Fra Ivo Marković i mala teologija nogometa: "Bosna je naša, ja sve više navijam za Bosnu…"

Povezanost nogometa s vjerom i religijom mnogim vjernicima, osobito znanstvenicima, sociolozima, teolozima, asocira na sekularnu religiju koja psihološki nadomješta vjeru i pravi strukturu otuđene religije sa stadionima kao katedralama, džamijama, sinagogama, pagodama, liturgijskim obilježjima u kojima je prisutan odnos prema Bogu jer Lionel Messi nakon zabijenog gola upire ruke i oči u nebo da zahvali Bogu, a Mohamed Salah to iskazuje obrednim klanjanjem.

Piše: Fra Ivo Marković, za Radiosarajevo.ba

Mnogi nogometaši se odnose prema nogometnom terenu kao svetom prostoru u koji ulaze i izlaze krsteći se, moleći Fatihu ili već nekim drugim obredom prema svojoj konfesiji. No, ipak, većima vjernika svih religija ne gledaju na prisutnost vjere i religije u nogometu i sportu općenito kao neku deformaciju, naprotiv, kao dio žive vjere tih ljudi u sportu, i oni svakako imaju pravo.

Trending

Fra Ivo Marković i mala teologija nogometa: "Bosna je naša, ja sve više navijam za Bosnu…"

Svetost u nogometu – mala teologija nogometa

Sport, umjetnost i religija imaju snažnu poveznicu koja ih snažno upućuje jedne na drugu i po kojoj imaju vrlo važnu misiju u ljudskom životu. Naime, tridesetih godina prošlog stoljeća nizozemski kulturolog Johan Huizinga napisao je knjigu Homo ludens aludirajući da čovjek nije samo Homo sapiens – svjesno duhovno biće, nego i biće koje se igra.

Dakle igra spada na ljudsku bitnost kao i svijest. A na bit igre uz slobodu i red spada i izlazak iz svakodnevnog života i odlazak na igralište. Igralište je, također, bitno za igru. Kada ljudi iziđu na igralište i kada počne igra, ljudi igrači postaju neprepoznatljivi kakve smo poznavali u svakodnevnom životu.

26.04.26. 18:25

Fra Ivo Marković otkrio ko stoji iza karte trećeg entiteta u BiH: "To je slomljena ideja"

U njima se probude zapretane energije i strasti koje nisu imale prigodu pokazati svoju prisutnost i utjecaj u svakodnevnom životu. I ne samo to, u igri te zapretane energije doslovce provale iz ljudi, za vrijeme igre nastaje poseban naboj duha, rekli bismo čarolija, koja ostane trajati i nakon igre i osvjetljavati sav ljudski život pod čijom se svjetlošću razotkrivaju elementi koje nismo mogli vidjeti prije igre.

Oslobađanje i čišćenje srca

Slično se događa i u vjeri. Kada vjernici s opterećenom dušom iz svakodnevnog života iziđu iz tog života i uđu u sveti prostor predviđen za odnos s Bogom, u njima se oslobađa i čisti njihovo srce koje razotkriva slojeve duše i odnose koje nije bilo moguće vidjeti u realnom životu. Kada vjernici pročišćeni i napojeni novom duhovnom snagom iziđu iz bogomolja, postaju najjača pozitivna prevratna energija čovječanstva.

I u umjetnosti ljudi izlaze iz svakodnevnog života i odlaze u kazališta, koncertne dvorane, izložbe gdje ih umjetničke kreacija preobražavaju slično kao sport na igralištima i vjera u bogomoljama. Kada čovjek stane pred neku umjetničku sliku, djeluje mu u prvi mah čudno, nejasno, ali ga najčešće nekom zagonetnom znatiželjom privuče, pa onda gleda u nju i pita se što je umjetnik izrekao i kakvu poruku je želio priopćiti. I dok tako bude gledao i ulazio u interakciju sa slikom i dijalog s umjetnikom u njemu će, dok je  gleda, postupno rasti čarolija poruke, boje, oblika, simbola, slutnji, te će ta slika osvijetliti njegov život tako da će mu sav život biti drugačiji.

Nogomet je jedan od najmasovnijih sportova našega svijeta. Kada nogometaši iziđu na igralište, a čitava nacija sjedne pred TV ekrane, domovi ljudi postaju igrališta, a gledatelji pred ekranima suigrači u kojima će se zapaliti i gorjeti energije u kojima će sagorijevati svi stresovi, svi negativni naboji, pretrpljene uvrede i poniženja iz svakodnevnog života.

Izgarat će i mržnja koja je bila jedini pogled na one druge i oni koje smo mrzili postajat će igrači s ljudskim licem. Kada su se prije nekoliko godina igrale utakmice između Hrvatske i Srbije, organizatori su te utakmice cijenili kao utakmice s najvišim rizikom.

Bosanska katarza

I jesu bile jer je bol od pretrpljenih rana u ratu bila još jaka i pokretala je osvetu mržnje jer se sportski protivnik vidio kao onaj koji nanio bol. No, nakon tih utakmica odnosi ljudi iz Hrvatske i Srbije neizmjerno su se poboljšali jer je sport izveo te ljude iz tih opterećenja na pozitivan put obnove života i otkrića protivnika s ljudskim licem.

Kada se nedavno Bosna i Hercegovina plasirala Svjetsko nogometno prvenstvo pobjedom nad Italijom, bila je to katarza za bosanskohercegovačko društvo kakvu nisu mogli postići brojni skupi i složeni sustavni pomiriteljski procesi.

Prije nekoliko mjeseci, dok je Hrvatska već bila plasirana na Svjetsko nogometno prvenstvo, a BiH ušla u baraž, nakon mise, na kojoj su bili katolici mahom Hrvati, razgovaram sa skupinom dječaka i između ostalog pitam ih što očekuju za nas na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Kažu, pa mi smo uvijek dobri sa jakim reprezentacijama, zato očekujemo opet dobar plasman. Pitam, a tko smo to mi.

Kažu, pa Hrvatska, a što je s Bosnom, je li ona naša, provociram. Kažu, Bosna je u baražu s Italijom i ispast će, a mi navijamo za Hrvatsku jer je ona naša reprezentacija, mi ne navijamo za Bosni i Hercegovinu, mi smo Hrvati.

Nedavno u nedjelju, nakon nekoliko mjeseci nađem se u skupini gotovo istih dječaka i opet ih u razgovoru pitam što očekuju na Svjetskom nogometnom prvenstvu, kažu, pa Hrvatska je jaka s jakima, a i Bosna se probudila, ima mlade i borbene igrače, možda nešto uspiju.

Pitam, pa za koga vi navijate. Kažu, pa mi smo uglavnom za Hrvatsku, ali i Bosna je naša, ja sve više navijam za Bosnu, dodaje jedan, među njima ima i naših igrača, tamo svi igraju, pa Bosna je naša zemlja, naša domovina.

To je rezultat čarolije sporta jači od svih nakaradnih destruktivnih politika.

Čarolija sporta na igralištima, čarolija vjere u bogomoljama i čarolija umjetnosti u umjetničkim prostorima imaju nešto zajedničko, i nije to samo nešto psihološko, strukturno, sociološko, nego i nešto dublje, dubinsko, što zahvaća najdublje prostore ljudi i svega čovječanstva. Ima u svemu tome i nešto sveto, trag odnosa s Bogom.

Valja to imati na umu u događaju sporta. U sportu i umjetnosti ima nešto sveto kao u molitvi vjernika u svetom prostoru. Zato sportski organizatori o tome moraju voditi računa i praviti prostor da se u sportu očuva ta svetost, da je ne uguši propaganda mržnje i pohlepe, nego da u sportu uvijek ostane sveti prostor koji pročišćuje i povezuje ljude i sve čovječanstvo čini bratstvom i sestrinstvom.

A religijama ostaje provokativno pitanje, zašto su pustile sport i zabavu da ih rastače profit i pohlepa izvan povezanosti sa svetim.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.