Sandra Benčić, zastupnica Sabora RH: Hrvatska mora podržati građansku BiH!

Istupi Sandre Benčić, zastupnice Zeleno-lijeve koalicije (ZLK), odnosno političke platforme "Možemo!", u Saboru Republike Hrvatske proteklih mjeseci su izazivali mnogo pažnje. Ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini (BiH), jer je glasna zastupnica Bančić otvarala brojna provokativna i za hrvatski establišment neugodna pitanja.

Takvi istupi su posredno otvarali i pitanje odnosa Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji su izuzetno važni i ne mogu biti posmatrani u crno-bijelim tonovima kako se to čini sada već godinama.

Njezina propitivanja ticala su se i jedne od centralne ličnosti tih odnosa, predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji povicima na "političko Sarajevo" zapravo sebi osigurava neograničenu vlasti, poziciju "svete krave", podršku Zagreba, izostanak svake kritike i basnoslovno bogaćenje njega i njegove porodice. Kada je zastupnica Benčić u Saboru RH konačno, rječnikom sevdaha, upitala "što li mi se Radobolja muti", mnogi su shvatili da je car gol.

O toj potrebi da demaskiramo sve naše "careve" i "careviće", o Draganu Čoviću, HDZ-u u BiH i Hrvatskoj, SDA-u, o tome šta povezuje Čovića, Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, o odnosima BiH i Hrvatske, te potrebi nove političke paradigme zastupnica, Benčić veoma otvoreno govori za Radiosarajevo.ba.

Razgovarao: Faruk Vele

Radiosarajevo.ba: Gospođo Benčić, zašto ste smatrali bitnim upozoriti javnost u Hrvatskoj na lik i djelo lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića?

Benčić: Zato jer je Čović političar opterećen brojnim aferama i jer je slika i prilika modela vladanja HDZ-a koji se pokazao pogubnim kako za RH. Dodatno, javnost u Hrvatskoj nije detaljno upoznata s njegovim političkim CV-ijem i važno je pokazati da je modus operandi HDZ-a isti i ovdje i preko granice i da se temelji na istoj osnovi: prodajemo emociju i dok se držimo za srce dok svira himna, uzimamo sve ostalo.

"Zabrinuti" nacionalisti

Radiosarajevo.ba: Da li politika Republike Hrvatske prema BiH, po Vašem utisku, talac politike i interesa Dragana Čovića ili je on zaista eksponent službenog Zagreba? Koliko se to sve skupa paradoks jer se radi o članici EU i NATO-a?

Benčić: Već sam u nekoliko navrata istaknula kako ne postoji politika RH prema BiH već samo politika HDZ-a RH prema politici HDZ-a BiH. Oni jedni hrane druge, upleteni u brojne afere. Jedni ovise o drugima.

Politika prema Bosni i Hercegovini bi značila da ulažemo napore da se BiH transformira u modernu, građansku državu u kojoj su svi jednaki pred zakonom bez obzira na nacionalnost,vjeru spol i sl. da ulažemo u borbu protiv siromaštva i stvaranje prilika za kvalitetna i sigurna radna mjesta.

To je politika koja uzima u obzir probleme koji proizlaze iz sadašnjeg političkog i administrativnog uređenja i u partnerstvu sa vlastima BiH pokušava za njih iznaći rješenja, umjesto da na njih pristaje kao neku neumitnost i zadatost te države i prostora.

Hrvatske vlasti, nažalost, pristaju na diskurs i politički okvir stvoren od najjačih političkih aktera poput Dodika, SDA i HDZ BiH - to je politika koja počinje i završava s jednom dimenzijom čovjeka. Njegovim etničkim podrijetlom. Pri tome su sve druge dimenzije nas kao ljudi, naše potrebe i aspiracije nebitne. Naravno, za to vrijeme dok nas time "zabavljaju", naša zajednička dobra i resursi davno su završili u rukama "zabrinutih" nacionalista i ostajemo bez potrebnih razvojnih osnova za budućnost.

Građanska BiH

Radiosarajevo.ba: Da li je, po Vama, BiH zaslužuje biti država građana, u kojoj je građanin zaštićen i ima svoja prava, kao u ostatku Europe, a ne puki etniciteti? Zbog čega, na koncu, imamo stalne unutarnje konfrontacije i sukobe. Zašto se takvi pogledi "na nož" dočuju u Zagrebu?

Benčić: Naravno da BiH zaslužuje biti država svih građana i građanki koji u njoj žive. Svaka alternativa tom konceptu je zaustavljanje razvoja BiH. Svi moramo tražiti punu jednakost svih građana i građanki; to isto tako uključuje i pravo na izražavanje nacionalnog, vjerskog i etničkog identiteta. To može uključivati i određene vrste reprezentacije interesa svake pojedine etničke zajednice, ali ne može to biti jedina i osnovna logika političkog i administrativnog ustroja.

Radiosarajevo.ba: Zašto su odnosi naše dvije zemlje tako užasno loši iz godine u godinu? Čini mi se da je prijelomnima bila 2016. godine kada je bivša predsjednica Kolinda Grabar – Kitarovića, iz nekog razloga, upravo iz sjedišta EU poručila da će "RH iskoristiti EU i NATO-u za rješenje pitanja odnosa unutar BiH"?! Koliko je to nastavak politike devedesetih i (neo)tuđmanizacija politike u RH?

Snage koje žele promjene

Benčić: Zato jer u RH, osim našeg Kluba, trenutno nemate parlamentarnu opciju koja se usudi reći da dosadašnjim, 25 godina koruptivno-nacionalnističkim politikama, mora doći kraj.

Imali su priliku 25 godina da pokažu da su to učinkovite politike – ali svakome je jasno da su one destruktivne. Toj, tzv. real politici, istekli su svi rokovi trajanja. Moraš biti uistinu bez imalo političke vizije da takvo stanje stvari ne vidiš. Mi se nadamo da ćemo iste takve glasove upozorenja i potrebe promjene odnosa prema BiH čuti i od parlamentarnih stranaka u Srbiji, a vidimo da se u BiH stvaraju snage koje žele promjenu.

Radiosarajevo.ba: Otkud ovakva pozicija aktuelnog predsjednika RH Zorana Milanovića prema BiH? Čini mi se da vidimo, a to nije samo njegov slučaj, jedan gotovo neorijentalni pogled na Bosnu, koji, rekao bih, nije plod neznanja. Je li to dio tek populističke priče ili dio agende naših "bespuća povijesti"?

Benčić: Predsjednik Milanović je dio te priče o tzv. "real politikama" koje u 25 godina nisu dale rezultate. Za njega je, nastaviti sve po starom, jedina politička opcija. Zanimljivo je da i on i Plenković (Andrej, hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a RH, op.a.) žele biti "državnici", a ne razumiju da to znači i odmak od ustaljenih obrazaca i spremnost da iznosiš i nepopularne prijedloge koji imaju transformativni učinak koji će osigurati veću kvalitetu života i održivost u budućnosti. Njima je, ipak, trenutna popularnost važnija od tih efekata. Zato je "državništvo" njima nedohvatljivo.

Raskrinkajmo ih zajedno

Radiosarajevo.ba: Kako popravljati te odnose dvije zemlje? Čini mi se da je značajan broj nas, "običnih" ljudi takvog opredjeljenja? Na koncu, pored duge granice, Hrvatska bilježi veliki izvoz ovdje, međusobno smo povezani na svaki način...

Benčić: Tako da se počnemo baviti zajedničkim raskrinkavanjem koruptivnih političara i zajedničkoj borbi protiv društvenih nejednakosti i siromaštva. Ja vjerujem da je ljudima u BiH kao i RH primarno stalo da žive dostojanstveni život, da zarade poštenu plaću kojom mogu živjti u miru sa svojom obitelji i prijateljima.

To su teme na kojima moramo raditi zajedno. Isto tako moramo odustati od ideje da će se to desiti samo po sebi: samo suradnjom građana, građanskih inicijativa, zajedničkim zahtjevima možemo izaći iz ovog limba; oslanjanja na one kojima su ankete popularnosti jedina vodilja u politici to nećemo uspjeti.

Moramo adresirati položaj Hrvata u BiH, koji nije dobar, na način da to ne znači sukob sa onima koji nisu Hrvati, nego sukob s onima koji eksploatiraju njihovu lošu poziciju da bi ostali u svojim foteljama.

Ako 25 godina politika koju HDZ vodi prema BiH nije poboljšala položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini onda je to kriva politika i možda je vrijeme da počnemo razmišljati zašto nas se tako dugo drži u tom položaju i kome to koristi. Meni jedan pogled na Čovićevo imanje daje jasan odgovor kome loš položaj Hrvata u BiH koristi.

Radiosarajevo.ba: Je li Vama na određen način zanimljivo, možda i indikativno, to što se Čović, dok se žali na položaj bh. Hrvata, istovremeno, jako dobro razumije sa predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom, pa i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, posebno u pogledu pitanja BiH? S druge strane, HDZ sustavno ignorira i čak kritizira, recimo, biskupa Franju Komaricu koji ukazuje na težak položaj Hrvata, katolika, na prostorima RS-!?

Benčić: Pa, to je zapravo poptuno očekivano; Čović, Vučić i ekipa imaju dosta toga zajedničkog: želju za ostanak na vlasti zauvijek, neograničeno bogaćenje na račun građana i nisku razinu tolerancije na kritiku. Njihovi zajednički interesi nisu dobri ni za BiH ali ni za Srbiju i Hvatsku.

To je ekipa koja se ne libi ničega da bi ostvarila svoje prizemne ciljeve. Pa tako niti oni koje je HDZ percipirao kao saveznike (Katoličku crkvu u BiH) više nisu relevantni u svojim ocjenama položaja Hrvata u RS-u. Poučeni vlastitim iskustovm iz Hrvatske, kada se ljudi mobiliziraju oko pravde, protiv siromaštva, na temeljima solidarnosti – sve više građana će prepoznati i potrebu da smjeni one koji im desetljećima ograničavaju napradak. To je put kojim se i BiH i RH ali i druge zemlje u regiji, mogu riješiti nacionalizama.

Radiosarajevo.ba: Koliko je, po Vama, alarmantno to kako se ovdašnji nacionalizmi međusobno hrane? Kamo to sve može da vodi na Zapadnom Balkanu?

Benčić: S nacionalizmima uvijek postoji opasnost da eskaliraju u fizičko nasilje. Ali ne smijemo živjeti u strahu od toga već konstantno i uporno raditi na rastakanju svih nepravdi koje nacionalizmi donose.

Zajednička borba građana u svih našim zemljama za veću ekonomsku i društvenu jednakost, za kvalitetu života, za očuvanje zajedničkih i prirodnih resursa u rukama svih građana jesu vrijednosti koje će ovu politiku inzistiranja na etničkim podjelama rastočiti.

Za to nam trebaju politički akteri kojima su te vrijednosti osnovni ciljevi, koji nisu ogrezli u ratnom i post ratnom kriminalu, koji imaju viziju pravedne budućnosti i koji surađuju s takvim akterima iz drugih susjednih zemalja ali i globalno.

Nije grijeh ako te "tvoj" potkrade i uništi

Radiosarajevo.ba: Kako, druge strane, gledate na do da su radnici sve tiši, pa i u slučaju "Aluminija" Mostar kojim je HDZ decenijima vladao i, prema tvrdnjama radnika, uništio? Svakako, prije toga su diljem BiH uništene i brojna preduzeća u Tuzli, Sarajevu, Zenici, srednjoj Bosni, Krajini..., često tamo gdje su vladali i njihovi partneri iz, recimo, SDA.

Benčić: Radništvo je uvelike izgubilo institucionalne poluge moći, a HDZ je prodao diskurs da nije grijeh ako te pokrade i uništi "tvoj", problem je ako je onaj "drugi".

Strah, nepovezanost i nepostojanje jakih radničkih organizacija je razlog šutnji. Međutim svaki iole normalan političar bojao bi se te šutnje više nego ijednog štrajka ili prosvjeda. To je šutnja koja skriva bijes, šutnja u kojoj se otvaraju oči , šutnja koja je nažalost mnoge odvela daleko od njihove zemlje, ali kad tad će svi oni progovoriti. To je zadatak koji vidim pred našim lijevo-zelenim poltikama, da osnažimo radnike i njihove organizacije da se suprostave društvenim nepravdama i da jačamo međusobnu solidarnost.