Mini-feljton | Đenan Galešić: Muslimanske rezolucije i otpor politici NDH u Bosni i Hercegovini (IV)

Politika Nezavisne Države Hrvatske prema Bosni i Hercegovini vrlo brzo je pokazala sve svoje unutrašnje protivrječnosti. Teror nad civilnim stanovništvom, ideološki projekti etničkog i vjerskog preoblikovanja prostora, ali i sve složeniji odnosi između različitih vojnih i političkih pokreta, stvorili su atmosferu duboke nestabilnosti i nepovjerenja.

U takvim okolnostima pojavili su se i prvi javni oblici otpora ustaškoj politici među muslimanskim građanskim slojevima, oličeni u poznatim muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine.

Istovremeno, razvoj rata na prostoru NDH otkrivao je i paradoksalne političke procese – od pokušaja propagandne diskreditacije Narodnooslobodilačkog pokreta do sporazuma i saradnje između ustaških i četničkih snaga u borbi protiv partizana.

Trending

Poznato kada se klanja bajram-namaz u Sarajevu

Piše: mr. Đenan Galešić, za portal Radiosarajevo.ba

Masovni pokolji nad Srbima širom Bosne i Hercegovine, u kojima su sudjelovali i ustaše muslimani, izazivali su nezadovoljstvo i negodovanje kod muslimanskog stanovništva, ali ujedno i sve veću zabrinutost za vlastitu sigurnost.

Eklatantan primjer antiustaškog kursa je akcija koju su pokrenuli ugledni muslimanski građani, a koja se manifestovala u otvorenom protestu protiv terora nad srpskim stanovništvom, formalno pretočena u muslimanske rezolucije, koje su se izdavale u posljednjim mjesecima 1941. godine. Potpisnici rezolucija bili su predstavnici muslimanskih organizacija, istaknute ličnosti tadašnjeg muslimanskog javnog života. Sarajevo, Prijedor, Mostar, Banja Luka, Bijeljina i Tuzla, mjesta su u kojima su se izdale rezolucije, a njihov adresat bio je vrh ustaške vlasti u NDH.

Mostarska Rezolucija

Rezolucije su imale i jednu zajedničku crtu, zajedničku poruku vrhu ustaške vlasti, koja se očitovala u sljedećem: otvoreno su se osuđivali ustaški zločini nad Srbima, ograđuje se od onih muslimana koji su učestvovali u tim zločinima, zahtijevala se zaštita za Srbe u smislu osiguranja života i imovine svih građana bez razlike na vjeru, izražavao se protest zbog pokušaja da se za učestvovanje pojedinaca muslimana u ustaškim zločinima okrivi čitav muslimanski narod, tražilo se da se zaustavi svaka vjerska netrpeljivost, da se najstrožije kazne učesnici pomenutih zločina, a sadržavale su i podatke o progonima i stradanjima muslimana od strane četničkih formacija.

Dopustite mi da se ovdje kratko osvrnem na mostarsku rezoluciju. Naime, Zanimljivo je da je mostarsku rezoluciju umnožila tehnika Komunističke Partije Jugoslavije u Mostaru. Ovo je primjer univerzalne humanosti i ideje zaštite čovjeka i ljudskog života kao svetinje i neprikosnovenosti. Mostarski muslimani bili su involvirani u tada avangardni i napredni komunistički pokret, ali i tradicionalno u islamske vjerske krugove. Otuda ih na zajedničkoj platformi rezolucija.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

*

Četnici priznaju NDH

Razvojem ratnih dešavanja na tlu NDH, vrlo brzo je Narodnooslobodilački pokret (NOP) izdiferenciran kao glavni ustaški politički i vojni protivnik. Ustaše su NOP kvalifikovali kao velikosrpski pokret, a KPJ kao organizaciju koju vode velikosrpski elementi. Težnja da se NOP prikaže srpskim pokretom imala je za cilj da spriječi uključivanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u isti, a istovremeno je ustaška propaganda prešućivala sporazume koje je pravila sa četničkim pokretom.

Od značaja u ovom smislu i nastojanju ustaške propagande, bio je dolazak u posjed spiskova učesnika Prvog zasjedanja AVNOJ-a i spiskova vojnih komandanata u NOP-u. Pretežan broj Srba koristili su da opravdaju ovu svoju tezu. Imena Hrvata učesnika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, obezvrjeđivali su i blatili brutalnom propagandom (jedni su bili nezakonita djeca, jedan se šminkao poput prostitutke, jedan je pijanica i propalica, itd.), dok su imena Nurije Pozderca, Avde Hume, Osmana Karabegovića i Omera Osmića samo navedena u sklopu Hrvata, bez difamirajućih iznošenja.

Neupitno je da je omasovljavanje i jačanje NOP-a na području NDH, bio onaj presudni faktor koji je inicirao približavanje interesa četnika i ustaša. Krajem aprila 1942. godine sklopljen je prvi sporazum ustaške NDH sa komandantom četničkog odreda "Petar Kočić" u okolini Mrkonjić grada, Urošem Drenovićem. Potom su slične sporazume zaključivali i drugi četnički odredi: "Manjača", ozrenski, trebavski, "Kralj Petar II", majevički, "Borje", i dr.

Svim ovim sporazumima zajednička je karakteristika da četnici priznaju vlast NDH, te kao njeni državljani izražavaju joj privrženost, a njenom poglavniku Paveliću lojalnost i odanost. Paralelno, NDH se ovim sporazumima odrekla vlasti u onim djelovima koje dotične četničke jedinice drže pod vojnom kontrolom.

Sporazumi su sadržavali i tačke koje govore da će u cilju vođenja zajedničke borbe protiv partizana četnici zadržati svoje oružje, a ako se ukaže potreba, državne vlasti NDH će ih snabdijeti municijom. Sporazumi sadrže i odredbe po kojima se četnici koji budu ranjeni u borbama sa partizanima mogu liječiti u bolnicama i ambulantama kao i pripadnici oružanih snaga NDH, da četnici, ako se istaknu u borbi, mogu dobiti nagrade i odlikovanja, te da se porodicama četnika poginulih u borbi protiv partizana dodijeli pomoć od strane NDH. Dakle, četnici su se obavezali da prekidaju sva neprijateljstva prema NDH i dogovorili saradnju sa ustašama na uništavanju NOP-a.

Valja reći da su sporazumi ustaša sa četnicima imali negativan odjek među narodom na čiju su podršku oba pokreta računala, te vršili kompromitaciju i jednih i drugih: ustašku politiku među hrvatskim, a četničku politiku među srpskim stanovništvom. Isto tako, aktivnosti četnika u smislu savezništva sa ustašama, Nijemcima i Talijanima, kompromitovali su četnike u inostranstvu, gdje su oni snažnom propagandom izbjegličke vlade u Londonu i same britanske vlade, predstavljani kao glavni nosioci oslobodilačke borbe u Jugoslaviji. Kada je u pitanju muslimanski dio stanovništva, posebno u onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su četnici izvršili masovne zločine nad njima, politika sporazumijevanja ustaša sa četnicima još je više produbila revoltiranost i animozitet muslimana prema ustaškoj politici i NDH, te iste, neminovno približavala NOP-u.

Prije 2 dana

Mini-feljton | Đenan Galešić: Monarhistička Jugoslavija - Početak otimačine za Bosnu (II)

*

Interesantno je u ovom kontekstu navesti ocjenu njemačkog komandanta u NDH, koju je ovaj iznio u julu 1943. godine, u kojoj kaže da Ante Pavelić i ljudi iz njegovog okruženja nisu u stanju zadobiti povjerenje naroda i ostvariti doprinos smirivanju stanja po "Firerovim načelima", te da je NDH vojnički potpuno inferiorna prema NOP-u.

Ustaše i četnici

Pitanje četnika i njihovo djelovanje na području NDH, poslije kapitulacije Italije, Nijemci su nastojali što prije i u što većoj mjeri riješiti i podrediti četničke formacije svojoj komandi. U tom smislu, u septembru 1943. godine u Hercegovini je došlo do direktnih kontakata njemačkih komandanata i predstavnika četničkih snaga radi sporazuma o zajedničkoj borbi protiv NOP-a. Prema sporazumu između komandanta 7. SS divizije "Prinz Eugen" i delegata četničke Vrhovne komande, dogovoreno je da se četnici zajedno sa njemačkim i snagama NDH, aktivno uključe u borbu protiv NOP-a. Pored hercegovačkih i dalmatinski četnici su se brzo i nesebično stavili pod komandu i u službu Nijemaca. Eklatantan je primjer četničkog komandanta popa Momčila Đujića u Kninskoj krajini, koji je samoinicijativno stupio u kontakt sa Nijemcima, izražavajući želju da im se stavi na raspolaganje.

U septembru 1944. godine Pavelić se sastao sa Adolfom Hitlerom, te na tom sastanku potegnuo pitanje četnika na području NDH. Pavelić je tokom sastanka izrazio mišljenje da bi Nijemci trebali prestati pomagati četnike, na što je Hitler odgovorio da je bolje da se četnici zajedno sa Nijemcima i ustašama bore protiv partizana, nego da se nekim nesmotrenim i neprijateljskim potezom prema njima, isti stave na stranu partizana.

U ovom kontekstu zanimljiva je Hitlerova ocjena stanja na Balkanu iz avgusta 1944. godine, gdje on ističe da je pored srpskog i bugarskog, prisutno i hrvatsko pitanje. Hitler o Hrvatima naglašava da nemaju nikakvu predstavu o državnosti i da je nikada neće ni imati, jer se tokom 500 godina nisu razvili u državu. Rješenje hrvatskog pitanja on vidi u inkorporisanju u III Reich, odnosno u njemačkom protektoratu nad Hrvatskom. On kaže da Reich može samo prividno da sarađuje sa postojećom hrvatskom vladom. Za razliku od Hrvata, Hitler je Srbima priznavao sposobnost da imaju i održe državu, ali je bio ubijeđen da će oni uvijek zastupati velikosrpsku ideju, zbog čega Nijemci ostaju trajni neprijatelji Srbije. Ovaj stav Hitler je iznio u svom Glavnom štabu u prisustvu najviših predstavnika Wehrmachta i vlade III Reicha: feldmaršala Keitela, feldmaršala von Weichsa, reichsfuhrera SS Himmlera, ministra inostranih poslova von Ribbentropa i specijalnog opunomoćenika za Jugoistok – Hermanna Neubachera.

Prije 1 dan

Mini-feljton | Đenan Galešić: NDH i Bosna i Hercegovina u ideološkom projektu ustaškog režima (III)

"Smjernice za obezbjeđenje mira u Bosni"

Njemačka okupaciona politika u Bosni i Hercegovini, na početku 1944. godine, očajnički je trebala stabilnost, što je bilo daleko od realnog stanja stvari. Reichsfuhrer Heinrich Himmler tada izdaje tzv. "Smjernice za obezbjeđenje mira u Bosni". U njima se od dobrovoljaca 13. SS divizije traži da po naredbi Hitlera izgrade i osiguraju mir u Bosni i da u toj borbi potvrđuju vjernost i odanost Hitleru kao vođi. "Smjernice" kažu da muslimansko stanovništvo čini bazu narodne zajednice u Bosni, te da u Bosni treba raseljavanjem stanovništva formirati jednoreligijske opštine (muslimanske, katoličke i pravoslavne). Dakle, nacisti kondenziranje stanovništva po vjerskoj osnovi u Bosni i Hercegovine na određenim dijelovima njene teritorije, vide kao jedan od uslova uspostave mira u Bosni. Ovo je vrlo zanimljivo sa današnjeg aspekta i a propos zadnjeg rata protiv naše zemlje.

Himmler je inače iskazivao dosta poštovanja i svojevrsnu fascinaciju islamskom religijom. Naime, u govoru pred članovima Državnog propagandnog ureda u vezi formiranja bošnjačke SS divizije rekao je sljedeće:

"Ja vam kažem da nemam ništa protiv islama, jer on mi odgovara za ovu diviziju i njene ljude: obećava im nebo ako se budu borili i u toj borbi padnu; to je jedna za vojnike praktična i simpatična religija."

Međutim, pozadina svega i pravi razlog koji je Himmlera potaknuo da Bošnjake pomogne oružjem bilo je očekivanje i želja da se za stvar Osovine iskoriste lokalne snage, te da se nekoliko njemačkih divizija povuče sa Balkana i upotrijebi na drugim, za Njemačku puno važnijim ratištima i frontovima.

Interesantno je navesti i to da su njemački generali u sastavu komande jugoistoka, imali o muslimanima mišljenje, koje se kretalo od toga da se oni ni na koji način ne zalažu za hrvatsku državu, do toga da žele ili nezavisnu Bosnu i Hercegovinu ili njemački protektorat. Njemački poslanik kod vlade NDH, SS general Siegfried Kasche, u elaboratu za ministra vanjskih poslova Ribbentropa, decembra 1943. godine, izvještavao je da povjerenje muslimana u III Reich zavisi isključivo od njemačkih vojnih uspjeha.

Neosporna je činjenica da je između NDH i bosanskohercegovačkih muslimana konstantno rastao stepen nepovjerenja i da je antiustaška orijentacija muslimana postajala realnost. U ocjenama najviših ustaških organa muslimani su uglavnom tretirani kao protivnici NDH, a autonomija Bosne i Hercegovine kao ideja i nastojanje, cijenjena je kao antidržavna.

Pavelićev bijeg

Bilo je to vrijeme kada je Drugi svjetski rat ulazio u svoju završnu fazu. Kako je ustaška vlast planirala sačuvati NDH u konačnom raspletu Drugog svjetskog rata iščitava se u sljedećem: ne bilo kakva Hrvatska, već postojeća ustaška Hrvatska koja se može sačuvati samo hrvatskim nacionalnim jedinstvom, trajnom pripadnošću zapadu, žilavim otporom velikosrpskoj hegemoniji, tj. svakom obliku obnove jugoslavenske države. Navedene teze su utoliko značajnije, jer u svojoj ukupnosti čine smisao ustaške politike u NDH.

Eliminacija njemačkih snaga iz Srbije, pad Beograda u ruke NOVJ i pomicanje glavne linije fronta prema zapadu, djelovali su vrlo uznemirujuće na ustaške krugove. Panika je još više porasla krajem novembra i početkom decembra 1944. godine zbog otvorene mogućnosti da će jedinice Crvene armije koje su se kretale kroz Mađarsku, preći Dravu kod Varaždina i na taj način doći nadomak Zagreba.

Inače, Zagreb je u to vrijeme pružao paničnu sliku grada u koji su se slijevale ne samo ustaše koje su dolazile iz svih pravaca, nego i druge kvislinške formacije, te brojni civili. U ovakvom stanju i okolnostima ustaška vlast organizovala je evakuaciju iz NDH. Njihov plan sastojao se u tome da vrh ustaške vlasti sa određenim vojnim formacijama napusti NDH i stacionira se na teritoriji Njemačke. Cilj upravo ovakvog poteza bio je očuvanje kontinuiteta vrha državne vlasti NDH, očuvanje jednog dijela vojnih efektiva, koji bi nastavili borbu skupa sa njemačkim snagama.

Interesantno je da je Pavelić bio vrlo zainteresovan da svoje povlačenje obilježi jednim formalnim i u suštini lažnim aktom predaje vlasti, pa je i službeno imenovao osobu koja bi u Zagrebu trebala da dočeka jedinice NOVJ. To je bio službenik Sabora NDH, Đuro Kumičić. Pavelić je sa glavnom ustaškom skupinom Zagreb napustio 06.05.1945. godine, dva dana prije ulaska jedinica NOVJ u taj grad.

(Sutra: O četničkom djelovanju u BiH)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.