Dragan Bursać: Radikalska Srbija protiv porodice Gruhonjić, traži se Dinkova glava!

Radiosarajevo.ba
Dragan Bursać: Radikalska Srbija protiv porodice Gruhonjić, traži se Dinkova glava!
Foto: Radiosarajevo / Dragan Bursać, Dinko Gruhonjić

"Trojica huligana sa fantomkama na glavama, na novosadskom Limanu, sinoć su razbila automobil Davida Gruhonjića, sina mog prijatelja univerzitetskog profesora i novinara Dinka Gruhonjića. Smeta im Dinko zbog imena i David zbog prezimena, šta li? Godinama slušam laži o Dinku. Slušam ih od profesionalnih nacionalista, od medijskih trovača srpskog sveta, od ljudi koji još vode svoje okupatorske ratov. A moje iskustvo kaže da je Dinko Gruhonjić jedan od rijetkih ljudi na prostoru bivše Jugoslavije koji je spreman platiti punu cijenu svojih plemenitih uvjerenja. Ja sam uz tebe, prijetlju moj, do kraja!"

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

Ponekad čovjek pročita vijest i prije nego što stigne do kraja već zna svaku narednu rečenicu. Tako sam pročitao da su trojica mladića sa fantomkama na glavama u novosadskom Limanu razbila automobil Davida Gruhonjića, sina mog prijatelja univerzitetskog profesora i novinara Dinka Gruhonjića.

Zmajevi nastavljaju pripreme za okršaj s Katarom, Malić poručio: "Da prođemo, makar minute ne dobio"

Zmajevi nastavljaju pripreme za okršaj s Katarom, Malić poručio: "Da prođemo, makar minute ne dobio"

Policijski izvještaj govori o uništenoj šoferšajbni, razbijenim bočnim staklima, polomljenim retrovizorima i oštećenoj limariji. Svjedoci govore o trojici mlađih muškaraca koji su pobjegli kada im se neko približio. A ja, čitajući sve to, nisam mogao pobjeći od jednog mnogo težeg osjećaja: Osjećaja da je ovo samo nova stanica na dugom putu progona Dinka i njegove porodice koji traje godinama.

Nema zemlje za Dinka Gruhonjića

Dinka poznajem dugo. Dovoljno dugo da ga ne posmatram kroz medijske konstrukcije, političke etikete ili tabloidne naslove. Dovoljno dugo da ga ne gledam čak ni kroz prizmu dobornamjernih koji kažu, ma dobar je Dinko, ali…Takvi su mi, zapravo najgori i najmrskiji.

A sa Dinkom toliko zajedničkih promocija knjiga, festivala, razgovora, tribina, putovanja i kafanskih rasprava ostavi čovjeku privilegiju da govori iz vlastitog iskustva. A moje iskustvo kaže da je Dinko Gruhonjić jedan od rijetkih ljudi na prostoru bivše Jugoslavije koji je spreman platiti punu cijenu svojih plemenitih uvjerenja. Baš, baš jedan od rijetkih, a njih mogu na prste jedne ruke izbrojati. Druga mi ne treba. A i drugi je na kraju ovog teksta.

Dragan Bursać: Ko Domovinskom pokretu iz Hrvatske daje pravo da prekraja Bosnu i Hercegovinu???

Dragan Bursać: Ko Domovinskom pokretu iz Hrvatske daje pravo da prekraja Bosnu i Hercegovinu???

A Dinko plaća ne onu deklarativnu cijenu kojom se ljudi razmeću po društvenim mrežama, nego stvarnu cijenu koja ulazi u porodični život, u svakodnevicu, u intimu, u sigurnost najbližih i u osjećaj normalnosti koji većina ljudi uzima zdravo za gotovo jer im se podrazumijeva kao što bi svakome i trebala.

Takvi ljudi smetaju.

Ne zato što su moćni.

Ne zato što upravljaju državama.

Ne zato što raspolažu bogatstvom.

Smetaju zato što podsjećaju da čovjek može živjeti uspravno ispod zvijezda.

A uspravan čovjek predstavlja problem svakom sistemu koji počiva na strahu.

Godinama slušam laži o Dinku. Slušam ih od profesionalnih nacionalista, od medijskih trovača, od ljudi koji još vode svoje okupatorske ratove završene prije trideset godina. Slušam ih od onih kojima svaka izgovorena istina o devedesetim djeluje kao lična uvreda. Slušam ih od ideoloških jurišnika srpskog sveta koji u svakom kritičkom glasu vide izdaju. Slušam ih toliko dugo da više i ne brojim njihove verzije stvarnosti.

Mnogo su mi zanimljiviji oni drugi.

Oni pristojni; oni građanski; oni salonski građanski kvaziljevičari koji svoj neradi i netalenat premazuju tonama mržnje i kompleksa, a onda tako pucaju po Dinku. Zasad po mrežama iz tastatura.

Oni koji će se zgroziti nad razbijenim automobilom, pa odmah zatim pronaći razlog zbog kojeg je Dinko ipak nekako i sam kriv za atmosferu koja ga okružuje.

Takvi nikada ne bacaju kamen.

Takvi nikada ne navlače fantomku.

Takvi nikada ne čekaju čovjeka na parkingu.

Njihov posao je drugačiji. Oni relativizuju. Oni umanjuju. Oni "objašnjavaju". Oni traže "ravnotežu između žrtve i progonitelja". Oni od progona prave predmet akademske rasprave jer kao i ustaše i četnici mrze Dinka. Oni od hajke prave pitanje nijansi. Oni proizvode intelektualni alibi za mržnju.

A mržnja obožava alibi.

Pazite, Dinko je sve ono o čemu su oni maštali da će biti, ali zbog sinekura, straha, nedostatka talenta, rada, i kvazielitizma nisu uspjeli. E zato Dinko i mržnja prema njemu!

Zato me u cijeloj priči najmanje zanimaju trojica mladića sa fantomkama, oni su egzekutivno, tupo oružje, ne mnogo pametniji od predmeta sa kojim su razbijali automobili.

Njih će policija možda pronaći, možda neće.

Mnogo više me zanimaju oni koji su godinama stvarali ambijent u kojem takav čin djeluje gotovo očekivano, perverzno kazano preporučeno. Jer niko ne kreće razbijati automobil čovjeka o kojem nikada ništa nije čuo. Niko ne bira metu slučajno i nasumično. Neko je prethodno morao nacrtati metu. Neko je prethodno morao objasniti javnosti zašto taj čovjek zaslužuje prezir. Neko je prethodno morao ponavljati laži toliko dugo da one počnu zvučati kao činjenice.

Dinko ima "pogrešno" ime, a David "pogrešnu" adresu i prezime

Porodica Gruhonjić godinama živi upravo pod takvom vatrom.

David Gruhonjić pokušava graditi vlastitu akademsku karijeru. Radi na fakultetu u Zagrebu, doktorira, gradi svoj život. Istovremeno ga tabloidi razvlače po naslovnicama, povezuju sa hrvatskim službama, izmišljaju konstrukcije i proizvode priče koje bi bile smiješne da nisu opasne. Čovjek bi pomislio da će makar djeca ostati pošteđena. Čovjek bi pomislio da će se granica povući pred porodicom. Čovjek bi pomislio mnogo toga.

Na Balkanu se granice odavno povlače pred silom, a rijetko pred pristojnošću.

Upravo zato ovo razbijeno staklo govori mnogo više o Srbiji nego o Davidu ili Dinku Gruhonjiću. Govori o zemlji u kojoj se kritički glasovi godinama predstavljaju kao "neprijatelji naroda". Govori o društvu koje troši ogromnu energiju na proizvodnju unutrašnjih izdajnika. Govori o političkoj (ne)kulturi koja opstaje zahvaljujući stalnoj potrebi za novom metom.

Dinko je jedna od tih meta. Već dugo. Predugo.

I upravo zbog toga sinoćnji napad djeluje kao logičan nastavak procesa koji traje godinama.

Svaka naslovnica od "Informera" do drugog digitalno-analognog đubreta koja čovjeka proglašava neprijateljem predstavlja mali doprinos nasilju.

Svaka televizijska i internet hajka predstavlja mali doprinos nasilju.

Svaki političar koji svjesno raspiruje mržnju predstavlja mali doprinos nasilju.

Svaki intelektualac koji odluči zažmiriti pred progonom predstavlja mali doprinos nasilju.

Na kraju se svi ti mali doprinosi spoje u jedan konkretan čin. U jednu fantomku. U jednu šipku. U jedno razbijeno staklo.

A onda se svi kobajagi čude.

Ne čudim se ja, vidite!

Volio bih da mogu.

Volio bih da me sinoćnja vijest iznenadila.

Volio bih da sam pomislio kako je riječ o izolovanom incidentu.

Godine provedene na ovom prostoru čovjeka nauče oprezu prema takvim iluzijama.

Zato danas ne mislim samo i jedino na prijatelja Dinka Gruhonjića. Mislim na sve ljude koji odbijaju da pristanu na nacionalističku disciplinu mišljenja. Mislim na sve one koji biraju savjest umjesto udobnosti. Mislim na sve one koji uporno govore ono što većina ne želi čuti. Svaki napad na njih šalje poruku mnogo širu od same mete.

Poruka glasi: Za vas ovdje nema mjesta!

Jer kada čovjek godinama sluša laži o sebi, kada mu crtaju metu na čelu, kada mu razvlače porodicu po tabloidima, kada mu sin strahuje zbog prezimena koje nosi, tada se sasvim prirodno nameće pitanje ima li uopšte zemlje za takvog čovjeka.

Ipak, postoji jedna stvar koju progonitelji nikada ne razumiju.

Ljudi poput Dinka Gruhonjića opstaju upravo zahvaljujući onome zbog čega ih napadaju. Zahvaljujući dosljednosti. Zahvaljujući uvjerenju da istina vrijedi više od komfora. Zahvaljujući spremnosti da ostanu uspravni čak i onda kada bi pognuta glava bila mnogo sigurniji izbor.

A sinoć je još jednom ogoljena stvarnost društva koje previše energije ulaže u progon svojih najboljih ljudi.

A dok god takva stvarnost traje, borba za Dinka Gruhonjića predstavlja mnogo više od odbrane jednog čovjeka.

Predstavlja odbranu elementarne pristojnosti.

Predstavlja odbranu prava na slobodnu riječ.

Predstavlja odbranu ideje da čovjek može misliti svojom glavom i zbog toga ostati siguran.

I zato, druže moj, koliko god mržnje sipali na tebe, koliko god fantomki slali na tvoju porodicu, koliko god laži proizvodili o tebi, znaj jednu stvar: Mnogo je više onih koji te poznaju i koji će stati uz tebe od onih koji te mrze. A oni koji te poznaju odavno znaju na kojoj strani ove priče stoji istina.

P.S.

Prije nekih dva mjeseca sam sjedio i razgovarao sa Dinkom Gruhonjićem i Borisom Dežulovićem. Divna noć, dragi ljudi, sjajna atmosfera. Pomislio sam u sebi, kako je čovjek privilegovan kad ima ovakve ljude za prijatelje. Nisam ni dovršio ovaj tekst, a do mene stiže vijest kako su neoustaše opet orgijale ispred stana Borisovih roditelja u Splitu.

Šta da kažem, sve što sam napisao za Dinka, potpisujem i za Borisa. Riječ po riječ. I šta još da kažem, malo je takvih, ali je naša ljudska dužnost stati uz njih. I zbog njih, ali bogme i zbog nas.

Jer, ko je sljedeći?

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije