Senadin Lavić: Bosanska nacija će živjeti usprkos antibosanskim projektima

U 78. godini život, u Sarajevu,  preminuo je profesor Rusmir Mahutćehajić, dugogodišnji predsjednika Foruma Bosnae i sudionik brojnih povijesnih događaja bitnih za bosansko društvo i državu od 1990-ih godina. U znak poštovanja i žala za prijateljem, polihistorom, bosanskim mislećim čovjekom, hrabrim i odgovornim patriotom, vizionarem bosanskog zajedništva, pišem kratki osvrt na bitne sadržaje Mahmutćehajićevog mišljenja i djelovanja u proteklih dvadesetak godina. Ovaj postavljeni zadatak, svakako, može samo dotaknuti nekoliko bitnih linija unutar jednog duboko pozicioniranog kompleksnog sistema misli nesvodivih na dnevno-političke doskočice i zdravorazumske teorije svega i svačega.

Piše: Senadin Lavić, za portal Radiosarajevo.ba 

Uvođenje u poredak smisla ili osmišljavanje ljudskog postojanja, primarni je ljudski zadatak na kojem čovjek prema svojim mogućnostima mora raditi. Profesor Rusmir Mahmutćehajić je izabrao učestvovanje u građenju smisla postojanja ljudske zajednice i u taj pothvat unosio je cijelo svoje biće. Jasno primjetljiva prva određujuća karakteristika ili prepoznatljiv signum Mahmutćehajićevog bića bila je vezivanje za riječ. Povjerenje u riječ, koje je u svakom razgovoru s pažnjom demonstrirao, značilo je poštivanje sagovornika i sadržaja komunikacije. To se može razumjeti kao etičko držanje u epistemičkom i komunikacijskom odnosu s drugim ljudima.

Trending

Dramatično u Italiji: Aerodromi izdali upozorenje

Suočavanje s dvije problemske linije

U svojim tekstovima, na stotinama stranica, Mahmutćehajić je istrajno i pažljivo dezavuirao fenomen antibosanstva kojim su Bosanci i država Bosna potapani tokom posljednjih 200 godina povijesnog događanja. Tek u suočavanje s antibosanskom ideologijom i politikom pojavljuje se strašni izazov za odgovorno intelektualno raskrivanje i promišljanje koje je zalog budućeg odnosa prema svijetu života. U tome je naravno briga za polog bosanskih predaka koji su nas naučili da branimo Bosnu i na nju mislimo u svakom trenutku. Danas vidljivo povijesno sabiranje iskustva u kojem se prepoznaju dvije primarne linije ili struje antibosanske ideologije koje su postale glavni tokovi politike i kulturnog djelovanja.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Prva linija je ona izvanjska antibosanska hegemonijska linija destruiranja bosanskog povijesno-kulturno okvira identiteta koja se prepoznaje u nacionalnim projektima srpstva i hrvatstva. Ona je, primjerice, vidljiva u tekstovima i politikama od 19. stoljeća i ispoljava se kao kvazi-znanstveno fabriciranje "činjenica", antimuslimanstvo, antibošnjaštvo, etnofaulizam i svođenje Bosne na "povijesni krajolik" koji sa strane hegemona treba definirati nekom superordiniranom definicijom pod čijom težinom bosanstvo mora nestati. Za te svrhe služili su najsramniji znanstveni falsifikati koji su plasirani kroz sisteme obrazovanja, te militarni ataci, zločinački progoni i genocid.

22.10.25. 16:16

Kapitalna studija o ideologiji antibosanstva: Predstavljena knjiga Rusmira Mahmutćehajića u Sarajevu

Druga linija je, nažalost, ona unutarbošnjačka i unutarbosanska samoobmanjujuća linija krivotvorenja vlastitog bosanskog identiteta u kojoj se prepoznaje trag neodgovornosti, neobrazovanosti, populizma i nezrelosti. Ova linija pokazuje da dio bošnjačke svijesti nije u stanju da percipira bosansku osnovu postojanja, da nije u stanju da prepozna radove znanstvenika i osloni se na racionalno vođenje života. O najvažnijim temama Bosne i njezinih ljudi danas govore, a bolje reći brbljaju, sporni govornici reducirani na neku ideologiziranu "suštinu".

Mahmutćehajić se suočio s obje ove linije i istrajno upozoravao na multiaspektnost problemskog okvira u kojima se nalazi današnja Bosna. On je uvijek iskazivao svoje javno očitovanje o ovim problemskim sadržajima koji su stajali pod kontrolom dogmatskih struktura politike ili kvazi-znanstvenika. Zato je tražio dijalog o svim temama koji se tiču Bosne i njezinog postojanja kao povijesne, kulturne i političke činjenice.

Prije oko 22h

Somun o Mahmutćehajiću: Otišao je najveći intelektualac kojeg je BiH imala; bio je skroman i pošten

Bauk bosanstva, antibosanstvo i krivotvoreće samozavođenje

Profesora Mahmutćehajića interesira zašto je bosanska misao potisnuta u 19. stoljeću. Šta se desilo s bosanstvom ili bosanskom političkom mišlju u 20. stoljeću? Nema potiskivanje misli a da to nije protiv cjeline njenog nositelja. Iza potiskivanja se otkriva nasilje u strašnim oblicima, te na kraju vrhuni u genocidu. Sjećanje i osvješćivanje tog procesa pomaže nam da se sabiremo i smirujemo. Pritom, ljudsko tijelo je omeđeno, ali u sjećanju nadilazi svaku granicu prostora i vremena, te mase i energije – imaginacijski nadilazi granice fizikalnog. 

Bosansko pitanje u Evropi izraz je raskrinkavanja falsifikata oko Bosne i njene povijesti koji su vremenom doprinijeli da se razvije bauk bosanstva. Ako bi ljudi Bosne postali politički narod, onda nacijske konstrukcije srpstva i hrvatstva ne bi bile ostvarive. Mahmutćehajić kazuje: "Zato su poricanja Bosne, kao imena za moguće političko osvješćenje njenog naroda,  primila brojne sadržaje..."  Predstave Zbilje uzdizane  su nad Nju i obmanjivale da su jedine zbiljske. "Vrijeme i prostor Bosne držani su u kliještima antibosanstva kao gradivnog činitelja nacijskih teleologija srpstva i hrvatstva".

Rezultat povijesnog procesa debosnizacije bosanskog čovjeka doveo je do potiskivanja odgovornog političkog bosanskog racionaliteta u određenim povijesnim dionicama borbe za Bosnu. Navedeni su da preko religijskih obrazaca eksponiraju svoje kulturno-povijesno postojanje i da pritom ne uspijevaju da se izdignu iznad deskripcija svijeta koje producira religijska svijest. Zato su, nažalost, razmjeri anibosanstva postali gotovo neprimjetni, nemišljeni, nepregledni, zarobljavajući. Ti skaredni sadržaji i forme šire se na sve strane. Unutar stravičnog antibosanskog modela prepoznaju se pokušaji opravdavanja onog što je iracionalno, što proturječi normalnosti ljudskog života, što nas izbacuje iz ljudske kože i što nas svodi na ideološku nakazu slijepu za humanu mogućnost zajedničkog življenja ljudi. Tada  nastupaju ponerički izričaji o Bosni,  vrlo zlonamjerni, krivotvoreći, s mržnjom. Evidentno je da antibosanski govor današnjice vrhuni u pervertiranoj tehnici "normalizacije nenormalnog".

Metodsko-epistemički posmatrano, profesor Mahmutćehajić pristupa bosanstvu i Bosni preko kritičke analize zlokobne strukture antibosanstva oličene u poricanja Bosne, bosanstva i bošnjaštva. Etničko-religijske isključivosti, neka vrsta "plemenske" samodovoljnosti, naturene su na biće bosanstva  i suštinski negiraju svaku misao o biti Bosne. Važno je naglasiti da o  bosanstvu mogu govoriti i misliti na egzemplaran način samo slobodni ljudi. Stoga, smatra  Mahmutćehajić, sloboda je moguća samo u "pojedinačnom jastvu" ("osvojenju sebe") koje se vraća sebi iz progona u stranost ili tuđe predstave.

Preimenovanje Bosanaca imenom Turci podrazumijevalo je i proizvodilo proces njihovog otkidanja od Bosne i bosanstva. Ono je imalo političke, semiotičke, društveno-povijesne i antropološke posljedice, te je služilo za jezičko (znakovno) razaranje imena Bosna. Već je za V. S. Karadžića Bosna i bosanstvo problem za koncept integriranja u ideologiju srpstva. Unutar konstruiranog bauka bosanstva, kao antibosanskog destruiranja Bosne, pitanje bosanske nacije je planski tabuizirano. Nemisleći diletanti ponavljaju papagajski naučenu lekciju hegemonijskog diskursa antibosanstva da je "prošlo vrijeme" stvaranja nacija. Odbijanje bilo kakve mogućnosti postojanja bosanstva od strane integrirajućeg srpstva i hrvatstva već je nagovještaj genocidnog zlodjela. U Bosni su antibosanski projekti išli na fragmentaciju, to jeste otkidanje od imena Bosna velikih regija, a istovremeno su na drugim stranama, kod prvih susjeda, pod ime Srbija i Hrvatska "podvođeni" prostori i regije koji nikada nisu bili pod tim imenom.

Za ostvarenje cilja demaskiranja antibosanstva u monarhističkom i komunističkom periodu dominacije Jugoslavije nad Bosnom, autor strpljivom preciznošću secira dogme i tabue nakupljene povijesno oko bosanstva u vidu "plemensko"-etničkih konstrukcija koje dominiraju kulturno-političkim sadržajem kao jedine mogućnosti postojanja. Takav kolektivistički sklop djelovanja prognao je misao, sliku, glas o Bosni i apriori ga proglasio iluzornim, nestvarnim i nepotrebim, jer se radi o nečemu "nestvarnom" i "nepostojećem". I danas se čuje žalobna forma bošnjačke nesvijesti u iskazu poluobrazovanih diletanata o "utopiji" bosanske nacije i prihvatanju "realnosti" podijeljene države! Bauk bosanstva još kruži Bosnom…

Prije oko 16h

Biserko o Mahmutćehajiću: Odlazi čovjek koji je povezivao i podsjećao na ono što nas čini ljudima

Bosna u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji: Moša Pijade, Rodoljub Čolaković, Vasa Čubrilović

U vrijeme okršaja s INFORMBIRO-om Moša Pijade 1948. godine daje Bosni ulogu spojnice između srpskih i hrvatskih sporenja i time je pretvara u marginalnu pojavu bez svoje supstancije koja se svodi na tehničko pitanje razrješenja odnosa Srbije i Hrvatske. Time se bosanstvo isključuje i muslimanskim Bosancima, etničkim Bošnjacima, ostavlja se mogućnost opredjeljivanja za srpstvo ili hrvatstvo kako bi se "očistili" od orijentalne nečisti i zabluda. Bosansko muslimanstvo se kroz orijentaliziranje otkida od bosanske povijesti kao nešto strano, tuđe, neuobičajeno.  Tako je Moša Pijade bio glasnogovornik "bauka bosanstva", a sve bosansko muslimansko nasljeđe se svodi na turčijat. Pritom sasvim planski, bosansko muslimanstvo je određeno kao tuđost, ono što ne pripada ovom prostoru koji je nacijskom konstrukcijom priređen samo srpstvu i hrvatstvu. U tom značenju Rodoljub Čolaković 1972. godine izriče stav da je nemoguće  govoriti "o bosanskohercegovačkoj kulturi, pa ni o književnosti...". Ovo je Mahmutćehajić karakterizirao kao  "komunističko maskiranje nacijskog anitbosanstva". Bosanski muslimani eto nemaju "bosanske  suštine", nego je sve njihovo svedeno na turčijat i orijentalizirano kao tuđost. Bosanstvo Bošnjaka ne smije biti politički zahtjev jer bi se time udarilo na sistem i inauguriralo pobunu protiv komunističkog rješenja "nacionalnog pitanja" u Bosni. Zato komunistički ideolozi neprestano negiraju i samu mogućnost postojanja bosanskog političkog naroda, a najviše priječe razvijanje te ideje među muslimanima, to jeste poimanje koncepta "bosanstva kao političkog osvješćenja", čime bi se okončalo njihovo opredjeljivanje za srpstvo ili hrvatstvo.

Mahmutćehajić polazi od toga da je muslimanstvo sadržaj bosanstva i time uvodi dijametralan stav onome koji je dominirao od 1918. do 1993. godine, odnosno "tvrdnja" da su islamizirani Slaveni samo dio nacijskih Srba i Hrvata. Isto tako, novoprobuđeno bošnjaštvo se svodilo na muslimanstvo koje je ideologijski bilo odvojeno od bosanstva. Tako je nastavljen odnos prema muslimanima kao "toleriranoj tuđosti" između srpstva i hrvatstva.

Vasa Čubrilović 1937. govori o stvaranju psihoze za iseljavanje muslimana s ovih prostora, a prostor se tumači kao "kršćanski", pa su muslimani u njemu suvišni i nepotrebni. Moraju onda iseliti, nestati. Prostor "pripada" samo Srbima i Hrvatima. U pripremljenom programu psihoze za iseljavanje naroda i razaranje bosanstva Bosne, Mahmutćehajić uočava brojne sadržaje koji pokazuju svu licemjernost nacijskog odnosa srpstva i hrvatstva prema Bosni (13 uvida). U tome sklopu, Bosna kao prostor razrješenja srpskog i hrvatskog nacijstva ima "jedini" smisao da bude okvir političkog osvješćivanja u srpstvu i hrvatstvu te jugoslavenstvu, ali ne i bosanstvu. Karađorđe 1804. govori o susretu vojski u Sarajevu koje će "za svoje otečestvo, za časni krst vojevati". Bosna ne može imati svoj bosanski narod i svoju nacijsku ideologiju. D. Mitrinović daje Sarajevu "misiju" u ideologijskom konstruiranju jugoslavenstva. Otud, pak, bauk bosanstva. Nepromijenjen je odnos prema Bosni i kod komunističkih elita koje samo nastavljaju shizofreniju jugoslavenstva iz Kraljevine SHS/Jugoslavije. Od monarhističke do komunističke Jugoslavije Bosna je dobila ulogu da služi "jedinstvu" srpskog i hrvatskog nacijstva ili sukobu – kako je to bilo 1992. godine. Bosanski narod je kontinuirano svođen na religijsku drugost.

Bauk bosanstva je neodvojiv od svekolikog konstruiranja srpsko-hrvatskog "bosanstva" koje isključuje sve ono što se podređuje toj dvojini. Bosanskim muslimanima je ostalo samo religijsko getoiziranje – paradoks bosanske orijentalistike – muslimani sami niječu sebe. Proces orijentaliziranja bosanskog muslimanstva je destrukcija bosanstva Bosne. Svaka priča o bosanstvu pojavljuje se kao povreda nacijskih kanona srpstva i hrvatstva.  Zato je model svođenje kulture bosanskog muslimanstva na "orijentalne sadržaje" dominantna matrica antibosanstva. Time se sprječava bilo kakvo osvješćenje bosanstva i razvijanje bosanskog političkog subjekta. Orijentalistika je u poricanju bosanstva služila u dokazivanju njegove tuđosti. Orijentaliziranje bosanskog muslimanstva jeste "zajednički pothvat komunističkog i nacionalističkog antibosanstva".

Prije oko 4h

Tako je govorio Rusmir Mahmutćehajić: Muslimani su novi evropski "Drugi"; svijet je na buretu baruta

Sveto i aktualno u postojanju

Bilo koja mogućnost bosanstva se pretvara u bauk bosanstva jer ono prijeti projektima velikodržavnog hegemonizma. Autor dešifrira glavni sadržaj antibosanstva preko velikodržavnih ideologija srpstva i hrvatstva. U situaciji podjele naroda "po vjerozakonu", kada je religija vododjelnica "nacije", muslimani Bosne kao dio bosanstva pojavljuju se kao "teološki neprijatelj".

U bauk bosanstva, između ostalog spada falsificirajuće poricanje muslimanstva, pa je indikativno da Petar Kočić govori 1911. godine kako je islam "nešto tako tuđe, tako daleko, tako azijsko i nesvojstveno slavenskoj duši i bogumilskim poimanjima koje je do tada odvojeno ispovijedalo". Mahmutćehajić na to ne pristaje i za njega su Muhammed a.s. (Hval) i Kur'an (Učenje) neodvojiv dio povijesnog bosanskog bića. U ovim imenima Mahmutćehajić podrazumijeva povijesnu i duhovnu (svetu) dimenziju bivstvovanja kada ih izgovori u bosanskom jeziku i duhovnom iskustvu muslimana. Mi se danas suočavamo sa teškoćama razumijevanja svetih tradicijskih znanja u modernim ideologijskim konstruiranjima.

Profesor Mahmutćehajić jasno kazuje da ne misli svijet i čovjeka bez Boga i koncepta istine, da ne zaboravlja sadržaje tradicionalne svete mudrosti i kombinira ih sa savremenim znanjima u sretnom povezivanju filozofije religije i političke filozofije. Naravno, neki postmoderni kritičari "velikih naracija" (meta-naracija) odmah bi se sa svojim trikovima prazne relativizacije našli tu da upozore da se to više ne smije raditi – neko je postavio novu paradigmu i ona je za sva obavezujuća. Nema iskakanja iz nametnute matrice! Ljudi su sistemski  priviknuti na "krive predstave" o sebi i drugima. S njima se može manipulirati preko sistema obrazovanja, medijskog ciničkog sistema konstruiranja informacija, političkih ideologija i tako redom. U tom smislu, radi podsjećanja, profesor Mahmutćehajić ukazuje na staru jezgru Sarajeva kao centra oko kojeg su vidljivi različiti znakovi i putovi ka Bogu. On piše: "Sarajevska religijska pluralnost uspostavljena je u svom raskošnom obliku u šesnaestom stoljeću. Nečeg sličnog tada nije bilo nigdje u Evropi izvan Osmanskog sultanata...".

Upozorenje na izgon i iseljavanje iz bosanstva je govor koji podsjeća da se ne smije izdati polog predaka. "Iseljavanje" muslimana iz bosanskog povijesnog krajolika, izbacivanje u religijske mitove koji ne poštuju vjeru,  jeste njihova  povijesna zla kob.  Pod imenom muslimani Mahmutćehajić vidi inačicu "mireći  ljudi", uključeni u cjelinu postojanja povezanu mirenjem (islam)  s Mirom (al-Salam).  Autor demonstrira važnost mislilačkog pristupa bosanskom biću uz stalno korištenje tradicijskih znanja te savremenih filozofskih i znanstvenih propozicijskih sistema.

Znanost uzima dio realnosti za svoj predmet, isječak iz velike cjeline, i o njemu razvija vlastita objašnjenja. Znanost je stoga suštinski redukcionizam – svedena na ono što je mjerljivo. Izvan toga ne postoje "interesantne činjenice". Mahmutćehajić se otvoreno suprotstavljao reduciranju cjeline bitka na "mjerljive činjenice", redukcionizam ili mjerljivost kao glavni kriterij znanja. Jasno je da preko mjerljivosti presežu većinom svi bitni fenomeni ljudskog postojanja koji su privlačila Mahmutćehajića i slične ljude.

Uzdizanje u bosanstvu

Profesor Mahmutćehajić je ukazao na komunističko rješenje "nacionalnog pitanja" i pokazao da je ono ostalo zavijeno dogmatskim antibosanstvom nacijskog srpstva i hrvatstva. To znači da je ostalo nerješeno kroz nepriznavanje bosanstva i njegovo reduciranje na etničko-religijske grupe kao konstituirajuće. Komunistički odnos prema Bosni nastavio je ideologijsko odvajanje muslimanstva od cjeline Bosne, nemoralno previđajući i ignorirajući da "stidljiva narodnost" (J. Smodlaka) nikada nije htjela pristati da se "opredijeli" u srpstvo ili hrvatstvo pored svoga utihlog bosanstva. Nelagoda življenja u kulturnom obrascu koji negira postojanje jednog posebnog bića proizvela je brojne traume i psihička stanja za koja će biti potrebno vrijeme uzdizanja u sopstvenom bosanstvu kao povratku sebi u pluralnosti života.

U političkim nacrtima antibosanstva Andrićeva izmaštana, izmišljena slika Bosne predstavljana je kao historijska realnost, kao istinita slika bosanskog bića. Ta Andrićeva slika-fikcija često je služila za sve moguće destruiranje bosanskog bivstovanja koje bi moglo pokazati vlastitu političku ontologiju u kojoj bosansko biće slobodno iskazuje sebe, potpuno neovisno od srpskog i hrvatskog nacio-imaginarija kao suštinski antibosanskog. Zato se nije dopuštalo da misija Bosne bude u bosanstvu, nego je Bosna reducirna na "poveznicu", "tehničko pitanje" ili "amortizacionu tačku" između srpstva i hrvatstva. Bosna se ne može graditi na istim kategorijama etničko-religijske konfliktnosti koje je urušavaju, jer je bosanska paradigma etička i univerzalna – ona podrazumijeva konstitucionalni patriotizam, etničku pluralnost i usklađenost s glavnim pravno-političkim tokovima savremenog svijeta.

Na kraju, profesor Mahmutćehajić je ostavio neizbrisiv trag u magistralnim linijama savremene bosanske povijesne situacije u svojim tekstovima i javnim očitovanjima kao angažirani intelektualac i slobodnomisleći čovjek Bosne!

Lahka Ti zemlja bosanska dragi prijatelju.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba