Boro Kontić napisao knjigu o Zdravku Grebi: Profesore, nedostaješ kao kiseonik

U izdanju sarajevskog Buybooka uskoro će se u prodaji naći knjiga „Grebo“ legendarnog sarajevskog novinara i urednika Borislava Bore Kontića koja je posvećena životu i djelu velikog bosanskohercegovačkog intelektualca, univerzitetskog profesora i aktiviste Zdravka Grebe koji je preminuo u januaru 2019. godine.

Piše: Faruk Vele

„Ovo je trebala biti knjiga intervju. Dugi, životni intervju u kojem profesor Zdravko Grebo govori o porodici, univerzitetskoj karijeri, iskustvu političara, ratu, uspjesima i porazima, svom javnom angažmanu, sudbini Bosne i Hercegovine i gradovima koji su ga obilježili. Od Mostara, preko Beograda, do Sarajeva“, kaže Kontić.

Trending

U Dom zdravlja bh. općine se za dan javilo 120 osoba sa istim simptomima. Oglasio se i Vodovod

O knjizi, koja je već izazvala iznimno zanimanje javnosti - životu i radu svuda poštovanog Profesora, Radiju Zid, danas Radio Sarajevu, kojeg je Grebo - što s ponosom ističemo - osnovao, sarajevskom duhu, dramatičnim događajima u Bosni i Hercegovini i strahu ljudi da bi se moglo ponoviti „ono najgore“, za portal Radiosarajevo.ba govori autor Boro Kontić.

Boro Kontić je karijeru je počeo na Radio Sarajevu, krajem sedamdesetih kao reporter i voditelj slušanih emisija i programa, a svoju je radijsku karijeru okončao kao urednik Drugog programa Radio Sarajeva.

Autor kultne radijske emisije Primus (1979 – 1985) u kojoj je nastala Top lista nadrealista, a kasnije glavni i odgovorni urednik Omladinskog programa, kao i brojnih dokumentaraca za koje je dobio nagrade na svjetskim festivalima (Prix futura – Berlin, Prix Italia).

Dovoljno govori činjenica da je bio urednik Senadu Hadžifejzoviću, Aleksandru Hemonu, Nevenu Anđeliću, Senadu Pečaninu, Zoranu Stevanoviću, Mladenu Sančaninu, Zrinki Bralo, Saši Saviću, Lidi Hujić i drugima iza kojih su uspješne karijere.

Od 1995. vodi Media centar – Sarajevo, specijaliziran za edukaciju novinara, medijska istraživanja i digitalizaciju štampe uključujući dokumentarnu produkciju www.media.ba.

Producirao je brojne TV dokumentarce (KARNEVAL, ESMA, VJERNICI…) koji su prikazivani na najvećim festivalima. Sarajevo, IDFA – Amsterdam, Goeteberg, New York, Prague, Trieste, Zagreb, Input… Autor je nekoliko dokumentaraca koji govore o ratnom novinarstvu i propagandi (GODINE KOJE SU POJELI LAVOVI), kontraverzama oko nobelovca Ive Andrića (BEZ NASLOVA), poslijeratnom Sarajevu (IZLOZBA)…prikazanim na brojnim festivalima u regiji. Dobitnik je ugledne regionalne nagrade Jug Grizelj za istraživačko novinarstvo…

„Nedostaješ kao kiseonik“

Radiosarajevo.ba: Gospodine Kontić, opraštajući se od prof. dr. Zdravka Grebe 2019. kazali ste da „smrću Profesora završava jedna epoha u historiji Sarajeva”. Ovih dana javnost će se upoznati s Vašom knjigom koja govori upravo o životu prof. Grebe. Koliko su, s obzirom na Vaše uvide, značajno djelo i ostavština prof. Grebe i šta je suštinski ovaj Mostarac značio Sarajevu i BiH?

Kontić: On je bio, rekao bih, zagovornik zdravog razuma u ovoj sredini, javni učesnik i inicijator gotovo svake javne debate u Sarajevu nekoliko decenija, uvaženi profesor prava, istinski promotor građanske države u ono vrijeme kada se većina „dragih gledalaca“ priklonila toplom zagrljaju nacionalnog tora.

Knjiga je prvobitno zamišljena kao intervju. Počeli smo sredinom 2018. ali smo nažalost, taj razgovor zbog njegove bolesti i smrti, okončali. Taj je nedovršeni intervju unutar korica knjige. Proteklih godina ja sam pregledao profesorovu ličnu arhivu i polako ispisivao hronologiju njegovog javnog života od studentskih demonstracija 1968. do zadnje posjete Mostaru, njegovom rodnom gradu, u proljeće 2018.

Dakle, pola vijeka jednog punog ljudskog života. Knjiga se istovremeno pretvorila i u svojevrsnu hronologiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine s kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog vijeka. A te se veze u njegovom slučaju ne mogu razdvajati.

Na nekoliko stotina stranica sam se, nadajući se uspjehu, trudio prikazati portret jedne nesvakidašnje ličnosti za koju je javni angažman bio isto što i disanje.

Mislim da će i čitaoci biti povremeno baš iznenađeni pronalazeći njegove izjave u različitim vremenskim periodima. Možda će se upitati - kako je Zdravko Grebo bio tako precizan i tačan u svojim analizama BiH?
Kao ilustraciju navodim samo jednu izjavu iz godine 1996:

„Bosna i Hercegovina neće biti sretna zemlja ali će biti zanimljiva. Ovo će biti siromašna zemlja i prostor tektonskih poremećaja i političkih turbulencija. Već se sada stvara prostor za buduće političke koalicije što će naše živote činiti nesigurnim i sve nas ostavljati u skoro trajnom sluđenom i neurotičnom stanju“.

Šta misli Grebo?

Radiosarajevo.ba: Vi ste, također, na jednom mjestu primijetili da se u Sarajevu uvijek pitalo „šta Grebo“ misli. Koliko zaista ta pozicija građanskog intelektualca poput uvaženog profesora danas nedostaje našem društvu?

Kontić: Uvijek kada su bile burne i dramatične situacije, a nije ih manjkalo, to pitanje „šta misli Grebo“ bilo je dežurno. Negdje na drugu godišnjicu njegove smrti pročitao sam jednu izjavu, mislim Nataše Kandić: „Nedostaješ kao kiseonik“.

Njegov značaj nije bio samo u tome što je reagovao na svaki javni povod, njegova posebnost je bila u tome što nije bio usamljeni glas već poruka koja se doticala i drugih.

On je zaista uticao na brojne ljude u ovoj sredini da se oglase ili pokušaju djelovati na ovdašnju sporost, povremenu tupost i odsustvo bilo kakve želje za promjenom. Najveći dio života je proveo u javnosti a da većina ljudi nije ni pitala koje je nacionalnosti.

Pokušajte danas zamisliti tu situaciju! Uzgred, što danas izgleda veoma staromodno, vjerovao je u lično poštenje.

Osnivanje Radija ZID

Radiosarajevo.ba: Koliko je fenomen Radija ZID (današnji Radio Sarajevo) kojeg je osnovao pokojni prof. Grebo bio značajan u onom što su i međunarodni mediji prepoznavali kao „duhovni otpor agresoru“ i ono što je bilo istinsko nastojanje da se očuva duh Grada?

Kontić: Na ulazu u ratne prostorije Radio ZID-a pisalo je, pretpostavljam Grebinim uticajem, da Sarajevo nije podijeljeno zidom već mržnjom, nacionalnim fanatizmom i ludilom ljudi koji nikada nisu bili ni Sarajlije ni građani.

„Sarajevo, zajedno sa drugim bosanskohercegovačkim gradovima postao je zid pred kojim stoje savjest i moral moćnika svijeta nesposobnih da ga pređu“. I sve što želimo uraditi je – udariti glavom kroz zid.
Radio ZID je bio različit u odnosu na sve sarajevske ratne medije. Čak se, suprotno svima, reklamirao kao zavisni medij.

Bio je vrlo slušan u gradu, posebno među mlađom publikom. U gradu pod opsadom činio se kao oaza jednog drugačijeg a mogućeg života. To nije bio „ispeglan“ i besprijekoran program.

Naprotiv više je ličio na dječje crteže i amaterski povučene linije, ali je nesumnjivo imao ljude, govorio je Grebo: „koji su prepoznavali šta grad, ili jedan dio do kojeg ovaj radio drži, želi da čuje“.

Kako je nastala TLN

Radiosarajevo.ba: Vaš rad veže se za generacije poznatih i uglednih novinara, pisaca, autora koje su se okupljali oko kultnih redakcija, ali i emisije iz kojih je izrastao i pokret „new primitivs“, odnosno fenomen Top liste nadrealista (TLN) itd., kako danas gledate na taj fenomen jednog vremena i jedne sarajevske epohe?

Kontić: Današnje mlađe generacije ne mogu ni da pojme šta je značilo otvaranje, kako se to tada nazivalo, kulturno-sportskog centra Skenderija. Po meni, to je važan događaj koji je dramatično izmijenio Sarajevo. Otvorila se mogućnost da se energija koja je postojala, silno razmahne.

To je zapravo osnova za ovo što me pitate. Taj kraj sedamdesetih, početak osamdesetih je poseban period u Sarajevu. Jedna izuzetna duhovna i stvaralačka klima. Grad se priprema za zimske olimpijske igre, postajemo vidljiva tačka u svijetu, novi filmovi i novi talas u muzici.

U Sarajevu rado i često gostuju vrhunski umjetnici i intelektualci a u samom gradu stasala je jedna izuzetno plodna, temeljito obrazovana, kosmopolitski orijentisana, radoznala generacija. Ideološki neopterećena, čak subverzivna. Ideološki diktat je još uvijek krut ali su ustanovljeni dragocjeni punktovi naročito subkulturnih fenomena.

Slijedi generacija koja je spremna da uči, da se kreativno takmiči i potvrđuje.

Uvijek spominjem, gotovo kao bizaran podatak, da su osobe s kojima sam kreirao TLN, na radio došli kao učenici drugog i četvrtog razreda gimnazije. Ja sam ih prvi put vidio na sceni, u maloj sali Cedusa.

Jedan od prvih koncerata Zabranjenog pušenja, juni 1981. Nikad neću zaboraviti taj trenutak jer sam osjetio kako se bukvalno mijenja „atmosferski pritisak“ u tom prostoru. Već smo uradili dvije ili tri radijske emisije ali tada sam shvatio da se njima mora posvetiti posebna pažnja. Kao i uvijek za to su potrebni ljubav i posvećenost. A meni toga, barem tada, nije nedostajalo.

Ukrajina neće pasti

Radiosarajevo.ba: Vratimo se, nažalost, tmurnoj nam stvarnosti... U toku je ruska agresija na Ukrajinu. Koliko Vas ukrajinske slike podsjećaju na slike Sarajeva i BiH? Gdje vidite sličnosti, a, gdje, ipak, razlike?

Kontić: Postoje brojne sličnosti. Od razloga za agresiju, brutalnosti napada, medijske propagande do odlaska miliona civila te vojnih planova i blokiranja pojedinih gradova.

Kod nas je to bilo etničko čišćenje uz granicu na rijeci Drini, opsada Sarajeva i kontrola koridora uz Savu a u Ukrajini čvorišne tačke su prodori prema Kijevu i Harkivu te proširenje južne linije, lijevo i desno od Krima.

Mislim da je već sada čvrsta vjera da Ukrajina neće pasti jer ne postoji nikakva mogućnost da se pobjede ljudi koji srčano i po pravdi brane svoju kuću i svoju zemlju. Svoju porodicu. Rat ulazi u fazu kada bi analogija mogla biti očitija. Opkoljeni gradovi, nedostatak struje i vode, medijsko tretiranje rata kao svakodnevnice.

Odlazak civila iz Ukrajine je posebna priča. Već je sad ta brojka premašila izbjeglički val sa ovih naših prostora koji je trajao deset godina. Uvijek treba podsjetiti na iskustva sličnih migracija. Ako rat potraje, između 60 i 80 odsto ovih ljudi nikad se neće vratiti u svoju zemlju.

Jedina razlika koju vidim jeste što posljedice invazije na Ukrajinu mogu imati dramatične promjene na globalnoj razini.

„Svaka će nevolja na Bosnu“

Radiosarajevo.ba: Koliko Vas plaše najave o mogućem prelijevanju sukoba iz Ukrajine na Balkan, i u kojoj mjeri je ugrožena BiH? Svjetski mediji se pitaju: „Dokle je Putin spreman ići?“ Istovremeno svjedočimo jednoj psihozi. Masovne nabavke namirnica, gužve na benzinskim pumpama, panika u bankarskom sektoru... oslikavaju, u najmanju ruku, osjećaj široke krize.

Kontić: To je uvijek mogući scenario. Što kaže Andrić: Svaka će nevolja na Bosnu. Ali je moguća i optimističnija verzija. Moguće je možda zamisliti i scenario po kojem maligni ruski uticaj ovdje oslabi i više nema tu snagu kao do juče.

Zaglavljeni u Ukrajini, pod teretom sankcija koje značajno utiču na svakodnevni život ljudi a rusku državu lome u osnovama neće imati prostora i vremena za nas. Istovremeno, razmišljanja, posebno u Evropskoj uniji, povodom nas se mijenjaju. Neće nas, sigurno je, vanredno primiti u Uniju, ali će ovdašnju zabrinutost tretirati pozornije. Moguće je takođe zamisliti da uz njihovu pomoć izađemo, barem iz onog dijela našeg političkog mulja koji stvara ruski uticaj.

Što se tiče masovne panike stanovništva jednim dijelom za to su krivi i ovdašnji mediji. Oni više plaše nego što informišu javnost.

Namjera da se rasturi BiH

Radiosarajevo.ba: U kojoj mjeri Vas zabrinjavaju odnosi u regiji, a prije svega odnosi bh. susjeda prema ovoj zemlji? Jednom ste, referirajući se na narativ o „srpskoj ugroženosti“, kazali da ste „otišli provjeriti podrum“.

Kontić: Ja sam to pisao prije dvije godine a povodom famozne „ugroženosti“ Srba u Crnoj Gori. Želio sam skromno podsjetiti da sam jednom kada su objavili „ugroženost“ u BiH s porodicom proveo četiri godine pod njihovim granatama u gradu pod opsadom.

Svako ko iole razumije šta se ovdje dešavalo prije trideset godina zna da je cijeli problem ove regije u zloj namjeri da se jedna država rasturi. Bosna i Hercegovina. Ta opasnost nije prestala ni danas. Drugačiji su metodi a opasnost je možda i veća. Nema rata ali su prijetnje realne kao i na početku devedesetih.

Jednom je, boraveći u Sarajevu, nekadašnji tužilac Haškog suda Richard Goldstone govorio o iskustvu svoje Južnoafričke Republike spominjući glasovitu toleranciju, što je i kod nas počesto dežurna tema.

Za Goldstona je tolerancija „samo stepenik iznad mržnje“. Potrebno je zajedništvo ljudi, govorio je Goldstone u Sarajevu par godina iza rata. Nama je potrebno i zajedništvo i razumijevanje ljudi, dijalog kojim se prevazilaze razlike, iskrena pomoć a ne fraze kojima susjedi nama stalno, poput papagaja potvrđuju svoju privrženost Dejtonskom sporazumu.

Zašto nismo izašli iz podruma?

Radiosarajevo.ba: U jednom od posljednjih intervjua prof. Grebo kazao mi je u svom stilu, hladno i precizno, da „ukoliko budemo birali bakire, čoviće i dodike“ da „i treba da propadnemo“...Ovo je izborna godina. Kako vidite bh. političku scenu između nastojanja elita da očuvaju svoje pozicije i ogromne privilegije i sveprisutne agresije i primitivizma koji dominiraju bh. političkim životom?

Kontić: Profesor Grebo je baš uoči „prvih demokratskih izbora“ 1990-te, komentarišući novi izraz - konstitutivni narodi - rekao da: „konstitutivni narodi uvijek imaju i svoj teritorijalni ekvivalent“.

Naši su izbori, evo tri decenije, u kontinuitetu propuštena šansa i odgađanje susreta sa neminovnom istinom. Jer svođenje naših života samo na nacionalnu pripadnost nikako ne može završiti u demokratskom ishodu.

Sve što su nacionalne stranke imale ponuditi, svo to pogonsko gorivo čini se da je stiglo je do svog kraja.

Šta oni mogu još obećati a da ne bude laž? Čak se posljednjih petnaest godina iste ličnosti vrte na ključnim pozicijama.

Svi se pitaju - zašto nema promjena?

Zbog nezrelosti biračkog tijela, balansa straha koji održavaju tri nacionalna korpusa, ovdašnje ukopanosti, alternative koja može samo sporadično uspjeti, rasta populizma u svijetu? Jedno je sigurno, naše je zaostajanje za svijetom dramatično i tragično. Bojim se trenutka kada se ispostavi – i nepovratno. A niko neće promijeniti BiH osim njenih stanovnika.

Što rekao jedan irski novinar: Ko bi rekao dok sam prije trideset godina bio u podrumima Vukovara da će jednom taj grad biti u Evropi a London neće. A ja kad pomislim na podrume Sarajeva prije trideset godina upitam se: zašto u političkom smislu još uvijek nismo izašli iz njih?