Hrvatska politika prema BiH: „Pucanje iz mitraljeza u sopstvene noge“

Kada je krajem aprila ove godine predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ničim izazvan izjavio da „treba blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO dok se ne promijeni Izborni zakon u Bosni i Hercegovini” , vjerovatno je bilo mnogo onih u Europi koji su mislili da je riječ o dobro zakašnjeloj prvoaprilskoj šali.

Piše: Faruk Vele

Nemalo iznenađeni ministar vanjskih poslova Finske Pekka Haavisto istog dana je kontaktirao hrvatskog kolegu Gordana Radmana Grlića tražeći objašnjenje.
Grlić Radman mu je, suprotno Milanoviću (!?), dao obećanje da “Hrvatska podržava politiku otvorenih vrata NATO-a” i da će, ako Finska odluči da se prijavi za članstvo u NATO-u, “hrvatska vlada i parlament biti za ulazak Finske“.

To, međutim, nije omelo predsjednika Milanovića da nastavi do danas prijetiti, čak i sedmicama kasnije, da „hrvatski Sabor ne smije da ratificira ničiji pristup u NATO“. Iziritiran opetovanim najavama blokada u atmosferi straha njegove zemlje od mogućih poteza Kremlja, švedski europarlamentarac Charlie Weimers čak je upozorio šefa hrvatske države i bivšeg lidera Socijaldemokratske partije (SDP) Hrvatske da “veta idu u oba smjera” , jer i Švedska i Finska uplaćuju milijarde eura u budžet Europske unije (EU) odakle novac dobija i Hrvatska! Hrvatska se tako našla „izgubljena u svijetu“.

Trending

Građani Vogošće na ulicama: I večeras održali protest, a evo šta traže

Budući će Milanovićev primjer naknadno slijediti i Turska, naravno, iz svojih, sasvim drugih interesa, u odnosima među članicama, ali i kandidatima za Savez rasplamsala se atmosfera kakvu najviše priželjkivao upravo Vladimir Putin koji se nalazi zaglavljen u „živom blatu“ agresije na Ukrajinu, izoliran od demokratskog svijeta, navodno sve više u strahu i od onih koji ga okružuju.
Međutim, ono što je europska javnost s nevjericom pratila tokom aprila i maja 2022. godine samo je vrh ledenog brijega pozicije hrvatske vanjske politike kakvu Bosna i Hercegovina dobro poznaje. Ona, barem kada je riječ o njezinom prvom susjedu, s kojim dijeli granicu dugu više od hiljadu kilometara, „ustrajava na pozicijama iz ratova“.

U povodu današnje 32. godišnjice nezavisnosti Republike Hrvatske neophodno je sagledati uzroke i posljedice politike aktuelnog vodstva te zemlje prema BiH.

Kako su građani održali lekciju vodstvu RH

Riječ je o, čini se, nastupu „iz jednog drukčijeg položaja“ koji je još u oktobru 2016. godine najavila bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada je poručila da „nismo dovoljno iskoristili činjenicu i poziciju da smo sad članica EU i NATO-a” i da se “ovdje u Bruxellesu možemo snažno zauzeti za rješavanje pitanja unutar BiH”.

U suštini riječ je o poziciji u kojoj se članstvo u NATO-u i EU doživljavaju kao političko-diplomatsko oružje, kako bi se „interveniralo u susjednoj državi na način koji je krajnje neprihvatljiv u međunarodnim odnosima“.
Nije li to sličan refleks koncepta sile zbog kojeg se Moskva osjetila dovoljno pozvanom da intervenira u Ukrajini? Ni je li taj koncept, u konačnici, sasvim suprotan idejama na kojima je nastao koncept „kolektivne sigurnosti“, odnosno „kolektivne odbrane“, to jeste težnji ka miru i mirnom rješavanju sporova?

Kako god, to objašnjava zašto je Milanović smatrao potpuno „legitimnim“ da, nastupajući „iz jednog drukčijeg položaja“, pokuša blokirati NATO put tako značajnih zemalja svijeta poput Švedske i Finske.

Pozicija intelektualne scene

Dok su se građani Republike Hrvatske, pitali „zbog čega se predstavnici hrvatske vlade i predsjednik osjećaju prozvani i odgovorni miješati se u politiku u BiH?” i "zašto trebamo mi dijeliti lekcije kakav treba biti zakon u BiH, kada imamo važnijih tema u našoj državi?” , a ankete rađene u Zagrebu ukazivale na visokih 72 posto ispitanika koji ne vjeruju da će blokada Švedske i Finske dovesti do “rješavanja hrvatskog pitanja u BiH”, pojedini hrvatski intelektualni krugovi su s oduševljenjem dočekali „Milanovićevu principijelnu politiku“.

S ushitima se reciklirala i Milanovićeva „zloglasna rasistička izjava“ da je Bosni potreban “prvo sapun, a onda parfem“, koju je u Saboru RH nedavno osudio i sam hrvatski premijer Andrej Plenković.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) istovremeno (20. maja) izlazi sa dokumentom pod naslovom “Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa” koja svojom atmosferom i ambicijom u bitnome podsjeća na zloglasni Memorandum SANU-a iz 1986. godine. Polazeći s pozicija ugroženosti, HAZU traži treći entitet u BiH, stavljajući i to u kontekst „hrvatskih nacionalnih interesa“.

Kako je, međutim, Hrvatska došla u poziciju koju je bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić opisala ovih dana kao “pucanje iz mitraljeza samom sebi u obje noge"?

Bespuća povijesti

Neophodno je vratiti se nakratko u bližu prošlost. Na sličan način na koji je ruski predsjednik Vladimir Putin pred brojnim svjetskim zvaničnicima tvrdio da je “Ukrajina izmišljena zemlja”, jer to “nije prava zemlja“, negirajući čak i postojanje ukrajinskog naroda, “bespuća povijesne zbilje” su natjerala Milanovićevog prethodnika i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da vjeruje u nemogućnost opstanka Bosne. Tu se apsolutno slagao sa liderom Srbije Slobodanom Miloševićem.

Poput „Putinovog mozga“ Aleksandra Dugina koji vidi „veliku i moćnu Rusiju u centru Euroazije”, i Tuđman je u svojoj političkoj praksi nastojao ostvariti granice „za povijest“, gdje su aspiracije prema BiH imale značajnu ulogu, a njezin opstanak mu se čak činio sasvim prijetećim. Naime, Tuđman je smatrao da je BiH „kolonijalna tvorevina“, da se zato ne treba „zauzimati za opstanak, suverenost Bosne“, već da treba prihvatiti ponudu za „razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda…“.

„Osim toga, kada bi se BiH zadržala, kakve su perspektive Hrvatske tamo?”, pita Tuđman tokom jednog od službenih sastanaka 1991. godine.

Isto tako, na sličan način kao i danas Putin u slučaju Ukrajine, i prvi predsjednik Hrvatske je čak vidio opasnost u postojanju suverene BiH jer bi „hrvatski krajevi ostajali sa sve manje pučanstva”, zbog tradicije iseljavanja u Hrvatsku, te “bismo sve više gubili značenje, hrvatske značajke na tom tlu”.
On je stoga težio zadovoljenju „optimalnih nacionalnih interesa“ ispunjenjem „hrvatskog kifla“, odnosno pripadanje Hrvatskoj tzv. Herceg-Bosne, dijelova Posavine, pa čak i bihaćke krajine.

“…a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo, znači, oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znači, tampon onda između razgraničenja Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku”.

Još je u maju 1995. godine, dakle, više od godinu od Washingtonskog sporazuma, osnivač HDZ Hrvatske vjerovao da je njegov san moguć te je Paddyju Ashdownu na jelovniku podijelio Bosnu na pola, između Hrvatske i Srbije. O tome čemu je britanski političar, a kasnije visoki predstavnik u BiH, svjedočio u Haaškom tribunalu.

“Pitao sam ga što će biti s muslimanskim područjima. Rekao je: 'Neće biti muslimanskih područja, osim kao mali dio hrvatske države'”.
Tim Muslimanima nije bilo pomoći čak ni kad bi bili lojalni vlastima Herceg-Bosne. Stočani i Čapljinci su u uniformama HVO-a završavali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu…

Tuđman je pravosnažnom presudom Haškog tribunala iz novembra 2017. godine, upravo zbog opisane politike, postavljen na čelo „udruženog zločinačkog poduhvata“ i učešće regularnih snaga Hrvatske vojske (HV) u „međunarodnom oružanom sukobu“, a s ciljem odvajanja dijelova teritorija BiH i njihovog priključenja Hrvatskoj.

Što je duže mrtav, Tuđman je „sve življi“

Na koji način to sve ima veze s aktuelnom hrvatskom politikom? Kako kaže ugledni hrvatski novinar Viktor Ivančić, “Tuđmanu treba priznati jednu stvar – što je duže mrtav, postaje sve kvalitetniji i uvaženiji državnik”.
Skoro tri decenije nakon krvavih događaja u kojima je Zagreb došao na ivicu međunarodne izolacije zbog opisane „politike prema BiH“, u Europskom parlamentu (EP) se obilježava 100. godišnjica Tuđmanovog rođenja, a aktuelni vrh države se bori za „Tuđmanovo naslijeđe“! Bez imalo kritike njegove sasvim pogrešne pozicije prema susjedima.

Mada su u stanju „tvrde kohabitacije“, osim stila i retorike politika premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića prema BiH suštinski se ne razlikuju. Na koncu, Milanović i Plenković su javno priznali da se „jedino oko BiH slažu“.

Pozicija „druge Hrvatske“

Iako su sve rjeđi, glasovi ljudi poput Bojana Glavaševića, Sandre Benčić i sličnih predstavljaju ohrabrenje i čuvaju obraz hrvatske, jednako kao što su 1993. godine glas protiv Tuđmanove politike u BiH dizali ljudi poput istinskih velikana: Vesne Pusić, pokojnog Ive Banca, Vlade Gotovca, Slavka Goldesteina, Ozrena Žuneca…

U februaru 2022. godine Bojan Glavašević je u Saboru osuo žestoku "paljbu" po HDZ-u Hrvatske zato što niko iz te stranke nije osudio govor Dragana Čovića kada je u NSRS uzviknuo: “Čuvajte Republiku Srpsku”.
“Niko da se zacrveni od srama, niko da vikne - izdajnik, niko da ga optuži da je izjednačio žrtvu i agresora, počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta Dragan Čović za cijeli HDZ i desnicu nije problem, pa ni kad legitimira politički entitet koji leži na kostima hiljada nevinih civila koje je uništio rat”, kazao je Glavašević.

Sandra Benčić je prošle godine najavila “alternativnu politiku Hrvatske prema BiH”.

Predsjednica je Kluba zastupnika Zeleno-lijeve koalicije u hrvatskom Saboru pripada krugu hrvatskih političara koji su “uspjeli stvoriti uvjerljivu, efikasnu i uspješnu” političku alternativu Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koja je talac politike bivšeg predsjednika Milanovića.

U sjećanju građana BiH je njezin govor o Srebrenici u decembru 2021. godine nakon što je HDZ BiH podržao zaključak kojim se osporava Zakon o zabrani negiranja utvrđenih ratnih zločina i presuđenih ratnih zločinaca u toj zemlji.

“Kako nas nije sram i pred nama samim, ali i međunarodno, biti protiv onoga što je civilizacijska činjenica i kako možemo ne samo ne osuditi, nego još stajete na stranu onih koji negiraju genocid […] Istovremeno ćete u ovom Saboru usvajati konvencije o nestalim i naglašavati da je to osobito za nas bitnom, jer imamo to iskustvo“, kazala je Benčić.

Političari poput Benčić, Glaševića i drugi su nada boljih odnosa BiH i Hrvatske. Oni simboliziraju “drugu Hrvatsku” koju itekako moramo uzeti u obzir kada govorimo o politici susjedne zemlje prema BiH.

Razloge zašto, s druge strane, aktuelni vrh Hrvatske, kao i politika HDZ-a BiH, (neki smatraju da je vodstvo RH talac Čovićeve politike) ne vide „nacionalni interes“ mimo težnji ka daljnjoj entoteritorijalnoj podjeli BiH i eroziji njezine državnost jeste u činjenici da se Tuđman za života, već vrlo rano, obračunao sa svim hrvatskim političarima koji su vidjeli su računali sa Bosnom i vodili probosansku politiku.

Slučaj Stjepana Kljuića, Davora Perinovića i drugih u BiH, te sa Stjepana Mesića u Hrvatskoj, recimo, o tome zorno svjedoči. Nasuprot njima, kao istinskim, legitimnim predstavnicima Hrvata, Tuđman je dao prednost Mati Bobanu, Jadranku Prliću i ostalima na hercegbosanskom konceptu.
Prvi hrvatski predsjednik nerijetko je kritizirao pozicije čak i Katoličke crkve ili bosanskih franjevaca koji su smatrali da pogrešna politika Zagreba prema BiH vodi u dramu hrvatskog naroda. No, Tuđman je to smatrao malim ulogom u mnogo veću „povijesnu zadaću“. Njegovi politički nasljednici su je, čini se, nastavili.

Najava hrvatske samouprave

Zato nije nikakvo iznenađenje da politika Zagreba, kako kaže Vesna Pusić, „nije politika prema BiH, već prema HDZ BiH”. Jer, politika HDZ-a BiH naprosto ne postoji mimo Tuđanovog koncepta.

Tako je, primjerice, Dragan Čović još 2011. godine tokom jednog gostovanja u Švicarskoj vrlo jasno kazao da je dugogodišnja priča o Izbornom zakonu „oružje za treći entitet“, isti onaj koji danas traži HAZU-u… Sve mimo toga je izdaja „hrvatskih nacionalnih interesa“.

Zato se ovog februara u Saboru Hrvatske bez zadrške govorilo o tome da Izborni zakon u BiH „treba nametnuti vanjskopolitičkim pritiskom”, da je vrijeme za “hrabrije mjere”, da se ide na “formiranje zasebne fedederalne jedinice BiH”…

Te glasove je, jasno, čuo hrvatski predsjednik Milanović koji je za jesen 2022. najavljuje formiranje hrvatske samouprave , što je u BiH ocijenjeno i kao “huškanje na državni udar”!

Čekala se izgleda samo „promjena međunarodnih odnosa“. Na jednoj tribini u Zagrebu 2018. konstatirano je upravo da se “ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urušava okruženje, međunarodni poredak”, te da “BiH ne mora opstati”.

Je li ovo taj trenutak koji se čekao?

Zarobljena u povijesnim fantazmama takva politika je postala opasna za širi balkanski region, jer može biti instrumentalizirana u narušenim geopolitičkim odnosima u svijetu. Posebno u aktuelnom kontekstu prijetećeg prelijevanja ruske agresije na Ukrajinu na ostatak Europe.

Uloga Rusije

Prepoznajući upravo takav konfliktni potencijal ove politike, njemački poslanik iz CDU-a Mihael Brand je u aprilu 2022. Milanovića nazvao „ekstremističkom ultranacionalistom“. Uz ostalo, Milanovićev savez sa srpskim ekstremistima vidi kao put u ugrožavanje mira. A „radi se o ljudima koji, kao i on, doprinose destabilizaciji i ugrožavanju mira na Balkanu”.

Zaista, potencijal za svoju destruktivnu politiku u „hrvatskom pitanju“ zvanična Moskva prepoznala je još prije najmanje pet godina. Naime, u augustu 2017. godine ruski ambasador Peter Ivancov je izjavio da „hrvatsko pitanje postoji u da ga treba riješiti u FBiH“.

Tako nastaje savez Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Dragana Čovića, vrhuške u Zagrebu, te zvanične Moskve.

Još od „zajedničkog gledanja“ finala Svjetskog prvenstva u nogometu u julu 2018. godine (Putin, Čović, Grabar-Kitarović), preko Čovićeve posjete Moskvi i ocjene da u BiH ima „premalo ruskog utjecaja“, potom traženja dolaska pripadnika ruske vojske u Mostar, do kremaljske podrške hrvatskom pitanju u BiH samo mjesec prije početka invazije na Ukrajinu (!), jer, kako je kazao šef diplomatije Rusije, Sergej Lavrov, „Hrvati u BiH diskriminirani“ (17. januar 2022.), bilo je jasno da ovo pitanje ima mnogo šire međunarodne implikacije.

Zoran Milanović će u međuvremenu postao ruski heroj „jer je neko konačno rekao što svi u EU misle“. On nije demantirao tvrdnje nezavisnih medija o njegovim i kontaktima njegovih saradnika ruskim službama, kao i ranije tvrdnje o vezama sa Moskvom putem naftno-plinskog sektora u kojem je djelovao za izbivanja iz zvanične politike.

“Nažalost, taj je akter upao u spiralu iz koje nije moguće izaći, a jasno je da ruski režim svoje zatočenike ne otpušta tako lako (gledajte samo kako se jadni Vučić batrga), pa je jasno da će ovaj kao Predsjednik Republike Hrvatske i dalje činiti groznu štetu i svojoj zemlji, a i Bosni i Hercegovini”, kazat će autoru ovih redaka hrvatski politolog Davor Gjenero.

Kamo ovakva pozicija može odvesti? Ovisit će prije svega od raspleta situacije u Ukrajini, ali i odlučnosti međunarodnih saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, te Njemačke i Francuske kao vodećih zemalja EU, da prepoznaju, kako bi kazala Vesna Pusić, „destabilizatore“ i pravovremeno djeluju.

Jer je, kako reče, zastupnik Mihael Brand, došlo vrijeme da mi to igranje s vatrom nazovemo pravim imenom. Dok nije kasno.