Intervju | Đenan Galešić: Nacija je jednaka državi, a država je jednaka naciji (II)

U nastavku intervjua za Radiosarajevo.ba mr. Đenan Galešić o djelovanju velikodržavnih projekata iz bosanskog komšiluka na tlu Bosne, objašnjavajući šta je spriječilo da se bosanski narod formira kao nacija, u vrijeme kada su to postali drugi balkanski narodi.

Pritom se snažno kritički osvrće na ulogu Osmanskog carstva na tlu Bosne, posebno u periodu dekadencije.

Također, razgovaramo o pojmu "nacije" i "naroda" u kontekstu današnjih modernih shvatanja.

Trending

Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski

"Šuti, eto Turaka"

Radiosarajevo.ba: Da li je djelovanje tih projekata na tlu Bosne spriječilo da se bosanski narod formira kao nacija, u vrijeme kada su to postali drugi balkanski narodi?

Galešić: Na početku odgovora na to pitanje prvo valja uzeti u obzir i nešto reći o djelovanju i karakteru osmanlijske vlasti u Bosni. Naime, nakon što je osmanska država osvojila i u svoj sistem inkorporisala Bosnu i Bošnjane, naši preci su ušli u sistem jednog ogromnog državnog bića koje je bilo mlado, puno energije, koje je u svoj sistem već do tada inkorporisalo mnoge narode, koje se širilo na svaku svoju stranu i praktično u tom vremenu bilo nepobjedivo. Polet i energija prožimali su vojsku i državnu upravu, naši stari Bošnjani jednim velikim dijelom prišli su islamu, pa su i oni dali tom ogromnom i poletnom državnom biću sebe i svoju svježinu i snagu, a od njega su za sebe očekivali moć, materijalna dobra, slavu.

28.09.25. 12:30

Intervju | Đenan Galešić: Bosanska nacija je smetnja aspiracijskim projektima iz komšiluka (I)

To su i dobili, ali su zauzvrat bili udarna snaga tog carstva koje je, kako je to Derviš Sušić plastično opisao: "zakucalo kršćanskoj Evropi sjekirom u vrata".

Bosanski odredi u osmanskoj vojsci dopirali su u svojim pohodima do Celja i Austrije, pa su u Austriji čak do 1930-tih godina majke djecu plašile riječima "šuti, eto Turaka".

Zanimljivo je da je zvono crkve sv. Stefana u Beču, koje je od 1536. godine obavještavalo stanovništvo o opasnosti od akindžija, tj. odreda osmanske vojske koji nastupaju prvi i haraju neosvojeni teritorij, ukinuto tek 1956. godine. Zabilježene su i akindžijske pjesme iz vremena sultana Sulejmana veličanstvenog koje zorno prikazuju prisustvo osmanskih odreda u njemačkim planinama. Jedna od tih pjesama jednim svojim dijelom glasi: Vladar nam je sultan Sulejman / Gazije nam okruženje čine / U ovoj riječi laži nema / Vrletne su njemačke planine.

Uloga Srbije i Garašanina

Radiosarajevo.ba: Ali, na prostoru Bosne se značajno osjećalo i opadanje Osmanskog carstva?

Galešić: Sva carstva koja se razvijaju i šire, neupitno dolaze do svog vrhunca, kada slijedi opadanje, rasulo i neumitan kraj. Iz Velikog bečkog rata koji je završen Karlovačkim mirom 1699. godine, naša Bosna je izašla oslabljena, razrušena, osiromašena, pobijena, a za račun Visoke Porte i Sultanova Dvora. Ona je bila najzapadnija i najisturenija granica Osmanskog Carstva, ona je cijela proglašena serhatom – granicom. Sva Bosna.

Međutim, mnogi bosanski ljudi pogubljeni su jer su se odvažili iskati poštivanje specifičnosti  Bosne. Jedan rani primjer je primjer šejha Hamze Orlovića, još sa početka 16. vijeka. On je osnovao autentični bosanski derviški red Hamzevije sa ciljem da Bosnom vlada maternji jezik i domaći čovjek. Od uleme bliske Sultanovom Dvoru proglašen je heretikom i njegov je pokušaj u krvi ugušen.

Početak 19. vijeka obilježavaju naredbe osmanskog dvora da se bosanski odredi šalju prema Srbiji da suzbijaju tamošnje ustanke. Ovo se bosanskim ljudima predstavljalo i kao njihova vjerska dužnost. Visoka Porta i Sultanov Dvor bili su bez sluha kada se radilo o razumjevanju položaja bosanskog naroda, dok su istovremeno dogovorom rješavali politička pitanja sa Srbijom. Sultan je priznao kneževsku vlast na teritoriji beogradskog pašaluka 1830. godine. Autonomna Kneževina Srbija uspostavljena je dogovorom kneza Miloša Obrenovića i vrha osmanske vlasti.

Srbija uspostavlja svoj nacionalni program, napisan i preciziran od strane Ilije Garašanina 1844. godine. Dakle, samo 14 godina poslije uspostave autonomije, srbijanski nacionalizam dobija aspiracijsku notu, postaje ekspanzivan. On djeluje po matricama formiranja balkanskih nacija: traže se vanjski i unutrašnji nacijski neprijatelji, teži se nacijskoj čistoći i homogenosti, a teritorij je element kojim su opsjednute nacijske elite.

Tokom cijelog 19. vijeka osmanska vlast vršila je egzekucije uticajnih i obrazovanih bosanskih prvaka. Da bi približili stepen stradanja bosanskog naroda u tom vremenu, valja istaći najdrečavije primjere i pokazatelje. Dželaludin Paša, osmanski upravnik u Bosni od 1820. do 1822. godine naredio je smaknuća gotovo svih bosanskih prvaka koji su imali hrabrosti ukazivati na probleme Bosne i bešćutnost Visoke Porte i Sultanova Dvora prema pitanjima koja su se ticala naše zemlje.

27.08.25. 10:15

Nova knjiga Đenana Galešića: Profili neprijatelja Bosne i Hercegovine...

Tragedija Zmaja od Bosne

Radiosarajevo.ba: Gdje je u tome "Pokret za autonomiju Bosne" Huseina-kapetana Gradaščevića?

Galešić: Godina 1831. i 1832. u sklopu akcije gušenja "Pokreta za autonomiju Bosne", bosanski narod je dodatno obezglavljen. 1850. i 1851. godine izvršene su dalje likvidacije bosanskih uticajnih ljudi, ovaj put pod vodstvom Omer-paše Latasa, čiji se mandat pokazao katastrofalnim, pa Bosna tada skoro u potpunosti ostaje bez svoje intelektualne, vojne, plemićke i druge elite.

Značajno je ovdje navesti i feudalne privilegije bosanske vladajuće muslimanske elite, kojih se oni ni pod kakvim uslovima i zbog bilo kakvih viših interesa nisu željeli odreći, pa je u skladu s tim i energično odbačena svaka mogućnost pravnog i političkog izjednjačavanja sa bosanskim pravoslavnim i katoličkim elementom. Tu su i uvijek prisutne subjektivne karakteristike: lična netrpeljivost, sujeta, gramzivost, pohlepa, zavist, i sl., što je poticalo nejedinstvo Bošnjaka u vojnom i političkom smislu, te u dobroj mjeri uticalo na slom "Pokreta za autonomiju Bosne" sa Gradaščevićem kao liderom.

E, pazite sad molim vas, i srbijanski zahtjevi za autonomijom i bosanski zahtjevi za autonomijom su političke prirode, a sa političkim neprijateljem može se postići dogovor. Ali, ima razlike, jer bosanski zahtjevi dolaze od muslimanskog sloja u Bosni, a sultan je halifa svih muslimana, pa ih suprotstavljanje halifi direktno svrstava u otpadnike od vjere, tj. vjerske protivnike, a sa vjerskim protivnicima nema dogovora.

Vjerske protivnike nema prepreke uništiti, čak je to i poželjno i vrijedno, i to prema stavovima tadašnjih najviših autoriteta i tumača vjere na Sultanovom Dvoru. Bosanci koji su željeli autonomiju svoje zemlje etiketirani su kao neprijatelji sultana, pa prema tome i islama, dok su istovjetni zahtjevi za autonomijom dopušteni kršćanskim podanicima tog carstva, npr. Srbiji i Grčkoj.

Da rezimiramo, po mom znanju i saznanju, nastanak svake nacije predstavlja političko osvještenje naroda ili podržavotvorenje naroda. Da bi to bilo uopšte moguće provesti narod mora imati:  zajedničku svijest o pripadnosti zemlji koju nastanjuje; vrlo aktivnu jezičku i kulturnu vezu unutar naroda; kolektivno sjećanje na zajedničku prošlost; dugotrajnu porodičnu istoriju koja je vezana isključivo za dotičnu zemlju.

Ako ovo imamo u vidu, bez ikakve sumnje može se zaključiti, da su stanovnici Bosne prve polovine 19. vijeka bili zrela "građa" od koje se mogla i trebala formirati bosanska nacija. Religijski pluralna bosanska nacija.

Ali, u bosanskom narodu nije bilo političkih i ekonomskih snaga, grupa ili organizacija, kojima bi nacionalna ideja bila neophodna za ostvarivanje svojih ciljeva i interesa. Nema u tom vremenu u Bosni ni građanske klase koja svugdje u Evropi podstrekava, vodi i oblikuje modernu naciju. Nema u Bosni tada kritične mase nacionalne inteligencije, nacionalne elite, koja bi pokrenula nacionalni program i stavila se na čelo ustoličenja bosanske nacije.

Prepreke razvijanju bosanske nacije koje nisu zanemarive, a koje vrijedi spomenuti su i: loš sistem obrazovanja i primjetna neobrazovanost stanovništva u zapadnoevropskom civilizacijskom kontekstu; neznanje o bitnim evropskim tokovima života; neupotrebljiv feudalni mentalitet; - nefunkcionalne priče i slike o prošlim vremenima; ekonomska nemoć ili siromaštvo ili opšta fukaraština.

"Nacija" i "narod"

Radiosarajevo.ba: Kako u današnjem vremenu razumjevati pojmove nacija i narod?

Galešić: Ovdje u prvom redu valja podsjetiti na činjenicu da je pojam "nacija", kakav je nametnut u savremene identitete na ovom području, izvorno staljinistička konstrukcija. Rusija je primjenila Staljinov model formiranja nacionalnosti. Staljin je 1936. godine direktno naložio da nacionalnost koja daje ime pojedinoj sovjetskoj republici mora predstavljati više ili manje kompaktnu većinu u toj republici. Samo su etnički homogene cjeline mogle imati status republike, a one koje nisu homogene mogu imati status autonomne oblasti ili pokrajine. KPJ je jednostavno prenijela takav model na Jugoslaviju.

E sad, bosanskohercegovački komšiluk i velikim dijelom balkanske države formirane su kao etničke države, tj. primjenjeno je etničko shvatanje nacije. Po ovom konceptu, nacija se shvata kao zajednica ljudi jednog jezika, koji zamišljaju (i u to vjeruju), da imaju istovjetno drevno etničko porijeklo, istu historijsku sudbinu, da dijele isti geografski prostor, istu mitologiju, iste simbole, predaje, bajke, običaje, navike, mentalitet, folklor, religiju i religijsku praksu, itd. Osnovno obilježje etničke države je njeno nastojanje da se homogenizuje i "očisti od uljeza".

Njena je vodeća preokupacija da joj granice budu isključivo vjerske i jezičke. Dakle, ni prirodne, ni historijske granice ne udovoljavaju željama etničke države, nego naprotiv ostaju stalni izvor međudržavnih sukoba.

Ovo valja naglasiti prije svega zbog toga što se uobičajena i ukorijenjena upotreba pojma nacija danas u Bosni i Hercegovini odnosi na njenu etničku dimenziju, što je u stvari – vjerska dimenzija, a nacija ne može biti pojam identičan vjerski određenim homogenim etnijama unutar Bosne i Hercegovine. Važno je razgraničiti da je vjera ljudski pokušaj shvatanja nadprirodnog, tj. cerebralno prihvatanje čuda; da je narod kultura; a nacija politika. Znači: vjera je metafizika; narod kultura; a nacija politika. Ili, kako je to pisao Miroslav Krleža – narod je pamćenje kroz vijekove.

Prema drugom, savremenom, od strane OUN opšteprihvaćenom modelu konstituisanja nacija, modelu "državljanske nacije", nacije su teritorijalne zajednice sa historijom i kulturom koju svi dijele. Nacija je jednaka državi, a država je jednaka naciji.

Po ovom državljanskom shvatanju nacije, nacija je ukupnost državljana koji žive unutar državne teritorije i podvrgnuti su zakonima dotične države. Dakle, državljane jedne zemlje, ne integriše u naciju njihovo porijeklo ili religija, nego vrijedi osnovno pravilo: ko je rođen na području jedne države ili tamo stanuje duže vrijeme, pripada političkoj zajednici koja vlada tom teritorijom.

Istovremeno, niko ne može osporiti pravo na slobodan izbor svakog pojedinca, ali ni zanemariti da je državljanstvo to koje tom istom pojedincu daje nacionalni identitet. Dakle, OUN ne predstavlja narode u njihovom etničkom, što kada je u pitanju naša zemlja znači religijskom sadržaju i značenju, već narode u njihovim državnim okvirima, tj. predstavlja države. Usvojena, zaživljena, operativna, moderna, svjetska terminološka komunikacija, u praksi poistovjećuje državu sa odgovarajućom nacijom i naciju sa odgovarajućom državom.

Ovo globalno, opšte prihvaćeno shvatanje pojma nacije, uz faktor istorijski važnog priznavanja statusa državnosti Bosni i Hercegovini u avnojskim granicama, bazna je pretpostavka mogućeg ozbiljenja koncepta bosanskohercegovačke nacije u savremenom, modernom smislu. S tim u vezi, valja reći da bosanskohercegovačka nacija danas predstavlja: političku zajednicu stanovnika Bosne i Hercegovine, tj. zajednicu državljana Bosne i Hercegovine, tj. državni narod Bosne i Hercegovine.

Sutra: Bosna i Hercegovina u vrijeđe Prvog i Drugog svjetskog rata i periodu između ta dva rata i o "bosanskoj filozofiji života"