Estetičke notacije (VI) | Senadin Lavić: Balkanski antisemitizam u novim haljinama

Meliki Salihbeg Bosnawi i Muberi Mujagić u spomen

Još dok su ovi prostori bili potopljeni u bratstvujuće-jedinstvujući plastelin s tri boje, profesorica jezika i književnosti Mubera Mujagić je 1985. javno zatražila izbacivanje iz školskih programa Njegoševog spjeva Gorski vijenac i Mažuranićevog spjeva Smrt Smailage Čengića. Obrazloženje je bilo vrlo jednostavno i precizno: jer šire mržnju prema muslimanima i ponižavaju ih. Ona se u svome pismu pobunila protiv institucionaliziranog etnofaulizama. To pismo je objavio beogradski NIN. Tanahnom uhu profesorice Mujagić nije godila prostačka pjevanija: "Nekrstom se gore usmrđeše … zaudara zemlja Muhamedom.. odža riče na ravnom Cetinju". Upozorila je na moguće posljedice koje ovakvi spjevovi mogu izazvati kod ljudi koji ne razumiju kontekst u kojem se pojavljuju. Iza toga se događa zlonamjerno poistovjećivanje bosanskih muslimana s Turcima što otvara opasne procese. Profesorica Mubera je nastradala zbog tog pisma NIN-u. Izbačena je s posla. U njenoj dehumanizaciji posebno su se isticali balijanderi. Bačena je na ulicu i sasvim uništena u sarajevskom vazalskom jadu. Umrla je u maju 2008. godine. Iza nje je ostalo 14 knjiga!

Piše: Senadin Lavić, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Pokušali ukrasti 30.000 eura: U Makarskoj uhapšeni lažni policajci iz BiH

Mubera Mujagić bila je članica Evropske akademije nauka, profesorica jezika i književnosti, pjesnikinja. Zaboravili smo da ljudi, prema učenju starih stoika, posjeduju djelić ili sjeme božanskog logosa (logos spermatikos) 

Novi balkanski antisemitizam 

Tokom srpske bune 1804. srpski hajduci su pokazali zvjerski odnos prema ljudskom biću, posebno ženama. U Beogradu su klali, silovali, ubijali i pljačkali. Trudne muslimanske žene su parali noževima i vadili djecu iz njihovih utroba.^[1] 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Suspektne neinteligentne tvrdnje o nespojivosti islama i demokratije, islama i nauke, islama i građanskog društva spadaju u arsenal kolonijalnih, orijentalističkih i antisemitskih naracija s kraja 19. i tokom 20. stoljeća kojima se opravdavala kolonijalna pljačka muslimanskih naroda širom svijeta. Tako etnofašisti s balkanskih genocidnih drumova izriču mizerne islamofobne stavove i kao pajci bez obrazovanosti i znanja iz mitske slike velikosrpstva interpretiraju kompleksne odnose velikih sila i njihovih grupacija. Prosvjetiteljska misao u Evropi je spojila despotiju s Istokom i muslimanima, odnosno dok je definirala "muslimanske države kao primjere vojnog despotizma, [britanska] Istočnoindijska kompanija je ustvari postala njeno najpotpunije otjelotvorenje". (Henry Laurens) 

Vrijednosti za koje se otvara svijet demokratije i pluralnih društava ne mogu biti kompatibilne s turbofolk-kulturom, jer njezin ekskluzivni "plemenski" tonalitet, anti-kulturna matrica sile, unutarnje prostačko negiranje usklađenosti "duha" i "konstrukta", obrazovanosti i harmonije, nezaustavljivo urušava epohalni iskorak čovjeka ovoga podneblja u Modernu. To je prostački "pad u barbarstvo" (Horkheimer/Adorno) koji kao bujica nabujale rijeke odnose plodno tlo koje je stoljećima kultivirano za ljudske potrebe. 

U tom vraćanju na "Mićunovića i Mandušića Vuka", u pjevanije osvete Turcima za višestoljetno ropstvo, narastao je antisemitizam kao antimuslimanstvo, pri čemu su meta osvete današnji Bošnjaci, Bosanci muslimanske vjere! Tokom 20. stoljeća djelatan je antisemitizam koji je u  evropskom i američkom poimanju sasvim povezan sa Jevrejima kao njegovim žrtvama. Ne treba zaboraviti, pritom, da je Nedićev Beograd tokom Drugog svjetskog rata prvi proglasio da je "Judenfrei", u žaru Hitlerovog antisemitskog divljanja po Evropi! Ratni zločinac R. Mladić je 1995. godine također rekao da je "Srebrenica oslobođena" – jasno je šta to znači! Oslobođena od muslimana. Ne treba,  također, ignorirati Pavelićevu ustašku državu koja je okupirala Bosnu pod Hitlerovom zastavom i u njoj sprovodila rješavanje "jevrejskog pitanja" i istrebljivački antisemitizam. Danas se događa jedna povijesna perverzija kroz srpsko-hrvatski etnofaulizam i mitomaniju kojom se Bošnjaci etiketiraju stranim tijelom, gotovo "Semitima" na "kršćanskom" tlu koje tobože pripada srpskoj i hrvatskoj državi. 

U fašistoidnim izricanjima zadrtih primitivaca velikosrpstva Bosanci su smetnja ostvarenju velikodržavnih ciljeva. Na njih se gleda kao na "semitski" ostatak koji velikosrpski i velikohrvatski narativi stalno smještaju u Anadoliju. U antisemitskim buncanjima velikosrpstva i velikohrvatstva Bosanci kao muslimani ne mogu živjeti na "kršćanskoj" (srpsko-hrvatskoj) zemlji jer su izdali "vjeru za večeru". Te morbidne floskule primitivnog mentaliteta nisu samo kafanska "tumačenja" povijesti, koja su postala "činjenice", nego su prethodno postulirane u radovima ljudi iz akademske zajednice. Milorad Ekmečić je inaugurirao tvrdnju da su srpske bune zaustavile islamizaciju na prostoru Balkana i da je Bosna "srpska zemlja". Taj mit je našao plodno tlo u kulturnoj zapuštenosti i neobrazovanosti stanovništva na ovim područjima. 

U bošnjačkom narativu koji je nasjeo na srpski pristup "povijesti" i hrvatski "kulturi" pojavljuju  se glasovi čuvara pravovaljanog bošnjaštva. Oni pokušavaju nametnuti uvjerenje da zastupaju interese "pravih" Bošnjaka. Naravno, svi ostali su izdajnici i opasni remetilački faktor etničko-religijske svijesti prilagođene prosječnim  diletantima i grlatim drugoligašima. Čovićevi HDZ-ovci su jedini "legitimni zastupnici" ili "predstavnici" Hrvata. Svi ostali su nelegitimni, nepravi i izdajnički Hrvati. Matrica se ponavlja iz izbora u izbore. Na toj matrici se bosanska suverenost pretvara u etnički  feud i predstavlja kao jedini mogući princip života. To je morbidna prevara ljudi koji danas žive u Bosni. 

Kontrola jezika, znanja, vjerovanja 

Pojavljuju se jezički žreci, čuvari i noćobdije nad istinom jezika. Melika Salihbeg Bosnawi kaže: 

"Jer... Kad mi kažemo hefta, pendžer, rahat, mehabet, sahat..., mi onda umišljamo da mi već samim tim govorimo i pišemo Bosanskim jezikom. Kojeg sve više začinju psovkom naši "najveći živući pisci", također umišljajući da ona uz ove riječi prirodno ide. Naši pak dušmâni i neki naši osviješćeni, to jest otuđeni, intelektualci i jezički žreci vjeruju da smo mi eto i u jeziku ostali primitivni, zaostali, zatucani. Da smo ništa doli relikt, to znači ostatak, preostatak, preživjeli dio one turske, tj. bliskoistočne, to jest azijske, to jest sveislamske inferije. I kao takvi Europejci, oboljeli od njezina sindroma, nepoželjni i stranci, ne samo u vlastitoj domaji, već i u vlastitom jeziku. Bosanskom, ja kojem?" (LINGUOCID ILI SLUČAJNI ESEJ O JEZIKU, BOSANSKOM, JA KOJEM?) 

U toku procesa jugoslovenskog uobličavanja jezičkog modela na sh osnovi nastalo je prazno bosansko brbljanje o kojem Melika Salihbeg Bosnawi kaže:

Tako je od bosanskog jezika, ispod svejugoslavenske kulturne pritke, ostao samo polumejt, polulešina. Koja se batrgala u komunističkoj bratstvo-jedinstvenoj agoniji, koja se ko cura za udaju nećkala utisnuta u crticu srpsko-hrvatskog mladoženje, koja se uščula u tipično bosanskom javašluku. Misleći da je eto to njezin kismet (riječ koju ćete naći u svakom dobrom rječniku Engleskog jezika). (LINGUOCID ILI SLUČAJNI ESEJ O JEZIKU, BOSANSKOM, JA KOJEM?) 

Bosanska muslimanka je dugo istrajavala na nošnji koja je pripadala jednom svijetu koji je već odavno nestao. U toj nošnji je preživio identitet i duh nestalog vremena. Bosanske nane su nosile dimije i prekrivale se, klanjale pet vakata namaza i razlikovale se po mehkoći govora. Sve donedavno bile su žive i simbolizirale su jedan prošli svijet, bliskoistočni, levantski duh u Bosni. Od 1950-ih godina u Bosni je bilo zabranjeno nositi veo i prekrivati se preko očiju. Možda se i prkosilo onome što je došlo sa silom. Kakogod da je bilo, bosanske muslimanke nosile su veo sve dok nije zabranjen 1950. godine, a tradicionalni bosanski muslimani i dalje su nosili fes. I fes i veo su zabranjeni u Turskoj 1922. godine. Bosanska muslimanka nosi veo još trideset godina u Bosni nakon što je zabranjen u Turskoj. Fes je ostao dio folklornog djelovanja kulturnih društava koja njeguju narodne igre i kola. 

Bošnjaci su dugo poslije stvarnog nestanka Osmanskog carstva i sultanata, feudalnog poretka, ostali zarobljeni u fantome moći i hijerarhije koju više niko ne priznaje u evropskom prostoru. Dok su im govorili da su nešto "posebno", počeli su imitirati okolne nacionalizme i usiljeno konstruirati vlastite mitske linije, imitacije, simulakrume, ogledala, odraze, slike… Evropsko prosvjetiteljstvo je već odavno započelo projekciju i konstruiranje slike o Orijentu, istočnjacima, muslimanskom svijetu i islamskom sadržaju kao neciviliziranom i tiranskom, drugobitnom i sporednom. A to se nastavilo tokom 20. stoljeća u Evropi i sve do danas. Zato Joseph A. Massad s pravom podsjeća: "Upravo u kontekstu intenzivnije mobilizacije kulture i religije za interese liberalne ideološke borbe protiv komunizma i fašizma, uloženi su napori u ujedinjenje američkih i zapadnoevropskih religija i kultura kao temelja demokratije u dvadesetom vijeku". (Prijevod: Mirza Čerkez) Tako je hebrejstvo rehabilitirano kao judaizam u Americi kasnih 1920-ih godina, što svoju kulminaciju doživljava u izmišljanju  ‘judeo-kršćanske’ tradicije. Tomoko Masuzawa ukazuje na proces povezivanja i stvaranja neke vrste saveza između liberalnih protestanata i Jevreja, "i nekih katolika u povorci", koji je početkom četrdesetih godina XX vijeka doveo do nove konfiguracije u kojoj su kršćanstvo i judaizam postali "religije demokratije" protiv vala sekularizma, sovjetskog komunizma i nacizma.^[2] 

Novi antimuslimanski obrat 2020-ih godina u Bosni izbacio je na pozornicu aktuelne povijesti nakaradni "mješoviti" brak pravoslavnog fundamentalizma, katolibanskog licemjerja i cionističkog režima B. Netanyahua. Opasno svrstavanje ne može sakriti činjenice povijesti da su fašistički kvislinški režimi srpskog i hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu s posebnim tehnikama i nadahnućima iskorijenili jevrejski narod u prostoru svoje nadležnosti. Čak su se Nedićevi zlotvori pohvalili da su prvi na Balkanu rješili Jevreje – "Beograd ist judenfrei", govorili su ponosno u svome nacističkom zanosu a pod komadom Adolfa Hitlera. Koristili su dušegupke za ubijanje Jevreja i partizana.^[3] Crkva Srbije (SPC) je odigrala posebno sramnu ulogu. U saopćenju za javnost Sv. Arhijerejskog Sinoda Crkve Srbije (SPC) iz jula 1941. godine stoji: "Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti". Na osnovu ovoga Crkva Srbije dobila je povlastice i posebnu pažnju od nacista.^[4] Kada su partizani i komunisti pobijedili 1945. godine Crkva Srbije je i njima iskazala lojalnost – dakle, bitan je samo svetosavski zavjet i srpski interes.^[5] 

Prije oko 4h

Mini-feljton | "Svetosavlje" i granice: Kakav je odnos prema Bosni i Hercegovini? (VII)

Degradacija islama u orijentalističko-kolonijalnom nacrtu 

Muslimani u Bosni i na Balkanu podvode se pod kategoriju "zaostalosti", postavljaju se u interpretacijski konstrukt orijentalizma koji je već uspostavio svoje eksplanacijske sheme u društvenim znanostima, književnosti, diplomatiji ili političkim ideologijama. Oni nisu ljudi znanja, nauke, racionalnosti, demokratije, poretka, vladavine zakona. Ernst Renan je 1883. godine držao predavanje u Parizu pod naslovom "Islamizam i nauka" u kojem je tvrdio "kako su islam kao religija i Arapi kao narod uvijek bili neprijateljski nastrojeni prema nauci i filozofiji, te kako je svaki arapski i islamski uspjeh u ovim oblastima (uprkos islamu) postiglo većinom nearapsko i neislamsko stanovništvo koje su islam i Arapi pokorili". Ovdje se Renan pokazuje kao neznalica ili svjesni obmanjivač. Renanova lupetanja, nažalost, postaju izgrađeno stanovište koje se razvija u 20. stoljeću u odnosu na muslimane kao vjersku grupu i Bošnjake kao narod. Oni su samo legacy Osmanskog carstva koje je nestalo. Nestali bliskoistočni trag na Balkanu! Naglašava se, dakle, da je islam "neprijatelj nauke" te da stoga u njemu ne može biti napretka i racionalnog životnog poretka. Islam ne spada u evropske "vrijednosti" i demokratsko društvo, jer je on povezan s tiranijom! I tome slično… 

Danas bi Renan morao priznati vlastitu neupućenost, neznanje i nekompetentnost da govori o islamu, kulturi naroda koji su postali muslimanski i islamskoj civilizaciji općenito, nakon što bi vidio sadržaj knjige 1001 Inventions. Muslim heritage in our world (2007),^[6] jer bi shvatio da je temelj kur'anskog uputa potraga za znanjem. Među muslimanima Bosne stoljećima se posebno cijenilo znanje, druga je stvar što su od 19. stoljeća potpali pod vlast Austorugarske monarhije koja je došla kao osvajač da eksploatira zemaljska dobra kao kolonijalni gospodar. Nekoliko stotina Bosanaca je na "istočnom" Parnasu islamskih nauka ostavilo svoj prepoznatljivi trag. Pisali su na arapskom, perzijskom i turskom jeziku, razmišljali u kategorijama islamske civilizacije i oblikovali svijet prema tome usmjerenju. 

Na lažne objede o samovolji i bezvlašću muslimanskog svijeta, E. Burke kazuje za muslimane Indije: "S druge strane, tvrdimo da je upravo suprotno od ovoga istinito. I kako bismo dokazali našu tvrdnju... uputili smo vas na muslimanski zakon, koji je obvezujući za sve, od okrunjene glave do najzlobnijeg podanika, isprepleten s najmudrijom, najučenijom i najprosvijetljenijom jurisprudencijom koja je možda ikada postojala na svijetu.^[7] 

Joseph Massad je u knjizi Islam in Liberalism (Chicago, 2015)[8] precizno uočio da su Palestinci danas postali suštinski "Semiti". Massad kaže: 

Palestinci danas, kao Arapi i kao muslimani, postali su suštinski Semiti. Činjenica, da su u ovoj evropskoj taksonomiji muslimani širom svijeta okupljeni pod krovni pojam Semita, čija se inferiornost u odnosu na Arijevce uvijek mora ponovno potvrđivati, čini palestinsko pitanje jednim od glavnih bojnih polja gdje se bivši Semiti koji su se pridružili Evropi bore protiv onih Semita koji odbijaju pridružiti se Evropi, niti im se može dozvoliti pridruživanje. Čak i kad bi to oni htjeli. Zaboravljajući semitizam i orijentalizam, i cionizam, te potičući nas da se sjećamo samo anti-semitizma, Derrida i abrahamsko ponovo guraju stav da je anti-semitizam, a ne semitizam, ono što se suprotstavlja Semitu. Da arijanizam i semitizam mogu postojati samo kao dijelovi istog diskursa evropske rasne i vjerske nadmoći, koju abrahamsko zaboravlja na vlastitu odgovornost, pokazuje da jevrejsko i palestinsko pitanje nikada nisu bila ništa drugo osim arijevskog i semitskog pitanja, koja su danas globalizirana kao pitanje liberalizma i islama, a ne kao pitanje islama u liberalizmu. Lekcija koju je Said želio prenijeti u palestinsko sjećanje je stoga bila jednostavna: kako bismo zaboravili semitizam, kako bismo zaboravili Semite, uvijek ih se moramo sjećati. (prev. Mirza Čerkez) 

Posebno je važno dezavuirati srpsko-hrvatski antisemitski pokušaj pretvaranja Bosanaca u evropske Druge, puke strance u bosanskoj kulturnoj povijesti, u besvjesni turčijat, u semitski trag na čistom evropskom arijevskom tlu koje stoljećima brane odani "evropski sinovi" s balkanske vjetrometine antemurale christianitatis. U taj podli pokušaj uklapa se knjiga Mirjane Kasapović o jeruzalemskom muftiji Al Huseiniju – tuđmanizam u antisemitskom ključu.^[9] 

Kroz cijelo 20. stoljeće događa se konstitucija Bosne i njezine povijesno-kulturne strukture prema srpsko-hrvatskoj hegemonijskoj matrici. To je čista radnja kolonijalnog upravitelja ili osvajača koji nameće svoju "interpretaciju" okupirane ili zaposjednute teritorije na način kulturne nadređenosti u odnosu na "pokorenog". Težina tog pritiska ostaje zabilježena u jeziku. U toj projekciji se razvijaju rasistički mitovi, religijske bajke, kulturološki umišljaji, ideološke izmišljotine, malograđanske laži, vazalski vokabulari, konstruirane slike povijesti i fabricirane historijske "činjenice". Beograd i Zagreb ponavljaju cjelovit arsenal dominacije nad bosanskim kontekstom od 1918. godine s jednom jedinom namjerom – da se Bosna podijeli na osnovu velikodržavnog osvajačkog projekta Srbije i Hrvatske. Posebna specifika ovog udruženog SH-projekta je negacija bosanstva i zaprečavanje razvoja bosanske nacionalnosti. U tom iživljavanju moći nad porobljenima, otpuštaju se kočnice i na površinu isplivavaju najmračnije etnofaulističke uvrede i konstrukcije srpsko-hrvatske hegemonije kakve su, naprimjer, one o "izdaji pradedovske vere", "izdaji vere za večeru", poturčivanju, zaostalosti, "hrvatskom cvijeću", "Bosni kao srpskoj / hrvatskoj zemlji", "lažnoj veri", "divljim Turcima" i tome slično. Sve to se 1990-ih slaže u koordiniranu akciju srbijanskog i kroacijskog  režima na istrebljenju muslimanskog stanovništva s teritorije Bosne. 

Šta je Bosancima preostalo u velikodržavnom, osvajačkom nacrtu srbijansko-kroacijskog ekspanzionizma na rasističkim osnovama? Asimilacija ili anihilacija? Stojan Protić je to "objasnio": jedan dio pod mač, drugi dio protjerati i treći dio pokrstiti. U povijesnom smislu, Srbija i Hrvatska, tek odnedavno izigravaju imperijalne sile spram Bosne, izranjajući iz povijesne nebitnosti i suspektne konstrukcije vlastitog političkog bića. Unutar ideoloških oblikovanih teorija društvenih znanosti, koje dolaze iz beogradskog i zagrebačkog režimsko-militantnog ozračja, nadopunjavaju se orijentalistički, književnoteorijski i historiografski mitovi, kao i mitovi geopolitičkih i bliskoistočnih studija u kojim se Bosna i muslimani totalno demoniziraju i dehumaniziraju  kao predigra genocidnog istrebljenja i udruženih zločinačkih poduhvata. Objekti mitskih manipulacija, moguće žrtve, nesvjesno i naivno od svojih negatora preuzimaju veliki dio narativa, vokabulara, teorijskih postavki, ideoloških nabačaja i nacrta, što dovodi do potpune  zbunjenosti i zarobljenosti u pripremljene stupice zla. Oni su gotovo priviknuti na svakodnevni rasizam u kojem se nepopustljivo insistira na njihovoj "drugosti", "posebnosti", "izdvojenosti", "neidentičnosti", na "specijalnom" statusu, na općoj drugobitnosti muslimana, Bosanaca, etničkih Bošnjaka u mrežama antibosanskog diskursa srpstva i hrvatstva. Lahkoća s kojom se u antibosanskim studijama negira povijest i kultura Bosne dijelom se uklapa u besramnu povijesti evropskog barbarstva. 

Nepregledna simbolička (semiotička) proizvodnja krivotvorina postaje glavna kulturna sadržina imperijalno-hegemonijskih pretenzija na Bosnu. Taj pristup se već prepoznaje s austrougarskom okupacijom Bosne i hegemonijskim diskursom osvajača. Sve to tendenciozno traje do danas i nastavlja se kao najprimitivnije barbarsko divljanje tzv. "naprednih civiliziranih" nacija ili kvazi-kulturnih konstrukcija tokom 20. stoljeća uz psihopatsku zloupotrebu religija i ponerički revizionizam povijesnih događanja. 

U tekstu Dijaspora kao špajz hrvatskog nacionalizma (Autograf.hr, 24.I 2026) Denis Jurić piše: "Pa nisu li upravo mnogi crkveni prostori i događaji Hrvata u dijaspori pretvoreni u prostor nametanja jednog ultra desno-konzervativnog političkog narativa? Crkva u dijaspori kao da ima ulogu širiti nacionalni identitet, a ne evanđelje – služeči domovinskoj desnoj politici kao čuvarica jedne verzije hrvatstva i njegove verzije katoličanstva. One dakle verzije hrvatstva koja se ori s Thompsonovih koncerata i koja se krije među obrvama sinjskog Mire Bulja. Thompson je postao i teološki Memento. Dakle ne samo Memento "ispravne" verzije domoljublja, nego i "ispravne" verzije bogoljublja!"^[10] 

_{[1] Milićević, Milan Đ. (1888). POMENIK znamenitih ljudi u srpskog naroda novijega doba, Beograd: Srpska kraljevska štamparija.
[2] Masuzawa, Tomoko (2005). The Invention of World Religions. Or, How European Universalism Was Preserved in the Language of Pluralism, Chicago: University of Chicago Press, str. 301.
[3] Dušegupka (njem. Gasenwagen), specijalno vozilo dovezeno iz Berlina u Beograd u februaru 1942. godine. Služilo je za masovno uništavanje Jevreja i partizana u Srbiji. Imao je 50 mjesta – to jeste 50 žrtava. U periodu od početka aprila do kraja maja 1942. U kamionu je ugušeno oko 8.000 Jevreja i 500 partizana u Beogradu. Žrtve su uzimane iz logora Sajmište i Banjica.
[4] http://www.dnevno.hr/kolumne/tomislav-vujeva/67749-kolaboracija-srpske-pravoslavne-crkve-garant-srpske-opstojnosti.html
[5] Tomislav Vujeva to opisuje ovako: "Prihvaćanjem komunizma 1945. godine, srpska crkvena hijerahija je ustvari pronašla model, kako s jedne strane, da spriječi iznošenje na vidjelo njezina prljavog rublja u vrijeme Drugog svjetskog rata, što joj je uvelike i uspijelo, a sa druge pak strane, vjerovala je da će joj lojalan odnos pomoći da u komunističke upravne strukture u Beogradu instalira velikosrpske elemente, koji će opet omogućiti kontinuitet velikosrpske ideologije, sada naravno, uz pomoću jednog drugog sredstva - jugoslavenskog komunizma. Stoga je ta hijerahija, čija je patološka odbojnost prema svemu što je katoličko, u kooperaciji sa komunistima, lopticu krivnje za sva (ne)djela prebacila na Katoličku crkvu – crkvenu hijerarhiju. Tako da se gotovo pedeset godina govorilo o kolektivnoj krivnji katoličke crkvene hijerahije, dok se na drugoj strani, o pravoslavnoj hijerahiji, njezinoj kooperaciji sa okupacijskim vlastima, odnosno potpori koju je ista pružala kvislinškom režimu Milana Nedića, kao i idenficiranju sa ideologijom četničkog pokreta, prelazilo kao da se nikada ništa nije dogodilo." (http://www.dnevno.hr/kolumne/tomislav-vujeva/67749-kolaboracija-srpske-pravoslavne-crkve-garant-srpske-opstojnosti.html)
[6] Al Hassani, Salim T. S. (ed.), Woodcock, Elizabeth & Saoud, Rabah (co-ed.) (2007). 1001 Inventions. Muslim heritage in our world, Second edition, Manchester, GB: Foundation for science, technology and civilisation.
[7] "On the other side, we asert, that the direct contrary of this is true. And to prove our asertion. ..we have refered you to the Mahometan law, which is binding uponal, from the crowned head to the meanest subjectala winter woven with the wisest, the most learned, and most enlightened jurisprudence that perhaps ever existed in the world". U knjizi: Uday Singh Mehta (1999). Liberalism and empire. A study in nineteenth century, 2nd, Chicago: The University Of Chicago Press, p. 185-186.
[8] Massad, Joseph A. (2015). Islam in Liberalism, Chicago: University of Chicago Press, poglavlje: "Forget semitism", p. 341. ("Today, as Arabs, as Muslims, Palestinians have become the quintessential Semites. That Muslims worldwide have been huddled by this European taxonomy under the umbrella of the Semitic, whose infe- riority to the Aryan must always be reasserted, makes the Palestinian Question one of the main battlefields where former Semites who have joined Europe are battling those Semites who refuse to join Europe and cannot be allowed to join it even if they so wished. In forgetting Semitism and Orientalism, and Zionism, and in urging us to remember only anti-Semitism, Derrida and the Abrahamic readvance the claim that anti-Semitism, rather than Semitism, is what opposes the Semite. That Aryanism and Semitism can only exist as parts of the same discourse of European racial and religious supremacy, which the Abrahamic for- gets at its own peril, demonstrates that the Jewish and the Palestinian Questions have never been other than the Aryan and the Semitic Questions, which are globalized today as the question of liberalism and Islam rather than the question of Islam in liberalism. The lesson that Said wanted to commit to Palestinian memory was therefore simple: To forget Semitism, to forget the Semites, we must always remember them".)
[9] Kasapović, Mirjana (2025). Jeruzalemski muftija El Huseini i Muslimani BiH. Zagreb: Školska knjiga.
[10] https://autograf.hr/dijaspora-kao-spajz-hrvatskog-nacionalizma/}

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba