Mi bolesniji teško da možemo biti

Slika prva. 

Bilo je to malo nakon rata, kad smo naivno vjerovali da se situacija stabilizovala da će, kad je prestalo pucati, razlozi zbog kojih je nastao rat, otići kao odneseni. Kao virus koji ubiješ antibioticima. Bili smo budale, jer nam još nije bilo do kraja jasno zašto se ratovalo. Neki su morali zaraditi od toga, a neki su se morali braniti. Kad nam je došlo iz nečega u nešto, bilo je već gotovo jer karte su bile podijeljene. Većina takozvanih lijevih snaga već je bila ušla u rektum nacionalista i mislila da se tu sklonila. Mi, sitna buranija, nastavili smo preživljavati, učestvujući u nemilosrdnom lancu prehrane prelaska iz ničega u ništa u ništa, popularno nazvanog tranzicija.

Onda su se, negdje s početka milenija pojavili Kinezi. Došli su prvo, valjda u Srbiju, pa onda na obronke Sarajeva, u Buća Potok, donijeli svoje zavjese i fenove za pet maraka, cjediljku za limun i makazice za nokte za po marku, i polako se počeli uvaljivati u sive nijanse ovdašnjeg divljeg tržišta. 

„Svi naši papci ih zovu – Kina.“ – priča S., jedna od najdražih kolegica u karijeri, danas zasluženo zaposlena kao portparol državne firme. „Mo'š mislit, ja k'o da živim u Pekingu, a ne u Buća Potoku. Probudim se, kad idu četvero Kineza, svi sretni. Ja njima dobar dan – oni meni isto, već naučili. Brzo uče, slušam neki dan neki onaj naš seljačina preprodavac, ima 150 kila u njemu, onaj lanac zlatni i ono sve, i ruži jednog Kineza. 'E, jeste stoka, što mi robu nisi donio, nego dao onom mom rođaku, pa to mi je najveća konkurencija, stvarno ste vi Kinezi stoka', i psuje mu majku. Gleda njega onaj Kinez i veli.

Je.a.a i ja tebi mater balijsku!

„Ja se prevrnula od smijeha“.

Gdje da se ne prevrne, a i Kinez se odmah naučio snalaziti. Shvatio je da znati ovaj jezik znači znati psovati, to će mu sigurno trebati, računati svakako zna i odmah u igru. Games of thrones primarnog, najprimitivnijeg i najbrutalnijeg kapitalizma. Trajalo je to neko 'varakanje' Kineza par godinica, tanjilo se i sivo tržište, ljudi počeli dizati ruke od nas, onda i mi sami od sebe. Malo, pomalo nestadoše i pijace po obroncima grada, Buća Potok ostade svjedočanstvo jednog tragičnog perioda arhitekture, a Kinezi – otišli. Vide da nema selameta, ko će se preganjati s narodom koji sam sebi u oči nije spreman pogledati. I put pod noge. 

Slika druga.

Neki dan u valjda najstarijoj apoteci u gradu, tranzicijski primat, kupuje skupo imunološko sredstvo. „Bogami, doktor mi je rekao da ovo treba uzeti, ovo se daje bolesnicima nakon kemoterapije. Ja više, jarane, ne znam šta je ovo. Čuo sam, bogami, da su našli neke mrtve Kineze i da se ovaj virus opasno širi.“ – dobaci kao da se godinama znamo. A i znamo se iz viđenja. Onda se okrene apotekarki:

 - A ono sredstvo za dezinfekciju prostorija?

- Samo veliko pakovanje gospodine, ona manja su rasprodata.

- Hm, šta ću sad?

- Sačekajte, dobićemo sutra.

- Dobro, znam, ali, vidite vi kako je ovo!?

Kako je? Stvarno bolesno.

U samoposluzi, sin i majka, moderno obučeni po posljednjoj modi, trpaju sve namirnice u korpu. Majka izdaje namirnice, tinejdžer ih bespogovorno sluša. Mi ostali kupci se razmičemo, pred kasom je hrpa svega. Na kraju dodaju i vreću brašna. Histerija cvjeta, a telefon se puni porukama na račun Corone: te hapse Kineza, te se Berlusconi umjesto maske pokrio po licu ženskim gaćicama, te pivo Corona stoji ispred desetak Heinekena koji imaju masku. Te vic da u Međugorju kineskim turistima govore da je Gospa trenutno preselila u Sarajevo, pa da idu tamo. Odnosno, ovamo.

Bolesno.

Društvo u kojem je, prema tvrdnjama direktora jedne druge bolnice, a nema razloga da mu se ne vjeruje, od jedinog prostora za izolaciju bolesnika nelegalno izabrana direktorica KCUS-a napravila svoj luksuzni kabinet, teško da može biti bolesnije: ono ubrzano kupuje sredstva za dezinfekciju i poštuje zabrane o rukovanju i grljenju, dok na maškarama, pali lutke književnice koja boluje od raka dojke.

To su, dame i gospodo, prave bolesti ovog društva, i ono je bolesno da bolesnije ne može biti. A ne virus za koji je Svjetska zdravstvena organizacija objavila da je na svijetu od njega ukupno zaraženo 79.300 ljudi. Od toga, njih je 77.000 u Kini, velika većina u Wuhanu, u kojem živi 11 miliona stanovnika.  

Zaraženo je, dakle, 0,7% stanovnika Wuhana. Ostalih 99,3 % nema taj virus. I 10.000 ljudi ga je prebolovalo. Dakle, broj zaraženih je ispod 70.000.

Što se smrtnosti tiče, ako ste stariji od osamdeset godina, šansa da umrete je 14,8 %. Onih 85,2% će ozdraviti. Ako, pak, imate između 50 i 60, imate 1,3% šansi da ćete umrijeti. Oni mlađi od 40, imaju 0,2 % šansi. I to sve, ako se zarazite. Matematika, dakle, tvrdi da imate 0, 0028% da će vas korona virus ubiti ako imate 45 godina starosti. Što nije ni statistička greška. Ali, ko još o tome može misliti. Valja napuniti ljudske glave strahom, novine i portale pričom o virusu, i mržnjom prema Kinezima.

Da nam više ne bi dolazili. 

Kvariti idilu. I podsjećati koliko smo, zapravo, bolesno društvo.

Ispada da bi najbolje bilo da se pojavi kakav virus koji bi spržio društvene mreže.

Da se, svi skupa, malo resetujemo. Vrijeme je.

* Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.