Dragan Bursać: Šta ako Vučić padne, a sve ostalo ostane isto?

"Nečovjek Aleksandar Vučić može pasti, studenti mogu pobijediti, vlast se može promijeniti, ali Srbija će ostati ista. Jer kad se sukobljavaju dvije frakcije iste ideje, iste ideološke baze, dobijete suparnike, ponekad i krvave suparnike, ali teško historijski iskorak i napredak. Vučića je moguće smijeniti na izborima, vjerujem u to. Mnogo je teže iz Srbije istjerati ono što je Vučića napravilo i što će praviti nove Vučiće."

Nemam običaj pisati osvrte na tuđi rad, pogotovo na intervjue. Ovaj put moram.

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Trending

Dragan Bursać: Šta ako Vučić padne, a sve ostalo ostane isto?

Riječ je o intervjuu mog prijatelja i saborca Vladimira Arsenijevića, jednog od najvažnijih savremenih srpskih pisaca i čovjeka koji već decenijama uporno govori ono što srbijansko društvo još upornije odbija čuti. I pišem ovo ne zato što se s Arsenijevićem ne slažem, pa da polemišemo, nego zato što se preko svake mjere slažem s gotovo svakom njegovom dijagnozom.

A naše slaganje, nažalost, neće popraviti stanje u Srbiji. Još manje će popraviti stanje među Srbima generalno.

Umjesto priče, dijagnoza

U sjajnom intervjuu za tportal Arsenijević izgovara možda najneugodniju stvar koju danas možete reći o Srbiji: Aleksandar Vučić može otići, a Srbija ostati tamo gdje je bila.

Prije 2 dana

Dragan Bursać: A gdje su ti, Čoviću, u Banjoj Luci Hrvati, da prostiš?

I upravo tu počinje priča koju silna opijenost studentima, protestima, blokadama i fotografijama nepreglednih kolona uglavnom preskače.

Jer Vučić može izgubiti izbore. Može ih i dobiti. Studentska energija može ga politički srušiti, a može se istrošiti, rasuti i završiti kao još jedna velika srbijanska pobuna koja je izgledala historijski sve dok historija nije nastavila svojim starim, utrtim putem.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Arsenijević kaže, a izvučeno je u naslov: "Ili je Vučić pao ili nije - u oba slučaja siguran sam da slijedi nasilje." E, tu bih ostavio svoj mali znak pitanja.

Ne zato što vjerujem u nekakav Vučićev demokratski refleks, niti zato što podcjenjujem količinu nasilja koju jedan režim može proizvesti kada osjeti da mu vlast klizi iz ruku. Ostavio bih mogućnost jednog mnogo banalnijeg, a za Srbiju možda još depresivnijeg ishoda: Da Vučić uspije otupiti silu studentskog pokreta, rastegnuti vrijeme, iscrpiti ljude, razvodniti energiju, preživjeti politički udar i na kraju dobiti upravo ono što svaki dugovječni režim najviše želi povratak u svakodnevicu.

Finale bez finala

Bez velikog finala. Bez historijskog sudara. Bez katarze. I, što je najvažnije, bez suštinske promjene.

Jer možda najveći problem ovdje uopšte nije revolucija. Čini se da još manje možemo govoriti o demokratskoj ali sporijoj evoluciji. Problem je vječna istovjetnost.

Arsenijević upravo tu upire prstom. Studentski pokret krenuo je iz sasvim drugog registra, iz zahtjeva za odgovornošću nakon tragedije u Novom Sadu, da bi vremenom u sebe usisao Kosovo, nacionalističku ikonografiju, anti-NATO sentiment, fascinaciju Rusijom, ratne veterane i ljude tvrde desnice.

I tu dolazimo do pitanja mnogo važnijeg od Vučića.

Šta se ili ko se zapravo sukobljava u Srbiji?

Jer ako Vučića zamijeni politička generacija koja o Bosni i Hercegovini, Kosovu, ratovima devedesetih, Ratku Mladiću, NATO-u, Rusiji i srpskoj ulozi u ratovima baštini iste ili vrlo slične mitove, onda smo promijenili upravnika sistema, dok je sistem vrijednosti uredno preživio.

Nedavno sam u razgovoru s Andrejem Nikolaidisom tu stvar pokušao svesti na jednu rečenicu: Ideološki, to je sve isto, a povijest je pokazala da bez ideoloških trvenja nema tog "kvantnog skoka".

Andrej je to preciznije sažeo: Dvije frakcije iste ideje, a ne sukob ideja. Klasični suparnici, a ne oponenti. I tu je možda ključ cijele priče.

Suparnici, a ne ideološki oponenti

Suparnici se bore za isti prostor. Oponenti se spore oko toga kakav taj prostor treba biti. Suparnici žele pobijediti jedni druge. Oponenti nude različite predstave društva. Sukob suparnika može biti krvav, brutalan i historijski dramatičan, ali sama žestina sukoba još nikome nije garantovala povijesni napredak.

Historija poznaje bezbroj obračuna frakcija iste ideologije. Znali su biti strašniji od sukoba potpuno različitih političkih projekata. Proizvodili su čistke, lomove, smjene elita, čak i građanske ratove.

Ali kvantni skok traži nešto drugo. Traži sudar ideja.

Vučićev režim nije pao s Marsa. Njega je proizvelo društvo koje je decenijama njegovalo vlastitu verziju prošlosti, u kojoj se srpski zločini relativizuju, vlastite žrtve pretvaraju u jedinu historijsku valutu, a suočavanje s devedesetima proglašava nacionalnim samoponiženjem. Arsenijević govori upravo o društvu koje je četvrt vijeka hranjeno konstruktima o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu i ratnim zločinima, pa se onda svi iznenade kada generacije rođene poslije ratova ponove iste obrasce.

Aleksandar Vučić je zato mnogo više posljedica nego uzrok.

Možete maknuti Vučića i to je odlično. Ali kako ćete maknuti ono što je Vučića napravilo?

Dan (lažnog) oslobođenja prije 26 godina

Srbija je već jednom imala svoj veliki "dan oslobođenja". Petog oktobra 2000. izgledalo je kao da je epoha završena. Milošević je pao, masa je slavila, svijet je govorio o demokratskoj Srbiji, a onda je osvanuo 6. oktobar i pokazalo se da kalendar može krenuti naprijed dok društvo ostaje zaglavljeno iza.

Arsenijević upravo na taj trenutak podsjeća: Ljudi starog sistema prešli su u novi, strukture su preživjele, nacionalistički narativ nastavio je živjeti, a konačno suočavanje s devedesetima ponovo je odgođeno.

Zato mi je njegov intervju toliko važan. Čovjek odbija kolektivnu hipnozu po kojoj sama mladost automatski proizvodi progres.

Godina rođenja nije politička ideologija. Indeks nije potvrda liberalizma. Studentska knjižica nije vakcina protiv nacionalizma.

Antibumerstvo kao bit

Možeš imati dvadeset godina i nositi politički softver svog djeda. Možeš biti protiv Vučića i dijeliti dobar dio svijeta vrijednosti iz kojeg je Vučić izrastao. Možeš tražiti slobodne institucije u Srbiji, a prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj ili Kosovu vući za sobom politički kofer spakovan još krajem osamdesetih.

Tu se nalazi paradoks današnje Srbije.

Najveća pobuna protiv Vučića možda istovremeno nosi dio ideološkog materijala od kojeg je napravljen njegov politički svijet.

Tri Srbije, najmanje!

Naravno, studentski pokret nije ideološki monolitan. Upravo njegova širina predstavlja njegovu političku snagu, ali i njegov veliki problem: Pod isti kišobran stali su ljudi koji žele potpuno različite Srbije. Ne dvije nego nekoliko njih.

Jedni žele Srbiju koja će konačno izaći iz devedesetih. Drugi žele Srbiju bez Vučića, ali sa dobrim dijelom Vučićevog pogleda na svijet. A treći bi, bojim se, Vučića bez Vučića.

Zato izborni dan sam po sebi neće odgovoriti na pitanje kuda ide Srbija. Vučić može izgubiti. Može pobijediti. Studentska lista može napraviti rezultat koji će promijeniti političku mapu zemlje, a ogromna energija ulica može se rasuti prije nego što dođe do biračkih kutija.

Možda Arsenijević bude u pravu i poslije svega dođe nasilje.

A možda Vučić učini ono u čemu je do sada bio politički najvještiji: Sačeka, amortizuje, kooptira, podijeli, umori i preživi.

Meni je ova druga mogućnost podjednako važna upravo zato što bi bila najmanje spektakularna, a poprilično očekivana.

Jednog jutra bismo se probudili i shvatili da se ništa veliko nije dogodilo.I da je sve ostalo isto.

Jer prava promjena Srbije neće se mjeriti samo imenom čovjeka u predsjedničkoj fotelji. Mjerit će se odnosom prema Srebrenici, Sarajevu, Vukovaru, Kosovu, Ratku Mladiću, vlastitim zločinima, susjedima i konačno prema samoj Srbiji.

Tek kada na tim pitanjima nastanu stvarni politički oponenti, moći ćemo govoriti o promjeni.

Do tada ćemo možda gledati smjene vlasti, masovne proteste, izbore, studentske blokade, nove lidere i stare lidere. Možda ćemo gledati i nasilje.

Ali dok se dvije frakcije iste ideje tuku oko prava da upravljaju istim svijetom, istorija se može uzburkati koliko hoće.

Društvo ostaje na istom mjestu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.