Dragan Bursać: Zmajevi su ujedinili Bosnu, a nacionalisti su dobili napad panike!
"Kako uvjeriti dječaka iz Širokog Brijega da mu Jovo Lukić predstavlja prijetnju kad upravo njegovo ime skandira zajedno sa hiljadama drugih navijača? Kako objasniti klincu iz Banjaluke da treba mrziti reprezentaciju na čijem je golu Nikola Vasilj? Kako reći nekome u Sarajevu, mrzi Sergeja Barbareza zato što je Sergej??? Nemoguće - i treba da je nemoguće!! I upravo tu počinje nacionalistička panika u osvit novih izbora. A izborna godina bez nacionalne panike liči na vašar bez jeftine muzike."
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba
Dvadesetak momaka u plavo-žutim dresovima uradilo je za nekoliko sedmica za BiH ono što nisu uspjele vojske diplomata, armije političara, beskrajne međunarodne NGO konferencije, hiljade projekata pomirenja, okrugli, četvrtasti i ini administrativni stolovi, milioni eura donacija i trideset godina velikih obećanja. Bosna i Hercegovina ovih dana liči na zemlju koja je, makar na trenutak, odlučila da diše jednim plućima.
MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Prijatelj, nevidljivi Hrvoje Batinić i mlada Palestinka
Zagrljena BiH, noćna mora za nacionaliste
Na tribinama djevojka iz Gruda drži ruku na srcu dok svira himna Bosne i Hercegovine. U Modriči se slavi gol Jove Lukića, momka koji je porijeklom upravo iz ovog grada, a danas zabija za reprezentaciju koja je odavno prestala biti samo fudbalska selekcija. U Sarajevu se pjeva Džeki. U Bihaću se raduju Kerimu Alajbegoviću, klincu koji sa tek osamnaest godina kuca na vrata fudbalskih velikana. U Mostaru se grle ljudi koji bi, prema političkim scenaristima ove zemlje, jedni drugima morali brojati krvna zrnca umjesto golova. Jednako tako je i u Jajcu, Travniku, Bugojnu...
A takva Bosna i Hercegovina predstavlja najveću noćnu moru profesionalnih proizvođača mržnje.
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Šta je izborna godina bez panike i straha? Jer, vidite, ovo je izborna godina, a kako voditi izbornu kampanju ljudima koji zajedno navijaju?
Kako uvjeriti dječaka iz Širokog Brijega da mu Jovo Lukić predstavlja prijetnju kad upravo njegovo ime skandira zajedno sa hiljadama drugih navijača? Kako objasniti klincu iz Banjaluke da treba mrziti reprezentaciju na čijem je golu Nikola Vasilj. A svi zajedno jure isti san?
Upravo tu počinje nacionalistička panika.
A nacionalizam nikada nije živio od ljubavi prema vlastitom narodu, to znamo. Njegovo pogonsko gorivo oduvijek je bio strah od drugoga i drugačijeg. Bez tog straha cijela konstrukcija počinje da se opasno ljulja. Čim ljudi otkriju da zajedno mogu slaviti, da zajedno mogu tugovati, da im isti gol izmami isti krik, nestaje prostor za trgovce podjelama.
Zato se gotovo istovremeno otvaraju stare ladice. Negdje odjednom zasmetaju ljiljani. Negdje plane zastava RS-a. Negdje iz naftalina izlaze ratne garde. Negdje domovinske udruge ponovo crtaju ratne karte. Portali hrane publiku istim starim otrovom. Jedni broje zastave, drugi broje povike, treći prebrojavaju nacionalna krvna zrnca igrača i navijača.
Sve to djeluje kao unaprijed uvježbana, milion puta ponovljena koreografija mržnje.
I nije teško pogoditi zašto. Izborna je godina, rekoh!
A izborna godina bez nacionalne panike liči na vašar bez muzike
Trideset godina politička matematika na ovim prostorima svodi se na jednostavnu jednačinu: Što manje zajedništva među običnim ljudima, to više glasova za "nacionalne spasioce". Svaki zagrljaj na ulici predstavlja izgubljeni glas za one koji žive od ratnih rovova. Svaka zajednička pjesma oduzima dio političkog kapitala ljudima koji tri decenije objašnjavaju da je zajednički život nemoguć. Svako dijete koje na leđima nosi dres Bosne i Hercegovine, a preziva se Petrović, Marić ili Hadžić, ruši jednu ciglu iz zida koji tako pažljivo podižu.
Zbog toga ovih dana gledamo (političku) nervozu koja nema mnogo veze sa fudbalom.
Zmajevi su uradili nešto mnogo ozbiljnije od plasmana u nokaut fazu Svjetskog prvenstva, o da! Napravili su ono što se u političkoj teoriji naziva nation building, samo bez strategija, fondova, seminara i beskrajnih konferencijskih sala. Dovoljni su bili teren, lopta i osjećaj da je gol zajednički.
Koliko god paradoksalno zvučalo, reprezentacija Bosne i Hercegovine danas predstavlja možda jedinu instituciju koju ljudi svih krajeva zemlje doživljavaju kao svoju. Nije to uspjelo parlamentima. Nije uspjelo predsjedništvima. Nisu uspjeli međunarodni izaslanici. Nisu uspjele silne reforme, deklaracije i platforme. A nisu uspjeli jer većinom nisu ni željeli. Ali je uspjela je grupa momaka koja je odlučila igrati fudbal za svoju zemlju.
Zato Edin Džeko odavno nije samo naš napadač. Zato Jovo Lukić odavno nije samo momak porijeklom iz Modriče koji daje golove. Zato Kerim Alajbegović predstavlja mnogo više od velikog, mlađahnog talenta. Veliki Sergej, Sergej Barbarez, nije samo sin Hercegovine. Oni postaju zajednički idoli djece koja odrastaju bez potrebe da prvo pitaju ko se kako zove prije nego što zajedno proslave pogodak.
Upravo tu leži najveća vrijednost ove reprezentacije.
Kad razlike NISU prepreka
A reprentacija ne briše razlike. Ona pokazuje da razlike ne predstavljaju prepreku zajedničkoj radosti. Naprotiv! Takva poruka mnogo je snažnija od hiljadu političkih govora.
Naravno, niko razuman ne vjeruje da će devedeset minuta fudbala izliječiti tri decenije sistematski njegovanih podjela. Jedna reprezentacija neće promijeniti ustavni poredak, izborni zakon niti preko noći izliječiti duboke političke bolesti ove zemlje. Ali može uraditi nešto jednako važno. Može ljudima pokazati kako izgleda Bosna i Hercegovina kada joj se konačno dozvoli da bude normalna pred očima Planete.
A to je upravo ono čega se nacionalisti najviše plaše. Ne plaše se oni poraza reprezentacije. Plaše se pobjede običnih ljudi nad vlastitim strahovima.
Jer čovjek koji zajedno sa komšijom slavi gol mnogo će teže povjerovati da upravo taj komšija predstavlja njegovu smrtnu opasnost. Dijete koje na zidu drži poster Džeke ili Jove Lukića mnogo će teže prihvatiti lekcije o "vječnim neprijateljima". Mladi koji su zajedno proveli ovo ljeto pod istom zastavom, u istom okruženju ispred istog TV-a ili monitora, mnogo će teže pristati da ih na jesen ponovo razvrstavaju u nacionalne torove.
Zbog toga će narednih mjeseci biti sve više buke, to očekujte. Sve više profesionalnih patriota koji će objašnjavati da je zajedništvo opasna, opasna iluzija. Jer svaka njihova politička karijera počiva na uvjerenju da Bosna i Hercegovina ne može biti zajednička kuća.
Hoćemo li šta naučiti od Zmajeva?
A onda su se pojavili Zmajevi. I pokazali da se itekako može.
Možda neće donijeti pehar svjetskog prvaka. Možda će već naredna utakmica označiti kraj ovog veličanstvenog sportskog putovanja. Takve stvari pripadaju fudbalu i sportu kao takvom.
Ali jedna pobjeda već je upisana. Na nekoliko sedmica Bosna i Hercegovina prestala je ličiti na zbir zavađenih plemena na određenoj teritoriji i postala je zemlja svih njenih ljudi koji zajedno skaču poslije gola i zajedno sanjaju isti san.
U zemlji u kojoj se izbori godinama dobijaju proizvodnjom straha, upravo je to najveća moguća revolucija. A vidjet ćemo jesmo li šta naučili od ovih naših veličanstvenih Zmajeva!
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.