Bursać: Na stotom rođendanu Borca slavili su zločinca Mladića, a sahranili historiju Banjaluke!

"Kakve veze Kosovo ima sa stotim rođendanom banjalučkog Borca? Baš onoliko koliko zločinac Ratko Mladić ima sa osnivanjem kluba. Nikakve! Ali zato sa Borcem itekako imaju veze i Abid Kovačević, i Muhamed Ibrahimbegović Fišer, i Senad Lupić, i Husnija Fazlić, i Hikmet Kusmić i mnogi drugi o kojima ovi što sramno skandiraju ime zločinca ne znaju ili neće da znaju!  A ko ne zna svoju prošlost, nije u stanju kreirati budućnost!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Ima nečeg duboko tragičnog i patološkog u prizoru kada jedan klub slavi stoti rođendan, a njegovi navijači skandiraju čovjeku koji za taj klub nije odigrao ni sekundu, nije navijao za njega, niti je, koliko je poznato, ikada pokazao da ga Borac uopšte zanima. Uz to je i ratni zločinac.

"Ratko Mladić. Kosovo je Srbija". Četnička ikonografija. Povici koji su odzvanjali ulicama dok se slavio stoti rođendan banjalučkog Fudbalskog kluba Borac.

A kakve to veze ima sa Borcem?

Nikakve!

I upravo u tome leži cijela ova pirotehničko-grlena tragedija.

Kako je zločinac Mladić postao “legenda” kluba?

Jer, kad bi čovjek došao sa Marsa i pogledao tu proslavu Borčevih navijača, zaključio bi da je zločinac Ratko Mladić bio najveća legenda kluba. Da je dao pobjedonosni gol za Kup Jugoslavije. Da je nosio kapitensku traku. Da je odrastao na banjalučkom Gradskom stadionu.

Istina je mnogo jednostavnija.

Ne postoji nijedan podatak da je Mladić uopšte bio navijač Borca.

Nije poznato čak ni da je ikada javno izgovorio ime tog kluba.

Ali zato jesu poznata imena ljudi koji su za Borac igrali, gradili ga i ostavili trag u njegovoj istoriji.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ko su istinski heroji?

Abid Kovačević.

Muhamed Ibrahimbegović Fišer.

Senad Lupić.

I desetine drugih fudbalera različitih nacionalnosti koji su Borac učinili velikim mnogo prije nego što je nacionalizam počeo da prekraja biografije gradova.

Odlično je to primijetio Srđan Puhalo:

"Sinoć se proslavljalo 100 godina Borca iz Banjaluke. Skandiralo se Ratku Mladiću kao da je on igrao za taj klub, a ne Abid Kovačević, Muhamed Ibrahimbegović 'Fišer' i Senad Lupić. Jadno, tužno, šizofreno i sramotno, Banjaluko!"

Teško je toj dijagnozi dodati ijednu riječ.

A onda dolazi još jedno pitanje. Možda i važnije od svih prethodnih.

Kako će se, uopšte, jednog dana pričati o proslavi tih sto godina Borca?

Sportski novinar Edin Avdić postavio je niz pitanja koja odzvanjaju mnogo glasnije od svih sinoćnjih baklji i povika. Pitao se gdje su nestali ljudi koji su stvarali Borac. Kako je moguće govoriti o stogodišnjoj historiji, a izbrisati njene najveće stranice?

Gdje je Tomislav Knez, olimpijski pobjednik iz Rima i osvajač evropskog srebra? Gdje je Abid Kovačević, jedan od najvećih golgetera u historiji kluba? Gdje je Husnija Fazlić, čovjek koji je kao trener donio Kup maršala Tita pobjedom nad Crvenom zvezdom? Gdje su Marijan Jantoljak, Hikmet Kusmić, Muhamed Ibrahimbegović, Dževad Šećerbegović i toliki drugi koji su Borac učinili velikim?

Gdje su njihove porodice?

Šta se dogodilo sa njima?

Kako su nestali iz kolektivnog sjećanja kao da ih nikada nije bilo?

Šta je sa grbom?

A onda Avdić postavlja pitanje koje pogađa pravo u srce:

Gdje je nestala zvijezda petokraka sa grba mog i našeg FK Borca?

To nije pitanje nostalgije.

To je pitanje historijske istine i faktografije.

Jer upravo pod tom zvijezdom Borac je rastao. Pod njom je osvajao trofeje, igrao evropske utakmice, stvarao legende i postao simbol Banjaluke. Izbrisati taj simbol znači pokušati izbrisati sedamdeset godina istorije kluba.

Borac je osnovan 1926. godine u sasvim drugačijoj Banjaluci. U gradu koji je bio mnogo više od današnje kasabe četničkih mitova. U građanskoj, otvorenoj, multikulturalnoj Banjaluci u kojoj su klub gradili ljudi različitih imena, različitih prezimena i različitih vjera.

Borac je bio banjalučki upravo zato što je bio klub SVIH građana.

Današnja proslava kao da je imala jedan jedini cilj – izbrisati tih prvih sedamdesetak godina historije i zamijeniti ih ideološkim performansom.

Jer nacionalizam uvijek radi isto.

Prvo otme grad. Onda otme ulicu. Onda otme stadion. Na kraju otme i prošlost.

Pa ljudi počnu vjerovati da je tako oduvijek bilo.

ŠTA SVE NIJE

A nije.

Banjaluka NIJE nastala devedesetih.

Borac NIJE osnovan u rovovima.

Njegova istorija NIJE počela uz ratne četničke pjesme.

Njegove najveće pobjede NISU izvojevane uz skandiranje osuđenom ratnom zločincu.

Naprotiv.

Borac je decenijama bio simbol grada koji je znao živjeti sa svojim različitostima. Klub u kojem se nikoga nije pitalo da li klanja, kako se krsti ili kako se zove, nego zna li igrati fudbal.

Zato je današnja proslava zapravo proslava sistematskog zaborava.

Zaborava vlastitih legendi.

Zaborava vlastitog grada.

Zaborava vlastite historije.

I zato povici "Kosovo je Srbija" zvuče gotovo nadrealno na proslavi jubileja jednog banjalučkog kluba.

Kakve veze Kosovo ima sa stotim rođendanom Borca?

Baš onoliko koliko Ratko Mladić ima sa njegovim dresom.

Nikakve.

Ali nacionalizmu činjenice nikada nisu bile važne.

On se hrani simbolima koje izmišlja, istorijama koje prekraja i emocijama koje proizvodi.

Zato mu smetaju Abid Kovačević, Fišer, Husnija Fazlić, Hikmet Kusmić ili Senad Lupić. Oni podsjećaju da je postojao jedan drugi Borac. Jedna druga Banjaluka. Grad u kojem su ljudi navijali zajedno, slavili zajedno i tugovali zajedno.

Takvo sjećanje opasnije je od svake političke rasprave.

Jer razbija mit.

A mit je jedino gorivo na kojem ovakve predstave mogu opstati.

Najtužnije od svega jeste što su mnogi mladi ljudi koji su sinoć urlali ime Ratka Mladića vjerovatno iskreno uvjereni da upravo tako izgleda tradicija Borca.

Neko ih je tome naučio.

Neko im je ukrao istoriju.

Neko im je podmetnuo ideologiju umjesto identiteta.

Slavio se verdikt etničkog čišćenja!

Zato sinoć nisu slavili Borac.

Slavili su njegovu zamjenu.

Pravom Borcu, onom koji je nastao u građanskoj, antifašističkoj i multietničkoj Banjaluci, oduzeli su igrače, trenere, simbole, petokraku, sjećanje i istoriju. Ostalo je ime. Kao što je ostalo i ime Banjaluke. 

A grad bez svog pamćenja i klub bez svojih legendi postaju tek nakaradne kulise za tuđu ideologiju.

I zato sinoć nije ponižen samo Borac.

Ponižena je Banjaluka.

Ona Banjaluka koja je postojala mnogo prije ratova, mnogo prije nacionalističkih mitova i mnogo prije ljudi koji danas misle da se ljubav prema klubu dokazuje veličanjem ratnih zločinaca.

Grad koji zaboravi vlastitu istoriju osuđen je da mu je drugi pišu.

Klub koji zaboravi vlastite legende osuđen je da mu heroje biraju političke ideologije.

A Borac zaslužuje mnogo više od toga.

Jer stotinu godina jednog kluba trebalo bi da bude praznik fudbala, grada i ljudi koji su ga stvarali.

Sinoć smo, nažalost, gledali proslavu nečega sasvim drugog. Gledali smo proslavu zaborava. A zaborav je, to Banjaluka. najbolje zna, uvijek bio prvi korak ka nestanku.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.