Mini-feljton | "Svetosavlje" i granice: Kakav je odnos prema Bosni i Hercegovini? (VII)

Sedmi nastavak otvara pitanje ideološke pozadine četničkog pokreta, s posebnim fokusom na ulogu dijela sveštenstva Srpske pravoslavne crkve i koncepta "svetosavlja". Kroz analizu njegovog nastanka, razvoja i političke instrumentalizacije, ovaj dio feljtona pokazuje kako je religijski okvir korišten za oblikovanje nacionalne ideologije, ali i kako su takve ideje ostavile dugotrajan utjecaj – od Drugog svjetskog rata pa sve do savremenog političkog konteksta.

Piše: Mr. Đenan Galešić, za Radiosarajevo.ba

Četnički hod kroz Drugi svjetski rat imao je podršku u jednom znatnom dijelu sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Postojali su, naime, i takvi svijetli primjeri gdje je skupština pravoslavnih sveštenika u Bosanskoj Krupi, 15. novembra 1942. godine donijela poslanicu srpskom narodu kojom se pozivaju svi rodoljubi da pristupe NOP-u.

Trending

Cijene stanova u FBiH ponovo skočile — kvadrat ide i preko 4.500 KM. Pogledajte gdje je najskuplje

Tzv. filetizam SPC u 20. vijeku poprima svoju formu od koje se u nekim dijelovima ni danas nije odustalo, kroz formu "svetosavlja". Religijski nacionalizam unutar pravoslavne Crkve označava se teološkim terminom filetizam. Filetizam je na sinodi pravoslavlja u Carigradu 1872. godine osuđen kao hereza sa obrazloženjem da se sudbina hrišćanske vjere ne smije miješati sa sudbinom bilo kojega posebnog naroda ili rase. Ipak, činjenica je da se filetizam kroz "svetosavlje" neometano praktikovao kroz gotovo čitav 20. vijek, a praktikuje se i u 21. vijeku.

Unija pravoslavlja i srpskog nacionalizma

Naime, 1930-ih godina, u tadašnjim društvenim i političkim konstelacijama, unutar SPC osmišljen je pojam "svetosavlje", koje predstavlja uniju pravoslavlja i srpskog nacionalizma, uokvirenu i prezentovanu kao skup nacionalnih i političkih ideja i principa koje treba da slijedi svaki pravoslavni Srbin. "Svetosavlje" propagira parolu "jedan narod i jedna religija u jednoj državi koja okuplja sve Srbe", odbacuje i anatemiše sve strane utjecaje, uključujući i demokratiju, jednakost, individualizam, vjersku trpeljivost i druge vrijednosti modernizma koje su dolazile iz zapadnih država i tradicija.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Sa Rastkom (Savom) Nemanjićem, njegovim djelovanjem i pisanjem, "svetosavlje" kao ustoličena ideologija 1930-tih godina, nema nikakvih dodirnih tačaka. Naime, Sava Nemanjić je za svoje vrijeme bio avangardan i pragmatičan čovjek koji je baratao podacima i razumio balkanski kontekst u kojem se našla Srbija 13. vijeka, pa je u skladu sa takvim svojim djelovanjem, 1219. godine i ishodio autonomiju za srpsku crkvu, što je samo po sebi čin koji ruši i mijenja ustaljene principe i crkvenu teritorijalnu i duhovnu organizaciju.

S tim u vezi, ideologizirano "svetosavlje" nastalo 1930-tih godina, od Svetog Save (Rastka Nemanjića) preuzelo je samo ime, dok je cjelokupan njegov sadržaj i esencija, rezultanta djelovanja grupe krajnje sekulariziranih sveštenika SPC, koji su svoje djelovanje uskladili sa tri posljednje vlade Kraljevine Jugoslavije (Jevtićeva, Stojadinovićeva i Cvetkovićeva), njihovim otklonom i servilnošću prema nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, te sa dvorskim režimom.

Dakle, ukoliko se pod pojmom "svetosavlje" podrazumjeva misao i djelo Rastka Nemanjića, tj. svetog Save, u jednom istorijskom vremenu, nesporazum ne postoji. Međutim, kada se ovom pojmu prišiva ideološka komponenta i on tretira kao ekspanzivna, aspiracijska, nacionalistička, rasistička, strogo srpska ideologija, nesporazum se sam nameće i pitanje se samo nameće: na koga se odnosi njen aspiracijski element? S tim u vezi i na ovom mjestu vrijedi dati neke napomene.

"Hitlerovi pravoslavci"

Sam naziv "svetosavlje" ideja je Dimitrija Najdanovića (visoki sveštenik SPC, profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, istaknuti pripadnik fašističkog pokreta "Zbor"), a ideološki je uokvireno i utemeljeno od strane Nikolaja Velimirovića. Principi "svetosavlja" bili su fleksibilni, bez čvrstine i dogmatičnosti, pa su više ličili na skup mitova izrečenih na početku kroz govore vladike Nikolaja Velimirovića, što je uglavnom predstavljalo palanačku megalomaniju i romantiku, najjasnije i najilustrativnije, sa današnje tačke posmatranja, u segmentu povezivanja i povlačenja paralele sa njemačkim nacizmom, Adolfom Hitlerom i njegovim djelom. Vukući paralelu od Svetog Save prema Adolfu Hitleru, vladika Nikolaj Velimirović upravo u Hitleru i nacizmu prepoznaje "spasioca" tradicionalnih pravoslavnih, "svetosavskih" srpskih vrijednosti.

U godinama svog nastanka "svetosavlje" je bilo zamišljeno kao alat pomoću kojeg se srpski narod "spašavao" od najezde komunizma i jevrejstva (za koje su "svetosavski" promotori smatrali da kontroliše i upravlja komunizmom). "Svetosavlje" je težilo i propagiralo pravoslavno i nacionalno sjedinjenje Srba u neraskidivu cjelinu, ali i srpskih prostora, tj. teritorija na kojima su živjeli pravoslavni stanovnici Kraljevine Jugoslavije, u kom cilju je Sveti Sava predstavljen kao čovjek koji je taj proces već davno uspostavio i uradio za Srbe, ali su brojni neprijatelji Srba kroz vijekove doveli do razjedinjenja pravoslavlja i nacije, pa ga treba ponovo pokrenuti i vratiti se na postavke Svetog Save. U operacionalizaciji ovih ciljeva sam Sveti Sava, njegov lik i djelo, korišteni su na različite načine, često kroz beskrupulozne fantazmagorije i falsifikate, gdje je Sava predstavljan kao neka vrsta trinaestovjekovnog nacionalnog društvenog i političkog pregaoca, sa vizijom Srba i Srbije unaprijed sedam, osam vijekova.

Religija kao instrument

"Svetosavljem" je značenje pravoslavne vjere u Srbiji usklađeno i vanjski izricano onako kako je to zahtjevala nacijska potreba i nacionalističko pomodarstvo pred Drugi svjetski rat. Tu se radilo o bezočnoj sekularizaciji religije i njenom povezivanju sa nereligioznim vrijednostima i državnim institucijama i njihovim potrebama, čime je pravoslavlje odvojeno od njegove univerzalne tradicije učenja i poslanstva na zemlji. Takva religija bila je vrlo lako upotrebljiva kao instrument u rukama nacijskih elita, a pravoslavni sveštenici, propagatori "svetosavlja" su upravo to i htjeli, i postizali: da su u skladu sa srbijanskom nacijskom elitom. "Svetosavlje" je bilo tada, te ostalo i danas, religiozno izvana, ali sekularno i nacionalističko iznutra.

Jednu od iole jasnijih definicija "svetosavlja" napisao je njegov bazni propagator i fanatični govornik, Nikolaj Velimirović, i to tek 1953. godine, kada u predgovoru knjige Justina Popovića Svetosavlje kao filozofija života, piše da "svetosavlje" znači "pravoslavno hrišćanstvo srpskog stila i iskustva, izraženo u bogougodnim ličnostima, prvenstveno u svetom Savi Nemanjinom". Velimirović naglašava i to da je termin "svetosavlje" potekao "u naše vreme" (vrijeme 1930-tih godina) od strane studenata i profesora beogradskog Bogoslovskog fakulteta, te da je kao takav ušao u širu upotrebu kod Srba.

Tih godina unutar SPC raste mržnja prema prema Evropi, demokratiji, svjetovnoj kulturi, sekularizaciji države, rastu antisemitizam i rasizam, a ova oživljena struja u SPC dobila je utjecajnog propagatora u osobi vještog i fanatičnog govornika Nikolaja Velimirovića.

Sveštenstvo između Mihailovića i Nedića

Valja naglasiti i to da se poslije okupacije i komadanja Kraljevine Jugoslavije pravoslavno sveštenstvo podijelilo: veliki dio je podržavao ravnogorski četnički pokret i Dražu Mihailovića (oko ¾), jedan manji dio pristao je uz Nedićev kvislinški režim u Srbiji, a jedan takođe manji dio pristao je uz NOP. Tadašnji patrijarh SPC Gavrilo Dožić pružao je podršku Mihailovićevom pokretu, kao i vladika Nikolaj Velimirović, koji je slao blagoslove i male krstiće kao darove sljedbenicima četničkog pokreta.

Velimirović je u Evropi vidio paradigmu zla, a u njene zle vrijednosti (koje su po njemu smislili Jevreji) primarno je svrstavao: demokratiju, socijalizam, štrajkove, ateizam, pacifizam, toleranciju, kapitalizam, revoluciju i komunizam. Nacizma na popisu Velimirovićevih zlih vrijednosti, nema. Sekularizam zapadnoevropskih zemalja Velimirović takođe vidi kao jednu veliku anomaliju. Velimirović drži da je odvajanje crkve od države i nacionalizma od vjere, pogrešan put i vrlo loša tekovina evropskih modernih država. To civilizacijsko dostignuće Velimirović žestoko kritikuje.

"Svetosavska" ideologija je, po Velimiroviću, srpska ideologija izvedena iz jevanđelja, ona je ideologija posebnog tipa, koju je utemeljio sveti Sava, a poslije njega niko do pojave Adolfa Hitlera, kojem Velimirović iskazuje poštovanje. To što je Hitler bio ateista Velimiroviću ne igra nikakvu ulogu, jer se tada u krugovima srbijanske nacijske elite vjerovalo (kao što se uostalom vjerovalo u desničarskim i konzervativnim evropskim krugovima), da bi Adolf Hitler mogao biti "brana" koja bi narode Evrope štitila od jevreja i boljševizma.

Krleža i "brbljavi vladika"

U kontekstu svega navedenog, od važnosti je istaći i to da je na kraju Drugog svjetskog rata, upravo Velimirović bio predviđen u vrhu III Reicha za predvodnika kvislinških i antikomunističkih snaga u Jugoslaviji u čemu su sa Milanom Nedićem i Dimitrijem Ljotićem bili saglasni Joachim von Ribentrop i Heinrich Himmler. U tu svrhu, Velimirović je januara 1945. godine iz luksuznog hotela u okolini Minhena prebačen u Beč, gdje se sastao s Ljotićem, Nedićem i izaslanikom Draže Mihailovića – Milanom Aćimovićem (provjerenim i prononsiranim čovjekom Gestapoa), a u cilju ujedinjenja svih kvislinških i kolaborantskih trupa u Srbiji i Jugoslaviji. Velimirović je u ovom cilju tokom marta i aprila 1945. godine obilazio udružene srpske kvislinške snage na teritoriji Slovenije, gdje su se koncentrisale nakon povlačenja iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Do kraja svog života je, bazni mislilac i ideolog "svetosavlja", Velimirović, izjavljivao da će se moliti "za tri srpska mučenika: Dražu Mihailovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića".

Velimirović je pripadao ksenofobnoj struji srpskog kleronacionalizma i populizma i odlično se snašao u toj ulozi. Populizam je bio njegova specijalnost. Priznati intelektualci tog vremena (npr. Miroslav Krleža) u njemu su vidjeli grotesknu pojavu "brbljavog vladike koji obnavlja pravoslavlje svetog Save nevjerojatno smiješnim poslanicama i zdravicama u ničeanerskom (nihilističkom, bestidnom, sekularističkom, op.a.) stilu." Naime, Velimirović je bio fanatični vjerski govornik, koji je dobro iskorištavao praznovjerje i neukost masa, beskrupulozni antisemita i antikomunista, čije su konstrukcije graničile ili bile u gabaritima čistih izmišljotina. Nikolaj je svojim govorima fascinirao, bio je najvještiji besjednik tog vremena u Srbiji i mnogim je pravoslavnim vjernicima izgledao kao oličenje samog Isusa Hrista.

Antibosansko djelovanje

U praksi, iznutra, u svom sekularnom izražaju, "svetosavlje" je tada značilo, ali i danas znači, nepriznavanje granica srpskog naroda i srpske države, kako u Kraljevini Jugoslaviji, tako i u socijalističkoj Jugoslaviji, preko ratnih sukoba na tlu Jugoslavije (1992-1995), do danas. Analogno tome, "svetosavlje" podržava širenje granica srpske države na sva područja gdje živi pravoslavni element.

Antibosansko djelovanje "svetosavlja" oslikava se kroz teritorijalne aspiracije, homogenizaciju pravoslavnog stanovništva na najvulgarnijoj srednjovjekovnoj vjerski zasnovanoj osnovi, zatim kroz stalno držanje tenzije, poništavanje "bosanske filozofije života" jer je svako civilizacijsko dostignuće neprijatelj "svetosavlja", itd.

*

Socijalistički period, naročito njegov rigidniji i snažniji dio kojim su upravljali ljudi koji su iznijeli NOB-u i revoluciju, "utišao" je "svetosavlje" u Jugoslaviji, ali ga nipošto nije ugasio. U tom periodu "svetosavlje" je aktivno živjelo u emigraciji, uglavnom ideološki "budno" kod svešteničke populacije i četničkih komandanata i njihovih pristalica izbjeglih iz Jugoslavije.

SPC pred kraj SFR Jugoslavije

Zanimljivo je na ovom mjestu reći nešto o ulozi SPC u periodu SFRJ, naročito pred kraj njenog trajanja. Naime, uloga SPC bila je u ovom smislu potpuno u skladu sa razumjevanjem srpske nacionalne države – kao države svih Srba, ali i razumjevanjem srpske nacije – kao homogene i "čiste" etničke i vjerske zajednice (što su opet principi "svetosavlja"), pa s tim u vezi SPC nikada nije priznala AVNOJ-ske granice. Već od 1990. godine njeni velikodostojnici pozivaju na podjelu Jugoslavije po etničkim i vjerskim granicama i stvaranje srpske homogene etničke države, izričito predlažući podjelu Bosne i Hercegovine. Kasnije, kada je rat za nove granice već bio u toku, 1992. godine Sabor SPC izdao je i zvanično saopštenje da ne priznaje AVNOJ-ske granice, koje su za SPC dvostruko manje od srpskog istorijskog prostora.

Bitno je naglasiti da je u uskoj sprezi sa stavovima i kriterijima oko granica, i kriterij SPC o kolaboracionizmu u Drugom svjetskom ratu. Kriterij kvislinštva u Srbiji, sa stanovišta SPC, nije saradnja sa okupatorima, nego stav oko etničkih granica i granica bivših jugoslavenskih republika. Tako se za SPC ni Draža Mihailović, ni Milan Nedić ne nalaze na kolaboracionističkoj strani, ali se tamo nalazi Josip Broz Tito, koji se od strane SPC označava kao glavni krivac što su u ratu uspostavljene i priznate granice republika (AVNOJ-ske granice), dvostruko manje od prostorne rasprostranjenosti pravoslavnog stanovništva unutar Jugoslavije.

*

Danas doživljavamo i jasno osjetimo sveukupnu desekularizaciju srbijanskog i srpskog društva u cjelini, koja permanentno jača i koja se pokazuje kao jedna od najdubljih, najkorjenitijih i najdalekosežnijih promjena od 1990-tih godina do danas.

U ovom procesu konstanta, sveprisutno i vrlo utjecajno je "svetosavlje", kao apsolutno programsko i ideološko jedinstvo srpskog naroda ma gdje živio, operacionalizirano kroz pravoslavni vjerski kalup, samo što se danas izgovara drugačijim narativima, drugačijim diskursima, drugačijim naglašavanjima, drugačijom terminologijom, ali je neupitna njegova čvrsta ideološka baza, od 1930-tih godina do danas (istorijski nastao prije skoro stotinu godina, a ideološka upotrebljivost i danas traje). "Svetosavlje" insistira na totalnom jedinstvu srpskog naroda, sa akcentom na teritorijalno jedinstvo. Srbijanska politička elita, ali i pretežni dio intelektualne elite, nikada nije bio zadovoljan teritorijom srpske države.

(Sutra: Neprijatelji BiH i sve mračne sile)

Napomena: Knjiga "Profili neprijatelja Bosne i Hercegovine (sinteza 20. vijeka) – Bakamlučki eseji o ratu i miru" dostupna u knjižarama "Svjetost Commerce" u Sarajevu i Mostaru, te knjižari "Mutevelić" u Mostaru).

O autoru
Đenan Galešić (Mostar, 1972.), studirao je i diplomirao na Pravnom fakultetu, te magistrirao historiju na FHN, Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru. Polje njegovih akademskih zanimanja i posvećenosti su: historija Bosne i Hercegovine (sa naglaskom na njen pluralni religijski identitet), procesi osvješćivanja naroda zapadnog Balkana u nacijskom smislu, odnos religijskih naslijeđa prema razvoju nacionalnih ideologija na zapadnom Balkanu, te svi oblici postojanja bosanskohercegovačke države u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sa posebnim akcentom na razobličavenje i razotkrivanje onih aspiracijskih ideologija iz bosanskog susjedstva koje su baza i temelj nastanka pokreta i njihovih nosilaca, kojima su bosanskohercegovačka država i bosanskohercegovački narod, te njegovo vjekovno pluralno postojanje, glavna smetnja u ostvarenju ciljeva: nacijskog homogenog i "čistog" jedinstva, te cijepanje i prisvajanje bosanskohercegovačke historijske državne teritorije. Galešić je od 1993. godine profesionalno angažovan u obavještajno-sigurnosnom sistemu Bosne i Hercegovine. Oženjen je i otac dva sina. Živi i radi u Mostaru.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.