Dragan Bursać: Za koga je obnovljena Vijećnica, ako u njoj nema knjiga?

Uvod: "Sjetite se: Aida Buturović, bibliotekarka, heroina mira u doba rata, žena koja je u onoj noći spasavala knjige iz Vijećnice, pa je na povratku kući ubio četnički geler. Knjiga ili život, kazala bi sudbina. Aida je život dala za knjigu. Najbukvalnije. Najčistije. Bez metafore. Bez ceremonije. Bez govornice. Bez protokola. Bez epopejičnih riječi. Bez političara koji će joj trideset godina kasnije lijepiti svoje ime uz spomen-ploču, a istovremeno ostavljati instituciju za koju je poginula da se guši bez prostora, novca i statusa. Aida je poginula spašavajući biblioteku iz Vijećnice, da bi današnji upravljači spašenu Vijećnicu držali bez biblioteke. Razmislite samo! To je moralni ponor. To je civilizacijska sramota!"

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

Sarajevska Vijećnica danas blista kao pozlaćena školjka koja je, čini se, sama sebi postala teret. Stoji na Miljacki i preživjela je sve: i vatru, i četničke granate, i mrak, i barbare sa brda, i
ravnodušnost Evrope, pa onda i još goru, ako je to moguće, domaću ravnodušnost. Ali jedna stvar se u Vijećnicu nije vratila.
Ta "stvar" je ona zbog koje je svijet plakao; zbog koje su ljudi iz Evrope, iz biblioteka, ambasada, gradova, udruženja i država davali novac. Ona zbog koje je Vijećnica postala rana cijelog kontinenta.
To je knjiga.

Trending

Jedan od najznačajnijih likovnih umjetnika naše zemlje: Preminuo je Edin Numankadić

Knjige, rukopisi, katalozi, fondovi, pamćenje, sve ono što je u augustovskoj noći 1992. godine gorjelo pod četničkim granatama, i zvanično je prognano iz vlastite kuće. A kuća se zove Vijećnica.
I tu počinje sramota.
Naša sramota.

Pusta forma bez knjiše suštine

Jer Vijećnica nije obnovljena zato što su svijetu bile mile i potrebne kancelarije, protokoli, prijemi, svadbeni aranžmani i politička paradiranja pod kristalnim lusterima. Valjda. Evropa nije slala novac da bi se u nekadašnjoj biblioteci šetale kravate bez pamćenja. Valjda. Donatori nisu pomagali obnovu zato što im je nedostajala još jedna reprezentativna zgrada gradske administracije. Valjda.
Oni su obnavljali spaljenu biblioteku. Obnavljali su simbol kulture. Obnavljali su mjesto zločina nad knjigom. Obnavljali su evropsku savjest, koliko je te savjesti nakon ranjene Bosne uopšte ostalo.

A onda su domaći upravljači uzeli tu obnovljenu savjest, ispolirali je, zaključali knjige napolju i uselili sebe unutra.
To je drugo spaljivanje Vijećnice, samo bez plamena.

Prvo su je palili oni koji su znali šta rade. Drugi je prazne oni koji se prave da ne znaju šta rade. Prvi su pucali sa Trebevića. Drugi pucaju administrativnim odlukama, šutnjom, odgađanjem, prebacivanjem nadležnosti, sudskim sporovima, hladnim birokratskim cinizmom i onom najopasnijom rečenicom naših vlasti: Vidjećemo.
A kad vlast kaže vidjećemo, kultura počne pakovati kutije i iseljavati se i iz podruma.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Malo historije, nemoj da vam je mrsko

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine osnovana je 1945. godine. U Vijećnicu je uselila 1951. godine. Decenijama je ta zgrada bila njen dom, njen znak, njeno lice. U augustu 1992. godine taj dom je granatiran i zapaljen. Nestalo je gotovo devedeset posto fonda. Nestao je katalog. Nestajali su rukopisi, novine, knjige, dokumenti, tragovi jedne zemlje koja je o sebi svjedočila na papiru.

Četnički piromani tačno su znali da ne gađaju nekakav betonski zid. Gađali su pamćenje.

Zato je vijest o spaljenoj Vijećnici obišla svijet. Zato su fotografije Milomira Kovačevića Strašnog postale optužnica. Zato je veliki Semezdin Sem Mehmedinović u "Sarajevo Bluesu" zapisivao knjige po hodnicima, sklonjene iz zapaljene biblioteke, kao da zapisuje ostatke jednog plućnog krila grada.
Zato je UNESCO 1994. pozivao institucije da pomognu obnovu Biblioteke. Biblioteke, gospodo. Biblioteke.

Pa onda pitanje, jednostavno kao kamen u cipeli i teško kao ljudski stid: Zašto knjige nisu vraćene?
Zašto Vijećnica bez knjiga glumi Vijećnicu?

Sjećanje kao podstanar u koketivnom umu

Zašto se u gradu koji se zaklinje u sjećanje, sjećanje drži podstanarski? Zašto se Nacionalna biblioteka, jedna od najvažnijih državnih institucija kulture, nauke i identiteta, gura po neuslovnim
prostorima kao neželjeni rođak iz provincije na porodičnoj slici?

Zašto se 2029. godina nadvija nad NUBBiH kao nova deložacija, jer ugovor u Kampusu Univerziteta u Sarajevu ističe, a vlasti već godinama izvode ples gluhih i nijemih oko institucije koja čuva ono malo pisanog dostojanstva ove zemlje?

I najteže: Za koga je život dala Aida Buturović?

A šta ćemo sa Aidom?

Aida, bibliotekarka, heroina mira u doba rata, žena koja je u onoj noći spasavala knjige iz Vijećnice, pa je na povratku kući ubio četnički geler. Knjiga ili život, kazala bi sudbina. Aida je život dala za knjigu. Najbukvalnije. Najčistije. Bez metafore. Bez ceremonije. Bez govornice. Bez protokola. Bez epopejičnih riječi. Bez političara koji će joj trideset godina kasnije lijepiti svoje ime uz spomen-ploču, a istovremeno ostavljati instituciju za koju je poginula da se guši bez prostora, novca i statusa.

Aida je poginula spašavajući biblioteku iz Vijećnice, da bi današnji upravljači spašenu Vijećnicu držali bez biblioteke. Razmislite samo!
To je moralni ponor.

To je civilizacijska sramota.

To je nastavak agresorskog posla drugim sredstvima.

Jer šta je bio cilj paljenja Vijećnice? Da Bosna i Heregovina ostane bez pamćenja. Šta je posljedica današnje politike prazne Vijećnice? BiH opet ostaje bez pamćenja na mjestu gdje bi pamćenje moralo stanovati. Razlika je u uniformi. Nijet se opasno približava istom rezultatu.

Semezdin Mehmedinović je rekao da u Vijećnicu nije htio ulaziti jer mu je neprihvatljivo da u biblioteci koja je obilježila milenij nema knjiga. Ta rečenica nije književna poza. To je tačna dijagnoza jednog društva, našeg društva. Grad koji se navikao na praznu Vijećnicu navikava se na vlastiti zaborav. Grad koji od biblioteke pravi kulisu pristaje da mu historija bude dekor. Grad koji ne vraća knjige na mjesto spaljivanja knjiga šalje poruku da se požar može završiti i bez vatre.

Zato ova inicijativa nije ni sentimentalna ni nostalgična, daleko od toga. Ona je državotvorna. Ona je antifašistička. Ona je elementarna higijena civilizacije.

Inicijativa za povratak biblioteke je elementarna higijena civilizacije

Povratak NUBBiH u Vijećnicu nije hir pisaca, akademika, novinara, bibliotekara i građana. To je ispravljanje zločinačkog reda stvari. To je vraćanje imena zgradi. To je vraćanje smisla obnovi. To je poštovanje prema donatorima koji su novac davali za simbol spaljene biblioteke. To je poštovanje prema mrtvima.

To je poštovanje prema živima. To je poruka djeci koja dolaze da ova zemlja još zna razlikovati biblioteku od sale za kič-prijem.

Godine 2021, podsjetiću vas, Gradsko vijeće Sarajeva podržalo je inicijativu da dio Vijećnice ponovo koristi NUBBiH. Spominjalo se više od dvije hiljade kvadrata koji prema projektu obnove pripadaju Biblioteci. Inicijativa je ostala na papiru, u onoj našoj mrtvoj zoni između usvojeno i urađeno,
između svečane izjave i stvarnog čina. Pet godina kasnije čujemo da niko precizno ne zna zašto nije provedena. U BiH se uvijek sve zna kad treba podijeliti funkcije, prostore, tendere, upravne odbore i dnevnice. Kad treba vratiti knjige u Vijećnicu, odjednom niko ništa ne zna.

Zna Aida.
Zna pepeo.
Zna svaka spaljena stranica svake knjige.
Zna svaki čovjek koji je gledao kako iz Vijećnice lete crni listovi kao ptice bez neba.
Zna i Evropa, samo se pravi da je zaboravila vlastiti novac i vlastitu simboliku.

Peticija kao lična karta našeg JA

Peticiju su potpisali ljudi iz Bosne i Hercegovine, regije, Evrope i svijeta. Pisci, profesori, reditelji, akademici, bibliotekari, novinari, građani. To nije spisak lijepih imena za javnost. To je mali registar savjesti. Semezdin Mehmedinović, Esad Duraković, Dino Mustafić, Boro Kontić, Jasminko Halilović,
Salem ef. Dedović, fra Ivo Marković, Dinko Gruhonjić, Senka Marić, i toliki drugi, različiti po svemu, saglasni u jednom: najvrjednijim knjigama koje Bosna ima mjesto je u Vijećnici.
I tačka.

Grad Sarajevo, nadležne institucije Bosne i Hercegovine, Federacije, Kantona, svi koji vole svečano stati pred kameru kad se govori o državnosti, kulturi i pamćenju, sada imaju priliku uraditi ono što se ne može zamazati saopštenjem. Vratiti Biblioteku u Vijećnicu. Riješiti trajno finansiranje NUBBiH.
Dati ovoj instituciji status koji joj pripada. Prestati tretirati knjige kao smetnju, a kulturu kao prosjaka pred budžetskim vratima, koliko god njima strani bili i kultura i knjige.

Šta smo mi bez knjiga i biblioteke, tek saučesnici u Zaboravu

Jer Bosna i Hercegovina bez svojih knjiga postaje lak plijen onih koji tvrde da nikada nije ni postojala. Sarajevo bez Biblioteke u Vijećnici postaje grad koji je obnovio fasadu, a ostavio dušu u
podstanarstvu. Vijećnica bez knjiga postaje raskošna školjka, lijepa za turističku fotografiju, (is)prazna za povijest.

Aida Buturović nije poginula za tu školjku.
Poginula je za knjige.
Poginula je za Biblioteku.
Poginula je za ideju da se od vatre može spasiti smisao.

Zato vratite knjige u Vijećnicu!
Vratite ih zbog Aide!
Vratite ih zbog svih spaljenih kataloga, rukopisa i novina.
Vratite ih zbog Semezdina, Sidrana, Karahasana, Vešovića,
Hemona, Dizdara, Kulenovića, i svih živih i mrtvih pisaca ove zemlje.
Vratite ih zbog djece koja će jednog dana pitati zašto je jedna zgrada gorjela, ko ju je palio i ko je poslije držao knjige izvan nje.
Vratite ih zbog Evrope koja je obnovu pomagala jer je gledala spaljenu biblioteku, a ne protokolarni salon.

Vratite ih zbog Bosne i Hercegovine, jer država bez svoje Nacionalne biblioteke u dostojnom domu stalno hoda sa poderanom ličnom kartom.
Vratite ih jer je to civilizacijska tekovina!
Vratite ih jer je to dug. Naš dug!
Vratite ih jer se Vijećnica neće potpuno obnoviti dok prva knjiga ponovo ne stane tamo gdje su je barbari pokušali pretvoriti u pepeo.
Sve drugo je saučesništvo u zaboravu.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.