetaka pari očiju koje su, bijesne, razmišljale "na drugi način".

A taj "drugi način" možda bi bili i pokušali sprovesti da nije bilo toga kordona policije ispred njih, za kojega su znali da bi ih u toj njihovoj nakani spriječio. I sramotno i žalosno u isti mah.

"O stide, gdje ti je rumen", zavapio bi danski kraljević (Hamlet), da je kojim slučajem danas bio živ.

Loši đaci u prvim redovima

A sve ovo počelo je, prisjetimo se, u SR Srbiji, još krajem osamdesetih prošloga stoljeća, kada se ondje počelo govoriti "jezikom nacionalizma", a što se prenijelo i na ostale republike, pa tako i ovdje. Počele su se miješati "komunističke" i "nacionalističke" vrijednosti. Rušili su se ideali i autoriteti. Počele su se pjevati i "zakonom zabranjene pjesme". Nekažnjeno.

I iznova su se, po ne znam koji put kroz povijest, pokrenuli "duhovi prošlosti" na ovim prostorima. "Loši đaci" postavili su se u prve redove i ta se bujica više nije mogla zaustaviti. To, više-manje, na ovim prostorima traje i do danas.

Zapravo… mogla se zaustaviti "bujica", da se htjelo, ali ni SAD, niti EU-zemlje (Engleska, Francuska, Njemačka), a niti SSSR, koji je i sam bio u fazi "razdruživanja", to nisu učinile. Nije im, očito, to bilo u interesu. I raspala se zajednička država, SFR Jugoslavija, stvarana 46 godina, krvavim radom i velikim žrtvama naših djedova i očeva, pa i nas samih…

Svaki od naroda postavio je "svoga pijetla na svoje bunjište", dosta se toga razrušilo, popalilo, izokrenulo i propalo… Vratili smo se, životom, radom i ponašanjem u osamnaesto stoljeće.

A najgore je prošla SR Bosna i Hercegovina, kao nacionalna zajednica triju jednakopravnih naroda (Hrvata, Srba i Muslimana/Bošnjaka), kao i nacionalnih manjina uz Ostale, od kojih je svaki od tih triju naroda (a koji su bili predstavljani svojim nacionalnim strankama (HDZ-BiH, SDS i SDA) i njihovim političkim "prvacima") vodio nacionalističku politiku preferiranjem "svojega – naspram tuđega".

I koji su, sa "figom u džepu", dolazili na pregovore, umjesto na dogovore. Jer pregovaraju neprijatelji – a dogovaraju se prijatelji. Tako je uvijek bilo.

I nacionalne "proturječnosti", kojih do tada nije bilo (ili su barem bile dobro prikrivene), naročito između dva najmnogoljudnija naroda u bivšoj državi (Srba i Hrvata), bile su dovedene do "usijanja". I završilo je najgore kako je moglo.

Došlo je do agresije SR Srbije (uz koju je bila i tzv. JNA) na SR Hrvatsku i na SR BiH s četverogodišnjim ratom. Tako je ostalo i do danas. Ne "zvecka" se oružjem, ali se ne ide naprijed, niti ima rješenja, a niti ga se vidi.

Zato - krajnje je vrijeme da se na svim prostorima bivše nam države prestane pričati o prošlosti i da se svi prihvate stvaranja temeljnih preduvjeta za bolju budućnost, dok još ima izgleda!

I da se dade povjerenje mladima, učenima, ako nam ti učeni mladi, prije toga, potpuno ne napuste državu i ostave nas stare da postupno izumremo.

"Bravar je bio bolji"

Mnogi danas za sve okrivljuju Josipa Broza – Tita, a on je jedini uspio primiriti i u jednu zajednicu okupiti, za života, sve južnoslavenske narode, pa kako-tako. Iako je bio po školskoj spremi bravar, bio je mudar čovjek i veliki državnik. Na njegovoj sahrani bilo je nazočno 125 predsjednika svjetskih država i vlada.

Kao i svatko živ, imao je i on svojih mana, ali njegovih vrlina bilo je daleko više. I bio je, konačno, na strani pobjednika nad fašizmom u Drugome svjetskom ratu, zajedno sa svjetskim velikanima Churchillom, De Gaulleom, Rooseveltom i Staljinom.

To je zapisano i u Povelji UN.

Najsigurnije sam i najbolje živio, ali i najviše radio i najviše doprinosio zajednici u vremenu Tita. Tako sam bio odgajan, pa sam tako nastavio i poslije njegove smrti. I ne pamtim bolje i sigurnije vrijeme u svojemu životu od onoga za vrijeme Tita.

I pridružujem se tvrdnji autora onog čuvenog grafita koji se pojavio u Splitu i Zagrebu početkom devedesetih: "BRAVAR JE BIO BOLJI".

Neusporedivo bolji. Najbolji! Barem kad je zajednički (i pojedinačni) život u pitanju.

Kad su Amerikanci naručivali avione iz Mostara

Imao sam u vrijeme početka raspada Jugoslavije i njezinoga samoupravnoga socijalizma 46 godina. Bio sam oženjen i imao dvoje djece – dva sina, odlične učenike na koje sam bio ponosan. Imao sam i žive roditelje, obranio doktorat, bio direktor Razvojno-istraživačkog centra u V. I. "Soko" u Mostaru, jednome od najznačajnijih i najboljih proizvođača školsko-borbenih aviona i najboljega kooperanta nekolicine "najjačih" proizvođača civilnih letjelica u svijetu.

"General Dynamic" iz Chicaga (SAD) je 1991. bio uputio "pismo namjere" za nabavku 100 komada aviona "Supergaleb" (G-4) za sve vidove i rodove US Army, u roku od 10 godina, u vrijednosti od 52,5 mlrd. USD.

Da se zna i upamti.

Nisam htio biti "zakrpa"

A bio sam tada i nositelj liste SDP-BiH za Hercegovinu na parlamentarnim izborima 1990. godine i bio izabran za zastupnika u Vijeću građana Skupštine RBiH, koji sam mandat, od 1990. do 1996. godine, pošteno "odradio". Time sam postao i član Republičkoga odbora SDP-BiH.

Bio sam proglašen i najomiljenijim građaninom grada Mostara za 1990. i 1991. godinu, po javnim anketama. Ja, koji sam do tada bio "politički anonimus", odjednom sam postao "tražena roba". A bio sam sasvim običan Mostarac, dobra Raja, stručan u svojemu poslu, vrijedan i privržen svome Gradu, ali i ustrajan u svojim principima. I nisam bio "na prodaju".

Dakle, htio-ne htio, bio sam aktivan sudionik u političkim zbivanjima i previranjima u SR BiH toga vremena. I dobro sam znao da "svaki nacionalizam vodi u nacizam, a svaki nacizam vodi u fašizam, a fašizam je najcrnji oblik upravljanja društvom i državom" (kako je napisao čuveni hinduski pjesnik i filozof Rabindranat Tagore još 1893. godine u svojoj knjizi "Nacionalizam". Imam je.), ali i ono što bi povampireni nacionalizam mogao izazvati u jednoj velikoj višenacionalnoj zajednici kakva je bila SFRJ, a pogotovo u malim državicama nastalim njezinim raspadom, poput RBiH, Republike Hrvatske, Republike Srbije, a nešto manje i u Republici Crnoj Gori i Republici Makedoniji.

Stoga se ja, ovakav kakav jesam, nisam mogao "prikloniti" nacionalistima, makar da su me zvali i nagovarali da kod njih prijeđem, u više navrata:

"NE MOGU JA TO, JER TO NIJE POŠTENO" – govorio sam im i pokazivao ona "dva prsta" na obrazu.

I zaista nisam mogao, jer bih u protivnom izdao i svoje učitelje i svoje roditelje i svoje ideale. I svoju Raju – konačno. Izdao bih i Mostar i RBiH i svoje djedove.

A onaj tko njih izda prestaje biti čovjekom i postaje "krpa"… ili, u najboljem slučaju, "zakrpa". Svejedno.

A ja to nisam ni mogao, a niti želio biti, svim mojim budućim životnim opasnostima, nevoljama i svim gubitcima koje su me kasnije poradi toga snašli – usprkos.

Ni ja, a niti moji sinovi. Nikada nikoga nismo izdali. I nećemo. Jer to nam je moj pok. otac (a njihov dida) "u amanet" ostavio: "U svakom ratu moraš sačuvati dva prsta obraza, a glavu, ako uspiješ."

I toga se držimo i držat ćemo se, svemu usprkos. Jer to je tako. I ako bismo iznova bili u sličnoj situaciji, opet bismo učinili isto.

Mnogi su onda, a i danas imaju drukčije roditelje, a i drukčije učitelje. Mi, na našu sreću, nismo.

Na rođendan Poglavniku

Ono što se događalo 13. 02. 2026. i 14. 02. 2026. na Širokome Brijegu, po mojemu sudu, nije ni najmanje slučajno. To se moglo (a i trebalo) dogoditi i u Zagrebu, nakon onoga koncerta MPT 27. 12. 2025., da se dopustilo održati koncert i 28. 12. 2025. Jer taj datum je, za one koji ne znaju, i datum rođenja AP1 (Ante Pavelić).

Čudno je, ali ne i "neobično", što neki "povjesničari" ovdje pamte i neke za njih "simbolične" datume, pa nije slučajno da se nekoliko ružnih i krvavih događanja (zadnjih godina prošloga stoljeća) na ovim prostorima, a posebice u Mostaru, dogodila upravo na neke od tih ranijih "značajnih" datuma.

Recimo 06. 04. 1992. (početak Prvoga rata u Mostaru), pa 09. 05. 1993. (početak Drugoga rata u Mostaru), pa 09. 11. 1993. (rušenje Staroga mosta u Mostaru).

Netko tko je planirao i "programirao" ta događanja bio je dobro upućen u povijest/historiju. (Mogu pogoditi, iz prve, o komu se radilo.) Da bi se trajno zapamtilo i ne bi zaboravilo.

Ali što se može. Takav nam je, izgleda, "grah pao".

Samo, ne mogu se ne zapitati (a gledao sam i na društvenim mrežama neke snimke) kako je moguće da se i na malu djecu to prenosi.

Hajde što je na tome MPT-koncertu prevladavala "crna odjeća" sa "zabranjenim natpisima", hajde što su se dizale desne ruke u zrak poput "nacističkih pozdrava", ali na istoj video-snimci na društvenim mrežama s toga koncerta moglo se vidjeti, uz sve drugo, i jednoga dječaka (između ostalih) koji bi mogao imati oko desetak godina, koji je sjedio na ramenima jednoga čovjeka (vjerojatno svojega oca), koji je zdušno pjevao pjesme MPT-a s uzdignutom desnicom; i jednoga od sudaca Ustavnoga suda BiH (Marina Vukoju); i brojnu mladost u crnim majicama sa čudnim natpisima kako dižu desne ruke u zrak i aklamativno pozdravljaju sa ZDS.

Imaju pravo, naravno. Javni je koncert, pa TKO VOLI – NEK' IZVOLI.

Ali se još pitam, onako usput: kako je moguće da baš svi (sa te snimke) u glas znaju pjevati te MPT pjesme (kao kad se "navija na utakmici"); kako je moguće da se i gvardijan mostarskoga Franjevačkoga samostana (fra Mario Knezović), vidjevši sliku toga dječaka, na tim istim društvenim mrežama ushićen raspituje o njegovom imenu i njegovu ocu; kako je moguće da jedan "akademik", koji je ujedno i predsjednik jedne od najutjecajnijih hrvatskih nacionalnih stranaka u RBiH i "persona od političkoga značaja i utjecaja", prima u goste (dan poslije koncerta) u Mostaru i fotografira se sa "svojim prijateljem" MPT (a čije je nastupe većina država EU-zajednice u svojim zemljama zabranila).

Znam da je demokracija i da svatko ima pravo pjevati pjesme koje mu se sviđaju i drugovati s onime s kim hoće i s kim se karakterno slaže. I nemam nikakvih zamjerki glede toga.

Ali umjesto da se, nakon 31 godinu od potpisa Daytonskoga sporazuma, učini sve da se međunacionalne tenzije ovdje smiruju, a kojih ima i koje nisu baš male, po mojemu se sudu sve OTIMA KONTROLI I ZDRAVOME RAZUMU, mnogi se INATE PREMA DRUGOM I DRUKČIJEM, mnogi PROSIPAJU MRŽNJU namjerno, a MRŽNJA nikome na ovim prostorima nikada nije ništa dobroga donijela.

I što je još i najžalosnije, u sve su se to "upleli" i vjerski "učitelji", koji o svemu tomu ovdje daju svoj pozitivan sud (da ne kažem da "dolijevaju i ulje na vatru").

(Sutra: Okrenimo se, konačno, jedni drugima, i budućnosti - krajnje je vrijeme)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba