Mini-feljton | Prof. dr. Roko Markovina: Tko je Max Primorac da Hrvatima u BiH nudi treći entitet?!

Nakon što smo u prethodnim nastavcima govorili o historijskim pokušajima podjele Bosne i Hercegovine i o pogrešnim tumačenjima njezina ustrojstva, nameće se jedno jednostavno, ali ključno pitanje: što zapravo slijedi dalje? Iskustva iz posljednjih trideset godina pokazuju da mnoge političke ideje koje se danas ponovo plasiraju u javnosti nisu nove. One su često samo ponavljanje starih koncepata i projekata koji su već jednom doveli do političkih sukoba, pa i do rata. Zato je važno podsjetiti na okolnosti u kojima su nastajali pojedini mirovni planovi, na odluke koje su tada donosili politički predstavnici naroda u Bosni i Hercegovini, ali i na posljedice tih odluka koje osjećamo i danas. U novom nastavku mini-feljtona, prof. dr. Roko Markovina piše o razlozima nerazumijevanja i neshvaćanja ustrojstva BiH

Piše: Prof. dr. Roko Markovina, za Radiosarajevo.ba

MI koji smo bili dobri đaci, koji smo pročitali malo više knjiga, koji smo dobro naučili, još od djetinjstva, i od naših baka i od naših majki "10 zapovijedi Božjih" i prema njima se ponašamo čitav život; MI koji smo svojim radom i trudom pozavršavali neke priznate škole i sveučilišta i bili cijenjeni i kao radnici i kao djelatnici i kao učitelji i kao profesori... pa i sveučilišni profesori, ako baš treba "cjepidlačiti", dobro znamo da se ne može nešto dijeliti, a što nije djeljivo, bez ostatka.

Trending

Novi vrhovni vođa je Mojtaba Hamnei, sin ubijenog ajatolaha - tvrde državni mediji Irana

BiH se ne može podijeliti

I da nije pošteno nešto dijeliti još i "sa figom u džepu", na štetu bilo koga na kojega se ta djelidba odnosi, jer će se to nepošteno dijeljenje otkriti kad-tad. I doći će do problema.

Pa zar nije govorio i učio Pravedni:

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Što god učinite i jednom od moje male braće – meni učiniste".

Tako je i kod dijeljenja RBiH. Jer ona je MELTING POT (metaforički označava proces stapanja različitih kultura, rasa i etničkih skupina u jednu zajedničku kulturu).

Pokušali su je podijeliti i ranije: i Osmanlije i Austro-Ugari i Karađorđevići i Hitler (s Pavelićem) i Milošević i Tuđman (s Clintonom, Holbrookom i Bildtom). I ništa. Nisu ni znali ni umjeli... jer nisu ni mogli.

Zar u Drugome svjetskom ratu od sedam ofanziva nije bilo pet na BiH prostorima? I opet ništa.

Država RBiH se NE MOŽE PODIJELITI, već se treba samo DRUKČIJE UREDITI. A to je zadatak politike, ako se ona ispravno promišlja, jer ona je (politika) "umijeće mogućeg". A takva mora biti u Bosni i Hercegovini.

Jer, s tri entiteta, usprkos i dosadašnjim pokušajima etničkoga čišćenja i iseljavanjima u kojima su Hrvati, kao narod, opet najlošije prošli, s obzirom na to da su najmalobrojniji od sva tri tzv. "konstitutivna naroda", opet će NAJGORE PROĆI (jer su im pogrešno prevodili "constituent people").

Uz današnju politiku stvaranja Trećega entiteta Hrvatima prijeti ili iseljavanje iz RBiH ili, pak, potpuno preseljavanje u Zapadnu Hercegovinu ili na jug, da bi mogli organizirati kakav-takav život, jer ne žive svi bh. Hrvati samo u Zapadnoj Hercegovini.

A to je dugačak proces, koji zahtijeva barem tri generacije, a i košta puno i novca i vremena i živaca.

A zašto? Jer je nekima "palo na pamet" da sprovedu u djelo i "Zaključke" i "Deklaraciju" V. Sabora HZ-HB... i jer im to izgleda kao dobro.

A nije dobro. Jer prvoj generaciji je potrebno vrijeme za preseljavanje (i troškovi), drugoj aklimatiziranje, pa tek trećoj potpuno asimiliranje s novom sredinom, kako već rekoh, da bi konačno došlo do stvaranja nacionalne regije, pa onda i "države u državi". Drukčije ne ide.

A koja bi se, kada se za to budu stekli "povijesni uvjeti", mogla pripojiti nacionalnoj (susjednoj) državi, Republici Hrvatskoj. Kao što se to, još pri potpisivanju Daytonskoga sporazuma, potajice razmišljalo, a tek odnedavno počelo javno i prijetiti da će se Republika Srpska (49 % teritorija RBiH) pripojiti, također susjednoj Republici Srbiji.

Dok se preostali teritorij zamišljenoga muslimansko-bošnjačkoga entiteta u tako ustrojenoj RBiH ne bi imao kojemu susjedu priključiti po nacionalnoj osnovi.

Ostao bi, dakle, taj po nekima "zamišljeni" entitet kao "samostalna islamska država" (kako ju netko često voli nazivati) usred Europe, jer od narodā na ovim prostorima samo Muslimani/Bošnjaci nemaju danas u blizini svoju nacionalnu državu.

A to Europa, ako bi se to i dogodilo (i ako do tada i ona opstane), neće dopustiti.

I gdje smo onda? Nigdje.

(Sjetimo se kako završava ona narodna epska pjesma "Boj na Mišaru", koji se dogodio 1806. godine, u kojoj "dva vrana gavrana" dolijeću "Kulinovoj kadi", sa "Mišara polja širokoga", nakon te bitke i govore joj: "Ne ide ti Kulin-kapetane, niti ide, niti mu se nadaj. Rani sina i šalji u vojsku – Srbija se umirit' ne može".)

Znači – novi rat. Kasnije.

Jedna zemlja – tri vladara

Pa zar nije bio došao taj rat? Dva puta. I prošli su ti ratovi. I opet... ništa.

Jer "jedna zemlja, a dva gospodara nit' je bilo, niti može biti" – davno je zapisano u "Kneževoj kletvi".

A tri gospodara... pogotovo ne mogu biti.

To "lošim đacima", koji danas žele gospodariti BiH, mora biti jasno. NIJE MOGUĆE.

Napomena I:  A, pored svega navedenoga, istine radi, važno je znati i to da u originalu Daytonskoga sporazuma piše CONSTITUENT PEOPLE, a ne CONSTITUTIVE PEOPLE, tj. u točnom prijevodu narodi koji su sastavni dio RBiH kao države, a ne narodi koji osnivaju BiH kao državu, s obzirom na to da je RBiH bila osnovana kao država puno prije, a zadnji put jasno određena u Mrkonjić Gradu 1943. godine.

I to ne kao dogovor narodā koji su u njoj živjeli, već kao rezultat partizanske borbe i pobjede nad fašizmom pripadnika svih tih narodā, koji su se borili u Drugome svjetskom ratu na istoj strani pobjednika.

I kao takva je, referendumom od 29. veljače/februara i 1. marta/ožujka 1992., izdvojena, opet voljom njezinih narodā, iz SFRJ i time bila međunarodno priznata (makar da je jedan dio srpskoga naroda, predvođen SDS-om, svojim ranijim plebiscitom glasao protiv toga izdvajanja, dok ga je drugi dio podržao).

Dakle, država RBiH nije proizvod Daytona i nije rezultat dogovora njezinih etničkih grupa – bošnjačke, srpske i hrvatske – i one nisu činioci koji je konstituiraju (tj. osnivaju) kao državu, već su bili, u ustavnom smislu, samo sastavni (konstituentni) dijelovi ustavnoga poretka postojeće države na koju je bila prethodno izvršena agresija. I to narodi s jasno ograničenim pravima i bez ikakvoga izvornoga suvereniteta, s obzirom na to da je tada bio jedan i jedini nosilac suvereniteta – već postojeća država Bosna i Hercegovina.

U Daytonu je samo okončan rat (koji je imao značajke i agresije i građanskoga i religijskoga i etničkoga pa i međunarodnoga karaktera). I u kojemu nije bilo pobjednika. Tako novonastala daytonska RBiH nije ni mogla biti rezultat dogovora etničkih grupa koje su u njoj tada živjele, već je sljednica države koja je bila nastala i postojala i puno ranije.

Države koja je (kao jedna od federalnih jedinica SFRJ) uspješno djelovala desetljećima kao proizvod dugotrajnih povijesnih i političkih procesa, koji daleko premašuju današnje etnopolitičke i hegemonijske projekcije njezinih susjeda.

I ne može drukčije biti.

Sve ostalo je otvorena podvala i svjesno negiranje povijesnih, pravnih i političkih činjenica vezanih za današnji i budući ustroj RBiH.

(Nap. R. M.)

Napomena II: Kao izravni svjedok tih događanja moram napomenuti da je Vance-Owenov plan, ponuđen 3. 1. 1993., predviđao znatno bolje rješenje teritorijalnoga uređenja RBiH stvaranjem deset etnički miješanih provincija s relativnom autonomijom (temeljenih na podjeli 3H + 3S + 3M/B koje bi bile pod kontrolom većinskih etničkih grupa na tim prostorima), dok je Sarajevo trebalo biti sjedište "labave" centralne vlade.

I to su rješenje predstavnici nacionalnih stranaka Hrvata i Muslimana/Bošnjaka u RBiH (Alija Izetbegović i Mate Boban) nekako i bili prihvatili, ali je predstavnik nacionalne stranke bh. Srba (Radovan Karadžić) taj plan odbacio, kao i sve one nuđene kasnije, i došlo je do eskalacije rata koji je, eto, završio primirjem, potpisivanjem Daytonskoga sporazuma (i to baš u vrijeme kada je srpski agresor bio pred konačnim porazom i kada su udružene jedinice Armije BiH i HVO-a, potpomognute vojskom Republike Hrvatske, bile već na Manjači, brdu nadohvat Banje Luke, u kojoj je bilo, po međunarodnim procjenama, i oko 100.000 izbjeglih Srba iz Hrvatske).

Zašto je to tada bilo tako – ne znam.

Samo znam da sam bio jedan od šestorice Hrvata koji su jedini glasali protiv na toj sjednici Skupštine BiH u Sarajevu, 12. 12. 1995., jer smo pretpostavljali što bi se moglo kasnije dogoditi, s obzirom na to da je rukovodstvo HZ-HB uglavnom pod tim teritorijem zamišljalo Hercegovinu zapadno od Neretve, pa i južnije od Mostara uz područje Stoca i Neuma, te nešto jugozapadne Bosne, gdje se nije ili se vrlo malo ratovalo.

(Nap. R. M.)

Što i kako dalje?

Sve ovo sam napisao s obzirom na to da dobro znam "kako je bilo" i što se sve događalo, a događa se i danas.

I od samoga začetka ideje vezane za osnivanje Trećega entiteta znam da je među bh. Hrvatima (iz opravdanih razloga) vladalo podijeljeno mišljenje. Tako je, uostalom, bilo i pri osnivanju Herceg-Bosne, a i pri usvajanju "onakvoga" Daytonskoga sporazuma, čije su negativne posljedice po bh. Hrvate, u demografskome padu, vidljive i danas. Naime, od 17,9 %, koliko smo činili populacije BiH neposredno prije rata, danas nas je oko 9,4 %. Upola manje.

I nije tomu demografskome padu jedini razlog samo nizak prirodni priraštaj.

"lako je tuđim k… gloginje mlatiti"

Stoga mislim da bi bilo najpoštenije i jedino ispravno da se za Hrvate Bosne i Hercegovine, koji u njoj žive i rade i koji toj državi plaćaju porez – dakle, bez dijaspore (jer ih je ona do sada više puta "skupo stajala") – raspiše referendum o tome žele li oni Treći entitet, a ne da im ga nameće neki Amerikanac Max Primorac, podgovoren nekom Željanom Zovko ili Borjanom Krišto ili nekim inim "dušebrižnicima" koji već 30 godina nude uvijek iste priče, iste slogane uz neispunjena predizborna obećanja.

Jer "lako je tuđim k… gloginje mlatiti" – odavno veli onaj pametni dio bh. naroda.

Ali pod uvjetom da se raspisivanje i glasanje (može i glasovanje) za taj referendum provede pod nadzorom i vođenjem Međunarodne zajednice, jer svako drugo "vođenje i nadzor" bili bi pod sumnjom moguće izborne prijevare, kao što se to znalo događati i do sada, kada su se već unaprijed znali ishodi glasanja/glasovanja, s obzirom na to da je tehnologija pobjeđivanja na izborima uvijek bila "očekivana", ali i neotkrivena.

Do danas. Ili barem nije bila javno objavljena njezina tajnovitost.

(Možda aktualni slučaj oko nedavnih izbora u RS-u i provjeravanje CIK-a u RBiH, te iznalaženje ondje izbornih prijevara u više gradova i ponavljanje izbora u istima, ipak postigne neko poboljšanje i povjerenje u ispravnost i poštenost izbornoga procesa u RBiH.)

Ne može, a nema ni realnoga osnova, upravo neki Max Primorac (očito pogrešno informiran ili loše podučen od svojih "velikohrvatskih" mentora), bez imalo srama izjaviti: "Treći entitet eliminirao bi tenzije u BiH".

Ja bih ga upitao:

Koje tenzije?
Čije tenzije?
Tko stvara te tenzije?

Je li onaj koji daje počasne činove generala i počasne doktorate u Republici Hrvatskoj građanima RBiH – i poradi kojih zasluga?
Ili, možda, oni visoki dužnosnici Republike Hrvatske koji ulaze u RBiH preko tajnih i nezvaničnih graničnih prijelaza?
Ili oni zvaničnici i visoki dužnosnici iz Republike Hrvatske koji se sastaju u RBiH s nekim "pajdašima", a da o tome zvanična državna politika RBiH nije ni obaviještena, niti je uključena?

(Je li to dopušta elementarni politički bonton voditelja ozbiljne države?)

Ili možda tenzije stvaraju oni koji godinama, a nekažnjeno, ruše Partizanski spomenik u Mostaru?

Max Primorac i njegovi šaptači

Ili "navijači" jednoga kluba u podijeljenome gradu koji noću, pod "fantomkama", prave dar-mar i premlaćuju baseball-palicama, u hordama, koga god im se nađe na putu?

Opet nekažnjeno, naravno.

I jesu li taj Max Primorac i njegovi ovdašnji "šaptači" pitali Hrvate koji žive u Srednjoj Bosni, Tuzlanskome kantonu, Posavini ili Sarajevu što misle o formiranju Trećega entiteta u RBiH?

I hoće li se o njima uopće razmišljati pri donošenju ove odluke, kao što se nije razmišljalo ni pri prihvaćanju Daytonskoga sporazuma prije 30 godina, izuzev nas šestorice koji smo glasovali protiv?

I hoće li se između tih entiteta unutar jedne države morati putovati putovnicama/pasošima?

Ili se, kao i onda, pod Hrvatima podrazumijevaju samo žitelji Zapadne Hercegovine, većega dijela zapadnoga Mostara, uključujući Stolac i Neum, koji su prostori ionako gotovo potpuno etnički očišćeni, vođeni suludom politikom "krvi i tla" i "svoga kamena"?

I je li ispravno provoditi ranije već navedene Zaključke i Deklaraciju na V. saboru Zastupničkoga doma HR-HB, donesene još prije tridesetak godina i u drugačijim političkim okolnostima, a za koje nije ni glasovalo – čak ni forme radi?

I trebaju li oni (Zaključci i Deklaracija) obvezivati ikoga danas, nakon 31 godine, s obzirom na to da su doneseni od tijela koje više ne postoji i od paradržave HR-HB koja je, i Međunarodnim sudom, dokinuta?

I hoćemo li se – i dokle – i dalje praviti "mutavi", kao da nitko na svijetu osim "nas" ne postoji i nije bitan?

Zar smo zaboravili da je u Mostaru bilo rata i 1993. i 1994., sve do potpisa Washingtonskoga sporazuma?

Razmišlja li danas itko o tome?

(Sutra: Spriječimo "palestinizaciju" Bosne i Hercegovine)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba