Intervju | Đenan Galešić: "Bosna Bosancima" (III)

U trećem nastavku razgovora za portal Radiosarajevo.ba, mr. Đenan Galešić, autor već zapažene knjige Profili neprijatelja Bosne i Hercegovine (sinteza 20. vijeka) – Bakamlučki eseji o ratu i miru govori o Bosni i Hercegovini u periodu Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i u vremenu između ta dva velika sukoba.

Osvrće se i na rašireni šovinizam te sijanje mržnje, što neodoljivo podsjeća na savremeni trenutak.

Također, govori o "bosanskoj filozofiji života", podsjećajući na naše velikane i vrijednosti koje nas povezuju i okupljaju, te zašto "Bosna pripada Bosancima"...

Trending

Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...

Sijanje šovinizma 

Radiosarajevo.ba: Šta se dešava sa Bosnom i Hercegovinom u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata i periodu između ta dva rata? 

Galešić: Epohe velikih ratova prouzrokovale su i ostavljale iza sebe katastrofalno stanje po Bosnu i Hercegovinu i njene ljude. Poslije Prvog svjetskog rata, tj. formiranjem Kraljevine SHS i kasnije 1929. godine, Kraljevine Jugoslavije, Bosna i Hercegovina i sve bosanskohercegovačko prvi put nestaje s političke scene.

29.09.25. 10:32

Intervju | Đenan Galešić: Nacija je jednaka državi, a država je jednaka naciji (II)

Političko djelovanje i organizovanje u periodu monarhističke Jugoslavije, kao i danas, zasnivalo se na nacionalnom i religijskom kriteriju. Malograđanske strukture i političke formule koje su zastupale, temeljile su se u vremenu monarhističke Jugoslavije, kao i danas, na vjerskoj različitosti bosanskohercegovačkih ljudi, pa je ta karakteristika i nezaježljiva gramziva želja za sticanjem materijalnog bogatstva, atomizirala bosanskohercegovačko biće, usitnila ga, utijesnila, gdje je prvi komšija ukoliko na drugačiji način moli jednog Boga, postajao "mrski neprijatelj". 

Koristila se u tom cilju, kao i danas, lažna iskonstruisana historija, podsticao se i pojačavao otrovni šovinizam, a za račun tuđeg aspiracijskog nacijskog projekta. Konzervativna, malograđanska elita monarhističkog perioda, u sve tri komponente bosanskohercegovačkog naroda, ali i inteligencija, narod je zapustila i gurnula u torove i izolaciju, na ogromnu distancu od svake napredne misli i civilizacijskog dostignuća. Negacije sistematskog trovanja i uništavanja "bosanske filozofije života", negacije tenzija i mahnitluka koji su bili u punom zamahu neposredno pred Drugi svjetski rat, jednostavno nije bilo, osim, jednim dijelom, u djelovanju KPJ. 

Šovinizam koji je proizvela Kraljevina Jugoslavija, razbuktao se i operacionalizirao u političkim pokretima i vojnim formacijama što su ih domaći kvislinzi formirali uz pomoć i nadgledanje okupatora. Laži i pseudonaučne fantazmagorije o mesijanstvu pojedinih naroda koji su činili Jugoslaviju kusale su se sa strašću, eskalirala su neprijateljstva između naroda i to na temeljima gotovo srednjovjekovnih vjerskih fanatizama, zatucanosti i zaostalosti. 

Konsekvence koje su proizvedene za 23 godine trajanja monarhističke Jugoslavije, koja je, ponavljam, bila politički organizovana na identičnim principima kakve vladaju i danas, bile su poražavajuće po narode koji su činili monarhističku Jugoslaviju: sve se utopilo u golgotu i stradanje Drugog svjetskog rata, pomognuto, naravno, stranim okupatorom.

Igre oko Bosne 

Radiosarajevo.ba: Veliki Derviš Sušić bi rekao: "Kakva nam je historija, čudo je da se i ne rađamo sijede glave." Po svemu sudeći, destruktivne historijske tendencije i dalje se prelamaju preko Bosne, čemu svjedočimo i danas. 

Galešić: Te malograđanske, tijesne, provincijalne, filistarske forme političkog organizovanja, poduprte u dobroj mjeri tumačima religije, strovalile su Bosnu i Hercegovinu u rasulo godine 1941., identično kao i prilikom agresije na našu domovinu 1992. (naravno da su 1992. vanjskopolitičke konstelacije bile drugačije, ali su unutrašnjopolitičke bile slične ili iste samo sa drugim materijalima uniformi, amblemima, oznakama na kapama, modernijim i ubojitijim naoružanjem, itd). Gotovo čitava bosanskohercegovačka građanska inteligencija monarhističkog perioda tada je hrkala svojim pasivnim, snobovskim i malograđanskim kukavičkim snom, kao što hrče i danas. 

To su formule koje jednostavno proizvode pogubne političke i sigurnosne okolnosti, koje se u ciklusima ponavljaju, a koje su se na dionici Drugog svjetskog rata tovile našom – bosanskohercegovačkom krvlju. Ovo naglašavam sa naročitim akcentom jer je naša zemlja u Drugom svjetskom ratu bila glavno poprište borbi, mnogostruko više nego neke druge jedinice od kojih je bila sačinjena Jugoslavija. Upravo na prostoru Bosne i Hercegovine odvijale su se glavne okupatorske ofanzive, odvijala su se brutalna razračunavanja i pokolji, u cilju stvaranja homogene ili "čiste" Bosne i Hercegovine, u zavisnosti da li se radi o ustaškom planu za "čistu" NDH ili o četničkom planu za homogenu "veliku Srbiju”, koja je u četničkim projekcijama trebala da se uspostavi unutar buduće trijalističke mionarhističke Jugoslavije. 

Dalje, u toku Drugog svjetskog rata, tadašnja snaga antifašističke i antinacističke orijentacije (i jedina takva) – NOP, formirala je bosanskohercegovačku skupštinu 25. novembra 1943., na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, gdje je Bosni i Hercegovini vraćena i obnovljena državnost koja je izgubljena padom pod osmansku vlast, ali održavana kroz različite stepene autonomije unutar Osmanske i Habsburške imperije. 

Interesantno je navesti neka previranja i rovitu situaciju oko ZAVNOBiH-a. Naime, ZAVNOBiH je kasnio sa svojim zasjedanjem, a razlozi kašnjenja u održavanju i konstituisanju ovog tijela u Bosni i Hercegovini ležali su u različitim stavovima određenih članova CKKPJ oko budućeg statusa naše zemlje. Milovan Đilas, Moše Pijade i Sreten Žujović smatrali su da Bosna i Hercegovina ne treba biti federalna jedinica unutar buduće Jugoslavije, nego autonomna pokrajina vezana za državu.

Presudnu ulogu u afirmaciji Bosne i Hercegovine i obnovi njene državnosti odigrali su Edvard Kardelj i Josip Broz Tito, te Avdo Humo, Rodoljub Čolaković "Roćko" i Đuro Pucar "Stari". 

Na sastanku sa Avdom Humom i Rodoljubom Čolakovićem u julu 1943. godine u pećini kod Kladnja, Tito je prelomio, donio odluku, dogovorio, da narodi Bosne i Hercegovine trebaju imati svoje zemaljsko antifašistiko vijeće, jer su to zbog historijskog kontinuiteta Bosne i Hercegovine i doprinosa u NOB-i, zaslužili. Tada je utvrđena pozicija Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice ravnopravne sa ostalim federalnim jedinicama u sastavu Jugoslavije. 

Heroj Husaga Čišić

28.09.25. 12:30

Intervju | Đenan Galešić: Bosanska nacija je smetnja aspiracijskim projektima iz komšiluka (I)

Radiosarajevo.ba: Koje su osnovne karakteristike razdoblja poslije Drugog svjetskog rata? 

Galešić: Na to pitanje vrijedilo bi odgovoriti kroz primjer bosanskohercegovačkih muslimana, jer je paradigmatičan, jer puno govori. Naime, određivanje ustavnog položaja bosanskih muslimana u poslijeratnoj FNRJ oslikava djelovanje našeg Mostarca Huseina Husage Ćišića, koji je imao hrabrosti decembra 1945. godine uputiti predstavku Ministarstvu za konstituantu u kojoj je zahtijevao da se bosanska narodnost u grbu savezne države predstavi posebnom, šestom bakljom.

Pozivajući se na zaključke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, prema kojima je svaka federativna jedinica stekla pravo na svoje nacionalno ime, Husaga je pisao da je to pravo uskraćeno samo bosanskoj federativnoj jedinici.

Husaga je smatrao da bosanskohercegovačka republika, kao federativna jedinica, može opstati samo na principu "Bosna Bosancima", čime u suštini predlaže da se u Bosni i Hercegovini ustoliči i formira ideja o bosanskom političkom narodu – naciji.

Prvi Ćišićev zahtjev nije polučio uspjeh, pa on piše drugi, u januaru 1946. godine, u kome otvoreno kritikuje srpsko svojatanje Bosne, dodavši da vladama u Beogradu "kada spomeneš riječ Bosanac, isto kao da si bogohulio".

U prvom Ustavu FNRJ bosanskohercegovački muslimani kao nacija jednostavno su zanemareni, a onima koji se nisu htjeli svrstati u Srbe ili Hrvate ostavljena je opcija da se smatraju i izjasne neopredjeljenima.

Da bi se bolje razumjeli i rasvjetlili ovi procesi vrijedi navesti mišljenje komunista o dijelu bosanskog naroda koji slijedi islamski put vjerovanja u jednog Boga. Edvard Kardelj je još 1936. godine pisao da se oni ne mogu smatrati narodom nego "etničkom grupom". Isto tako, na partijskoj konferenciji 1940. godine Milovan Đilas (koji je u KP bio zvanični tumač nacionalnog pitanja), definisao je bosanske muslimane kao "etničku grupu", izostavivši ih s popisa jugoslavenskih naroda. U ovom smislu valja tumačiti i riječi koje 1950. izgovara Moša Pijade, a koje su ostale važeće u komunističkim redovima i sljedećih decenija, a mogu se sažeti u nekoliko teza: - muslimani su dio bosanskog stanovništva slavenskog porijekla koji je primio islam i koji sebe obilježava po vjerskoj pripadnosti; - muslimani u velikoj većini nisu nacionalno opredijeljeni i u evropskim razmjerama su rijedak narod koji nema nacionalno obilježje, što je posljedica njihove teške zaostalosti i stoljetnog stagniranja.

Ovdje se postavlja jedno pitanje: Jesu li oni bili zli prema muslimanima ako su boljševičke ideje ono za čim se povode i što slijepo slijede, a Staljin je jasno rekao ko se i pod kojim okolnostima može smatrati nacijom – republikom, a ko autonomnom pokrajinom. Otuda i ideja Milovana Đilasa, Moše Pijade i Sretena Žujovića pred ZAVNOBiH o Bosni i Hercegovini kao autonomnoj pokrajini vezanoj za državu, otuda i ZAVNOBiH kasni i dešava se tri dana pred AVNOJ, upravo zbog gore objašnjenih sporova oko statusa Bosne i Hercegovine. Jer, da su imali skriveni, zli plan prema Bosni i Hercegovini i prema bosanskohercegovačkim muslimanima trebali su biti, recimo, velikosrbi, zadojeni idejama velikosrpstva, a ko je do sada utvrdio da su oni to bili. Niko. Ničim oni to nisu pokazivali. Oni su bili komunisti, a to znači da su stav o nacionalnom pitanju usko vezali za izbijanje svjetske revolucije, gdje nacije neće postojati, radni narod će preuzeti vlast, biće klasna borba do besklasnog društva, itd.

"Bosanska filozofija života"

Radiosarajevo.ba: Često u vašim pisanjima spominjete "bosansku filozofiju života", šta podrazumjevate pod tim terminom?

Galešić: "Bosanska filozofija života" predstavlja pojavu svakodnevnog zajedničkog življenja ljudi ove zemlje, mnogobrojna zajednička iskustva, sa snažnim međusobnim razumjevanjem, što je specifična, autohtona, indigena domaća pojava koja nije bendala etničke i vjerske granice. "Bosanska filozofija života" podrazumijeva otvorenost za sve identitetske različitosti ljudi naše zemlje, što znači za Srbe, Hrvate, Bošnjake, Jevreje, Rome i sve druge. Ona znači civilizacijski proces, civilizacijsko dostignuće, nešto što kroz sve istorijske promjene i političke suprotnosti i različita trvenja, traje jedan milenij, praktikovano u svakodnevnom životu.

U zadnjem ratu protiv Bosne i Hercegovine, protiv "bosanske filozofije života", skrhana je i sorgana na našu zemlju sva sila oružja i tehnike, ali, ima Bosne i Hercegovine, opstala je, nije uništena. Rat protiv naše zemlje, pa tako i ovaj zadnji, uvijek je vođen sa zlom i opakom namjerom da se što temeljitije iskorijene dokazi o postojanju bosanskohercegovačkog nasljeđa, "bosanske filozofije života". Iz današnje retrospektive posljednji rat protiv naše zemlje vođen je sa namjerom da se ubije i satare jedno napredno, kompleksno, prosvijetljeno društvo, te da bude zamijenjeno jednim nazadnim, primitivnim i zadrtim društvom.

27.08.25. 10:15

Nova knjiga Đenana Galešića: Profili neprijatelja Bosne i Hercegovine...

Danas nam je potrebna ideja vodilja koja ima snagu produbiti zajedničke vrijednosti bosanskohercegovačkih ljudi. Upravo je to "bosanska filozofija života", koju valja razumjevati kao bazu, kao temelj sačinjen od zajedničkih vrijednosti bosanskohercegovačkih stanovnika. To je stotinama godina bio osnov tolerancije, odnosa komšiluka uzdignutog na nivo kulta, na nivo svetinje, odnosa povezanosti i solidarnosti bosanskohercegovačkog stanovništva. Nepobitna je činjenica da je temelj koji je usidrio i osigurao milenijsko trajanje naše zemlje upravo "bosanska filozofija života", koja predstavlja praktično provodljivu mogućnost da sve različitosti stanovnika jedne zemlje budu obuhvaćene jednim, odgovarajućim, moralnim, političkim, kulturnim i ekonomskim sistemom.

Zar to nije i zar sada nismo izrekli ideal svakog razvijenog, modernog, savremenog društva i savremenih država – nacija?    

Kvalitetan odgovor antibosanskim aždajama jedino je u snaženju države, države potpuno otvorene za sve identitetske različitosti bosanskohercegovačkog stanovništva. A identiteti tog stanovništva, bilo da su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Jevreji, itd., ne mogu se u potpunosti razumjeti ako se posmatraju samo kroz prizmu islama, kršćanstva i judaizma, već se moraju razumjevati u specifičnom bosanskom kontekstu, koji je proizašao iz zajedničke istorije i teritorije bosanskohercegovačkog stanovništva, bilo islamske, bilo kršćanske, bilo jevrejske vjerske tradicije.

Gledajte, molim vas, sa današnjeg aspekta, niko od nas nema pravo u Bosni i Hercegovini osporavati Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, katolicima, pravoslavcima, muslimanima, Jevrejima, Romima, da se nominuju tako kako se nominuju. Ali postoji bosanskohercegovački narod, pluralan bosanskohercegovački narod. A to su upravo oni, nabrojani.

Bez poznavanja vlastite prošlosti i bitnih procesa koji su obilježili nas današnje, ne možemo se identifikovati sa svojom zemljom. Valjalo bi da poznajemo svoj vlastiti identitet. Trebamo znati zašto smo djeca bosankohercegovačke zemlje. Zato što znam da su moji i Salih Kazazović (prvi naš filozof) i Antun Knežević, Martin Nedić, Filip Laštrić, Mirza Safet Bašagić, Salih Gašević, Mehmed Kapetanović Ljubušak, Muhamed Emin Isević, Ivan Frano Jukić, Lazar Drljača (sahranjen pod stećkom), Husaga Ćišić, Gavro Vučković, Risto Radulović (naš Mostarac), Dimitrije Mitrinović (iz sela Poplata na putu Stolac-Ljubinje), Branko Mikulić, Džema Bijedić, Mak Dizdar, i dr.