Živi, živi duh zločinački: Srbija je zarobljena u Miloševićevom dobu

Prije nekoliko dana u sali Gradske opštine Vračar, u centru Beograda, održana je nesvakidašnja svečana ceremonija. Udruženje građana "Sloboda" priredilo je redovnu godišnju skupštinu i na njoj dodijelilo priznanje pod nazivom "Slobodan Milošević", istaknutim pojedincima za doprinos djelima i akcijama za koja se balkanski kasapin zalagao.

Piše: Tomislav Marković, za Radiosarajevo.ba

Zvuči kao vijest iz nekog satiričnog časopisa, kao sprdnja i rugalica, ali nažalost nije. Priznanje koje nosi ime po najgorem vladaru u historiji Srbije, pokretaču nekoliko agresorskih ratova i masovnom ubici – dodjeljivano je u zvaničnim državnim prostorijama, u svečanoj sali jedne beogardske opštine. A ta opština je, usput budi rečeno, od ranih devedesetih bila protiv Miloševića, tamo njegova Socijalistička partija Srbije nije baš bila popularna.

Trending

Hit na mrežama: Slavni hollywoodski glumac tokom podcasta nosio trenerku reprezentacije BiH

Zaslužni miloševićevci

Nagrade su dodijeljene mnogim sumnjivim licima, Miloševićevom šefu propagande Miloradu Vučeliću, osnivaču Pokreta socijalista Aleksandru Vulinu, glumici Ivani Žigon, direktoru Istorijskog instituta SANU Aleksandru Rakoviću, nekadašnjem visokom funkcioneru SPS-a Zoranu Anđelkoviću koji je danas na funkciji v. d. direktora "Pošte Srbije".

Priznanja sa ozloglašenim imenom dodijeljena su mnogima i posthumno: nekadašnjem predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću, počasnom predsjedniku SPS i bivšem ministru Milutinu Mrkonjiću, ideologu SPS-a - akademiku Mihailu Markoviću, režimskom novinaru Dušanu Čukiću...

U ime nagrađenih obratio se Milorad Vučelić, glavni urednik Večernjih novosti i pokretač nedjeljnika Pečat.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Miloševićev Gebels je u svom govoru opravdavao svog negdašnjeg šefa, rekavši kako se sve bolje vidi kad se "burni historijski događaji okončaju". Po Vučeliću, Milošević je "pokazao ogromnu borbenu brigu da zaštiti srpski narod", ostavio nam je amanet Republiku Srpsku i borbu za Kosovo i Metohiju, a u svojoj "veličanstvenoj odbrani pred Haškim tribunalom utemeljio je nepobitnu istorijsku istinu o srpskom narodu i njegovoj borbi".

Riječju – totalna historijska revizija i falsifikovanje zločinačke prošlosti.

Slobodarski ljubitelji zlikovca

"Sloboda" je marginalno udruženje koje okuplja najvjernije pristalice pokojnog zlikovca, članovi njihove grupe najpoznatiji su po okupljanju ispred vile "Mir" na Dedinju u proljeće 2001. godine, kada su pokušavali da spriječe hapšenje Miloševića.

Njihovi poznatiji članovi su nekadašnji generalni sekretar Mladih socijalista Uroš Šuvaković, bivši član rukovodstva SPS-a Vladimir Kršljanin, te ratni propagandista Emilo Labudović.

Među znatnijim članovima bili su i Miloševićeva supruga, osnivačica JUL-a Mirjana Marković, kao i posthumno nagrađeni Momir Bulatović. Iako je riječ o marginalnoj skupini obožavalaca pokojnog vožda, činjenica da su svečanost posvećenu Miloševiću održali u prostorijama lokalne vlasti, kao i fakt da se godine Gospodnje 2026. u Srbiji uopšte dodjeljuju priznanja sa imenom nepomenika govore ponešto važno o stanju u našem društvu.

Politika kontinuiteta

Da je Miloševićev duh živ samo na bizarnim skupovima nebitnih političkih usputnika, ni po jada. Problem je što je nasljeđe Slobodana Miloševića živo i zdravo, i nastavlja da truje srpsko društvo svojim opasnim otrovima, šireći se usput i na okolne zemlje. Na vlasti su političari koji su pripadali njegovom režimu. Neprikosnoveni autoritarni vladar je Aleksandar Vučić, Miloševićev ministar informisanja. Ministar policije je Ivica Dačić, portparol SPS-a u ratnim godinama.

Bivši visoki funkcioner JUL-a Aleksandar Vulin stolovao je u nekoliko ministarstava pod naprednjačkim režimom. Tu su i mnogi drugi udarnici udruženog zločinačkog poduhvata, raspoređeni po mjestima moći, poput pomenutog laureata Vučelića.

Nije kadrovski kontinuitet jedina poveznica sa Miloševićevim dobom. Vučićev model vladavine nadovezuje se na Miloševićev, kako vrijeme prolazi postaje mu sve sličniji. Režim guši slobodne medije, progoni kritičke glasove, opoziciju tretira kao narodnog neprijatelja, policija je privatna vođina garda zadužena da mlati i hapsi demonstrante protiv režima, ljudska prava i slobode ugroženi su na svakom koraku, a vrhovni vođa nastoji da svu vlast i moć drži u svojim rukama. Baš kao u Miloševićevo vrijeme.

Projekat "velike Srbije" je promijenio ime, danas se zove "srpski sviet", ali mu je suština ista. Milošević je pokušavao da zavjetni cilj proširenja srpske države na račun susjeda postigne ratom, etničkim čišćenjima i genocidom, Vučić se služi mirnodopskim sredstvima, ali ideološka srž je ista.

Rehabilitacija Miloševića

Uostalom, sam Vučić je prije neku godinu održao pohvalno slovo Miloševiću, nastojeći da rehabilituje njegov lik i djelo, pa je besjedio o tome kako je balkanski kasapin "imao dobre namjere da zaštiti srpske interese govoreći na Gazimestanu". Da se podsjetimo, to je onaj govor u kojem je Milošević objavio da smo ponovo u bitkama i pred bitkama, da one nisu oružane, ali da ni takve nisu isključene. Dakle, najavio je svoju čvrstu riješenost da ratuje.

Vučić to tumači drugačije, pa kaže da je Milošević "nesumnjivo želio dobro svom narodu". Baš smo imali sreće, šta bi tek bilo da nam nije želio dobro. Vjerovatno bismo nestali do posljednjeg ili bismo, u najboljem slučaju, živjeli u europskoj verziji Sjeverne Koreje ili u balkanskoj inačici Bjelorusije. Po Vučiću, Milošević nije uspio da ostvari te svoje dobre namjere zbog stranog faktora, ekonomskih i drugih problema, ali je suština njegovih ideja bila ispravna.

Takvo uvjerenje dominira srpskom javnošću i to je možda najgori, najotrovniji, najpogubniji dio Miloševićevog nasljeđa. Slika koju srpsko društvo ima o događajima iz devedesetih godina, o ratovima i raspadu Jugoslavije – najvećim dijelom potiče iz Miloševićevog vremena, od njegovih propagandista i plaćenih lažova. Otuda i silina poricanja zločina i genocida, zatvaranje očiju pred zlodjelima srpskih snaga, potpuno odsustvo spremnosti da se preuzme odgovornost za sopstvene postupke.

Negiranje zločina i veličanje zločinaca

Većina građana negira genocid u Srebrenici, nije nikad čula da je Sarajevo bilo pod opsadom, ne zanima je rušenje Vukovara ili granatiranje Dubrovnika, pojma nema o konc-logorima za Bošnjake i ostale nesrbe, ništa ne zna o Omarskoj, Trnopolju ili Vilinoj vlasi, nema pojma o hladnjačama koje su prevozile leševe civila sa Kosova, niti o masovnoj grobnici u Batajnici, gdje su sahranjeni. Prošlost je obavijena velom tajne, zakopana zavjerom ćutanja.

Ne samo da se zločini poriču, već je stvorena totalna inverzija u kojoj su zločinci heroji. Glorifikacija masovnih ubica je svakodnevna pojava. Gradovi, varoši i sela po Srbiji premreženi su grafitima sa likom i imenom Ratka Mladića, vrhovnog heroja u srpskoj nacionalističkoj imaginaciji. Uz njih obavezno ide i poruka: "Kad se vojska na Kosovo vrati". I te grafite ne ispisuju nekakvi slobodni strijelci, inokosni pojedinci, već je u pitanju državni projekat finansiran novcem svih građana.

Preživjela je i ideologija koju su nacionalistički intelektualci stvarali, da bi je Milošević preuzeo kad je došao na vlast i od nje načinio ubilačko oružje za uništenje Jugoslavije, za pokretanje agresije protiv drugih nacija. Mentalitet opsadnog stanja, vjerovanje u silne svjetske i bjelosvjetske zavjere, mit o srpskoj izuzetnosti, prezir i mržnja prema drugom i drugačijem, narativ o unutrašnjim neprijateljima, odbojnost prema demokratiji i liberalnom svijetu, poltronstvo prema svakom diktatoru, autoritarizam, kolektivizam, autoviktimizacija, okrivljavanje svih drugih za naše sopstvene grijehove, priča o univerzalnoj srpskoj ugroženosti, kult čvrste ruke – sve su to osnovne ideološke dogme iz prošlog vremena koje su preživjele, ušle u svaku poru društvenog života, pa ih malo ko dovodi u pitanje.

Miloševićev amanet

I vrapci znaju da je Slobodan Milošević najveći zločinac u historiji Srbije, a da je period od njegovog dolaska na vlast 1987. na Osmoj sjednici pa sve do 2000. godine najsramniji period srpske historije. Međutim, ono što je poznato vrapcima, za većinu stanovništva je totalna nepoznanica. Preživjelo je uvjerenje da to ipak nije sve bilo tako strašno, da se Milošević ipak možda pomalo borio za te famozne srpske interese, da je zastupao neke vrijednosti, maltene je bio borac protiv imperijalizma. Logično, jer vlada uvjerenje da je ionako cio svijet bio protiv nas, pa su nas zato i bombardovali 1999, ni krive ni dužne, na pravdi Boga.

Sudeći po Miloševićevoj praksi, ti interesi i vrijednosti su: ubistvo, silovanje, otimačina, raseljavanje, protjerivanje, pravljenje konc-logora, tortura, granatiranje i razaranje gradova, snajperisanje civila, spaljivanje kuća, masovno strijeljanje, ubijanje političkih protivnika, osiromašenje sopstvenih građana, krađa stare devizne štednje, širenje mržnje i gluposti, najcrnji šovinizam, uništenje budućnosti, ustoličenje destrukcije kao vrhunaravnog principa i praktikovanje svake zamislive vrste zločina. Spisak nije konačan, ali trebalo bi da pokriva osnovne vidove Miloševićeve djelatnosti.

Upravo je odsustvo suočavanja sa zločinačkim nasljeđem i dovelo do ovog stanja duha i svijesti, posve zatrovanog idejama Miloševićeve epohe. Na kraju smo stigli dotle da se u centru glavnog grada, u svečanoj opštinskoj sali dodjeljuju priznanja s njegovim imenom. Ali, čak i da nema tih priznanja, to ne bi ništa promijenilo. Miloševićev zloduh nije upokojen, naprotiv, naselio je umove ogromnog broja ljudi. Dominantno stanje svijesti u Srbiji je njegov najveći amanet i mračno zavještanje za budućnost.