Glasačke jednačine

Ako ne glasate, lakše će biti ukrasti rezultate. Građanska snaga će se, dva dana prije izbora, bolje nego anketama, izmjeriti na protestima za Davida i Dženana.

Niko ni o čemu drugom, nego o izborima. Na panoima nijedne reklame osim glava političara. Photoshop. Ni pampersica, ni klempavog cuke za telemach, ni običnog cuke, onako, čak ni narezane poli salame, za nešto devedeset devet. Billboardi su zauzeti, a ankete “ne rade”, jer im je nemoguće vjerovati. Kod nas je metoda –“ ko naruči anketu, taj dobija rezultate kakve hoće” – dovedena skoro do savršenstva. Odnosno do apsurda. Kad nešto hoćeš, ti kupiš. Nije važno imaš li novce za to.

Ispada da je kod anketa najvažnije formulisati pitanje. Ono u ovom slučaju glasi: hoćete li izaći na izbore? Osim što je naš čovjek suštinski nepredvidljiv, on je najmanje dvoličan, pa serija odgovora na to pitanje može glasiti:

a) Šta te briga?
b) Nisam mislio, al’ sam se pravo iznervir’o, pa hoću za Komšića, samo da ne pobijedi Čović.
c) Za koga ti radiš, gdje idu odgovori od ove ankete?
d) Nisam budala. Ko da će mi ko fala reć’?
e) Neću, svi su isti.
f) Ne bi, nema teorije.
g) Na putu sam.
h) K’o da ću bit šta pametniji ako glasam?
i) Oprosti, jesi ti iz Federacije?
j) Ja sam za Srpsku, a dao bih i drugu ruku samo da ovi odu s vlasti.

E sad, dobro je da se osmi opći izbori u povijesti suverene Bosne i Hercegovine događaju u inspirativnoj, demokratskoj atmosferi, punoj međusobnog povjerenja i razumijevanja. Vijest da je Aleksandar Radić (42) u Banjoj Luci ispalio “zolju” u zgradu koncerna Agram u Banjoj Luci, tamošnji su mediji u službi vlasti dočekali s neskrivenom radošću. “Nezavisne novine” su, valjda i prije nego se otkrio identitet pirotehničara, objavile da se radi o povjereniku SDS-a u Čelincu i “čovjeku od povjerenja Vukote Govedarice i Dragana Mektića”.

Povjerovati u takvu konstrukciju je, otprilike, isto kao biti uvjeren da će ovi izbori biti regularni, da se neće pojaviti višak nevažećih listića, ili da manjim strankama neće biti oduzimano ono što pošteno zarade na biralištima. Okoštali sistem omogućava “velikima” da kontrolišu izborni proces: doduše, oni to čine preko već uhodanih mehanizama, tako što jednostavno uzmu vreće i odnesu. Gdje treba, pa onda ljudi “odrade”. Oni koji su na prošlim izborima podržali DF i HDZ 1990, znaju o čemu se radi. O krađi. Koju je teže izvesti ako se ne glasa.

Da se lakše razumije, pokušajte sebi predstaviti sljedeću matematičku operaciju. Šta mislite koliko bi kandidata od tih famoznih 7500 ljudi koji su se stavili na liste, znalo riješiti jednačinu koju je francuski matematičar Andre Saint – Langue predložio za računanje mjesta u parlamentu davne 1832. godine, a ona glasi:
Količina=____V_____  
                         2s+1
Gdje je “V” ukupan broj glasova koji neka partija osvoji, a “s” broj do tada dodijeljenih mjesta nekoj partiji. Bilo bi neke metafizičke pravde da prije ulaska u parlament na bilo kojem nivou svaki poslanik, pripadnik tog parazitskog plemena koji je u posljednje dvije i po decenije potrošilo milijarde na račun te zemlje koja je mogla izgledati kao Švicarska ili, barem, Slovenija javnosti na uvid podnese po jedan zadatak. Pismeni, u kojem bi svojim riječima, u sastavu, kao u osnovnoj školi objasnio zašto se kandidovao i šta su njegovi/njeni motivi bavljenja politikom. I drugi, u kojem bi, rješenjem elementarno računski objasnio kako je došao do svog mandata. I da se to, uredno, predoči javnosti. Jer, tu bi bilo takvih provala, da bi se narod u ovoj muci smijao do neba. Da li bi onda bilo drugačije?

Ne bi. Jer, za promjenu društva potreban je stid. Stid koji mora doći kad budemo skontali kakvi su nas nepismeni idioti jahali sve ove godine. I još uvijek jašu. Istina, mali broj onih su proveli godine trudeći se da dostignu neke vještine – dobilo bi neku satisfakciju, ali oni ionako znaju. I glasaju za male, nenacionaističke partije koje donose promjene srazmjerne njihovoj moći i veličini.

Ali, ništa ni od tih zadataka. A znamo i zašto. (P)ostavljena je država po mjeri onih koji ne znaju napisati pet rečenica suvislog teksta i riješiti običnu jednačinu, ali znaju trošiti reprezentaciju, kupovati skupe automobile, putovati. Šta god da čovjek u ovoj zemlji objavi protiv kriminalne hobotnice vlasti, može očekivati da se njoj neće dogoditi ništa loše. To loše se može desiti samo onome ko činjenice objavi.

Ovi narodi pate od manjka pamćenja i viška historije. Sutra je, u cijelom svijetu, pa i Sarajevu, Tuzli, Zenici, i u Banjoj Luci, 5 . oktobar. Kada se očekuju velike demonstracije u kojoj će roditelji Davida Dragičevića i Dženana Memića tražiti pravdu za svoje sinove. Tu će se, pred izbore, bolje nego anketama, moći izmjeriti građanska snaga svih gore pobrojanih sredina, sa glavnim akcentom na Banja Luku. Inače, taj će datum u povijesti ostati zapisan kao dan kada je ujedinjena opozicija u Srbiji postavila ultimatum diktatoru Slobodanu Miloševiću da prizna rezultate izbora. Time će početi njegov pad: pad čovjeka koji je Srbiju i srpski narod uveo u mrak devedesetih, nakon kojih će ta zemlja i taj narod učiniti zločine kojih će se stidjeti generacije. I od kojih će čitava regija imati katastrofalne posljedice.

Odgovorno glasanje nam je potrebno. Ono može dati nadu da će završiti epoha u kojoj su ubistva nečije djece zataškavana zbog udobnosti onih koji nisu znali rješavati jednačine, ali su dobro svladali jednu drugu matematiku.

Onu nacionalne pljačke. Zbog koje smo tu gdje jesmo.

A 7. oktobra su izbori. Pa, sračunajte.