Dnevnik pandemije

Što smo mi očekivali da će nam se u ovakvom svijetu desiti: u svijetu u kojem se nepravda podrazumijeva, u kojem su svi troškovi osim vlasničkog bogaćenja višak, u kojem se nekakvom perverznom logikom dokazuje da bolnice mogu bez ljekara, tvornice bez radnika, škole bez đaka, mediji bez novinara, zemlja bez države, države bez odgovornosti. U svijetu u kojem ima mjesta jedino za vlast, i nizašta drugo, vlast su Trump, Boris Johnson, Macron, Salvini, Janša, Orban, Kolinda Grabar, Vučić... To je, dakle, društvo u kojem danas treba živjeti. Točnije, pod kojim danas živimo. I koegzistiramo.

To je, iz velikog broja razloga nemoguće: ti ljudi su zaslijepljeni isključivo vlašću, i njihove akcije će ići isključivo u smislu restrikcije prava za sve, osim za njih. Mi, ovdje u Bosni, imamo sitne inačice, ali to što su manje, ne čini ih manje malignima: Izetbegovića juniora, autiziranog sina lažnog velikog oca, koji je platio svoja uvjerenja, ali formativno nije bio ujedinitelj te zemlje. Nije ni mogao biti, jer su njegovi neprijatelji, bili i neprijatelji zajedničkog života. To što ih je izabrao za partnere, pokazuje njegovu političku kratkovidnost.

Njegova osnovna greška bila je oslanjanje ne na institucije, nego na polusvijet. A glavna veza s polusvijetom bio je njegov sin, koji se danas koji ponaša kao da mu je ostavljena avlija. Snaha, sinovljeva supruga je nezakonito, u blitzkriegu zasjela na mjesto direktorice glavne gradske bolnice. I sada, izigrava odgovornost,  ostavivši ljekare bez najnužnijih sredstava za rad. Uz ministra sigurnosti koji je prije koju godinu optuživan za razne zločine, do saučešća u ubojstvu. Čovjek s hiljadu lica, s falsifikovanom diplomom nastavnika likovnog vaspitanja sa Cetinja, je sve samo ne garant da će se ova zemlja znanjem i hrabrošću odbraniti od epidemije. Odbraniće se ako joj se pomogne. Nevolja je u tome što će svaki, pa i najmanji uspjeh u toj borbi vlast pripisati – sebi. A to ni izbliza ne pokazuje stvarno stanje stvari. Vlast ignoriše svoje građane, njoj državni aparat služi samo za ispumpavanje novca za potrebe stranačkih dužnosnika. 

Na sarajevskim je ulicama osvanuo billboard s porukom direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Sebije Izetbegović. “Dragi sugrađani, molimo vas da ostanete u kućama kako bismo mi mogli raditi s onima kojima je potrebno. Zdravstveni radnici koji imaju puno znanja su na prvoj liniji. Hrabri smo i borit ćemo se za svaki život kao da je naš vlastiti. Poštujte pravila kriznog štaba i mjere opreza”, piše na billboardu. Potpisala ga je prof. dr. Sebija Izetbegović.

Billboard je plaćen iz Kliničkog centra, dakle novcima zdravstvenih osiguranika, našim parama. Ona obećava da će se boriti za naše živote, baš kao da joj to nije posao, i da ga ne radi za naše novce. Ali, ne: ona potpisuje billboard jer treba zapišati teritorij. Treba se znati da smo svi mi, i naši životi, ne u Sarajevu, u Federaciji ili u Bosni i Hercegovini, nego da smo u vlasti jedne osobe. Potpisnice billboarda. Za čijeg je šefovanja bolnicom čak 105 ljekara dalo otkaze tražeći sebi bolje mjesto pod suncem, uglavnom, u zemljama Zapadne Evrope. Ista ta osoba koja se danas na billboardima zaklinje na čuvanje naših života.  

Da ne pomislite da je ovo nekakav privatni rat nekakvog bijesnog pojedinca protiv Porodice koja kriterij poslušnosti uvodi kao jedini mogući kod pripadnosti „eliti“ – ne, ne radi se o tome. Gospođa Izetbegović je prije par mjeseci, kao odgovor na prijetnju jednog roditelja liječniku kod prijema djeteta na liječenje, osudila to dijete da se ne može liječiti u Kliničkom centru u Sarajevu. „To dijete se više neće liječiti ovdje.“ Prof. dr. Sebija Izetbegović. Isti potpis kao i na billboardu. Na kojem su prije godinu dana stajale njezine predizborne slike. Bez zakletvi da će čuvati naše živote kao svoje.

U međuvremenu je vrag odnio šalu i ljudi su počeli pobolijevati, čak i umirati. U sarajevskom predgrađu umrla je žena koja je testirana poslije smrti. Corona pozitivna. Niko ljudima nije rekao ama baš ništa. Osim federalnog premijera koji na konferenciji za štampu nije znao staviti zaštitnu masku. I kantonalne vladu čiji ministri ljudima ne znaju objasniti kako se trebaju ponašati u policijskom satu. I zašto je policijski sat od 18, a ne recimo od 20 ili 21 sat? Lokalna vlast na kantonu dodijeljana je Mariu Nenadiću, premijeru koji skače s televizije na televiziju i ostavlja dojam izluđena čovjeka. A dodijeljena mu je tako što mu se predsjednik stranke DF Željko Komšić, zaigrao s bošnjačkim mentorima, i onda u rijetkim intervalima trezvenosti shvatio da više nema nazad? Da bi mu se, nakon izdaje lijeve ideje, crvenilo vratilo u lice, kao nekakav biljeg. Namjerno neću reći kazna, jer o kazni i o nagradi, uvijek ne odlučujemo samo mi. Bolje je reći – stid. Ili, alkoholizam? Ili i jedno i drugo?

Svjetska znastvena zajednica, ili recimo, jedan od njezinih socijalno senzibilnijih dijelova, od 2006. upozorava na moguću pojavu pandemije. Prvo su apelirali, radili čak i blockbuster filmove Contagion (2006.), i niko ih nije poslušao. Kad je došao Trump, kako kaže jedan od najznačajnijih svjetskih epidemiologa Edddy Brilliant, samo ih je pomeo i ukinuo im sredstva. I popeo se na billboarde. Nigdje dakle nije drugačije. Samo je negdje brutalnije.

U međuvremenu, shvatili smo da je Zagrebu gore, jer ih je udario zemljotres. Jedan pa drugi. Dok čovjek isprovjerava gdje su mu prijatelji, prepozna zgrade u Gundulićevoj i kod Cvjetnog u kojima je bio, shvaća da je stanje u kojem smo se našli – apokaliptični kaos. Šta još fali? Požar na Hvaru? Ima i to. Godzilla!? E, to nema, ali nije isključeno da se do kraja apokalipse i pojavi.

Vjerojatno ste već negdje vidjeli simpatičan crtež gdje Vučko, maskota Olimpijskih igara iz Sarajeva 1984., grli Zagija, ranjenog „kolegu“ sa Univerzijade 1987. Autor tog uratka je Sarajlija Midhat Kapetanović, strip – crtač i arhitekt, koji je u najboljem smislu te riječi „pogodio“ emociju šta smo mi u Sarajevu osjećali za ljude u Zagrebu koje je pogodio i zemljotres. Pitate li se zašto su ove dvije maskote stare četiri i po decenije, i danas znakovi prepoznavanja tih dvaju gradova – od kojih je Zagreb, nemojmo imati nikakve iluzije, u puno većoj prednosti – i zašto demokracije, i novi mediji nisu izmislili ništa bolje, i nikog simpatičnijeg od Vučka, Jože Trobeca i Zagija, Nedjeljka Dragića? Ništa, dragi moji, jer nije bilo solidarnosti, niti atmosfere koja bi mogla oroditi nešto važno, ili u kranjem simpatično. Znam, zvuči kao moralka, ali nije: dok su vlast bandići ili sebije, mi ćemo se krivo gledati i neće biti one tako potrebne zajeničkosti da se situacija poput ove, pandemijske – prevlada.      

Šta smo mi, dakle, svi skupa očekivali? Da priroda koju čovječanstvo bezočno gazi, da krug nepravde iz koje se ne izlazi, da se svi ti dugovi i grijesi koje smo počinili u zadnjih trideset godina neće platiti. Da Zapad, koji misli da život na plažama, aerodromima i kruzerima pripada njemu, a da svima ostalima ostaju favele, geta i zaraze, jednom neće suočen s nečim što se neće moći kontrolirati tako da stavite bodljikavu žicu na granice, a policajcima naredite da pretuku migranta, skinu ga do gola, i uzmu mu novce, nekada u džep, a nekada zapale pred njim. Zar niste pomislili da takav svijet ne može opstati, da nijedna, pa i najjača civilizacija bazirana na sili i strahu nije potrajala nešto. I da joj na vrata neće zakucati neka kuga (n)ovog vremena. Neka bolest koja će je opustošiti.

Niste? Ma ne, jeste, ali niste smjeli reći. Vidjeli ste kako ljudi koji su dojučer sijali sjajem slobode postajali mali, kupljeni aparatčici zadovoljni više ili manje svojim mjestima u općinskim, kantonalnim ili federalnom parlamentu, zakupljeni nekim uslugama, poput one iz nedavne afere Asim. U kojoj se jadniku sa dna hranidbenog lanca obećava još jedna plaća u kuću, ukoliko zaokruži „pravog.“ Niste vidjeli kako cijeli razredi iz srednjih škola, cijele generacije s fakulteta odlaze u svijet, shvativši da ovo nije mjesto za život. U svijet u kojem će cijeli život biti parije, ali će, barem, imati fizički obezbijeđen život. Barem se tako mislilo.

Sada, više nije tako.

Sad je cijeli svijet jedan inficirani prostor. I moraće naći način da preživi. Što ćemo u tome biti mi? Nijemi posmatrači svakodnevice, ili kolateralne žrtve velike nesreće? Ili će, oni koji prežive, pokušati izvući pouku, da sve nije onako kako je zamislila nekolicina bogataša u Chicagu, ili u Londonu ili na Poljinama, i da je plašenje ljudi drugim ljudima, različite boje kože, kose, različite vjere ili nacije – besmislica koju su smislili oni koji se brzo hoće obogatiti na račun siromašnih. Ko je u ovoj igri, zapravo, pobjednik i šta će dobro izaći iz pandemije?   

Koliko će nas ovo promijeniti? Koliko ćemo znati cijeniti slobodu? Da li će nam vratiti osjećaj solidarnosti? Koliko će, uopće, trajati? Zar i smrt ne dolazi tako, nenajavljena i onda postaje trajno stanje? Zašto bi svijet bio drukčiji od njegovih stanovnika?

Za sada, traje izolacija. Karantin. Skoro idealni uslovi za pisanje. Ali, gdje je sloboda? Ona je glavni uvjet pisanja. Nema je. Postoje komiteti koji prate hoćete li napisati nešto što će ugroziti borbu protiv epidemije. Kao da uopće, za ime svijeta, znate nešto o epidemiji. Postoje i ljudi koji jedva čekaju krajnje oblike nepogode, da drugima ograniče slobode. Oni su danas u moći, više nego ikada. Oni su vlast, i na miran način, u svijetu u kojem samo učešće u vlasti donosi profit – neće ispustiti.

Gdje smo onda mi? U dvostrukoj izolaciji, U stanju u kojoj istovremno moramo biti i ljudi i država. I pokušati se ne razboljeti. I biti od pomoći drugima. Teška rabota. Možda unekoliko lakša jer je nama kojima je svijet ionako srušen, ovo samo još jedna od stepenica apokalipse. Sljedeći nivo na video igrici koja ionako završava smrću pojedinca. Koji nema dva, tri ili nekoliko života koje mu podari software. Nego samo jedan. Dobijenim istim pravom za sve.

I onda? Onda ništa, dame i gospodo. Tu smo gdje jesmo. U izlolaciji, u kojoj tjelohranitelji, lažni nastavnici likovnog odgoja, nezakonito izabrane direktorice, bivši policajci, bivši liberali, zajapureni građevinski poduzetnik, poput neandertalaca koji su upali u svemirski brod,  plus  jedan idiot za kojeg je stvarno bruka da je premijer Velike Britanije – ali, stvarno jeste – vuku, ili misle da vuku konce ove planete. Stvarno, nije veselo. Hoće li ova epidemija koristiti kao otrežnjenje, ili će se, odjednom, u rukama pijuna koji vode ove naše, uglavnom, nesimpatične državice naći verzija softvera koja nadzire sve naše kontakte, baš sviju koje poznajemo, sve ono što smo jeli, pili, čitali ili slušali? Pod izlikom borbe protiv opasne bolesti, za koju još nema lijeka. Možda je sve ovo generalna proba smaka svijeta, pa koristimo svoje zadnje dane uživajući u You Tubeu, i uracima kojima iznenađujemo one s kojima smo netom povezani. Mislim, Đorđi Peruzović Di si bija kad je grmilo, ili Rade Vučković Isidora, pa poljska thrash metal grupa  Pandemonium, pa golovi sa Mundijala iz Argentine 1978., pa album Joni Mitchell sa Jacom Pastoriusom. Živjela izolacija, i you tube. Još, kad se ne bi morale slušati vijesti. Ali, moraju, jer se čovjek, naprosto ne može isključiti. Liječnici ne smiju reći da nemaju testove, ako se javite da imate simptome u manjem broju slučajeva će vas pozvati u bolnicu. U većem, reći će vam da ostanete doma i pijete čaj.        

Zato, ispada da smo se mi ovdje,  i svijet tamo - morali naći ovdje gdje smo sad.  Da ne bude da nešto pametujem, sad kad je sve već tu, eno vam i prijedloga hrvatske Vlade se uvede kontrola lokacije mobitela svih građana, pa će vam i moje bojazni, vjerujem, biti malo jasnije.  Život ovoga što ovo bilježi , nije ništa u odnosu na mogućnost da će milioni ljudi umrijeti od virusa koji hara planetom: ali, ukoliko dočekam dezinfekciju, imam pravo znati zašto smo pristali da svijet postane ovakav kakav jeste. Kad smo svjetonazor zamijenili za interpretaciju, i kad je naš jad postao dionicama u  primordijalnim protokapitalističkim prevarama? Kad smo, tačno, odustali od sebe? 

Ako se dogodi da to, nakon zaraze ne dočekam, molim vas, postavite to pitanje za mene.

Ako budete imali kome. Ako svijet kakvog danas poznajemo, ili neka njegova varijanta, bude postojao.

Došavši po nas, virus je, izgleda, došao i po neke odgovore. Na koje smo zaboravili.

Da li sasvim? I nepovratno?  

Svaka ovakva situacija u kojoj se konačnica čini izvjenijom nego inače je, izvrsna je prilika za inventuru (do)jučerašnjeg svijeta. Što smo, dakle, bili u ove posljednje dvije dekade, što smo radili, jesu li naši životi tekli nekakvim redom, ima li u njima nekakve logike, kvaliteta i kontinuiteta, i šta je, uopće svrha života, u vremenima kojima će se, kako stvari stoje, masovno umirati? 

Ovo je i neka vrsta dara za samotare, ovaj karantin. On, osim što podsjeća na neke od najtežih trenutaka u prošlosti, pokazuje i kako bi mogao izgledati dio budućnosti svijeta.

Koji više neće biti onakav kakvog smo ga poznavali. Ni mi. Definitivno.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.