Estetičke notacije (III) | Senadin Lavić: Lik "Turčina", "poturice" priziva svoj antipod

1. U sjećanju na jednu od knjiga iz studentskih dana, knjigu Dialektik der Aufklärung (Amsterdam, 1947), koju su zajedno potpisali M. Horkheimer i T. W. Adorno, pojavljuje se lik Odiseja kao prototip modernog evropskog čovjeka. U starom homerskom tekstu, kao temeljnom tekstu evropske civilizacije, on traga za svojom "domovinom" u lutanju od Troje do Itake i na tom neizvjesnom putu potrage suočava se s brojnim izazovima i nelagodnostima. U glavnom toku teksta, s druge strane, pojam prosvjetiteljstva podrazumijeva da čovjek koristi svoje sposobnosti (um) i djeluje prema principima uma kako bi se otrgnuo ovisnosti od prirode, te dostigao umno društvo. U odvajanju od prirode i njenom podređivanju čovjeku (umu) događa se ujedno i povijest podjarmljivanja i eksploatacije čovjeka. Prosvijetljene mase ponovo se potčinjavaju totalitarnim režimima i samovolji vlastodržaca prihvatajući mitološke i mitomanske naracije bez razmišljanja. Samo prosvjetiteljstvo je mit i neprestano se vraća u mit! Pokazuje se da je u povijesnom procesu moć postala  djelatni princip svih ljudskih interakcija. Zato je važno i ljudski apsolutno neprocjenljivo vrijedno da se ne zaboravi kritičko-dijalektička, "konzekventna svijest o onome neidentičnom".

Piše: Senadin Lavić, za portal Radiosarajevo.ba 

Ali, usred našeg povjerenja u racionalnost i mogućnost ozbiljenja slobode za čovjeka dogodi se "zapadanje u barbarstvo nove vrste". Da li je uopće moguće shvatiti koliko je protivodisejska, protivljudska, protivprosvjetiteljska ili uopće protivhumanistička, unazad dva stoljeća na balkanskom prostoru oblikovana, forma ubice, koljača, rušitelja, silovatelja, mračnjaka, četničkog zločinca koji svoj ovosvjetovni smisao postojanja ispunjava kroz ubijanje i progon muslimana. Svodeći barbarsko postojanje na oznake "koljač muslimana" i "rušitelj munara" on naglašava ključne oznake koje se lijepe uz tu epsko-guslarsku figuru. Četnici D. Mihailovića i P. Đurišića, naprimjer, svoj zemaljski telos ostvaruju ubijanjem muslimana. Istovremeno, Horkheimerova i Adornova prognoza o "preokretanju prosvjetiteljstva u pozitivizam", "u identičnost inteligencije i neprijateljstva spram duha", o padu u barbarstvo i upravljano društvo, u opću unifikaciju postojećeg, našla je svoje povijesne oblike u zadnjih osamdeset godina.

Trending

Kako je izgledao Džekin prvi dan u Schalkeu: Muslić mu predstavio "budućnost Bosne"

Povijesna scena Bosne obilježena je destruktivnim i krivotvorećim narativima velikosrpskog hegemonizma od 19. stoljeća do prvih decenija 21. stoljeća. Velikosrpski antibosanski narativ ne prestaje u svojoj poneričkoj nakani da uništi Bosnu i potpuno je srbizira. To više nije mit ili buncanje političke ideologije velikosrpskih pijanica, nego racionalno oblikovan kulturno-politički projekt Srbije i njezinih institucija – militarna destrukcija bosanskog bića. U fazi finalizacije zla, velikosrpski etnofaulizam ima funkciju perpetuiranja mržnje i konflikta među narodnim grupama da se ne bi razvijala forma demokratije i saradnje. On živi od konfrontiranja i distanciranja grupa koje su navodno ispunjene povijesnom mržnjom i ratnički raspoložene. Njegovo osnovno djelatno sredstvo je laž koju plasira u javni prostor preko knjiga, časopisa, elektronskih medija, portala, školskih obrazovnih sistema, crkvenih okupljanja i sličnih formi. Velikosrpska laž je postala činjenica srpske narodne kulture i ona se već uzima kao nesumnjiva činjenica. U tom procesu "normalizacije nenormalnog" ili "objektiviranja" laži kao činjenice narodne kulture stradala je primarna ljudska potreba da se sudjeluje u istinitom govoru, u logosu koji je etički zasnovav i primjeren ljudskom biću. 

Jedna od najgnusnijih obmana koju je velikosrpski "planer" smislio jeste ona o "Turčinu" koja se kao etiketa ili degradirajući znak lijepi na Bosanaca muslimana. U njoj se pomiješalo sve i svašta. Ona poništava etnički identitet bosanskog čovjeka i podvodi ga pod velikosrpsku interpretaciju turčijata. Jasno je da Bosanac nikada nije napustio svoje bosansko kulturno-povijesno i narodno biće i pretvorio se u Turčina! Međutim, u velikosrpskoj podvali prihvatanje muslimanske vjere je interpretirano kao "turčijanje" ili  poturčivanje. Povrh svega, kao izdaja "pradedovske vere", što implicira da su Bosanci muslimani "otpali" od Srba. Odmetnuli se! Zato se Bosancima muslimanima podlo prigovara da su "poturice" – što je prostačko reduciranje narodnog identiteta na nešto što nije. U toj primitivno-zlonamjernoj predstavi izokrenuta je perspektiva i bosanski narodni identitet je "preveden" kroz vjeru u "turski". Tad je otvoren i oblikovan prostor da se Bosanac poistovjeti s mrskim "Turčinom" i da se nad njim sprovede odmazda za "stoljeća ropstva" pod Osmanlijama. Ali, već od kraja 19. stoljeća u Bosni nema osmanske vlasti, niti "Turaka". 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Sve što je u mitskoj svijesti izricano o formi "Turčina" kao mrskog neprijatelja preneseno je na bosanskog čovjeka, na Bošnjaka, na muslimana, na Bosnu kao povijesno-kulturnu i političku činjenicu. Raščovječenje Bosanca, demonizacija njegove vjere i Poslanika kroz antibosansku političku ideologiju i Crkvu Srbije, negiranje Bosne, srbizacija bosanskog srednjovjekovlja (s druge strane kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja), preimenovanje krajolika i gradova Bosne (pretvaranje Jajca u "hrvatski" kraljevski grad), pretvaranje bosanskih ljudi u srpske likove (Kotormanića u "srpsku" dinastiju u Bosni), predimenzioniranje događaja i pravljenje povlaštenog mjesta za "srpskog junaka" u povijesti i tim redom – sve to postaje sadržaj "kulturnog" procesa u kojem se velikosrpska ideologija uzdiže i oblikuje u glavni tok politike Srbije prema Bosni. U tome je prepoznatljiv vrhovni srpski mit o izuzetnosti srpstva u povijesti! Ali, to je tanko štivo. 

Janko Veselinović u romanu Hajduk Stanko kazuje: "Он је Турчин, а ја сам Србин, и ми не можемо један другоме добра мислити!... Где је његов живот, ту је моја смрт; где је мени добро, ту је њему несрећа!" Te riječi govori pop! Borba protiv osmanske vlasti, "Turaka", za slobodu, kao razumljiv čin početkom 19. stoljeća, pretvara se vremenom u borbu protiv muslimana, Bosanaca,  Bošnjaka, (i Albanaca), koji dobijaju naljepnicu, demonski označitelj "Turci", odnosno "poturice" i "izdajice pradedovske vere". Velikosrpski etnofaulizam prerasta u antisemitizam i otvorenu mržnju prema muslimanima. 

Ivo Andrić svoja pisanija započinje pod egidom "o Turcima i o našima". Sasvim je jasno da su ovdje "Turci" samo i jedino bosanski muslimani. (R. Mahmutćehajić, Andrićevstvo, Beograd: Clio, 2015). Proces demonizacije Bosne i Bošnjaka započinje s događajem kad politička kultura epohe u sebe preuzima morbidnu ideologiju velikosrpstva i postavlja religiju kao temeljnu društvenu vrijednost ili kad je društvena zbilja svedena na "religijska objašnjenja" kulturno-povijesnih pojava. Ni jedna ideološki konstruirana naracija o Bosni ne bi mogla biti postojana bez rada akademske zajednice (profesora iz oblasti humanističkih i društvenih znanosti) i podrške Crkve Srbije na širenju tih zloćudnih ideja u narodne mase kao "svetinja". 

Mit o "srpskim zemljama" kojim se podgrijava i perpetuira "pravo" srpstva da osvaja i potčinjava tzv. "srpske zemlje" u jedinstvenu srpsku državu ("svi Srbi u jednoj državi") postao je pokretački mit svih osvajačkih zlodjela na prostoru Srbije, Crne Gore, Kosova, Hrvatske i Bosne i Hercegovine od početka 19. stoljeća. U ovom srpskom mitu postavljena je matrica "racionalnog" djelovanja u istrebljivanju nesrpskog etničko-religijskog elementa. Ovladavanje prirodom, okolinom, svijetom, ujedno je ovladavanje i drugim čovjekom ili grupom ljudi. 

2. Gradeći formu mrskog "Turčina" kao sliku zulumćara, porobljivača, ugnjetača, arhetipskog neprijatelja, velikosrpstvo je ujedno pokrenulo povijesnu dijalektiku i dinamiku u kojoj se kao antipod pojavljuje srpski lik "Proke Prokića" u očima bosanske žrtve. Borbeni suparnik fantoma kojeg je sam izgradio u svojim fantazijama. U toj formi skupljaju se likovi desetina ostrašćenih rasističko-šovinističkih persona koje svoje postojanje svode na mržnju prema svemu muslimanskom i bosanskom. Iz te etnofaulističke zločinačke pozicije izranja antimuslimanstvo i antibosanstvo. 

Spram konstrukcije forme "Turčina", dakle, pojavljuje se figura "Proke Prokića", fantoma ili lika iza kojeg se kriju i pojavljuju desetine velikosrpskih rasista, šovinista, fašista, etnofaulista, bosnomrzaca, islamofoba, orijentalističkih protuha, psihopata, koljača, glasnika zla s antibosanskom naracijom, pokretača i motivatora zločina nad muslimanima (Bosancima i Albancima), podržavatelja ubica i izvršitelja zlodjela. Figura "Turčina" i figura "Proke Četnika", sučeljene u strašnom času, pojavljuju se u povijesnoj dijalektici kao dva suprotstavljena fantoma koja iz sfere irealnog i netačnog stupaju u povijest kao ključne ideološke konstrukcije za mobilizaciju masa. 

Konstruirana forma "Turčina" pojavljuje se u obrascu ideološkog konstrukta velikosrpske ideologije antibosanstva i ona je cjelovita semiotička obmana. Ovaj konstruirani "Turčin" se pojavljuje kao višak, ono strano i neidentično, u reduciranju bosanskog naroda na dva toka. U srpskom i hrvatskom kulturnom toku "Turčin" je  tuđost koju treba odstraniti. Zato se antibosanstvo pojavljuje kao apriori etnonacijskih teleologija srpstva i hrvatstva. U srpstvu je vidljiva monstruozna zloupotreba religije. Uz imaginarnu figuru "Turčina" u srpstvu se pojavljuje i figura "Proke Velikosrbina" kao antipod koji je oblikovan djelovanjem koje demonstriraju Vuk S. Karadžić, Janko Veselinović, Sima Milutinović Sarajlija, Stojan Protić, Stevan Moljević, Nikolaj Velimirović, Vladimir Ćorović, Milorad Ekmečić, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Mihajlo Marković, Nenad Kecmanović, Darko Tanasković… Iza lika "Proke Monstruma", dakle, prepoznaju se suspektne ličnosti i negacijski narativi u kojima je antibosanska ideja objektivirana kroz govor ili pisanje. [1] 

3. Taj koji je pravio od Bosanca pogrdan lik "Turčina", derogatornu formu za odstrel, pokazuje se kao "Proka Posrbica" manijakalno opsjednut konstrukcijom srpstva kao ekskluzivne nadprirodne kategorije, "nebeskog fenomena", uz koju istovremeno ide dehumanizacija Drugog. Negiranje Bosanca je istovremeno negiranja Srbijanca (i Srbina) i ne može ostati izvan dijalektike koju je izopačena fantazija velikosrpskog hegemonizma sama započela. Destrukcija Drugoga se pretvara povijesnim mehanizmom u autodestrukciju srpstva iz koje nema izlaza bez dubinskog katarsis. Srpsko pleme u agoniji nije računalo na povratni mehanizam povijesti, neumoljivi povijesni obrat kad se kolo sreće okreće u neočekivanom smjeru. Tad mitovi o Kosovu i srpstvu više ne pomažu. Život traži buđenje i odgovornost za djela koja su učinjena kao grozna zlodjela. Izvršilac čina smaknuća mrskog "Turčina" postaje figura "Bolesti" ("Morbidni Proka") koja je postala "normalna" forma sporno-racionalizirane borbe za opstanak i arhaičnog mita o žrtvovanju pojedinca za svoje "pleme" ("naš narod"). 

U svijesti "objekta" istrebljenja, muslimana u Bosni, kojemu je oduzeta subjektivnost i identitet, raste prepoznatljiva forma zločinačkog lika "Proke Četnika" ("Proke Kokarde", "Proke Posrbice", "Proke Koljača", "Proke Kame", "Proke Opanka") iza kojeg se reda stotine konkretnih ličnosti iz velikosrbijanske/velikosrpske političke mitologije antimuslimanstva i antibosanstva. Muslimanski "objekt" istrebljenja nije više biće koje ima svijest i govor, ne može biti ljudsko biće, ne može se posmatrati kao subjekt, ne pripadaju mu svojstva humanosti. On je crni vrag kojeg treba uništiti da bi se ostvarila srpska ideja o homogenosti plemena "na vekovnoj srpskoj zemlji"! 

Velikosrpska hegemonijska mitologija osmislila je cjelovit vokabular ponižavanja i dehumaniziranja Bosanaca, muslimana, naroda Bošnjaka, da bi njihovo uništavanje koje traje od 19. stoljeća pretvorila u sveti čin. Tek na kraju 20. stojeća "objekt"  istrebljenja, bosanski musliman, pripadnik naroda Bošnjaka, budi se u agoniji masovnih grobnica i prepoznaje figuru zločinca, dželata "Proku Četnika" s kamom u ruci! Ali, taj zločinac "Proka Kokarda" nije "srpski narod" za čijeg se glasnika i čuvara u početku izdaje, u čije ime hametice mlati mrske "Turke". On se osamostaljuje u arhetipsku formu zla koja uništava sve neidentično u svome okružju. Njegov ideal je homogenost ili vlastita slika u ogledalu – on mrzi pluralnost, heterogenost, heretičnost, drugost, različitost, neuklopljivost, nesvodivost… On je forma bolesti koja se nadvila nad balkanskim krajolikom. Dijalektika "osvete za višestoljetno ropstvo" pretvara se u iracionalnost zločinstava nad nedužnim ljudima stotinama godina poslije. U širem kontekstu gledano, iracionalnost figure "Turčina" priziva bolesnu ekspediciju ubica na "sarajevski safari". 

Fantomska forma "Proke Četnika" odnosi se tačno na srpskog zločinca – ne na cijeli narod. Ona je precizna u odnosu na konstruiranu formu "Turčina" koja se lijepi na sve muslimane u blizini srpskog nacizma, a posebno na Bosance. Figura "Proke Četnika" pojavljuje se kao ljudsko potonuće u barbarstvo, slavljenje sirovog nasilja i zločina, ali i kao jasan lik procesa potčinjavanja Bosne i njezinog naroda. Zašto je "Proka Četnik" vrhunski zločinac? Zato što ne priznaje zločin koji je počinio da bi mogao nastaviti s novim zločinima. 

I dalje se mora čuvati misao da se sloboda u društvu ne može odvojiti od prosvjećenog mišljenja! To je osnova protivmitskog mišljenja koje potkopava racionalnost ljudske forme. Nietzsche je u prosvjetiteljstvu sagledavao "univerzalno kretanje savremenog duha" i " 'nihilističku' moć neprijateljsku životu". Prosvjetiteljstvo mora prihvatiti i razvijati refleksiju o svojim nazadnim momentima.

Već u vicu o Muji počinje nasilje, demonizacija, agresija, genocidna namjera. "Poturica" je poništen kao ljudsko biće. Prisiljen da se povuče u "ćošak" i nestane. Pretvoren je u neljudsko biće. "Poturica" je gori od Turčina! Tu počinje process of subjugation Bosne… Učenje napamet Gorskog vijenca umrtvilo je mišljenje generacija bosanskih ljudi. Oni i danas ponavljaju suspektne stavove Njegoševih likova koje je u glavu Petra Petrovića instalirao Sima Milutinović. Papagajsko ponavljanje Njegoševih stihova za neku bijednu ocjenu gasilo je svaku formu slobodnog mišljenja i razumijevanja svijeta. Učenje napamet blokiralo je mišljenje i zaustavljalo ga.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

___________________________________________________________________________________________

[1] Kriminalna forma "Proke" prepoznaje se u ideološko-propagandnim pamfletima, knjigama i tektovima kod autora kakvi su Petar Petrović Njegoš (pamflet Gorski vijenac) kojeg je o srpstvu instruirao Sima Milutinović, Janko Veselinović (roman Hajduk Stanko), Stojan Protić, Vladimir Ćorović, Stevan Moljević, Milorad Ekmečić, Dobrica Ćosić, Nenad Kecmanović, Darko Tanasković, Slobodana Antonić, Čedomir Antić, Slobodan Milošević, Mihajlo Marković… – njihovo etnofaulističko pljuvanje po Drugome, muslimanu, pripadniku naroda Bošnjaka (Albanaca, Hrvata ili Crnogoraca), ima se smatrati zločinačkim djelom, nasrtajem na dostojanstvo, integritet i život čovjeka.