Izložba o "ženskim danima"

Tridesetak, uglavnom posjetiteljica se okupilo u berlinskom Muzeju za europske kulture kako bi sudjelovali u vođenju kroz izložbu "Flow: izložba o menstruaciji". Svih su naraštaja, a rijetki muškarci su očito tek privjesak svojim partnericama.

Onda im slijedi iznenađenje: voditelj kroz izložbu je također muškarac, antropolog Stefan Lienwski, ali brzo postaje jasno kako on nema nikakvih problema govoriti o toj temi - i o golemim mukama žena kako sakriti i savladati ta mjesečna krvarenja.

U prvom dijelu je izloženo preko stotinu povijesnih i suvremenih sanitetskih proizvoda i različitih reklama koji nas vode kroz povijest ženskih nevolja u tim "njihovim danima". Još i u doba krinolina i dugog donjeg rublja se nekako domišljalo napraviti nekakve pelene. No iskustvo je pokazalo kako uložak treba biti od barem šest slojeva platna, a to je značilo i da su bili izuzetno teški, nespretni - i više nego neugodni za nošenje, piše Deutsche Welle.

Dapače: ovdje su napravljeni takvi povijesni ulošci i ne samo da ih se smije opipati, nego su posjetiteljice pozvane i da ih probaju nositi preko odjeće - što već izaziva provale smijeha, ali i jasno pokazuje kolika je to muka bila. Jer takvi ulošci iz "kućne radinosti" su bili jedino sredstvo ženama i duboko u 20. stoljeće. 

Tek negdje u 19. stoljeću su se pojavili i industrijski proizvodi za "one ženske dane". Tu je bilo svakakvih ideja, a izumitelji su većinom bili muškarci. Ipak, bilo je i žena kao što je američka glumica Leona Chalmers koja je 1937. propagirala posebnu posudu koja bi se nosila "na onom mjestu" u doba menstruacije. No njen izum nije naišao na odaziv.

Još jedna Amerikanka, Mary Kenner je 1954. patentirala poseban "sanitarni pojas", ali komoanija koja je trebala i proizvoditi njen proizvod je u posljednjem trenutku odustala. Ne zato jer pojas nije bio dobar, nego iz drugog tabua onog vremena: Mary Kenner je bila afroamerikanka.

I dok se u čitavoj prošlosti nekako pokušalo raznim ulošcima u donjem rublju obuzdati krvarenje, doseljenica iz Njemačke Getrude Tendrich je u Denveru patentirala nešto sasvim novo: tampon koji je tada imao i osobiti aplikator za stavljanje na njegovo mjesto - s tim je počela još u Njemačkoj 1936. Tek u pedesetima prošlog stoljeća se pojavila i izvedenica tog proizvoda bez aplikatora - makar danas rijetki uopće znaju što znači O.B. na tamponima tog imena: Ohne Bindet, bez podveza.

Tu je u "ludim šezdesetima" veliku ulogu imala i liječnica ginekologije Judith Esser: ne samo da se zalagala za spolni odgoj, nego je i kod tampona neprestance morala objašnjavati kako on nije nikakva opasnost za eventualno djevičanstvo žene koja ga koristi.

Voditelj izložbe nam kaže kako je i dan-danas temeljno znanje u školskim posjetima toj izložbi o tim "ženskim danima" negdje između jadnog i nikakvog - a ni učitelji nisu mnogo bolji. Lischewski nam svjedoči i kako je zanimanje za izložbu veliko, svakog dana dođe po dvjestotinjak posjetitelja. Ali osobito muškarci o svemu tome imaju tek mutnu predodžbu, ne znaju čak niti da to nisu litre krvi koje dolaze s mjesečnicom.

Stariji posjetitelji - odnosno posjetiteljice se tu sa smijehom podsjete kako su se s tim mjesečnim krvarenjima borile u svojoj mladosti. Ali sve u svemu, njihov dojam je kako je to još uvijek tabu - i u Njemačkoj i u inozemstvu. Čak i u jeziku: govori se o "danima", "periodi", "onoj ženskoj stvari", a muškarac će se još uvijek sramiti za svoju partnericu u trgovini kupiti paket uložaka ili tampona. 

Posjetiteljica Ly Nghen potječe iz Vijetnama i također svjedoči: "U mojoj obitelji je to bio tabu. U Vijetnamu se ne govori o tako privatnim stvarima. Sve što sam trebala znati mi je otkrila jedna prijateljica. Ali kad sam dobila prvu menstruaciju, moja majka mi je rekla kako nikako ne smijem koristiti tampone jer ću tako izgubiti djevičanstvo."

Dugo se nije znao niti fiziološki razlog mjesečnog krvarenja tako da su u mnogim kulturama i vjerskim propisima, žene u tom razdoblju proglašavane "nečistima" i bile su isključene iz društva. To svjedoči i posjetiteljica Rukhsana Dill Riaz koja je porijeklom iz Bangladeša: "Tamo su ljudi veoma praznovjerni. Žene za vrijeme menstruacije nisu 'čiste', njima je zabranjeno odlaziti čak i na groblje."

No takvi "ženski dani" su i trošak za ljepši spol koji ionako u prosjeku zarađuje manje od muškaraca. Po jednoj anketi na internetu, čak 23% upitanih žena u Njemačkoj priznaje kako im je to novčani teret. Jer to "košta" i do 35 eura - za uložak ili tampon, za dodatnu osobnu higijenu, a često i za pilule. Pomnoženo sa oko 450 ciklusa koliko ih žena u prosjeku ima u svom plodnom razdoblju, to ispada cijena jednog manjeg automobila. A u siromašnijim zemljama žene još uvijek nose pelene i podveze iz kućne radinosti već i zbog troškova.

I među posjetiteljima nema sloge, je li menstruacija još uvijek tabu: načelno nije, čak i jedna Španjolska je dozvolila ženama da za vrijeme "njihovih dana" bez pogovora mogu otići na bolovanje. Ali je li i to seksizam - stara predodžba kako se sa ženama u tim danima ionako ne može uopće izaći na kraj pa je onda bolje da ostanu kod kuće?

Zadnji dio ove izložbe koja će ostati otvorena do 6. oktobar je posvećen prikazima tih "ženskih dana" u kulturi i filmu. I tu se prikazuju situacije kad se neočekivano i u "finim kućama" glasno progovori o menstruaciji a takva provokacija i užas sudionika uvijek iznova izaziva smijeh promatrača. Baš to je i jedna od zadaća ove izložbe, objašnjava kuratorica Jana Wittenzellner: "Kad se ljudi srame nečega, najbolja mogućnost nešto učiniti protiv toga je smijeh."