Estetičke notacije (IV) | Senadin Lavić: Orijentalizam, antisemitizam i islamofobija
U 19. stoljeću se govorilo svisoka o "turskim" Južnim Slavenima u radovima F. Engelsa, K. Kautskog, O. Bauera, F. Mehringa i drugih. Istovremeno, ti tzv. "Južni Slaveni" su od brojnih njemačkih autora u 19. stoljeću označeni kao "nepovijesni narodi" (ungeschichtliche Völker), a ovi "turski" Južni Slaveni prikazivani su prilično konfuzno, nerealno, površno, nerazumno, gotovo egzotično.
To je, međutim, samo nastavak propagandnih govorenja iz ranijih stoljeća koja su dolazila iz straha od Osmanskog carstva ili iz predrasuda i neznanja o Drugome, o islamu, istočnim narodima i kulturama, o islamskoj civilizaciji, filozofiji i znanosti.
Piše: Senadin Lavić, za portal Radiosarajevo.ba
FK Sarajevo u 89. minuti stiglo do pobjede u Doboju
Moderni orijentalizam je rođen u 18. stoljeću. Moguće je, od srednjovjekovne inspiracije kulturom Orijenta u umjetnosti do umjetničkih prerada i konstrukcija u evropskoj umjetnosti sadašnjeg doba, pratiti uticaje i veze okcidentalnih i orijentalnih naracija. Već u krstaškim pohodima na Istok, križari su u svome ratnom plijenu donosili opljačkane orijentalne tepihe u evropske zemlje, gdje su postali vrijedni kao statusni simboli i zauzeli su pažnju i mjesto u oblasti slikarstva (Holbeinovi i Lottovi tepisi). Posebno tokom 18. stoljeća, u dobu rokokoa, evropskom pogledu postaje interesantna tzv. Turquerie, Turquoiserie ili (engl.) Turkery, oblici življenja osmanlijske elite i turska moda u optici zapadne Evrope. Imitacija modnih detalja Osmanlija, umjetnosti i kulture, bila je aktuelna u zapadnoevropskom prostoru između 16. i 18. stoljeća, kada su evropske zemlje bile fascinirane egzotičnom i prilično nepoznatom kulturom osmanske vladajuće klase.
Poslije knjige E. W. Saida Orijentalizam (1978), dotadašnji pojam orijentalizma je reduciran i podrazumijevao je skup zapadnih predrasuda, nerazumijevanja i stereotipova o kulturama i narodima Istoka (Orijenta). Iz toga su onda vremenom nastala dva pojma: "orijentalizam" i njegov antipod "okcidentalizam" u kojima su se prepoznavale obostrane predrasude i nerazumijevanja. U Francuskoj je, s druge strane fascinacije egzotičnim svijetom Orijenta, u 18. stoljeću razvijena politička predstava orijentalizma i na nju su nakalemljene tobožnje znanstvene interpretacije i objašnjenja, što je davalo prividnu uvjerljivost za interpretaciju osmanskog "despotizma". O tome vrlo uvjerljivo piše Thomas Kaiser.
[1] Do 20. stoljeća je preživjela orijentalistička slika Istoka, naprimjer, gledajući kako se, "američko akademsko povezivanje islama i despotizma uspostavljalo dok je američka "demokratija" proglašavana aksiomatskom činjenicom, uprkos carevanju institucionaliziranog rasnog aparthejda u zemlji" (Joseph A. Massad).
Predrasude o odnosu islama i demokratije
U brojnim tekstovima evropske provenijencije, napisanim i prenošenim prije Prvog svjetskog rata, termine kao što su "nekršćanske" ili "orijentalne" zemlje, zamijenio je pojam "Treći svijet" nakon Drugog svjetskog rata, a od šezdesetih godina XX vijeka i sve više od 2001. godine, pojam "muslimanskog" ili "islamskog svijeta", što naravno ne ukazuje na drugačije polazne pretpostavke.
Joseph Massad iznosi stav: "Ako je osnovni problem kršćanske teologije bila jedinstvenost kršćanske objave s obzirom na islam, tada je središnje pitanje u komparativnoj sociologiji bilo jedinstvenost Zapada u odnosu na navodnu stagnaciju Istoka". Iz toga je za orijentalizam proizlazila "logična" akcija modernizacije islama i njegovog prilagođavanja potrebama Zapada. Stoga je Daniel Lerner 1958. godine potpuno uvjeren da je islam "neodbranjiv" pred marširajućom modernizacijom.
U predstavama autora kakvi su Montesquieu, Mill, Marx, Weber i Durkheim, insistira se na tome da je prisustvo ili odsustvo civilnog društva ono što određuje razliku između demokratije i despotizma, te između prosvjetljenog evropskog despotizma i orijentalnog despotizma – ovo bi bila razlika između evropske civilizacije i onih drugih.
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
[2] Turner vrlo jasno naglašava da se zapadne predrasude i strahovi transponiraju na Istok (Orijent). On kazuje: "Rasprava o orijentalnom despotskom sistemu vodila se u kontekstu evropske nesigurnosti po pitanju prosvjećenog despotizma i monarhije. Orijentalistički diskurs o odsutnosti građanskog društva u islamu je bio odraz osnovnih političkih anksioznosti o stanju političke slobode na Zapadu. U tom smislu, problem orijentalizma nije bio Orijent, već Okcident. Ti problemi i strahovanja su (tako) pretvoreni u Orijent, koji je postao, ne predstavljanje Istoka, već karikatura Zapada. Orijentalni despotski sistem je bio jednostavno zapadna monarhija u velikom formatu".[3] (prevod: M. Čerkez)
Perverzna naracija o "Turčinu" i negiranje zločina
U toku povijesti Balkana moguće je na dvije razine pratiti političke procese i borbu protiv Osmanlija:
1) borba za oslobađanje od "Turčina" u 19. stoljeću je povijesno događanje u kojem se srbijanski narod oslobađa od hegemonije Osmanskog sultanata,
2) borba protiv "Turčina" na kraju 20. stoljeća je suspektna i mitski perverzna naracija jer više ne postoji povijesni Turčin i Osmansko carstvo. Ovdje se doista radi o skarednoj perverziji jer figura mrskog "Turčina" odnosi se na Bosanca koji nije Turčin.
U svijesti bošnjačkih stradalnika tokom vremena agresije i progona, iskorjenjivanja i sabijana na uski prostor opstanka, oblikuje se figura "Proke Četnika" (Zločinca, Ubice) koja predstavlja monstruma iz reda srpskog naroda. Bošnjaci još uvijek ne reduciraju cjelokupan srpski narod na "Proku Četnika". Oni vrlo precizno paze na distingviranje četničkih zločinaca ("Proka Koljač" koji stoji pod zastavom D. Mihailovića ili P. Đurišića) od srpskog naroda koji je potopljen monstruoznom fašističkom ideologijom. To im otvara mogućnost za očuvanje komunikacije s ljudima koji se opiru velikosrpskom svetosavskom nacizmu i ne pristaju na četničku ideologiju.
Estetičke notacije (I) | Senadin Lavić: Irina, folk-kultura i silikonske pjevaljke
Odbijanje da se prizna krivica za zločine nad nesrpskim žrtvama karakterizira postratno vrijeme unutar srpskog korpsua i politike. Ali, mogućnost da se odškrinu vrata komunikacije i razumijevanja na državnoj i ljudskoj komunikativnoj razini uvijek postoji. Danica Drašković je u tom pokušaju da se otvori međuljudski razgovor 2012. godine napisala:
(…) Ratovali smo dosta. Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda, isterani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno i sa Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima.
I šta sad? Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali.
Hoćemo da to prodamo svetu kao patriotizam, odbranu naroda i teritorija, ali ne ide.
Surova istina groblja na tom putu od Knina, Vukovara, Srebrenice, Sarajeva do Kosova, hladnjače pune albanskih civila po jezerima Srbije, policijski poligoni puni sakrivenih, prenetih sa Kosova, leševa Albanaca, opljačkane banke, porušene kuće, rasturene porodice, to su tragovi naše sramote koji govore na svim jezicima sveta i jasno opisuju udruženi zločinački poduhvat, baš kako su rekli haški tužioci…
Kako možemo negirati genocid u Srebrenici kada je Vlada Republike Srpske na svojoj sednici usvojila i overila spisak od 7.800 pobijenih muslimana u Srebrenici po imenu i prezimenu, i time prihvatila počinjeni zločin kao nesporno delo njene vojske i politike."[4]
Krivotvorine o vjeri i civilizaciji
Konstrukcija figure mrskog "Turčina" u srpskohrvatskom imaginariju transformira se u mitsku borbu između lune i krsta, u svijet rušilačkih "svetih ratova" za vjeru, pri čemu realnost postaje bojno polje retardiranih ljudskih mentaliteta, sveštenika kao ratnika-nasilnika s mitraljezima u rukama, političara, kriminalaca, ratne industrije, medijskih obmana i bjesomučne propagandne laži. Povijest kolektivnih predstava o Drugom pokazuje da se u hegemonijskom vidiku islamski "svijet" dugo predstavljao kroz suspektni "orijentalistički pogled" na islam ili svjesno konstruirani mit o islamu koji nije mogao biti autentični izraz samog islamskog bića nego slika islama u kolonijalnoj optici. U tome je obmanjujuće ordinirala krivotvorina jedne kulturne forme koja se ne može svesti na puku deskripciju ili procjenu osvajačkog, u suštini kriminalno-pljačkaškog diskursa, uspostavljenog da sakrije hegemoniju, neslobodu, ponižavanje i obespravljenost mnogobrojnih narodnih grupa i njihovog civilizacijskog trajanja.
U takav krivotvoreći okvir spornih interpretacija postavljeni su bosanskohercegovački i balkanski muslimani (Bosanci, Albanci, Pomaci, Turci) da bi se pretvorili u konstruirani objekt mitskog neprijatelja, mržnje i zlodjela. Gotovo da se time uspostavlja "pravo" na odstrel cijelih grupa, jer su se kao nepoželjne našle na "prostoru" koji su neki morbidni planeri planirali prisvojiti i pretvoriti u dio sopstvenih velikih države. Otuda dolazi opasna bolest – "istraga" Drugoga i neidentičnog, kakav je bio genocid nad Bošnjacima krajem 20. stoljeća kao osmišljen planski čin potpunog uništavanja jednog naroda. Ili genocid u Gazzi nad Palestincima od strane cionističkog režima B. Netanjahua.
Slika "Turčina"
Violeta Moretti predočava sliku "Turčina" koji se u Vitezovićevim poetskim radovima pojavljuje kao barbarski neprijatelj i porobljivač, vincula Turca, pohlepni prevarant, naglašavajući da Vitezović "dijeli sliku Osmanlija" sa svojim prethodnicima i suvremenicima.
"Turčin" (Turcae) se oslikava kao arhetipski neprijatelj već u antiosmanskoj ili osmanofobnoj literaturi kasnog srednjeg vijeka i humanizma.
[5] Vitezović preuzima stereotipe koji su već prije postali i unosi ih u svoje pisanje kao uobičajene izraze. Tako se prenose, proširuju i razvijaju stereotipi i predrasude o Osmanliji kao neprijatelju kršćanske vjere. Za Pavla Rittera Vitezovića, Turčin je ratnik i prevarant.
[6] On koristi latinski izraz "Turca" za Osmanlije. Zanimljivo je, između ostalog, da etnonim i ktetik, odnosno "da i imenicu i pridjev koristi u ratničko-osvajačkim i ujedno porobljivačkim kontekstima i sintagmama", koje povlače jasne karakterizacije "Turčina". Vezivanjem riječi barbarus uz Turca, sam Turčin se izmješta "izvan civilizacije". A, "civilizacija" i "kultura" su vlasništvo Evropljanja!
Dovoljno je upotrijebiti figuru "Turčina" ("turski") ili govoriti o Turcica vincla (turskom ropstvu, turskim okovima) i onda to (kod čitatelja ili slušatelja) u svijesti izaziva lanac stereotipnih slika o porobljivaču, onome koji stavlja u okove ili ropstvo. Davor Dukić u knjizi Sultanova djeca navodi četiri uobičajena stereotipa o Turcima koji se mogu naći u hrvatskoj književnosti ranoga novovjekovlja. Dukić kazuje:
Kad je riječ o Turcima u hrvatskoj književnosti ranoga novovjekovlja, tada se već unaprijed mogu izdvojiti četiri najznačajnije stereotipne uloge (koje će se ovdje, kao neka vrst vlastitih imena, uvijek pisati velikim slovom): Vjerski Neprijatelj (Nevjernik), Osvajač, Snažni Ratnik i Nasilnik (Zulumćar). Stereotipne uloge imaju status klasifikacijskih pojmova, kojima se neizbrojno mnoštvo turskih likova svodi na ograničen broj tipova. Pritom treba istaknuti da tu nije riječ o jednostavnom razvrstavanju; jedan lik može, naime, tijekom radnje zaposjedati različite stereotipne uloge.[7]
Dukić je u knjizi Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici (1998) posvetio posebnu pažnju brojnim autorima koji su u svome pisanju slijedili i stvarali ideološke predstave i slike o Drugom, posebno o "Turčinu".[8]
Srpska i hrvatska izricanja o "Turcima" nadovezuju se na širi kontekst govora o "Turcima", islamu, muslimanskom svijetu. Evropska literatura je, u svakom slučaju, obimna i heterogena. Nastali "govori protiv Turaka" označavaju povijesno događanje i kontekst ratovanja – to su uglavnom negativne konotacije i karakterizacije. Vremenom negativni predznak dolazi Bošnjacima "na čelo" kao oznaka i nosi svu težinu povijesno nagomilanog stereotipa i predrasuda. Oblikovani stereotip u prošlosti potpuno pomračuje sadašnjost u pervertiranoj semantici hegemonije i odvajanja od zbiljskog sadržaja povijesti.
Estetičke notacije (III) | Senadin Lavić: Lik "Turčina", "poturice" priziva svoj antipod
Osmanofobni diskurs i antibosanski narativ
U velikosrpskom ideologijskom konstruktu pojavljuje se znakovito poklapanje osmanofobnog diskursa s antibosanskim naracijama koje poprimaju karakter militarnih parola pripremljenih za "konačan obračun s Turcima". Figura "Turčina" se pojavljuje kao "prototip neprijatelja" – o tome u tekstu "Turčin" kao prototip srpskog neprijatelja piše Aleksandar Pavlović.[9] Neprijatelj kao politička kategorija pojavljuje se tek sredinom 19. stoljeća u liku "Turčina". Političko razlikovanje prijatelja i neprijatelja, podsjeća Pavlović, polazi od stavova Karla Schmidta koji naglašava da je politika "distinkcija između prijatelja i neprijatelja". "Turčin" je u epskim narodnim pjesmama neprijatelj u kojeg se ne može imati nikakvo povjerenje. "Turčin" je "nevjernik" jer nije kršćanin (hrišćanin) i njemu su strani "svi moralni i ljudski zakoni" ili "Turčin Boga ne poznaje".
Pjesma Osveta Batrića Perovića istrajava na figuri "Turčina" kao javnog, političkog neprijatelja – zato je neophodna krvna osveta, nema nagodbe i dogovora s Turcima. Koncept osvete je postao instrument homogenizacije i ujedinjavanja protiv vjerskog i etničkog neprijatelja. Tako se postepeno uspostavlja "političko neprijateljstvo" u šmitovskom smislu. Varijante pjesme koje bilježe Karadžić i Njegoš dobijaju poseban format, odnosno jasno je da pod njihovom redakcijom usmena tradicija poprima oblik i karakter koji je određen duhom nacional-romantizma i interesa političkih elita tog vremena.
Neophodno je podsjetiti da su Smrt Smail-age Čengića i Gorski vijenac, spjevovi Mažuranića i Njegoša, reprezentativna djela o figuri mrskog "Turčina" kao političkog neprijatelja već sredinom 19. stoljeća. To je oblikovanje narativa o "poturici" kao političkom neprijatelju.
Gil Anidjar, naprimjer, smatra da figure "Jevrejina" i "Arapa" igraju konstitutivnu ulogu u definiranju političkih kategorija u evropskoj intelektualnoj tradiciji.[10] Bošnjaci u prepoznavanju figure "Proke Četnika" kao neprijatelja oblikuju i iskazuju svijest o vlastitoj razlici i političkom biću koje je nastajalo iz stradanja. S druge strane, u Njegoševom spjevu Gorski vijenac pokazuje se rađanje političkog (srpskog političkog lika) kroz definiranje javnog neprijatelja kao religijskog Drugog. A. Pavlović smatra da je to pravi predmet Gorskog vijenca: "zajednica se u ovom spevu uspostavlja činom prepoznavanja religijske razlike kao političke razlike". "Poturčena" braća se identificiraju s "Turcima" i postaju neprijatelji. Time se krug ispunjava:
Time smo, da zaključim, prešli pun krug od prvobitne, arhaične, rodovsko-plemenske percepcije neprijatelja u usmenoj tradiciji, preko nastajanja jedne razvijenije političko-nacionalne perspektive u toj tradiciji pod uticajem centara političke moći i pisane kulture u prvoj polovini devetnaestog veka, do pravog političkog konceptualizovanja neprijatelja u šmitovskom smislu negde oko polovine devetnaestog veka. U tom periodu, figura neprijatelja definitivno prelazi u političku sferu i igra formativnu ulogu u formiranju političkog polja, što je u (etnički) čistom vidu izraženo u Gorskom vijencu. «Turčin», tako, i definitivno postaje javni, politički neprijatelj.
Na kraju...
Možda se iz ovoga može djelimično razumjeti kako je moguće da psihopate i poremećeni bolesnici dolaze na vlast. Dakle, neko pripremi put – svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno! Dovoljno je pročitati tekst Maxa Primorca "An Islamist state on NATO’s border?" u The Washingtom Times od 10. februara 2026. godine i sve će se samo kazati. Ova Max-najcrnja propaganda je dio projekta antibosanstva i antimuslimanstva (antisemitizma) koji se iz zagrebačkog hegemonijskog tuđmanolikog okružja nadvija nad Bosnom. Ali, svijet u kojem danas živimo se toliko izmijenio da Maxovi propagandni spinovi dolaze u kontekstu završetak zapadnjačke normativnosti, političke, ekonomske i kulturne hegemonije, religijske povlaštenosti i izuzetnosti, mitova o EU i mitova o Orijentu, dok kolaps globalizacije stvara još nedefinirani globalni svijet konfrontacija. Pred očima čovječanstva "the end of the world is just beginning" (Peter Zeihan), otpočeo je kraj svijeta koji je bio poznat do jučer, a to zahtijeva nove orijentacije, socijalne konstrukcije i interpretacijsku moć za sutrašnjicu.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
--------------------------------------------------------------------------------
[1] Kaiser, Thomas (2000). "The Evil Empire? The Debate on Turkish Despotism in Eighteenth-Century French Political Culture", The Journal of Modern History, Vol. 72, No. 1, New Work on the Old Regime and the French Revolution:
[2] Joseph A. Massad, Islam in liberalism, str. 56.
[3] O tome se raspravlja Bryan Turner u tekstu "Orientalism and the Problem of Civil Society in Islam", str. 26.
[4] https://arhiva.tacno.net/novosti/danica-draskovic-krivi-smo-da-zlocinci-smo-ubijali-smo-pljackali-palili-rusili-silovali/
[5] Moretti, Violeta (2013). Figura "Turcae" u Vitezovićevim stihovanim pismima. Šesti međunarodni internacionalni simpozijum Susret kultura, Zbornik radova, knjiga II, Novi Sad: Filozofski fakultet Novi Sad, str. 1123-1132. (https://www.bib.irb.hr/599300) (predavanje, međunarodna recenzija, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni)
[6] Violeta Moretti kazuje: "Kako su Osmanlije fenomen koji je zadugo obilježio kolektivno pamćenje Europe, s pravom možemo pretpostaviti da je sliku o njima Vitezović "upio" iz okoline. Međutim, i historiografski interes i karijera često su ga dovodili u izravan kontakt s "osmanskim pitanjem"… S obzirom na njegov angažman i područje interesa, "Turaka" je u spomenutim zbirkama stihovanih poslanica iznenađujuće malo: od ukupno njih 300-tinjak, samo devet poslanica sadrži natuknicu "turc-a/-us//-i-a/ cus"."; u: Moretti, V., Figura "Turcae" u Vitezovićevim stihovanim pismima, str. 1141-1142.
[7] Dukić, Davor (2004). Sultanova djeca. Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadar: Thema i.d., str. 4.
[8] Dukić, Davor (1998). Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
[9] Pavlović, Aleksandar (2013). "Turčin" kao prototip srpskog neprijatelja, Beton, br. 135. http://www.elektrobeton.net/mikser/turcin-kao-prototip-srpskog-neprijatelja/
[10] Anidjar, Gil (). Jevrejin, Arapin: povijest neprijatelja
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
